Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Roso: One koji nisu spremni poginuti za Hrvatsku umoljavam da napuste dvoranu
BOJNA 'ZRINSKI' (1/4)

Bojna Zrinski

 

Piše: Tomislav Šulj

 

 

U svibnju 1991. ustrojena je postrojba za specijalne namjene koja ime baštini na impresivnoj ratničkoj tradiciji plemićke obitelji Zrinski, stoga je prikaz ratnog puta elitne postrojbe Ministarstva obrane Republike Hrvatske i više nego primjeren.

 

Ipak, svakako je najpotrebnije za javnost zabilježiti malo znana djela postrojbe za koju je i predsjednik Franjo Tuđman proročanski predvidio kako će zbog specifičnosti namjene njezini rezultati ostati manje poznati javnosti, ali će jednog dana biti upamćeni kao važan čimbenik u stvaranju hrvatske države.

...

Temelj oružane moći Republike Hrvatske bile su gardijske brigade Hrvatske vojske, ali itekako važnu ulogu imale su specijalne snage profesionalne vojske. Temeljem zapovjedi Ministra obrane RH Martina Špegelja i zamjenika ministra obrane Gojka Šuška, 18. svibnja 1991. godine ustrojena je prva takva postrojba Glavnog stožera HV, bojna „Zrinski“.

Od 300 pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca za novoosnovanu postrojbu strogom selekcijom odabrano je 27 kandidata kojima su priključena još dva pripadnika iz Antiterorističke jedinice MUP-a iz Lučkog. Postrojba je bila smještena u objektima bivše političke škole u Kumrovcu.

 

Bojna Zrinski

 

 

Prvi zapovjednik „Zrinskih“ bio je pukovnik Ante Zorislav Roso, a njegovim zamjenikom imenovan je bojnik Miljenko Filipović, obojica povratnici u Hrvatsku kao dočasnici elitnih postrojbi francuske Legije stranaca.

 

U rekonstrukciji ratnog puta bojne „Zrinski“ koristili smo sjećanja dozapovjednika, kasnije i zapovjednika „Zrinskih“ i 1. Hrvatskog gardijskog Zdruga, generala Miljenka Filipovića. Osim domoljublja i snažnog karaktera, kandidat za pristup bojni Zrinski morao je zadovoljiti strogo određene kriterije; trebao je biti odličnog zdravstvenog stanja, neoženjen, psihofizički spremni podnijeti i najveće na­pore, a također nije smio biti stariji od 25 godina. Dozapovjednik bojne Filipović tijekom služenja Legije stranaca uspješno je prošao najzahtjevnije oblike obuke i stekao diplomu za elitnog padobranca, ronioca, vođe skupine komandosa i instruktora borbe prsa o prsa. Stečeno znanje uložio je u pripremu za organiziranje i provođenje ubrzane obuke pripadnika bojne „Zrinskih“.

„U Domovinu sam se nakon sedam godina izbivanja vratio oko Božića 1990. godine i dogovorio se s nadležnima da se vratim za stalno, ne bih li svojim znanjem pomogao stvaranju Hrvatskih oružanih snaga. Iz tog razloga, vrlo brzo, već tijekom siječnja 1991. konačno sam se vratio i angažirao kao instruktor u Antiterorističkoj jedinici Lučko. U ATJ Lučko vršili smo obuku po zadanom planu i programu, a uskoro smo kao postrojba dobili u zadaću riješiti krizu nastalu zbog terorističke okupacije područja Nacionalnog parka Plitvice, što je zapravo bio početak oružanog sukoba u Hrvatskoj. U to vrijeme upoznao sam pokojnog Gojka Šuška koji je imao itekakvog sluha za ustrojavanja elitne postrojbe za specijalne namjene. Po njegovoj ideji  i odobrenju s nekoliko kolega otišao sam u Kumrovec pripremati teren za ustrojavanje specijalne postrojbe koja je, naravno, još uvijek u to vrijeme bila u sastavu MUP-a. U međuvremenu iz Francuske je došao Ante Roso i nas dvojica ustrojili smo bojnu „Zrinski“. U Kumrovcu su također bile smještene određene specijalne postrojbe MUP-a, a mi smo od tih pripadnika strogom selekcijom izdvojili njih tridesetak i to je bio početak bojne „Zrinski“. Ustroj i obuku bazirali smo na metodama i iskustvu koje smo stekli i usvojili tijekom boravka u francuskoj Legiji stranaca. Dakle, može se reći da se ubrzana obuka izvodila na isti način kako se izvodila u Legiji, odnosno da je to bila vrlo zahtjevna psihofizička obuka“.

 

Miljenko Filipović

 

Bojna „Zrinski" ustrojena je s namjenom samostalnog djelovanja postrojbe na cijelom teritoriju Hrvatske, te za izvođenja diverzantskih akcija u dubini neprijateljskog teritorija u obliku manjih borbenih skupina. Nakon ustrojavanja počelo se s intenzivnom obukom bojevim streljivom, a gardiste se obučavalo da trpe povrede i bol koji su ih očekivali u nadolazećem ratu. U vrlo kratko vrijeme pomaknute su granice psihofizičke izdržljivosti kandidata, a obuka oružjem vršila se svim, u to vrijeme dostupnim borbenim sredstvima  (pješačko oružje, eksplozivi, mine, protuoklopno oružje, topničko oružje, itd.). Ante Zorislav Roso prilikom prvog susreta odabranim kandidatima obratio se riječima: „One koji nisu spremni poginuti za Hrvatsku umoljavam da napuste dvoranu“, a o kriteriju za ulazak u postrojbu i intenzitetu obuke svjedoči pripadnik bojne Tomislav Sabljo:

„U bazu u Kumrovcu početkom svibnja dolaze Ante Zorislav Roso i Miljenko Filipović kako bi ustrojili Specijalnu postrojbu MORH-a. Svi koji smo željeli pristupiti okupili smo se u dvorani, nas oko 120. Gospodin Roso nas je upoznao s uvjetima za pristup u Specijalnu postrojbu, a s obzirom na krajnje stroge kriterije za pristup broj kandidata se smanjio na oko 50-tak. Nama preostalim kandidatima Roso je rekao da ujutro u 6:00 sati budemo spremni za završni test, u kojem ćemo trčati 8 kilometera pod punom ratnom opremom, te da u ruksak pripremimo 10 kilograma opreme, a prvih dvadeset kandidata koji ispune normu biti će primljeno. Sjećam se kad smo se postrojili ujutro za trčanje da je nekolicini provjerio težinu u ruksaku. Trčali smo od Političke škole do Mihanovićevog spomenika „Lijepoj našoj“ i nazad do škole, a Roso i Filipović su nas pratili u automobilu. Uistinu, nakon selekcije ostalo nas je 20-tak koji smo ispunili normu...Odmah po ustrojavanju bojne „Zrinski“ uslijedila je prava obuka koja je trajala dan i noć; 24 sata. Najveći dio praktične obuke provodili su Ante Glavinić i Aldo Lučev. Obuka se bazirala na psiho-fizičkoj spremi, a vježbali smo bojevim streljivom i s raznim vrstama oružja. Uz to smo prolazili obuku o snalaženju u raznim situacijama i pripremani na iscrpljivanje do krajnjih granica. Tako se primjerice sjećam jedne vježbe gdje smo podjeljeni u binome morali preći teren od oko petstotinjak metara na način da nas zapovjednik koji je snajperom nadzirao s vrha brda nije smio uočiti. Na onaj binom kojeg bi uočio, otvorao bi prema njima snajpersku vatru, što dovoljno govori u koliko realnim uvjetima je provođena obuka. Nadalje, obučavani smo za rukovanje svim dostupnim vrstama oružja i za snalaženje u svim opasnim situacijama; puška, pištolj, tromblon, refleksno pucanje, bacanje bombi svezanih očiju, upad u prostorije, prepadi, spuštanje niz konop, borba u naseljenom mjestu, diverzije, pa rukovanje s minsko-eksplozivnim sredstvima. Kada nisi bio na terenu i zadatku, obuka je trajala od jutra do sutra. Nije tu bilo popusta, za nikoga.“

 

Tomislav Sabljo

 

Za razliku od francuske Legije stranaca u kojoj novi polaznici moraju proći nekoliko mjeseci obuke prije negoli uopće dobiju šansu za obavljanje zadaća, pripadnici bojne „Zrinski“ znanja koja su stekli na intenzivnoj obuci morali su početi primjenjivati vrlo brzo, izvršavajući najteže borbene zadaće. Na samom kraju svibnja postrojba je po zapovijedi krenula obaviti zahtjevnu izvidničko-diverzantsku borbenu zadaću. Naime, trebalo je ustanoviti na koji način su organizirane ophodnje pobunjenih Srba u zadarskom zaleđu, potom eliminirati njihov eventualni otpor i uništiti objekte u kojima su pobunjenici gomilali naoružanje. Za izvršenje te zadaće upućena je borbena skupina koju je predvodio dozapovjednik bojne Filipović. Pripadnici postrojbe pomno su izvidjeli teren, isplanirali akciju i način udara, nakon čega su učinkovito uništili dva teroristička skladišta s vojnom opremom, te jednu motoriziranu patrolu pobunjenika. Zadaća je izvršena bez gubitaka, a borbena skupina, iako u opasnim okolnostima, bez posljedica se izvukla na područje pod kontrolom hrvatskih snaga. Već svojom prvom izvedenom akcijom pripadnici bojne „Zrinski“ pokazali su da su spremni za izvršavanje najtežih borbenih zadaća.

Nakon vatrenog krštenja u zadarskom zaleđu, nastavljena je obuka, ali usporedno i izvršavanje borbenih zadaća. Do kraja 1991. godine bojna „Zrinski“ izvršavala je zadaće na najtežim bojišnicama: u istočnoj Slavoniji (Vukovaru), Banovini (Hrvatskoj Kostajnici), Lici (Gospiću) i potom na krajnjem jugu Hrvatske. Već 15. lipnja „Zrinski“ po zadaći odlaze u  Vukovar, gdje su isprva smješteni na farmi Opatovac, naselju kod Iloka. Naime, valjalo je svoja znanja prenijeti na lokalne domoljube, stoga su „Zrinski“ ustrojavali oružane skupine i provodili intenzivnu obuku pripadnicima vukovarskog bataljuna Zbora narodne garde. Također, postrojba je vršila opsežne ophodnje i izviđanja šireg područja vukovarske općine (Ilok, Šarengrad, Borovo Naselje, Bogdanovci, itd.). Nedugo potom objekte u Opatovcu preuzeli su pristigli pripadnici  4. bataljuna 1. A brigade ZNG-a („Tigrovi"), a bojna „Zrinski" prebacila se u centar Vukovara, i smjestila u zgradu VUPIK-a na obali Dunava.

U suradnji sa vukovarskim Kriznim štabom i s Policijskom stanicom Vukovara, pripadnici postrojbe su vršili razoružavanje stanovništva Vukovara srpske nacionalnosti, koji su ilegalno posjedovali vojno oružje:

„Odradili smo nekoliko uspješnih akcija, koristeći pritom informacije dobivene od lokalnog stanovništva. Primjerice, jednom smo dobili informaciju da je na Mitnicu došao automobil – karavan crvene boje beogradskih registarski oznaka i da srpskom stanovništvu dijeli vojno oružje. U suradnji s vukovarskom policijom „pročešljali“ smo teren, ušli smo u kuće sumnjivih osoba i u većem broju tih kuća kod vlasnika uistinu smo našli vojno naoružanje; oružje, streljivo, i ručne bombe. Neke od tih uspješno izvedenih akcija prikazane su i u Dnevniku HTV-a, jer po uhićenju pobunjenici su sudski procesuirani, a valja istaknuti kako je među onima koji su se pripremali za terorizam bilo i uglednih osoba iz Vukovara“, prisjeća se Filipović.

 

 

VUKOVAR

U tom razdoblju u Vukovaru su već započeli oružani obračuni. Posebno složena situacija bila je u Borovu Naselju jer pobunjeni Srbi držali su u svojim rukama naselje Crepuga, te ulice Ličku, Bosansku, Ustaničku, Velebitsku, Kozaračku i jedan dio Trpinjske ceste prema Borovu Selu, čime su povezali svoje snage i omogućavali dolazak pojačanja iz Borova Sela, Trpinje, Vere, Bobote, Pačatina i Bršadina prema Vukovaru. Uz to pobunjenici su cijelo vrijeme djelovali snajperima i drugim vatrenim oružjem po dijelovima Borova Naselja gdje je živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo. Stoga je u dogovoru s vukovarskim Kriznim štabom, zapovjednicima policijske stanice i zapovjednikom obrane Borova Naselja, Blagom Zadrom, odlučeno da se oslobodi taj dio Borova Naselja. U munjevitoj akciji pripadnici bojne „Zrinski“ s lokalnim snagama uništili su mitraljesko gnijezdo, smješteno u jednoj od trokatnica u Ličkoj ulici i za manje od jednog dana uveli red. Kako su na širem području oružani incidenti postajali učestali, „Zrinski“ su ubrzo krenuli u novu intervenciju.

Naime, u mjestu Sotin nedaleko od Vukovara, naoružani Srbi započeli su oružano djelovati, a dobivene informacije ukazivale su na to da se pod krinkom stvaranja takozvane „tampon zone“ pobunjenicima podršku sprema pružiti jedna mehanizirana postrojba JNA. Stoga su u pomoć satniji 1. A brigade koja se već nalazila u Sotinu, upućene dvije borbene skupine bojne „Zrinski“ ne bi li zajedničkim snagama spriječili oružani teror lokalnih Srba i JNA. Miljenko Filipović po dolasku u Sotin preuzeo je zapovijedanje akcijom koja je završila uspješno. Teroristička skupina na području Sotina razbijena je, uhićena su tri pobunjenika zatečena s vojnim naoružanjem i onemogućena je intervencija JNA u svrhu stvaranja „tampon zone“. Pripadnici bojne „Zrinski“ iznova su morali intervenirati na području Borovog Naselja jer vrlo brzo su pobunjenici iz Borovog Sela napali dio Borovog Naselja koji nije bio pod srpskom kontrolom. Taj napad, uz pomoć domaćih branitelja i pripadnika 1. A brigade ZNG-a odbijen je, a teroristi su natjerani na povlačenje.

Istovremeno tijekom akcije pripadnici bojne „Zrinski“ oslobađali su i čistili ulice Borovog Naselja pod kontrolom terorista (naselje Crepuga te ulice Lička, Bosanska, Ustanička, Velebitska, Kozaračka i jedan dio Trpinjske ceste), što je bilo od velikog značaja jer time je presječena mogućnost komunikacije između Borovog Sela i terorističkog uporišta Trpinje. K tome, u žestokim uličnim borbama pobunjenim Srbima naneseni su veliki gubitci u ljudstvu i tehnici. Bilo je neminovno da će vrlo brzo pobunjenici opet napasti, te su u suradnji sa zapovjednikom obrane Borova Naselja, Blagom Zadrom, pripadnici bojne „Zrinski“ prionuli organiziranju obrane, te utvrđivanju položaja u Borovu Naselju. Važnu protuterorističku akciju „Zrinski“ su na tom području odradili intervencijom na objekt (gostionicu) „Tri ruže“ gdje se okupljali pobunjeni Srbi. Izvršen je iznenadni upad i pretres objekta prilikom čega je pronađeno ilegalno naoružanje, a uhićena je i veća skupina pobunjenika koji su predani u ruke policije. Valja istaknuti kako su osim navedenih borbenih akcija i protuterorističkih intervencija pripadnici „Zrinskih“ obavljali svakodnevne zadaće izviđanja terena i prikupljanja informacija, planiranja obrane cjelokupne općine Vukovar. Uz to su, što je posebno važno, vršili intenzivnu obuku pripadnika vukovarskog bataljuna ZNG-a koji su samom prisutnošću jedne tako profesionalno ustrojene i opremljene postrojbe imali dodatni motiv više za što bržu pripremu za rat. Ipak, nakon mjesec dana, temeljem zapovjedi postrojba napušta Vukovar 15. srpnja 1991., te se vraća u bazu Kumrovec.

Vinko Primorac koji je kasnije upravo temeljem stečenih znanja u „Zrinskima“ pristupio i postao dozapovjednik u bojni „Frankopani“ prisjeća se djelovanja postrojbe u ratnom okruženju Vukovara:

„U Vukovaru je već tada bilo kaotično! Vukovar se pripremao za rat, ali Hrvati nisu još bili spremni. Dolje se strahovito pozitivno iskazao general Roso svojim organizacijskim sposobnostima. Na Opatovcu smo pomogli formirati jednu postrojbu od Vukovaraca, te im držali intenzivnu obuku, nakon čega su već bili itekako spremni... Uz to smo stalno vršili izviđanja u dubinu, ali i akcije koje nisu bile nimalo bezazlene. Recimo, meni  i mom kumu Sreći Hercegu u jednoj od tih akcija Miljenko Filipović je doslovno spasio život. U Borovom Naselju već su se odvijale borbe, na samoj Trpinjskoj cesti također. Mi smo bili pomiješani s tim domaćima i, što je najgore, ne znaš ti tko je naš, a tko je njihov. To sve civili nose puške, a puca se! I naši i njihovi, a ti ne znaš gdje si i šta si…Došli smo tako do jedne kuće, katnice, a ispred nje je ogromna terasa, možda od sto kvadrata. I Srećo i ja izlazimo prvi i polazimo očistiti tu kuću. I Miljenko vikne: „Stoj!!!!! Vraćaj se nazad!!!“. Odmah smo se počeli vraćati i stvarno, gore nas je čekao terorist s puško-mitraljezom i pokosio bi nas da smo napravili još samo jedan korak. No Miljenko je munjevito reagirao, bio je stvarno vrhunski borac i zapovjednik s instinktom, upozorio nas u zadnjoj sekundi, a kako smo se vraćali tukao je preko nas da nam štiti odstupnicu. Kasnije smo sredili problem s tim mitraljeskim gnijezdom i hvala Bogu ostali živi“.

 

Nakon obavljene zadaće u Vukovaru uslijedio je vrlo kratak odmor jer 2. kolovoza 1991., bojna „Zrinski“ dobiva zadatak da se u suradnji s dijelom 1. brigade ZNG-a probije do opkoljene Hrvatske Kostajnice.

Naime, nakon raketiranja grada 30. srpnja stanovnici i branitelji Kostajnice organizirali su zbjeg. Paniku među stanovništvom nije prouzročio samo napad zrakoplovima, nego i vijesti o brutalnosti koju su pobunjeni Srbi vršili nad civilima tijekom proteklih nekoliko dana u provođenju operacije „Žaoka“.

U suradnji s ostalim hrvatskim snagama pripadnici „Zrinskih“ učinkovito su realizirali planiranu akciju, te se probili do Kostajnice koju zauzimaju bez većih problema. Sutradan nakon obavljene zadaće, po zapovjedi, bojna se vraća u bazu, a postrojba 1. brigade ZNG-a ostaje u Kostajnici i organizira obranu grada.

 

 

JIU JITSU

U to vrijeme zapovijedanje bojnom „Zrinski“ preuzima bojnik Miljenko Filipović, dok pukovnik Ante Zorislav Roso prelazi na rad u Glavni stožer Hrvatske vojske. Istovremeno, pripadnici bojne nastavljaju s intenzivnom obukom koja je bila iznimno naporna i stresna jer valjalo je pripadnike psihofizički pripremiti za mnogo opasnije ratne izazove. Uz primjenu i prilagodbu zahtjevnog načina obuke kakav se provodio u Legiji stranaca, „Zrinski“ su već od ljeta počeli trenirati ekstremno zahtjevan oblik Jiu jitsu vještine.

Jiu jitsu samoobrambena je borilačka vještina drevnih japanskih samuraja koja se razvila kao poseban oblik nenaoružane borbe. U ezoteričnoj akademiji Black Dragon nastavljena je tradicija koja je očuvala izvorne metode kojima se podučavalo kako nenaoružan na najučinkovitiji način savladati suparnika.

 

Jiu JitsuJiu Jitsu

 

 

Drevni Jiu jitsu zapravo je bio sustav napadačke vještine koji uključuje: bacanje, udaranje rukama i nogama, gušenje, uvrtanje i prelamanje udova, prikivanje protivnika na tlo, kao i obranu od takvih napada. Tehnike te vještine usvojio je u Australiji Stjepan Grbavac, nositelj crnog pojasa sedmog stupnja Black Dragon akademije. Po samom izbijanju rata Grbavac je napustio Australiju da pomogne Hrvatskoj svojim znanjem i vještinama. Ubrzo po pristizanju poslan je u Kumrovec, na razgovor sa zapovjednicima bojne „Zrinski“, Antom Rosom i Miljenkom Filipovićem. Obojica su kao iskusni pripadnici francuske Legije stanaca prepoznali vrijednosti onoga što je Grbavac demonstrirao, te su ga angažirali.

 

Prvi trening ponudio je pravi šok za pripadnike Zrinskih.

„Na taj trening došlo je nekih 80-ak polaznika. Grbavac nam je mirnim glasom pričao o čemu je riječ, da će treninzi biti naporni i bolni, ali da ćemo pomoću njih podići prag tolerancije na bol i stres na razinu koju sada ne možemo ni zamisliti. Zvučao je zanimljivo, ali nismo shvatili da to što priča uistinu i misli. Rekao je da ćemo sve raditi u parovima, da će on demonstrirati vježbu napada i obrane, potom će svaki iz para tri puta to ponoviti. Kada je prihvatio prvog momka, odalamio ga je tako da je ovaj, nepripremljen, izgubio svijest. Odmah ga je osvijestio i rekao nam da nastavimo s radom. Bili smo preneraženi tim prvim treningom, čovjek nas je izmlatio do besvijesti. Poslije više nikada nikome nije palo na pamet da ne sluša pozorno što se od njega traži“, prisjećanja su jednog od polaznika.

 

Grbavac priznaje kako je tijekom 1991. godine pripadnike „Zrinskih“ odmah podvrgnuo najekstremnijem obliku treninga.

 

- nastavlja se -

 

 

1. dio          2. dio          3. dio          4. dio

 

 

 

 

 

foto: DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

Pin It

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Istanbulska konvencija:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Trenutno

6
Online

Utorak, 22 Svibanj 2018
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja