Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Boj za Kupres, obrana Livna
BOJNA 'ZRINSKI' (3/4)

Bojna Zrinski

 

Piše: Tomislav Šulj

 

 

- nastavak 

 

Na bojišnicama u Republici Hrvatskoj od 3. siječnja 1992. stupilo je na snagu potpisano „Sarajevskog primirje“ no pripadnike Bojne „Zrinski“ čekale su nove zahtjevne zadaće.

Nakon što je proveden preustroj i popuna postrojbe, nastavljeno je s provođenjem intenzivne obuke, a instruktori „Zrinskih“ također su držali obuku pripadnicima drugih postrojbi Hrvatske vojske (HV). Da će se rat preseliti u susjednu državu vremenom je postalo sve očitije, stoga u ožujku 1992. godine više skupina iskusnih pripadnika kao instruktori odlaze na područje Hercegovine, gdje obučavaju buduće pripadnike Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Vrlo brzo ti su krajevi bili izloženi velikosrpskoj agresiji, a pripadnici Bojne „Zrinski“ pri tom su se iskazali u obrani Kupreške visoravni.

Kupreški Hrvati bili su svjesni da je izbijanje ratnog sukoba realna opcija, stoga su još u rujnu 1991. osnovali Krizni stožer, kasnije preustrojen u Operativni stožer Teritorijalne obrane. Dragovoljci su se pak okupljali u skupine koje su već u studenom prerasle u Kuprešku bojnu.

Stanje se posebno počelo pogoršavati krajem ožujka 1992., a oružani incidenti i napetost uči izbijanja sukoba doveli su do toga da su se kroz nekoliko dana sa šireg područja iselili žene i djeca svih nacionalnosti. Nakon učestalih oružanih incidenata uslijedio je veliki oružani sukob koji je, s obzirom na stratešku važnost Kupreške visoravni, bio vrlo značajan za obje strane.

Ipak, hrvatska javnost ni za vrijeme ratnog sukoba, pa ni 20 godina od okončanja rata nije posvetila potrebnu pozornost ovim borbama, kao ni borbama za obranu Livna, a koje su uslijedile.

 

Iako se kroz organiziranje javnih skupova i tribina u zadnje vrijeme i tim događajima počinje pridavati pažnja, to je još uvijek nedovoljno. Stoga valja istaknuti radove povjesničara Davora Marijana kao nezaobilazno štivo za bilo kakvu raščlambu boja za Kupres. U Marijanovoj knjizi „Slom Titove armije JNA i raspad Jugoslavije 87-92“ na najkraći mogući način sintetiziran je slijed događaja koji su doveli do pada Kupresa (zaključno do 10. travnja 1992.):

„Krajem ožujka 1992. Komanda 2. vojne oblasti odlučila je zauzeti Kuprešku visoravan. Zadaća je povjerena 30. partizanskoj diviziji koja je ojačana dijelom 11. proleterske motorizirane brigade Kninskog korpusa. Zaključno s 2. travnjem 1992. načinjen je plan djelovanja, no kako su postrojbe TO-a iz hrvatskih bosanskohercegovačkih općina ujutro 3. travnja iznenada napale, JNA je izvela korekciju plana. Snage 30. partizanske divizije pojačane su topništvom banjalučkoga korpusa koje je izvučeno iz zapadne Slavonije i oklopnim bataljunom Kninskog korpusa. Od dijelova Kninskog korpusa ustrojena je Taktička grupa 1, a sve su snage ušle u sastav novoosnovane Operativne grupe 11 koja je podređena Komandi Kninskoga korpusa. Zahvaljujući tehničkoj premoći, JNA je u toku 7. travnja zauzela grad Kupres, razbila hrvatske snage i do 10. travnja stavila pod nadzor Kuprešku visoravan i izbila nadomak Šuice. Skupina je u međuvremenu pojačana i četom tenkova M-84 iz oklopnog bataljuna 51. mehanizirane brigade koja je dovedena iz Topuskog“.

 

U radu „Borbe za Kupres u travnju 1992.“ Marijan navodi kako je u obrani Kupresa sudjelovala i istaknula se Kupreška bojna, a također su sudjelovali dijelovi postrojbi HVO i HOS-a iz Tomislavgrada i Posušja kao najbrojnije postrojbe iz susjednih hrvatskih općina, te po jedna satnija iz Bugojna i UskopljaOsim njih čini se da je organiziranih dolazaka na bojišnicu bilo iz općina Grude i Ljubuški.

Podaci sa srpske strane govore o velikom broju snaga pristiglih iz Hrvatske, no činjenično stanje bilo je sasvim drugačije. Jedna od borbenih skupina koja se odmah uključila u borbi bili su dragovoljci iz Bojne „Zrinski“, dočim su kasnije pristizale još neke manje borbene skupine (primjerice iz brigade vukovarskih veterana i Bojne „Frankopani“).

 

Bojna Zrinski

 

KUPRES

 

Zbog teške situacije „Zrinski“ se početkom travnja 1992. godine upućuju na Južno bojište, te se smještaju u selo Borčane kod Tomislavgrada.

Kako je grad Kupres bio blokiran od strane srpskih snaga na području Donjeg Malovana, hrvatske snage krenule su u pomoć hrvatskom stanovništvu u Kupresu. Već 4. travnja dio „Zrinskih“ aktivno se uključio u borbe na Kupreškoj visoravni te u suradnji s ostalim hrvatskim snagama sudjeluju u čišćenju prostora na potezu od sela Donji Malovan do predjela Čajuša.

Sljedećeg dana, 5. travnja hrvatske snage probile su prve linije srpskih snaga pri čemu pripadnici Bojne „Zrinski“ u uličnim borbama čiste sam grad Kupres, a druge dvije borbene skupine „Zrinskih“, ojačane dijelovima postrojbi HVO, djeluju na prostoru sela Zlosela i Kupreških vrata u cilju osiguranja bokova.

Treći dan borbi, 6. travanj 1992. bio je vrlo težak dan za hrvatsku obranu, tako i za same „Zrinske“.

U uličnim borbama koje su se vodile u  Kupresu poginula su tri pripadnika postrojbe (Damir Martić, Tomislav Kovčo i Slavko Bagarić), a nakon teškog ranjavanja u bolnici u Splitu preminuo je i četvrti pripadnik „Zrinskih“ (Mladen Jonjić). Tog dana lakše je ranjen i sam zapovjednik Bojne „Zrinski“, Miljenko Filipović.

 

„Na Kupresu su se 1992. vodile ogorčene borbe. Tamo sam prvi put i ja bio ranjen, snajper me je pogodio u glavu. Može se reći da je sretna okolnost što me je pogodio u predjelu čela jer da je metak završio negdje drugdje, vjerojatno bi me usmrtio. Zanimljivo, ranu je sanirao tadašnji saborski zastupnik i ministar Juraj Njavro. Njega sam upoznao u Vukovaru, on se tu slučajno zatekao i kako sam imao puno povjerenje brzo me „zašio“, osposobio, te sam se ubrzo vratio na bojišnicu“, prisjeća se Filipović.

 

Kupres

 

No već od slijedećeg dana, 7. travnja linija obrane počela je popuštati pod dolaskom daleko nadmoćnijih snaga oklopa JNA. Srpsko oklopništvo probilo je liniju obrane u selu Zlosela i spojilo se sa srpskim snagama koje su držale veći dio grada Kupresa. Hrvatske snage povlače se na prostor Čajuše gdje uspostavljaju crtu obrane.

No, 10. travnja pripadnici bojne „Zrinski“ koji su se nalazili na jednodnevnom odmoru nakon teških borbi, iznova se uključuju u borbe s obzirom da su srpske snage probile obrambene linije i napredovale ka Šuici. Uz pomoć topništva i protuoklopa malobrojni pripadnici „Zrinskih“ na prostoru sela Donjeg Malovana zaustavili su napredovanje srpskog oklopa, te uspostavljaju crtu obrane koja se uspješno održala sve do oslobodilačke operacije „Cincar“ s kraja 1994. godine.

U kojim se omjerima snaga vodio sukob svjedoči analiza Davora Marijana, koju treba pažljivo proučiti da bi se shvatilo koliko su bile teške okolnosti boja za Kupres:

„Od 5. travnja, omjer snaga koje su imale borbenog iskustva, dolaskom pojačanja iz zapadne Slavonije raste u srpsku korist. Mijenja se krajem sukoba, no tada je za HVO borba bila izgubljena. Omjer u Materijalno tehničkim sredstvima bio je nemjerljiv u korist srpske strane. U prvoj fazi sukoba JNA i TO su na pravcu Blagaj-Kupres imali arsenal od 6 haubica 105 mm, 3 topa ZIS 76 mm i bitnicu od 5 MB-120 mm, sve iz sastava 11. motorizirane brigade, kao i bitnicu MB-120 mm 13. partizanske brigade. Protivnik je imao nekoliko Minobacačkih bitnica 82 i 120 mm i Bestrzajne topove, dok je topništvo (broj nepoznat) bilo u rajonu Šujice i od njega je bila mala korist. Dolaskom 12 haubica D-30 122 mm, praćenim s 6 protuzrakoplovnih topova Praga omjer je u srpsku korist porastao do razine koja je besmislena za poređenje. Pogotovo kada se pridoda djelovanje zrakoplovstva. Ipak sva ta vatrena moć nije bila dovoljna da omogući pješaštvu 30. partizanske divizije pomak na pravcu Blagaj-Kupres. Do njega će tek doći dolaskom tenkova 9. oklopnog bataljuna Kninskog korpusa. Čimbenik koji je odlučio sukob bio je upravo tenk, odnosno oklop. Na pravcu Šujica-Kupres, skromno hrvatsko oklopništvo bilo je dovoljno da poluči uspjeh u zauzimanju sela u zahvatu prometnice. No, sva silina udara oklopništva ispoljila se 6. i 7. travnja na potezu Blagaj-Zlosela-Kupres, a nekoliko dana kasnije i na pravcu Kupres-Gornji Malovan. Možemo se složiti sa konstatacijom generala Slavka Lisice da je presudnu ulogu u izvođenju kupreške operacije odigrao (...) brz prodor oklopno-mehanizovanih jedinica u sam centar Kupresa, te brzo pregrupisavanje i izbijanje u rejon Šujice“.

 

O težini borbi na Kupresu kao i o problemima hrvatskih snaga svjedoči Ante Vukadin, pripadnik „Zrinskih“ koji je uz druge instruktore još ranije bio upućen da vrši obuku domicilnim braniteljima:

„Od svih borbi u kojima sam sudjelovao, bitka za Kupres po svemu ima najznačajnije mjesto u mojoj vojnoj karijeri. Fizički, mi takvoj sili nismo mogli parirati. Pustimo sad pješake, ali što se oklopa tiče, tu su Srbi valjda 30 puta bili nadmoćniji. Treba samo zamisliti kakav je to prizor gledati kako 300-400 metara duga kolona njihovog oklopa kreće u napad, a mi imamo jedan tenk i krećemo jedni na druge. Svejedno kako je završilo, meni je za sve povijesne anale da se netko u takvom omjeru snaga uopće usudio sukobiti. Posebno se sjećam trenutaka kad su tenkovi probili obranu kod sela Rastičevo i Zlosela, a mi smo dobili u zadaću da ih s bestrzajnim topom zadržimo…Stvarno su se „Zrinski“ iskazali, bili smo rame uz rame, jedno srce. Nedugom zatim u pomoć pristiže Željko Glasnović s ekipom. Znao je gdje smo, vidio je koje snage idu na nas i javio je vezom: „Glave, držite se, dolazim!“. Nažalost, tada je teško ranjen i jedva je izvukao živu glavu. Usporediti omjer snaga oklopa i topništva nije uopće primjereno, a što se pješačkih snaga tiče, otpor su uz „Zrinske“ pružali pripadnici HVO. Oni su imali srca, nažalost su i gadno izginuli, ali u tom trenu nisu imali apsolutno nikakvo ratno iskustvo spram napadača koji su većinom bili prekaljeni iz borbi za okupaciju Hrvatske. Bili su tu još Žuti mravi – veterani bitke iz Vukovara, momci iz HOS-a i možda neke manje skupine, ali to je unatoč svoj požrtvovnosti stvarno bilo premalo. Borili smo se, bila je to borba selo po selo, ali nije išlo. Vjerojatno snage napadača jesu imale moć dalje napredovati prema Tomislavgradu i prema Šujici, ali su stali. Pretpostavljam da su i oni procijenili da bi ulaskom u jedno kameno područje svoje snage doveli  u situaciju da moraju voditi borbe doslovce za svaku kuću što bi im nakon priličnih gubitaka donijelo još veće ljudske gubitke. Tako da oni više nisu nastavili s napadom na tom smjeru“.

 

Bojna Zrinski

 

Ante Vukadin spomenuo je teško stradavanje Željka Glasnovića. Zanimljivo, Glasnović je također krajem ljeta pristigao iz Legije stranaca i u obranu Hrvatske uključio se upravo kao pripadnik Bojne „Zrinski“. Nakon iskustava u obrani Gospića i drugih odrađenih zadaća, Glasnović je obučavao pripadnike HV, potom je dva puta vršio obuku budućim pripadnicima HVO, te je ratni put nastavio ustrojavajući obranu Tomislavgrada.

Tijekom obrane Kupresa samim čudom preživio je teško ranjavanje 10. travnja 1992.:

„Na područje BiH dragovoljno odlaze instruktorski timovi „Zrinskih“ koji su rođeni ili porijeklom s tih područja kako bi stanovnike hrvatskih općina pripremali za mogući sukob. Bila je to potpuno opravdana odluka da se na taj način brani strateška dubina, jer prostor Hrvatske i BiH jedinstveno je ratište, a uostalom po međunarodnom ratnom pravu napadnuta država ima pravo ući u dubinu teritorija 40 kilometara u granično područje susjedne države. Zapravo,  Hrvatska je znala da će u BiH izbiti rat, bilo je to potpuno jasno jer po nama su još u listopadu 1991. udarali Srbi s područja Popovog polja, granatirajući civilne ciljeve. Mi smo se pripremali za rat, ali i bosanski Srbi itekako su se pripremali za rat. S tim da su oni imali nadmoćnu tehniku, kadar i kakav-takav ustroj po obrascu JNA, a mi smo morali iz temelja ustrojavati našu vojsku…Borbe za Kupres bile su vrlo teške, uz velike probleme u organizaciji odupirali smo se neprijatelju koji je bivao tehnički sve nadmoćniji. Obrana je plaćena jako velikim brojem žrtava, a u zaustavljanju srpskog prodora stradavali su istaknuti zapovjednici“  prisjeća se Glasnović.

 

Gubici koje Glasnović i Vukadin spominju uistinu su bili golemi na obje strane što potvrđuje i Marijan:

„Hrvatski gubici u borbama za Kupres bili su vrlo veliki. Za tjedan dana borbe poginulo je oko 160 ljudi. Od toga 29 pripadnika Kupreške bojne i 19 civila. Svi ostali poginuli bili su s drugih područja. Gubici u materijalno-tehničkim sredstvima također su bili veliki. Oklopna polusatnija koju su hrvatske snage izvele na visoravan gotovo je cijela izgubljena. Dva tenka T-55 i dvije samohotke M-36 nisu se vratile na polazne postave. Uspjelo je to samo posadi BVP M-80. Hrvatski stambeni fond u kupreškim selima potpuno je uništen. Sva sela su opljačkana i spaljena. Nisu bili pošteđeni ni vjerski objekti, koji su sravnjeni sa zemljom. U najvećem kupreškom selu Zloselima, postrojbe HVO-a u studenom 1994. krov su zatekle samo na školskoj zgradi. Srbi su na Kupreškoj visoravni imali 85 poginulih i 154 zarobljene osobe“.

 

Odmah nakon osvajanja Kupresa, snage JNA, uz pomoć bosanskohercegovačkih Srba i dobrovoljaca pristiglih s bojišta Hrvatske, izvele su u travnju 1992. godine prvi tenkovsko-pješački napad na Livno. Postrojbe JNA iz Glamočkog polja napale su iz dva smjera, cestom Glamoč – Livno, prijevojem Koričina i od sela Dolac prema Strmici.

Novi srpski udar na Livno pod imenom operacija „Proleće“ uslijedio je 23. travnja 1992. iz smjera Bosanskog Grahova. Taj napad bio je bolje organiziran, uz podršku teškog topništva i daleko veću vojnu silu ionako nadmoćnijeg suparnika. Nakon prvotnog proboja na pomoćnom smjeru ka selu Donji Rujani, čijom obranom je zapovjedao pripadnik „Zrinskih“ Jure Granić, silovit napad zaustavljen je pristizanjem interventne borbene skupine iz 2. gbr („Crnih mambi") pri čemu je uništen tenk M-84 i borbeno oklopno vozilo s posadom, a jedan je tenk T 55 zarobljen. Neuspjeh na pomoćnom odrazio se i na glavnom pravcu, prema selu Čelebići na sektoru obrane kojim je zapovijedao pripadnik "Zrinskih" Ferdinand Sučić-Ferdo, kojeg je osobno vodio pukovnik Slavko Lisica.

 

Crne Mambe

 

 

Na Kupresu je zbog premoći u oklopu postigao uspjeh, kod Livna je doživio težak poraz za što je u svojim memoarima optužio lokalne Srbe. Lisica navodi da je postavljao minska polja i prijetio odmazdom kako mu vojska ne bi dezertirala. Zbog neuspjeha kod Čelebića pokušao je krajnje radikalnim mjerama zaustaviti golemu paniku, također neuspješno: „Jedna tenkovska jedinica pobjegla je iz borbe ne zaustavljajući se… Štaviše, čuda Božijeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad'', što je rezultiralo „haosom'' Glamočana koji se po­češe pripremati za „veliku bježaniju''.

S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom i vješanjima. „Krnji bataljun'' izbjeglih livanjskih Srba zamalo je kaznio skidanjem do gola i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio! U nadi kako će ponižavanjem motivirati cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje „časne uniforme''. Na njegov šok, „oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze… stoje onako goli kao od majke rođeni… bez ponosa, bez gaća, samo jedan se po­bunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama“ opisao je Lisica nastalu paniku.

I hrvatska strana imala je nemale gubitke, ali i problem organizacije obrane velike bojišnice. Domaćim braniteljima iz brigade HVO-a Petar Krešimir u obrani Rujana i Čelebića ključnu pomoć pružili su pripadnici 2. i 4. gardijske brigade HV, Bojne „Zrinski“, te HOS-a i dragovoljaca koji su došli braniti rodna ognjišta. Uslijedili su mjeseci teških topničkih napada i diverzija, no livanjska bojišnica više nije bila u opasnosti. Obranom Livna zapovijedao je Ante Gotovina, koji je nakon toga kao zapovjednik nizao samo pobjede u Domovinskom ratu.

Za sigurnost Hrvatske obrana Livna bila je od neprocjenjivog značaja jer bi u slučaju uspjeha snage JNA imale otvoren put prema Splitu i Makarskoj.

Ivan Radoš – Ćiber prisjeća se intervencije Bojne „Zrinski“ tijekom napada na Livno:

„Boj za Kupres okončao se i postavila se linija obrane. Mi smo i dalje djelovali kao Taktička grupa u Tomislavgradu, spremni pružiti pomoć pripadnicima naše postrojbe koji su u to vrijeme organizirali obranu Livna, Rame, Čapljine, Ljubuškog, itd. U Livnu je za sektor obrane kod Rujana zapovijedao naš Jure Granić, a za obranu Čelebića Ferdo Sučić. Kad su Srbi drugi put napali Livno, odmah smo interventno krenuli pomoći obrani na smjeru napada kod Čelebića…Sučić je poginuo herojski, ostao je do zadnjeg boriti se, imao je po cijelom tijelu prostrjelne rane. Zapravo je Sučićeva ekipa uspjela obraniti napad jer nakon tog okršaja Srbi dalje nisu napredovali. Štoviše, osim tenka T-34 i nekolicine srpskih boraca, mi u Čelebiću nismo naišli na značajan otpor. Zauzeli smo položaje kod sela Kovačić. Dobro smo se pripremili, izvidjeli situaciju u Čelebiću i slijedeći dan smo vratili te položaje. Nakon toga Sučić je pokopan kao heroj, došlo ga je ispratiti tisuće ljudi, a mi odlazimo dalje obavljati zadaće, ali ostavljamo jednu interventnu grupu da vodi brigu o obrani Livna“.

 

Uslijedilo je oslobađanje juga Hrvatske što je bio dugotrajan proces, kojeg je hrvatska strana platila iznimno visokim brojem žrtava. Zajedničkom operacijom HV i HVO, kodnog naziva „Čagalj“, Srbi su u lipnju 1992. odbačeni s obala Neretve, deblokiran je Mostar, te su stvoreni uvjeti za daljnja borbena djelovanja na dubrovačkom ratištu. Uslijedila je u srpnju operacija „Tigar“ kojom je sam grad deblokiran, a neprijatelj odbačen 15 kilometara prema Trebinju.

 

Bojna Zrinski

 

 

No to nije bilo dovoljno, pa su u kolovozu poduzete daljnje akcije čime je neprijatelj potiskivan u dubinu. Jug Hrvatske konačno je oslobođen operacijama „Konavle“, odnosno „Vlaštica“ koje su istodobno počele 22. listopada. U višemjesečnim borbama sudjelovale su brojne pričuvne postrojbe, Hrvatska ratna mornarica, hrvatska policija, gardijske brigade (1., 2. i 4. gbr) i postrojbe Glavnog stožera HV. Ipak, najveći teret i žrtvu podnijele su 1. i 4. gardijska brigada. Upravo su pripadnici „Tigrova“ pomorskim desantom u noći 21. listopada ušli u Cavtat.

Istodobno, 4. gardijska i 163. dubrovačka brigada izvele su operaciju za oslobođenje Vlaštice, uzvisine s koje je neprijatelj imao pod nadzorom dubrovačko zaleđe, kao i mogućnost udara u lijevi bok desantnim snagama u Konavlima. Zajedničkim uspjehom, nakon niza akcija hrvatskih snaga započetih još u travnju, konačno je 25. listopada 1992. oslobođeno dubrovačko zaleđe. U oslobađanju hrvatskog juga značajnu zadaću izvršili su i pripadnici Bojne „Zrinski“ no zbog opsega operacija i velikog broja postrojbi koje su se uz velike gubitke mjesecima smjenjivale, javnost gotovo da nema saznanja o sudjelovanju „Zrinskih“ u oslobađanju dubrovačkog zaleđa.

Naime, u lipnju 1992. temeljem zapovjedi Bojna „Zrinski“ odlazi na Južno bojište, te odmah angažiraju borbene skupine za intenzivno izviđanje terena u neprijateljskoj pozadini. Nekoliko dana potom pokrenuta je velika napadajna operacija u sklopu koje je Bojna „Zrinski“ dobila u zadaću da zauzme istaknuto neprijateljsko uporište Golubov kamen (tt. 422),  s kojega je neprijatelj kontrolirao komunikaciju Mokošica – Dubrovnik. S te kote Srbi su neprestano djelovali strojnicama velikog kalibra i imali na taj način u dosegu praktično svaki pokret hrvatskih snaga.

 

- nastavlja se -

 

1. dio          2. dio          3. dio          4. dio

 

 

 

 

foto: DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

Pin It

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Istanbulska konvencija:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Trenutno

5
Online

Utorak, 22 Svibanj 2018
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja