Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Predsjednik Franjo Tuđman: Za vaša junačka djela zna se samo dijelom u javnosti, ali znat će se, pisat će o njima povijest... 
BOJNA 'ZRINSKI' (2/4)

Bojna Zrinski

 

Piše: Tomislav Šulj

 

 

- nastavak 

 

Odlučio ih je trenirati na granici brutalnosti jer je smatrao da u ratnim okolnostima trebaju u što kraćem roku dignuti ljudsku otpornost i spremnost na samoobranu na maksimalnu razinu.

Miljenko Filipović u tome mu je pružio punu podršku:

„Kao instruktor borilačkih vještina u Legiji stranaca odmah sam prepoznao vrijednost onoga što je Grbavac demonstrirao. Štoviše, olakšao mi je jer sam dotada ja morao voditi fizičku obuku i borilačke vještine, a zadaće postrojbe bile su sve opasnije i kao zapovjednik sam se morao posvetiti drugim obavezama. Znao sam koje su vrijednosti Jiu jitsua, čiju smo obuku naravno prilagodili potrebama specijalnih postrojbi u ratnom okruženju... U tom kritičnom razdoblju pomoću treniranja Jiu jitse naši borci stekli su upravo ono što smo od njih tražili: ratničku vještinu čijim su svladavanjem naučili kako se boriti i pobijediti protivnika, ali i kako probuditi i održavati duh ratnika. Tom obukom podučeni su da u situacijama kada vojnik misli da više ne može i da je dosegnuo fizički maksimum, iz sebe izvuče zadnje atome snage, znanja i tehnike i savlada protivnika. Znoj štedi krv i suze, poznata je izreka starih ratnika, primjenjiva u svim vojskama svijeta. Pripremljenost postrojbe u cjelini ovisi o dobroj fizičkoj i psihičkoj pripremljenosti svakog njenog pojedinca. S ponosom i punom odgovornošću mogu reći da su pripadnici bojne „Zrinski“, a kasnije 1. Hrvatskog gardijskog Zdruga, bili maksimalno fizički spremni borci, sposobni za izvršavanje svih vojničkih zadaća, a što su i dokazali tijekom Domovinskog rata“.

 

Bojna Zrinski

 

„Zrinski“ su ubrzo imali priliku pokazati što su sve usvojili u iscrpljujućoj obuci temeljenoj na legionarskim metodama

Naime, nakon zauzeća policijske stanice na Plitvicama (30. kolovoza), pobunjeni Srbi usmjerili su svoje napade ka Gospiću u koji se 31. kolovoza iz Ličkog Osika povukao pričuvni sastav ZNG. Srbi su potpomognuti snažnim djelovanjem topništva pokrenuli 3. rujna 1991. otvorene pješačke napade ka Gospiću i okolici.

Obrana grada bila je u iznimno lošoj situaciji, posebno zbog razvučenosti snaga 118. brigade i dragovoljačkih postrojbi, odnosno manjka ljudstva. Operativni stožer za Liku iz tog razloga je uputio zahtjev Ministarstvu unutarnjih poslova da se na područje Gospićkog bojišta uputi postrojba sa borbenim iskustvom zbog čega je 4. rujna 1991. bojna „Zrinski“ interventno upućena u Gospić.

Skupina je brojila 23 vojnika i odmah je uključena u obranu prostora Lipa, tj. sjeverno-istočnih dijelova grada. Već sutradan pripadnici „Zrinskih“ sudjeluju u akciji koja je dobrim dijelom odredila i daljnju sudbinu Gospića.

Naime, 5. rujna 1991. zaprimljena je informacija o kretanju oklopne kolone JNA u pravcu vojarne u gradu koja je bila pod blokadom hrvatskih snaga. Postavljena je zasjedu u kojoj se zarobljava Načelnik štaba 13. korpusa JNA (Riječkog), general-major Trajče Krstevski, zajedno s tridesetak pripadnika JNA, koji su se kretali u pet borbenih oklopnih vozila.

Uz zapovjednika obrane grada Gospića, Mirka Norca, Filipović kao zapovjednik „Zrinskih“ vodi pregovore o povlačenju JNA sa uhićenim generalom. No ubrzo je iz Zagreba stigla zapovijed da se generala Krstevskoga i ostale zarobljene pripadnike JNA sa jednim BOV-om pusti u vojarnu, te se na taj način nastavi pritisak na JNA.

Nakon uspješno izvedenog prepada i zarobljavanja oklopnih vozila, pripadnici „Zrinskih“, ojačani jednim zaplijenjenim BOV-om PAT 20/3, premješteni su u selo Lipe. Obranu tog područja držali su dotad sami mještani, a po dolasku „Zrinskih“ zapovjedništvo bojne organizira kružnu obranu sela, te izvodi napadajne akcije.

 

Bojna Zrinski

 

 

U jednoj od diverzantskih akcija „Zrinski“ uništavaju važno uporište pobunjenih Srba smješteno na vrhu si­losa koji je dominirao okolicom sela. Taj uspjeh „Zrinski“ su iskoristili ubacivanjem diverzantske skupine na teritorij pod srpskom kontrolom, pri čemu su naišli na pobunjeničke snage koje uspješno nadvladavaju. Zbog pretrpljenih gubitaka Srbi su jakom topničkom vatrom napali selo Lipe prilikom čega dolazi do ranjavanja trojice pripadnika postrojbe.

U dogovoru sa Kriznim štabom Gospića, bojna „Zrinski“ potom se izmješta u selo Rosulje kod Gospića gdje se priprema za napad na glavno skladište oružja Teritorijalne obrane za Liku, koje se nalazilo u gospićkom predgrađu Kaniži. Kroz nekoliko dana, 14. rujna „Zrinski“ u suradnji s drugim postrojbama iznenadnim napadom osvajaju skladište bez ljudskih žrtava. Istovremeno je blokadom spriječen pokušaj JNA da pokretanjem tenkova iz gospićke vojarne „Stanko Opsenica“ spriječe osvajanje skladišta u Kaniži. Također, JNA je zbog gubitka skladišta djelovala napadajući iz zraka, a upravo je pripadnik „Zrinskih“, Stipe Bebek paljbom iz zaplijenjenog BOV-a oštetio jedan borbeni zrakoplov, nakon čega se ostali zrakoplovi JNA povlače.

Zapovjednik „Zrinskih“ prisjeća se dramatičnih okolnosti obrane Gospića:

„U Gospiću je bila katastrofalna situacija jer grad je bio sa svih strana bombardiran. Primjerice, hotel u kojem smo mi prvu večer prenoćili kroz nekoliko dana bio je skroz sravnjen sa zemljom. Vrlo brzo organizirali smo akciju u kojoj smo zarobili generala JNA Krstevskog, a on je bio prvi zarobljeni general neprijateljske vojske u Domovinskom ratu. Po zapovjedi iz Zagreba kasnije smo ga pustili, ali samo s jednim transporterom, a ostale smo zadržali. Danas mogu reći da je dobro što nismo ušli u otvoreni sukob, jer dok smo mi zarobljavali jedan po jedan transporter uvidjeli smo da u njima ima ročnih vojnika među kojima ima i Hrvata, a i dva su borbena aviona JNA nadlijetala Gospić. General je zaprijetio da će avioni sve sravniti u roku pola sata ukoliko se usudimo zarobiti ih, našto sam mu odgovorio: „Gospodine generale, mi nemamo straha jer da ga imamo, ne bismo ovo radili. Svi mi smo svi spremni dati živote za svoju domovinu, a zrakoplovi neće činiti ništa dok ste vi ovdje u gradu s nama“. Također, general je pristao izaći iz transportera i otići s nama u zapovjedništvo ali je tražio da se on osobmo i osoblje njegovog transportera ne razoružava. Prišao sam vozilu i vidio da su unutra vojnici spremni za djelovanje, njihove puške su bile progurane kroz otvore transportera. Generala Krstevskog nismo razoružali i njega su potom preuzeli djelatnici iz SIS-a koji su ga odveli u zapovjedništvo. Čim je on otišao ja sam uhvatio prvoga vojnika iz transportera i najoštrije izdao zapovijed da svi napuste vozilo, što su oni bez pogovora učinili. Zanimljivo, u tom transporteru svi vojnici bili su Srbi, a nakon završetka pregovora samo petorica vojnika otišla su dalje s generalom u vojarnu, dok su svi ostali iskoristili mogućnost da kao civili napuste Gospić, bez obzira na nacionalnost… Svakako najvažnije za obranu Like bilo je kasnije zauzimanje vojnog skladišta u Kaniži. Zajedno s policijom, djelujući s jednim transporterom zauzeli smo skladište, a u svemu nam je pomogao jedan ročni vojnik, Crnogorac. On je pobjegao dan prije iz Kaniže i bio je zarobljen od lokalnih snaga koje su bile raspoređeje oko skladišta. Detaljno je opisao stanje i raspored, nakon čega je pušten i otišao je kući. Akciju smo započeli iznenadnim provaljivanjem na glavna vrata jer cijelom dužinom ograde sve je bilo minirano. Bilo je tu malo i puškaranja, ali mnogo veći problem bilo je djelovanje dva aviona JNA po tom području. Upravo s onim transporterom kojeg smo zarobili od generala Krstevskog pogodili smo jedan avion koji je pao i taj dan nije bilo više borbenog djelovanja aviona. Mi smo taj dan i noć ispraznili skladište, a sutradan su oni iznova udarili svim raspoloživim sredstvima po skladištu, ali bez posljedica jer skladište je bilo totalno ispražnjeno".

 

Bojna Zrinski

 

Osvajanjem skladišta u Kaniži stanovništvo Gospića osjetilo je veliko olakšanje jer oduzete su velike količine oružja i streljiva, otprilike 8000 dugih cijevi i ostalog naoružanja. Nakon ove akcije, moral pripadnika JNA naglo je opao što se ogleda u činjenici da se već sutradan, 15. rujna vojni objekt „Dom JNA“ predao bez borbe.

Nadalje, odmah po zauzimanju skladišta branitelji grada pristupili su najvažnijem cilju, opsadi velike vojarne „Stanko Opsenica“ koja se 18. rujna, nakon tri dana borbi predala, a potom su se redom predavali ostali objekti JNA. Ovaj uspjeh bio je od nemjerljivog značaja za sigurnost grada jer u vojarni se nalazilo više od 70 oficira i 200 vojnika, uz određen broj rezervista.

Suočeni s ovakvim raspletom, borbeni zrakoplovi JNA nastavili su raketirati cijelo područje općine, a uskoro je gradu zaprijetila i nova opasnost.

Komanda 5. korpusa JNA iz Banja Luke pokrenula je ka Gospiću veliku kolonu oklopnih borbenih vozila. Cjelokupna obrana grada Gospića sudjelovala je u odbijanju napada pri čemu je uništen znatan broj raznih oklopnih vozila, a zarobljeno je 7 tenkova, 12 minobacača 120 mm, te velike količine različitog streljiva. Zarobljeni tenkovi i minobacači korišteni su prilikom  osvajanja ostalih vojarni na gospićkom području. Osvajanje oružja, potom i predaja snaga JNA u Gospiću donijelo je raspad napadačke organizacije u Lici, a pobunjeni Srbi otad pa sve do kraja Domovinskog rata natjerani su na obrambena djelovanja.

Nakon velikog doprinosa u bitci za Gospić, bojna „Zrinski“ se temeljem zapovijedi krajem rujna 1991. godine vraća u bazu Kumrovec. U sjećanju na ratne dane provedene u Gospiću zapovjednik i pripadnici bojne uvijek rado ističu dobru suradnju s Kriznim stožerom, a napose zapovjednikom obrane grada, Mirkom Norcem koji se istaknuo hrabrošću i organizacijskim sposobnostima.

S obzirom na ratne okolnosti, vremena za predah nije bilo pa početkom listopada 1991. tri borbene skupine bojne „Zrinski“ po zapovjedi Glavnog stožera HV odlaze na područje Pokupskog, Lasinje i Velike Bune. Prijetila je opasnost prodiranja snaga JNA ka Zagrebu, stoga su „Zrinski“ zaprimili delikatnu zadaću koja je glasila:

„Po svaku cjenu spriječiti prelazak srbo-četničkih snaga preko rijeke Kupe, ako bi se to dogodilo povući Hrvatske snage i pučanstvo i aktivirati cisterne plina koje bi trebale spriječiti napredovanje neprijateljskih snaga“.

 

Da se to ne bi dogodilo, zadaća borbene skupine sa domaćim snagama na području Velike Bune bila je da spriječi eventualan pokušaj oklopnih snaga JNA da iziđu izvan vojarne i spoje se sa srpskim snagama koje bi prešle rijeku Kupu. Do prelaska neprijateljskih snaga preko rijeke Kupe nije došlo, situacija na tom području stabilizirala se, te se borbene skupine povlače 15. listopada 1991. godine u bazu, a zadatak preuzimaju Krizni štabovi navedenih mjesta. „Zrinski“ su svoju zadaću izvršili, a vojarna u Velikoj Buni osvojena je u koordiniranoj akciji snaga specijalne policije i domicilnih postrojbi. Također, tijekom listopada dvojica pripadnika „Zrinskih“ stečena znanja i vještine prenijeli su putem obuke pripadnicima novoustrojene Specijalne postrojbe GSHV bojne „Matija Vlačić“, na području Opatije, dočim se ostatak postrojbe po zadaći otisnuo na krajnji jug.

Naime, Dubrovnik je bio blokiran i snage JNA djelovale su u cilju konačnog okruživanja dubrovačkog zaleđa. Stoga je 28. listopada 1991. bojna „Zrinski“ upućena u Metković sa zadaćom da pomogne snagama Hrvatske vojske u naumu da se oslobodi Slano, odnosno onemogući daljnje napredovanje protivničkih snaga.

 

Bojna Zrinski 

 

Oslobađanje brda Tmor

Zapovjednik Filipović u dogovoru s Kriznim štabom u Metkoviću razradio je planove o akcijama koje bi bojna preuzela na sebe. Odlučeno je da će bojna „Zrinski“ provesti akciju oslobađanja brda Tmor, taktički najvažnije kote na tom području, s kojeg su pobunjenici kontrolirali sve pokrete Hrvatske vojske i navodili topništvo na hrvatske položaje. Tmor je 899 metara visoko brdo u Dubrovačkom primorju. Stožastim oblikom dominira Jadranskom magistralom i s obzirom da je najdominantnija kota na području od Stona do Čepikuća, kontrola Tmora pruža najbolju mogućnost za nadgledanje okolnog područja.

Zapovjednik Sektora obrane, brigadir Luka Džanko nekoliko dana ranije zadaću zauzimanja Tmora dao je Izvidničkom vodu 4. gardijske brigade.

Ipak, zbog krivih informacija da se na Tmoru u tom razdoblju ne nalaze neprijateljske snage, izvidnička skupina 4. gbr doživjela je neuspjeh. Pokušaj osvajanja pokrenut je 25. listopada, ali nakon višesatnog penjanja gardisti splitske brigade bili su izloženi paljbi srpskih snaga koje su u međuvremenu zauzele obrambene položaje. Zbog pogibije suborca i više ranjavanja bili su prisiljeni odstupiti.

Stoga su pripadnici „Zrinskih“ angažirani za ovu zadaću koju su izvršili uspješno, i što je najvažnije bez ljudskih gubitaka. Teškim udarima topništvom Srbi su pokušali otjerati „Zrinske“ s Tmora, ali bezuspješno.

Iako je vrh brda Tmor pružao jako slabašne mogućnosti zaklona od udara topništva zapovjednik „Zrinskih“ Filipović procijenio je da neprijateljski topnici pretpostavljaju kako će žestinom prvog udara ostvariti paniku, vjerojatno povlačenje, a samim time i izlaganje topničkim udarima. Upravo to se i dogodilo. U drugom valu topničkih udara, protivnici više nisu gađali vrh brda nego su ga prebacivali, računajući da time udaraju po mjestima vjerojatne evakuacije hrvatskih boraca. Filipović je stoga izdao zapovijed da svi pripadnici bojne moraju ostati na svojim položajima usprkos opasnom djelovanju topništva i time je spriječio neželjene gubitke.

Nakon toga „Zrinski“ su predali položaje domicilnim snagama, a brdo Tmor je ostalo pod nadzorom Hrvatske vojske.

Uslijedio je kratki predah, a pripadnici „Zrinskih“ se već nakon dva dana uključuju u nove akcije te zajedno s pripadnicima drugih postrojbi nastavljaju zauzimati obližnja protivnička uporišta. Ubrzo je između zaraćenih strana nastupilo primirje i „Zrinski“ se temeljem zapovjedi povlače u bazu u Kumrovec. Također, za vrijeme boravka bojne u Metkoviću, desetak pripadnika vršilo je obuku dragovoljaca za pristup u postrojbu. Na taj način do kraja 1991. godine u bojnu „Zrinski“ primljeno je oko 100 novih gardista tako da je ona proširena s razine voda na razinu satnije. Broj ljudstva u postrojbi povećan je iz razloga što su „Zrinski“ dokazali da su sposobni obavljati najdelikatnije zadaće, čak i one u dubinu neprijateljskog teritorija. Zbog toga što su opasne akcije i tešku obuku provodili konstantno dolazilo je do znatnog zamora gardista pa je zaključeno da se postrojba jednostavno mora proširiti primanjem novih pripadnika.

„Tmor, tu krševitu čuku oslobodili smo u relativno kratkom vremenom, no po zauzeću brda javili su nam da vezom da slijedi udar svim raspoloživim topništvom. Uskoro smo čuli opaljivanja topništva i sakrili smo se među kamenje, koliko smo mogli. Hvala Bogu što nitko nije bio ranjen jer granate su udarale baš po nama, u neposrednoj blizini, a mogle su nas ozlijediti i krhotine kamenja koje je letjelo nakon eksplozija. Izdao sam zapovijed da se nitko nikuda ne miče, jer je bilo jasno da će nas nakon nekog vremena „prebaciti“, računajući na to da ćemo mi početi bježati. Tako je i bilo, oni su udarali preko nas, a mi smo se poslije lagano spuštali prema dolje. Gore smo ostavili potreban broj ljudi da održi položaje, ujedno dovoljno malen da ne nastradaju od udara topništva i potom predali položaje domaćim braniteljima. Nakon toga obavljamo niz drugih zadaća u dubrovačkom zaleđu, najviše izvidničkog karaktera te se konačno vraćamo u Kumrovec nakon više od mjesec dana… Potom je uslijedilo širenje postrojbe na razinu satnije jer smo se pretjerano trošili. Naime, bili smo mala postrojba u koju se dotad vrlo teško uopće moglo pristupiti jer takva su bila vremena. Ta 1991. bila je kaotična i u razdoblju najžešće agresije ja sam u postrojbi želio imati isključivo ljude kojima mogu potpuno vjerovati. Zato je dobrim dijelom postrojba bila popunjena i ljudima iz mojeg rodnog kraja, Tomislavgrada pa se recimo dogodila nesvakidašnja koincidencija da su u prvom stradavanju u Gospiću sva tri stradala bili moji najbliži rođaci. No, najteže razdoblje obrane prošlo je do zime 1991. i trebalo je razmišljati unaprijed, suočiti se sa novim, nimalo lakšim ratnim izazovima za koje smo znali da će uslijediti ukoliko želimo osloboditi Domovinu. Iz tog razloga širenje postrojbe bio je vrlo logičan slijed događaja. Valja istaknuti da smo mi do početka srpske agresije na hrvatske prostore u BiH izvršili čitav niz zadaća. Početkom siječnja 1992. godine jedan dio pripadnika otišao je u Osijek i Vinkovce pomagati u obučavanju i ustrojavanju domicilnih postrojbi, a također smo naše najbolje ljude angažirali i na drugim područjima da vrše obuku, pogotovo na Južnom bojištu. Nadalje, vršili smo obuku i zatvorskim čuvarima u Lepoglavi koja je bila bazirana na vojnoj taktici; kretanje po terenu, formacije, vrste zasjede, rukovanje oružjem, poboljšanje fizičke spremnosti, itd. Naravno, mi sami kada nismo bili u borbenim djelovanjima obavljali smo intenzivnu obuku, a to je zapravo značilo da je radni dan pripadnika bojne „Zrinski“ u bazi u Kumrovcu trajao od dizanja u 6:30 ujutro pa praktično do ponoći, uz vrlo malo vremena za odmor i objedovanje“ prisjeća se Miljenko Filipović zadnjih borbenih akcija i razdoblja preustroja krajem ratne 1991. godine.

 

Bojna Zrinski 

 

Pokazalo se da su preustroj i inzistiranje na intenzivnoj obuci bili prijeko potrebni koraci jer vrlo brzo „Zrinske“ su očekivala najteža iskušenja njihovog ratnog puta.

 

 

POSJET FRANJE TUĐMANA

Pripadnicima bojne „Zrinski“ najviše se u sjećanje urezao posjet postrojbi predsjednika RH, Franje Tuđmana u prosincu 1991. u Kumrovcu i njegovo obraćanje gardistima tom prilikom riječima:

Junaci, prvi put u povijesti imamo svoju vojsku, a vi ste njen prvi odred. Za vaša junačka djela zna se samo dijelom u javnosti, ali znat će se, pisat će o njima povijest... Koliko znam, iz svih ste krajeva Hrvatske ne samo vi iz Domovine, nego i vi koji ste bili i rastjerani i raseljeni iz Hrvatske diljem svijeta. Budite dostojni svojih predaka koji su ginuli za slobodu Hrvatske, ali nisu dočekali svoju slobodu i samostalnost...Kao što ste junaci u izvršenju zadaća, borbenih zadaća, budite primjer i u vladanju hrvatskih vojnika. Ne dopustite da bude ikakvih izgreda. Baš zato što ste poseban odred hrvatske vojske, morate biti u tom smislu i primjer u svakom pogledu, u vladanju, u odnosu prema narodu, prema ljudima, prema vlastima. To je naša vlast koju izgrađujemo, a vi, kao oružani odred te vlasti, morate biti u svakom pogledu uzor i morate zračiti novim duhom hrvatske svijesti, duhom jedinstva oružanih snaga i naroda”.

 

Tom prilikom hrvatskoj javnosti u intervjuu HTV-u Ante Roso kratko je pojasnio strukturu „Zrinskih“:

Ovdje postrojeni vojnici imaju određene specijalnosti i zapadnoeuropski nivo vojne obuke. Znači, to su mikro jedinice koje djeluju na cijelom području Republike Hrvatske i potpuno su autonomnog tipa. Njihovo djelovanje nema nikakve veze sa klasičnom strukturom vojske. Djelujemo u tri smjera: zemlja, zrak i more. Budućeg hrvatskog vojnika mi odgajamo u pluralističkoj kulturi vojnika u što je uključeno sve; od socijalne skrbi do sigurnosti državnog teritorija, a borba je najzadnji dio onoga što jedan suvremeni vojnik radi...Uzeli smo naziv bojna „Zrinski“ zbog toga što o njima postoji najstariji službeno dokumentirani primjerak o djelovanju Hrvatskih oružanih snaga. Iz tog razloga bojna Zrinski ima borbeni stijeg koji datira iz 1491. godine“.

 

- nastavlja se -

 

1. dio          2. dio          3. dio          4. dio

 

 

 

 

 

foto: DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

Pin It

U vihoru rata

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 268 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja