Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Šafarić: To je stvarno bilo vatreno krštenje, nema što nisu ispucali na nas
SUKOB KOD LJUBOVA 1991. (2/2)

Ljubovo

 

Piše: Tomislav Šulj

 

 

- nastavak 

 

Vasiljković je i nadređenim operativcima JNA dao krajnje netočno izvješće, preuveličavajući preko svake mjere (ne)uspjeh svoje postrojbe.

Potpukovnik Sutlović u Operativni centar 9. korpusa JNA 2. srpnja 1991. podnio je slijedeća zapažanja:

„Obavio sam razgovor sa Kepom, komandirom specijalne jedinice SUP SAOK i on mi je saopštio da je lično rukovodio akcijom napada na jedinicu MUP-a na Ljubovu. Izjavljuje da je u napadu učestvovalo još 26 specijalaca iz njegove jedinice. Prišli su neopaženo logoru MUP-a, nakon što su ubacili izviđača, a potom likvidirali 6 stražara, a zatim se neopaženo privukli objektu u kojem su pripadnici MUP-a gledali TV Dnevnik. Napad na objekat su otpočeli u 17,56 minuta. Objekat su gađali sa tromblonskim minama i RRB 90. Pošto su izbacili izviđača u neposrednu blizinu objekta on je locirao tačna mjesta stražara i objekt u koji je ušlo oko 36 pripadnika MUP-a gdje su gledali Dnevnik. Ovaj objekat su uništili i minama i raketama. Iz objekta je izašao samo jedan pripadnik MUP-a kojeg su ubili. Ubili su i nekoliko pripadnika MUP-a koji su nakon eksplozije iz nekog drugog objekta iskočili u žbunje, a potom su se povukli. Pripadnici MUP-a na njih nisu otvarali vatru sve dok se nisu udaljili 500-1000 metara. Cene da su u  akciji likvidirali najmanje oko 30 pripadnika MUPa, a  da je veliki broj njih i ranjen“.

 

Iako postoji logika koja objašnjava uzroke prezentiranja netočnih podataka o neuspjelom napadu, nikako nije jasno zašto je Vasiljković nadređenima koje je želio impresionirati predočio netočne podatke o vremenu udara jer napad se zbio ujutro. Sutlović je Vasiljkovićevo izvješće komentirao s nepovjerenjem: „Mišljenja sam da su mi podatke o napadu prezentovali sa ciljem da provere koliko je pripadnika MUP-a ubijeno“.

Ipak, Vasiljković je očito imao uspjeha u samopromociji uspješnih akcija jer i operativac JNA kodnog naziva „Odra“, iako je umanjio nevjerojatne podatke plasirane putem medija, također je potpuno netočno analizirao tijek napada jednostavno prepolovivši broj hrvatskih žrtava: „U sinoćnjoj akciji na Ljubovu koja je počela u 19:30 časova ubijeno je 16 pripadnika MUP-a, a 6 ih je teško ranjeno. Ovaj podatak cenimo verodostojnijim od podataka koje je izneo Martić. „Odra“ ističe da je podatke dobio preko izvora u PU Gospić“.

Dizanje morala objavljivanjem senzacionalističkih vijesti o ratnim uspjesima uobičajena je pojava svakog ratnog sukoba. Ipak, pobunjeni Srbi u tome su euforično pretjerivali preko svake mjere. Naime, od svih navedenih informacija o velikom broju poginulih nijedna nije bila istinita. Pripadnici 2. A brigade ZNG bez ljudskih žratava obranili su iznenadan napad „Kninđi“. U službenoj monografiji 2. GBR „Gromovi“ o sukobu kod Ljubova piše:

„Varljiva sigurnost razbijena je maglovitog jutra, 30. lipnja 1991. Domaći pobunjenici podmuklo su napali farmu na Ljubovu. Vatrom teških strojnica, automatskim puškama i lakim protuoklopnim sredstvima, ručnim raketnim bacačima 90 mm Osa i 64 mm Zolja zasuli su položaje gardista i objekte na farmi. Neprijatelj je računao na iznenađenje i laku pobjedu. Međutim, gardisti 1. pješačke bojne uzvratili su žestokom vatrom koja je napravila pomutnju i paniku u njihovim redovima. Maglu je zamijenila kiša, a s njom se povećao pritisak hrvatskih vojnika na napadače. Nakon trosatne borbe, gardisti su odbili napad. Neprijatelj se povukao u brda...Nije poznato koliki su neprijateljevi gubici, dok su gardisti imali šestoricu lakše ranjenih.“

 

Ljubovo

 

Predsjednik udruge ratnih veterana „Crne mambe“, Ivica Šafarić – Ninja opisuje što se zapravo događalo tog jutra:

„To je stvarno bilo vatreno krštenje. Nema što nisu ispucali na nas. Praktično su nam iznad glave fijukali meci i protuoklopne granate. Napali su nas iznenada, bez najave, prikriveni maglom i imali su nas kao na dlanu jer napadali su nas s brda, a mi smo bili smješteni u dolini. Imali su svu potrebnu prednost, ali nisu ju iskoristili. Mi smo se snašli i uzvratili im na isti način. K tome, od naših šest punktova samo s tri smo mogli obrambeno djelovati, ovi iza nisu mogli. Znači s ta tri punkta, nas je možda desetorica pružilo otpor i obranilo napad. To je trajalo par sati… Kad je završilo, odmah smo se ekipirali i pošli izviđati u brdo. Našli smo koječega, tako i ručno izrađene PROM mine. Našli smo i tragove krvi i dosta otvorenog sanitetskog materijala. E sad, koliko ih je nastradalo, to možemo samo nagađati. Zanimljivo, JNA uopće nikako nije djelovala. Od njih nije uslijedila nikakva reakcija nakon srpskog napada.“

 

Nakon odbijenog napada pripadnici 2. A brigade ZNG nastavili su obavljati uobičajene dužnosti. No, pobunjenici su kroz koji dan ipak uspjeli osvetom nauditi hrvatskim gardistima za pretrpljeni neuspjeh u napadu na Ljubovo. Organizirali su veliku zasjedu u kojoj su usmrtili dvojicu branitelja (Ivicu Kolara i Peru Jurišu) i nekolicinu ih ranili.

 

U monografiji 2. GBR „Gromova“ o tom događaju piše:

„Jedna od težih tragedija tih dana dogodila se 6. srpnja 1991. godine. Pri dolasku iz Zagreba za Ljubovo, zapovjednik i desetina branitelja upali su u zasjedu. S nasipa su srpski pobunjenici bombama i puščanom vatrom zasuli vozila gardista. Napadnuti, u teškoj poziciji, motorolom su pozvali pomoć. Gardisti su u kratkom roku došli iz baze s dva vozila na mjesto okršaja i primorali neprijatelja na povlačenje. U tom podmuklom neprijateljskom čini pripadnici 1. pb. 2. A brigade ZNG imali su prve smrtno stradale pripadnike. Poginuli su Ivica Kolar i Pero Juriša. Ranjena su petorica gardista, a među njima zapovjednik Mato Obradović. Stoga je daljnje zapovjedanje preuzeo Miho Caput. Postrojba je svoje položaje na Ljubovu, 9. srpnja 1991. godine predala pripadnicima MUP-a RH te se vratila u bazu Trstenik.“

 

Postrojbe JNA nisu se miješale u sukob, no njihovi nadređeni bili su itekako upoznati s razvojem događaja. U operativni centar 9. korpusa JNA kasno navečer pristizale su vijesti o zasjedi. „Danas je bilo oružanih sukoba na Ljubovu. Ima povređenih. Sukobljene strane razdvojila Armija“, netočno je, s obzirom da zapovjednici JNA nisu htjeli pružiti sigurnost napadnutima u prometovanju ka gospićkoj bolnici, u 21:50 izvjestio operativac Damjanović iz „OB KVPO“. Nešto kasnije, u 23 sata operativac kodnog naziva „Odra“ javio je:

„U sukobu na Ljubovu poginula su 3 MUP-ovca, a 10-orica su ranjena. Sada se vrši evakuacija ranjenika u Zagreb. 4 bolnička auta i 8 landrovera su malopre iz Gospića krenuli na Ljubovo. Nije poznata namena ovog transporta. Napad je izveden na patrolu MUP-a na Ljubovu koja je bila u u 2 landrovera. U patroli je bilo 16-20 ljudi“.

 

Ljubovo

 

Ivica Šafarić – Ninja pružio je preciznije detalje o okolnostima i posljedicama zasjede:

„Meni osobno nije se svidjelo što se puno prometovalo od našeg zapovjedništva iz Ljubova ka zapovjedništvu u Gospiću. Zapovjednik Obradović, uz naše osiguranje, često je odlazio na sastanke, praktično se vozeći kroz njihova uporišta; kroz Lički Osik i druga srpska sela…O tome kako su točno organizirali zasjedu možemo samo nagađati, što i radimo još otada jer tu su nam poginula dva jako dobra prijatelja i borca…Tog dana dečki su vozilima dolazili iz Zagreba. Ispred se kretalo vozilo u kojem su bili zapovjednik Obradović, njegov vozač i dva vojnika za osiguranje, a iza njih kombi. Ne mogu sa sigurnošću reći što se dogodilo, ali po onome što mi je kasnije Miho Caput prepričao očito da je zasjeda bila pomno pripremljena jer kada su ušli u kotlinu, pobunjenici su ih zasuli rafalnom paljbom iz više položaja, sa svih strana. Caput i dečki koji su preživjeli napad čude se što ih nije više stradalo u toj zasjedi…Srećom da se ona zbila nedaleko ispod naših položaja kod Ljubova tako da smo po dojavi motorolom zaslanje hitne pomoći brzo došli s dva kombija na mjesto zasjede. Dok smo došli, još su svom snagom prašili po našima. Ranjeni dečki ležali su u kombiju, a srećom da se jedna protuoklopna granata nije aktivirala jer od toga bi sigurno svi unutra izginuli. Iz prvog vozila zapovjednik i vozač nekako su uspjeli izaći van, a Kolar i Juriša ležali su izrešetani. Mi dolazimo, istrčavamo i prelazimo u „strijelce“ te se krećemo prema toj visoravni, kamenoj uzvisini od dva metra. Jedan od tih napadača taman je uperio pušku ka Obradoviću no nije stigao opaliti jer sam nekako iz klečećeg stava ispucao rafal prema njemu pa sam ga time omeo i natjerao u povlačenje. Raspalili smo po svim tim uzvisinama i oni su se počeli povlačiti. Logično, jer ono po što su došli to su i ostvarili, a kako smo mi brzo pristigli nisu riskirali stradavanja, nego su se razbježali… Nakon što smo bili sigurni da smo očistili područje od mogućnosti novih napada, vratili smo se i počeli previjati ranjene iz kombija i auta. Ivica Kolar bio je već preminuo, a Pero Juriša je bio živ. On mi je doslovno na rukama umirao, zadnje su mu riječi bile strahovanje što će se dogoditi s njegove dvije kćeri i suprugom nakon što umre… Čekali smo osiguranje JNA iz Gospića. Neki kapetan ga je preko veze obećavao, ali nisu ga imali namjere poslati. Shvatili smo kako stvari stoje, da nema smisla čekati da nam i drugi ranjenici iskrvare i krenuli smo bez osiguranja za Gospić. Gospićka bolnica nalazi se preko puta vojarne. Nije bilo svejedno ovima koji su čuvali vojarnu, a nije bilo svejedno ni nama koji smo osiguravali naše ranjene. Ujutro je došao helikopter i prebacio ih u Zagreb. Potom je Caput preuzeo postrojbu i uveli smo strože sigurnosne mjere, kako na položajima, tako i na prometnici. Mi smo odradili svoje zadaće do kraja i predali položaje na Ljubovu pripadnicima policije…Ukupno gledano, taj teren Ljubova i loše je i dobro iskustvo. Naravno da je loše jer imali smo dva poginula i ranjene u zasjedi za koju i danas smatramo da se možda mogla izbjeći. No s druge strane, bilo je to naše vatreno krštenje. Imali smo žestok napad, odbili smo ga bez gubitaka i reagirali smo jako dobro i nadasve prisebno. Bila je to vrlo dobra škola za sve ono što će nas čekati u borbama protiv Srba i JNA do kraja 1991. na Banovini gdje smo stalno bili brojčano i oružano inferiorni u odnosu na njihove snage“ prisjeća se Ivica Šafarić – Ninđa detalja o posljedicama zasjede, odnosno uloge 1. pješačke bojne 2. A brigade u obrani Ljubova.

 

Nakon odlaska pripadnika 2. A brigade u bazu u Trstenik položaje kod Ljubova preuzele su snage policije. Ipak, krajem srpnja hrvatske snage potisnute su s Ljubova. Time je ostvaren željeni cilj JNA i snaga pobunjenika, preuzeli su nadzor nas prometnicama Lički Osik – Bunić i mogli su nastaviti stezati obruč oko Gospića.

Davor Marijan ukratko je opisao što se događalo u daljnjim okršajima i nakon ovladavanja Ljubova krajem srpnja:

„U povremenim borbama poginulo je nekoliko pripadnika hrvatskih snaga, koje su se pod rastućim pritiskom u noći 28./29. srpnja povukle s Ljubova. Na ostalom području Like nesigurno je bilo područje Otočca, na kojem su pripadnici Martićeve milicije izazvali nekoliko manjih incidenata. Do kraja kolovoza glavna aktivnost JNA u Lici bila je dovođenje i razmještaj novih snaga jer su mirnodopske bile nedostatne za očekivani sukob. Početkom kolovoza Komanda 5. vojne oblasti je premjestila mehaniziranu četu 4. oklopne brigade iz Ljubova u Lički Osik "radi obezbeđenja kriznog područja u rejonu Lički Osik, Široka Kula, Perušić", a s Plitvica je dovela baterija protuzračnih dvocijevnih topova 30 mm 306. lakog artiljerijskog puka PZO i vod vojne policije Zagrebačkog korpusa.“

 

Ljubovo

 

Padom Ljubova tenkovi JNA i pripadnici pobunjenih snaga ulaze početkom kolovoza u Lički Osik, okupiravši pritom i okolna sela. U tim napadima počinili su više ratnih zločina spram civilnog stanovništva.

Nakon srpske okupacije Ljubova cijelo područje pobunjenici su dodatno osigurali mnoštvom bunkera, rovova i minskih polja. Planinski prijevoj Ljubovo stoga su nazivali „gvozdenim“, aludirajući time da ga zbog sustava obrane i prirodnih čimbenika (nizovi klisura i kamenih gromada pogodnih za obranu) hrvatske snage neće moći osvojiti.

Ipak, u vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“ već prvog dana oslobodile su ga snage 9. gardijske brigade, 118. domobranska pukovnija, te dijelovi riječkih 111. i 128. brigade HV, pritom plativši visoku cijenu u ljudskim žrtvama.

Nakon pada Ljubova 5. kolovoza 1995. hrvatske snage ušle su i oslobodile Lički Osik, Bunić, Svračkovo Selo, Podlapaču, Medak i druga okupirana lička mjesta.

 

 

2. gardijska brigada „Gromovi“

U sklopu stvaranja ZNG, odnosno Hrvatske vojske, u vojarni Trstenik pokraj Dugog Sela, 15. svibnja 1991. ustrojena je 1. bojna 2. gardijske brigade. Dok je veći dio novoustrojene brigade sudjelovao u obrani Ljubova, jedan dio angažiran je na Pounju, ali i u sprečavanju pokušaja JNA da iz vojarne „Maršal Tito“ oklopom izađe na ulice grada Zagreba.

Tijekom ljeta i jeseni, unatoč žestokim borbama, brigada se u hodu popunjavala te je sudjelovala u zauzimanju većeg broja vojarni JNA. Ratni put brigade uskoro je odredio sam razmještaj njezinih postrojbi. Na karlovačkoj i koranskoj bojišnici 3. bojna dala je velik doprinos u obrani Karlovca, Duge Rese i Topuskog. Na Banovini su 1. i 2. bojna vodile borbe od Kozibroda, preko Hrvatske Kostajnice, Gline, Petrinje, Viduševca, Topuskog sve do Pokupskog i Sunje.

U velikom listopadskom boju za Novi Farkašić pripadnici 1. bojne, popularne „Crne mambe“ obranile su napad oklopnih i pješačkih snaga JNA čiji je cilj bio  spajanje sa snagama u Zagrebu. Štoviše, nakon toga uslijedilo je oslobađanje velikog dijela okupiranog teritorija na desnoj obali rijeke Kupe.

Slijedeće 1992. godine dragovoljci iz 2. brigade imali su ključnu ulogu u zaustavljanju napada JNA na Livno kod sela Rujani, a „Gromovi“ su potom sudjelovali u deblokadi Dubrovnika i oslobađanju dubrovačkog zaleđa, te u borbama za Bosansku Posavinu.

 

 

Ključna je bila njihova uloga u obrani Novigrada i zadarskog zaleđa tijekom obrane ciljeva dosegnutih operacijom „Maslenica“, a nemjerljiv je doprinos brigada dala u oslobodilačkim operacijama „Bljesak“, a napose „Oluja“ u kojoj je bila nositelj oslobađanja okupirane Banovine.

 

Brigada je za slobodu Domovine prinijela veliku žrtvu u operaciji „Una 95“. Tijekom rata kroz 2. brigadu prošlo je više od 9200 dragovoljaca od kojih su 203 poginula, sedam je nestalo, a 1200 ih je ranjavano.

 

- KRAJ -

 

  1            2  

 

 

 

foto: DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

U vihoru rata

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 244 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja