Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Gorjelo je sa svih strana... mene je granata u oko 'drapila', nismo mogli disati... spasila nas je 4. Splitska s vatrom VBR-a
IVICA ŠAFARIĆ - NINJA I UBOJITO DJELOVANJE "CRNIH MAMBI" (4/5)

Ivica Šafarić Ninja

 

Piše: Tomislav Šulj

 

- nastavak            1        2        3          4          5  

 

Poslije obrane dubrovačkog zaleđa, u drugoj polovini 1992., postrojba 1. Pješačke bojne obavljala je redovite dužnosti, obučavala i pripremala novi kadar vojnika. Sve to bio je uvod za odlazak u možda najveći okršaj hrvatskih i srpskih snaga, odlazak u obranu zadarskog zaleđa u veljači 1993. godine.

 

Ivica Šafarić Ninja

 

Taktička skupina 2. GBR, pod zapovjedništvom Borisa Jacovića, prebačena je helikopterima i odlukom brigadira, Ante Gotovine, interventno poslana u obranu Novigrada od napada elitnih postrojbi RSK-a i specijalnih postrojbi s područja Srbije i BiH.

O tom okršaju dosta je pisano, prikazan je i dokumentarni film, a evo kako se silovitog sudara elitnih postrojbi prisjeća Šafarić, tada dozapovjednik satnije:

Ivica Šafarić Ninja„Mi smo faktično u hodu poslani u obranu, a konkretno moja skupina u protunapad po okolnim selima da omogućimo našima da utvrde obranu Novigrada… Krenuo sam u formaciji klina sa svojim ljudima. Polako smo išli i srećom što smo tako išli jer smo došli na nekih 20-30 metara od njih i dok smo spazili to more vojske, ja sam zaustavio svoje i dao znak za raspored, ispucao Zolju, a ostali su svi počeli rafalno po njima tuči. Mi smo ispraznili okvir, a nije prošla ni koja sekunda, oni su tako uzvratili da je to bilo strašno… To je bilo strašno! Znači, ti si zasut takvim rafalom, a ako uzvraćaš istu sekundu, to onda mora biti neka elitna postrojba. Poslije smo našli oznake da su tamo bili Arkanovci, Beli orlovi, Vukovi s Vučijaka pa Kninđe i ne znam koje sve postrojbe. I ja te skupine cijenim kao protivnike, često to ističem, za takav otpor i borbu svaka im čast!“.

 

Obranu Novigrada pripadnici Taktičke skupine 2. GBR platili su iznimno visokom cijenom:

„Moja satnija je tada konačno brojala 40 i nešto ljudi, a u daljnjem razvoju događaja spali smo na 22 vojnika! Znači, samo moja satnija! Treća je isto stradala, Druga malo manje, ali i ona je stradala. Uvijek se postavlja pitanje: gdje je bilo najteže? Najteže je bilo 91.! I zbog malo ljudstva, naoružanja, neznanja i svega ostalog… Ali što se siline bitke tiče, Maslenica je bila pakao! Nama je tamo u startu poginuo zapovjednik satnije Naglaš, poginuo je zapovjednik voda Garo Brebrić, zapovjednik voda Ivica Mužić postao je 100%-tni invalid. Ja sam kao zamjenik zapovjednika preuzeo satniju pa sam za par dana i ja stradao, a nastradalo je puno zapovjednika desetina“.

 

Šafarić je lakše ranjen, no vratio se u borbu, ali je u slijedećem sukobu teško nastradao.

„16.-og veljače ponovno su strašno napali. Ti napadi na Narandžiće-Pediće-Ramiće, to je bio kilometarski potez! Nas 22 smo držali položaje, to je bilo strahovit tenkovsko-pješački, a prije toga minobacački napad. Mene je minobacačka granata u oko drapila. To je isto gorjelo sa svih strana... Vezu nisi mogao dobiti, probijali su nam šifre. Ti promijeniš kanal, on ti probije šifru. Ne mogu dobiti zapovjedništvo, ne mogu svoju minobacačku potporu dobiti. Nismo mogli disati! I tu nas je spasila 4. Splitska s vatrom VBR-a čime su ih zasipali i dali nama da dišemo... Naravno, osjećaj kada te pogodi u glavu je glup, mislio sam da nemam pola glave. Držao sam se tako i hodao do našeg kamiona i onda od kamiona do malo lakšeg položaja, do transportera.  Transporter me odveo do Hitne i Hitna me odvela za Zadar“.

 

Uz velike žrtve, pet poginulih i 66 teže ranjenih, pripadnici Taktičke skupine ipak su obranili Novigrad, prepustili položaje i desetkovani se vratili na dugačak proces rehabilitacije, saniranje rana i popunu postrojbi u bazu Trstenik.

 

Ivica Šafarić Ninja

 

Šafarićev ratni put, aktivnog pješaka-zapovjednika time se završio.

Nadalje je prolazio kalvariju rehabilitacije, nažalost tipičnu za brojne teške stradalnike Domovinskog rata. Naime, za potrebnu operaciju koja bi mogla spasiti oko nije mu se na vrijeme osigurao potreban novac i tek mu je donacijom napokon, iako prekasno osigurana operacija.

Ivica Šafarić Ninja„Ja sam se nakon prvog operativnog zahvata u Sloveniji i vađenja gelera odmah vratio u postrojbu. Znači, negdje u travnju 1993... I onda sam otišao u svibnju opet u Sloveniju na vađenje silikonskog ulja koje je omogućavalo oku zarastanje operacije. To je sad jedan dio tužne priče koji ne bih htio da izađe... Navodno je, dakle navodno, što sam ja u ono vrijeme čuo, aparat za pravu operaciju koštao 20.000 kuna. Rekli su mi da moram čekati dok ne nabave aparat… I napokon su mi novac za operaciju skupili bliski prijatelji i suborci, a poslije je tu lovu ljudima vratila Livanjska zajednica. Operiran na kraju jesam, ali prekasno. Geler je već toliko izrezao oko da sam izgubio vid. Konstantno je rezao oko te mi je odumirao vid i trpio sam bolove do 1998. godine, kada sam odstranio oko. I preporodio se… Ipak, šteta jer doktor u Sloveniji,  kada sam nakon tri mjeseca došao, rekao je da bi zasigurno oku povratio vid na 70-80%, a ovako je geler rezao oko, okretao se, činio mi strašne bolove. Šteta, posebno što sam u bolnicama vidio borce sa sličnim pa i lakšim ozljedama, a vjerojatno ih je većina neadekvatno zbrinuta“.

 

Šafarić je ipak još poprilično pridonio razvoju 1. pješačke bojne, školovanjem je nakon rehabilitacije promaknut sve do zapovjednika Bojne. Na njegovu veliku žalost, to je okončano prerano.

„Ponosan sam na slijed u biografiji: vojnik, zapovjednik desetine, zamjenik zapovjednika voda, zapovjednik voda, zamjenik zapovjednika satnije, zapovjednik satnije, zamjenik zapovjednika bojne i na kraju zapovjednik bojne. Tako da ni jednu funkciju nisam preskakao kao neki. Nažalost, prvo što mi nije sjelo bila je odluka koja je navodno glasila da mi se zbog zdravstvenih problema obustavlja daljnje časničko školovanje i postavlja na dužnost zapovjednika bojne… Koji apsurd! Zapovjednik bojne mogu biti, a zbog zdravstvenih problema ne mogu nastaviti školovanje!?! I onda me pita general Stipetić: „Da li se osjećaš sposobnim preuzeti Bojnu?“, a ja sam rekao: „Ne!“, jer stvarno i nisam imao tada dovoljno operativno znanje za takvu dužnost. Ipak, završio sam tu školu. Omogućili su mi da vanredno polažem ispite. Kao zapovjednik Bojne učio sam na terenu i dolazio na ispite. Dolazio sam polagati, sve sam položio i završio vrlo dobrim. Nisam odličnim, ali vrlo dobrim sam završio časničku školu, rang zapovjednika bojne… Naravno, nije isto kad si ti svaki dan na predavanjima ili uz rad u Bojni učiš i čitaš skripte. Ali, eto, takvo je bilo vrijeme, a ja radije ne bih o tome“.

 

 

O prijevremenom umirovljenu, Šafarić je samo šturo komentirao:

„Umirovljenje je i kraj mog sna, a taman sam postignuo ono što sam maštao, došao do toga krvavim trudom i onda su me maknuli, umirovili uz obrazloženje da je uzrok visoki stupanj invalidnosti. To je tako i bilo realno. Ali kao zapovjednik Bojne, bez obzira što nemam oko i imam hendikepiranu ruku, ne razumijem kako ne bih mogao zapovijedati svojim ljudima! Uostalom, zapovjednik Bojne ne drži strojnicu u rukama… No, to sad nije bitno, prošlo je… Za vrijeme „Oluje“ nalazio sam se na Pagu, nisam uopće znao kada će biti pokrenuta. A kad je krenulo, ja sam bome ostavio ženu i dijete, no nisam daleko stigao, cesta je bila zakrčena. Kako da dođem do svojih, preko Slovenije? Ne mogu prežaliti, nikad neću prežaliti što nisam bio učesnik „Oluje“. Znam da zbog svih povreda ne bih mogao ništa posebno napraviti, ali kao jedan malo viši časnik, barem bih ulio moral ljudima. Ponavljam, to nikad neću moći prežaliti, ali tako je valjda moralo biti“.

 

S „Operacijom Oluja“, nije okončan ratni put Šafarićeve postrojbe, ona je prošla kalvariju, iako je odradila svoju zadaću, u neuspješnoj „Operaciji Una 95“. Nakon toga, rat je za Crne mambe, 1. Pješačku Bojnu 2. GBR konačno završen.

U poratnom razdoblju, Šafarić se nastavio družiti sa suborcima, bio je dugogodišnji predsjednik vrlo uspješne braniteljske Udruge ratnih veterana Domovinskog rata "Crne Mambe". Kako se i u tom razdoblju potpuno predao poslu, postupno je sam sebi stvarao sve veće privatne probleme. Trpjela je njegova obitelj, a ponajviše, pogotovo fizički, trpio je on sam. Godinama je zanemarivao vlastito tijelo i u nekoliko zadnjih godina njegovo fizičko stanje rapidno se pogoršalo. Uz sve druge ozljede, najviše je nastradala desna ruka, koja je zbog zanemarivanja rehabilitacija danas praktično neupotrebljiva.

Ipak, Šafarić je odlučio početi brinuti se za samoga sebe, te se napokon, nakon 20 godina konačno uputio na potrebne rehabilitacije i trenutno je svakodnevni posjetitelj brižnih fizioterapeuta, toplica, a također je i čest gost operacijskih dvorana.

Nadamo se da će ipak posložiti svoj život, donekle se uspjeti oporaviti te da će i dalje biti dobri duh, prijatelj i čovjek od pomoći svojim suborcima iz Udruge „Crne Mambe“.

Da će i dalje ostati vrlo aktivan, u to nema sumnje jer je upravo ovih dana uz pomoć suboraca oformio radnu skupinu s ciljem da ova respektabilna postrojba koja je uistinu obišla sve ratne terene Hrvatske i Južnog bojišta, napokon napravi projekt tiskanja ratne fotomonografije.

 

Ivica Šafarić Ninja

 

- nastavlja se -

 

  1        2        3          4          5  

 

 

 

 

 

foto: DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

U vihoru rata

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 159 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja