Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Slaven: Toliko mladih ljudi poput mene dragovoljno je otišlo na druge bojišnice, proživjeli su pakao u Slavoniji ili Dalmaciji, stoga njima treba skinuti kapu, o njima treba pisati...
VELEBITSKA PRIČA: Ratni put Slavena Dobrovića (1/2)

Slaven Dobrović

 

Piše: Tomislav Šulj

 

 

Tijekom Domovinskog rata u sastavu Hrvatskih oružanih snaga djelovale su brojne postrojbe za koje možemo ustvrditi da su imale određenih posebnosti, svejedno zbog njihove namjene ili pak neke druge posebne karakteristike.

 

Jedna od takvih postrojbi bila je Planinska satnija „Velebit“ koju je zbog svojih specijalnosti teško usporediti s ijednom ratnom postrojbom Hrvatske vojske, a ipak o njoj hrvatska javnost jako malo zna.

...

Agresija na Republiku Hrvatsku motivirala je brojne civile, ljude raznih sklonosti i profesija da se uključe u obranu domovine. Isto tako, pritom ciljano se aktivirajući u onome u čemu su najbolji, u Planinsku satniju „Velebit“ organizirali su se civili koji su bili vrhunski alpinisti, speleolozi i gorski spašavatelji.

 

U svom sastavu imali su 16 pripadnika koji su se penjali u Himalaji, a devetorica su bili članovi ekspedicije na najviši vrh svijeta – Mount Everest.

Hrvatske planine bile su njihov drugi dom, a od jeseni 1991. i bojišnica na kojoj su djelovali.

 

Slaven Dobrović

 

 

Ideja o pisanju monografije rodila se prije nekoliko godina, otprilike nakon što je o toj postrojbi snimljen vrlo dobar dokumentarni film „Velebitska priča“. Iako je djelo redateljice Jasmine Bijron uistinu kvalitetan filmski uradak, on iz više razloga nažalost nije emitiran na državnoj televiziji. Djelovanje Planinske satnije „Velebit“ potom je ukratko tematizirala knjiga „Operacija Maslenica – sjećanja sudionika“ (V. Brnardić-T. Šulj), a tijekom 2014. godine i magazin „Vojna povijest“ predstavio je javnosti ratni put postrojbe. S obzirom na pozitivne reakcije  i interes javnosti dogovoreno je da će uslijediti i pisanje ratne monografije. Želja istaknutih pripadnika postrojbe bila je da knjiga bude napisana u suradnji s Hrvatskim memorijalno dokumentacijskim centrom, odnosno da autor bude netko od povjesničara koji radi ili surađuje s tom institucijom.

Nakon početnih dogovora uslijedilo je ipak duže razdoblje stanke, što zbog birokratskih problema, što zbog niza drugih okolnosti. Ipak, iznova se pristupilo skupljanju materijala, da bi se krajem 2016. godine započelo i s pisanjem knjige. U međuvremenu prikupljeno je više od 50 svjedočanstava, kako pripadnika postrojbe, tako i onih koji su tijekom ratnog boravka na Velebitu imali izravni doticaj i surađivali s ovom postrojbom. Na taj način uzeti su iskazi pripadnika specijalne policije, 1. gardijske brigade „Tigrovi“, 9. gardijske brigade „Vukovi“, 1. Hrvatskog gardijskog zdruga, 350. vojno obavještajne bojne, itd.

Također, sjećanja na ustrojavanje i djelovanje postrojbe dali su i najviši časnici Glavnog stožera Hrvatske vojske, primjerice načelnik Glavnog stožera Anton Tus. U knjizi će na taj način sjećanje na postrojbu evocirati zapovjednici najvišeg ranga, ali i obični vojnici, poput Maria Tuđe, prvog ročnog vojnika Planinske satnije „Velebit“. Osim što će time priča biti bogatija i cjelovitija, raznolikost uzetih izjava svakako je i u skladu s raznolikošću socijalnog profila pripadnika postrojbe. Naime, sastav dragovoljačke postrojbe kojom je zapovijedao Jerko Kirigin bio je poseban ne samo po tome što su ju činili vrhunski alpinisti i speleolozi. Postrojbu su činili ljudi razne dobi, od najstarijeg, pokojnog alpiniste Nedjeljka Jakića (1932. g.), do Petra Kirigina, u to doba ni punoljetnog mladića (1973. g.). Važno je napomenuti podatak kako je od 98 pripadnika postrojbe iz 1991. godine, njih 51 imalo visoko obrazovanje, nekoliko ih je bilo pred magisterijem ili doktoratom, a dio pripadnika bili su studenti. Posebno zanimljivo, u postrojbu su pristupila i četiri liječnika s potrebnim planinarskim i znanjima gorskog spašavanja. Pripadnici Planinske satnije „Velebit“ bili su uglavnom visoko obrazovani ljudi, vrlo različitih zvanja. No svi oni redom bili su domoljubi, spremni u kritičnom trenutku uključiti se u obranu od velikosrpske agresije. Zanimljivo, jedan od pripadnika postrojbe bio je i Slaven Dobrović, aktualni ministar Zaštite okoliša i energetike.

 

Slaven Dobrović

 

Njegova priča kratka je i ne obiluje borbenim iskustvima. Štoviše, sam Dobrović nije bio siguran da li pored priča svih ostalih dragovoljaca koji su platili veliku žrtvu u obrani Domovine ima uopće potrebe zbog njegove uzimati medijski prostor.

„Jest, ja sam se dobrovoljno javio i dao sam na raspolaganje sve što znam. No s obzirom na to gdje sam kao vojnik završio, što sam tamo radio i čemu sam se izložio, ja smatram da to nikako nije u redu isticati. Toliko mladih ljudi poput mene dragovoljno je otišlo na druge bojišnice, proživjeli su pakao u Slavoniji ili Dalmaciji, stoga njima treba skinuti kapu, o njima treba pisati. Ne volim govoriti da sam dragovoljac Domovinskog rata jer izrečeno ima preveliku težinu. To tako stoji, ali uvijek razmišljam da ne bih povrijedio nekog tko je puno teže platio sudjelovanje u ratu“.

 

No priču valja istaknuti stoga što je Dobrović napustio studentske klupe i predao se na raspolaganje Domovini, odnosno stoga što njegova priča na neki način personificira mnoge koji su lagodan studentski život zamijenili bojišnicom. S obzirom da je potjecao iz dobrostojeće obitelji, a pritom je bio iznimno uspješan student na Strojarskom fakultetu (čak i dobitnik rektorove nagrade), pritom po naravi pacifist, njegova priča samim time ima vrijednost. Naravno, uz činjenicu da je toplinu studentskih klupa u kasnu jesen zamijenio velebitskom bojišnicom, vrijednost priči daje velik broj fotografija koje je napravio na najljepšoj hrvatskoj planini. Za početak treba pojasniti što je to 1991. godine nagnalo šezdesetak ljudi različite dobi i profesija da se stave na raspolaganje napadnutoj Domovini.

Dozapovjednik postrojbe Ivan Host, koji je i danas vrlo aktivan u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, možda je na najbolji način opisao socijalni profil i motive suboraca:

„U Gorskoj službi spašavanja oduvijek su se okupljali visoko obrazovani ljudi. Znači, magistri, profesori, liječnici, doktori, inženjeri strojarstva, elektrotehnike i tako dalje. Da ne spominjem sad imena ili profesije, knjige o povijesti Hrvatskog planinarskog društva sve to mogu bolje potkrijepiti. Znači, ljudi koji su voljeli planine, oni koji su se te 1991. godine priključili obrani Hrvatske, to su u principu, redom bili visoko obrazovani ljudi. Bili smo različitih karaktera, različitih zvanja, različitih godišta. No, ono što je nas sve kao jedne spajalo, to je bila ljubav prema Hrvatskoj“.

 

Na taj način, vođeni domoljubljem, veći broj zagrebačkih dragovoljaca okupio se u Združeni športski odred iz kojega je kasnije ustrojena Planinska satnija „Velebit“. Zapovjednik, ujedno osoba koja je najviše učinila na ustrojavanju postrojbe, bio je poznati hrvatski alpinist, pokojni Jerko Kirigin.

Sama ideja za osnivanjem Planinske satnije „Velebit“ niknula je u travnju 1991. godine u prostorijama Hrvatskog planinarskog saveza gdje su se okupili iskusni planinari, sa željom da pomognu u obrani Domovine. Smatrali su da najveći doprinos mogu pružiti na terenu na kojem se najbolje snalaze, na planini. U sastav satnije pristupali su dragovoljci s bogatim planinarskim, speleološkim, alpinističkim i iskustvom gorskog spašavanja, no oni nisu mogli predvidjeti kada će prvi puta biti korišteni, a kamoli u kojem smjeru će se razvijati ratni put njihove postrojbe.

 

Slaven Dobrović

 

 

Prilika za prvim djelovanjem došla je nakon eskalacije srpske agresije na području Like

Naime, nakon zauzeća policijske stanice na Plitvicama (30. kolovoza 1991.), pobunjeni Srbi usmjerili su snažne napade ka Gospiću. Obrana grada bila je u iznimno lošoj situaciji, posebno zbog razvučenosti svojih snaga, odnosno manjka ljudstva.

Opći napad na Gospić Srbi su pokrenuli početkom rujna.

Grad su branile male domaće snage, ali uz herojski otpor uspjeli su odbiti srpske naume da ovladaju gradom. Pobunjeni Srbi i JNA bijes zbog neuspjeha ovladavanja Gospićem iskalili su čineći teške ratne zločine nad civilima u okupiranim ličkim mjestima, a istodobno su pokrenuli akciju ovladavanja strateški važnim lovinačkim područjem. Unatoč hrabrom otporu stanovnici Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica, Svetog Roka i ostalih zaselaka morali su pred velikosrpskom agresijom 24. rujna 1991. napustiti svoja ognjišta.

Lovinački kraj bio je meta napada još od kolovoza 1990., nakon što su pobunjeni Srbi zaplijenili oružje Policijske postaje u Gračacu.

Nakon što su početkom kolovoza '91. srpski pobunjenici podmuklo likvidirali pet civila zaposlenih na željeznici, policijska postrojba u Lovincu ojačala se s nekoliko pripadnika specijalne policije ATJ Lučko, a mala lička enklava hrabro je odolijevala napadima koji od početka rujna postaju svakodnevni. Agresor se u napadima na Lovinac koristio svim raspoloživim oružanim sredstvima uključujući zrakoplove, pa čak i oklopni vlak.

Branitelji više nisu mogli izdržati pritisak i organizirali su izvlačenje iz Lovinca jedinim mogućim putem, pješice preko Velebita. Cestom preko Malog Alana nije se moglo jer je prijevoj bio u rukama pobunjenika, stoga su krenuli od predjela Dušice planinskom stazom preko Libinja, pa sve do Starigrada. Ipak branitelji Lovinca u povlačenju nisu mogli pomoći svima da prijeđu planinu, pa su za spašavanje nepokretnih civila angažirani i iskusni zagrebački alpinisti. Nažalost, od stotinjak uglavnom starih osoba koje su ostali živjeti u lovinačkom kraju, njih gotovo polovicu (45 civila) Srbi su likvidirali ili žive zapalili nakon okupacije.

Većina lokalnog stanovništva bila je svjesna kakva ih sudbina čeka ostanu li živjeti na okupiranom prostoru, stoga je unatoč teškim uvjetima za kretanje organiziran masovni zbjeg preko planine Velebit. Tijekom tog zbjega pripadnici Planinske satnije „Velebit“ prvi puta su interventno angažirani kako bi preko Velebita zbrinuli protjerane civile koji nisu bili u stanju podnijeti tako golemi napor.

 

Slaven Dobrović

 

Dragutin Baruškin – Rus prisjeća se okolnosti u kojima se postrojba hitno okupila kako bi se pošlo pomoći u evakuaciji civila:

„Kada se dogodila okupacija Lovinca, Ivica Pavelić, jedan od zapovjednika iz Policijske stanice Lovinac došao je u Zagreb tražeći pomoć kako bi se zbrinulo starije mještane koje nisu mogli evakuirati preko planine. Nakon što se prilično namučio tražeći rješenje preko Ministarstva unutarnjih poslova, nekako je saznao za našeg Jerka. Nazvao ga oko 18 sati, Jerko je naravno jedva čekao da nas se konačno angažira, i nas 28 već u 20 sati bilo je okupljeno kod autobusa koji je čekao kod objekata MUP-a u Savskoj i otišli smo na teren spašavati te ljude. U tu prvu akciju krenuli smo kao civili, ponijeli smo opremu za spašavanje koju smo uzeli u Planinarskom savezu. Išli smo gore iz Selina odnosno zaseoka Bucići  do Kneževića i Libinja, i spustili smo one koji nisu mogli hodati, koji nisu bili pokretni. Taj dio Velebita bio je jako dobro vidljiv od Rovanjske koju su držali Srbi. A kako se evakuacija odvijala i po noći, onda je neko od naših upalio bateriju da bi nešto bolje vidio, i ovi su topništvom tukli po nama. Grozno, jer svi koje smo evakuirali bili su mahom stari civili, nepokretni. Bile su dvije žene od 90 godina koje smo morali nositi. Mi smo ih sa onim našim marinerom vozili i spustili dolje. Čista akcija Gorske službe spašavanja; spasilačka akcija sa brda, ali ovaj puta u ratnim uvjetima i jednim dijelom pod paljbom“.

 

U akciji spašavanja civila iz lovinačkog kraja sudjelovao je i Slaven Dobrović koji pojašnjava motive zbog kojih je uopće pristupio Planinskoj satniji:

„Od malena sam se bavio planinarstvom i speleologijom, još u osnovnoj školi postao sam član Planinarskog društva Sveučilišta Velebit. Završio sam Zagrebačku speleološku školu još 1982. pa zimsku školu bivakiranja, gotovo svaki tjedan odlazio u prirodu na brojna istraživanja jama i špilja i izlete u planine. 1986. sam sudjelovao na speleološkoj ekspediciji Hrvatskog planinarskog saveza (Komisija za speleologiju) u Španjolskoj. Poslije toga, sam postao član Hrvatske Gorske službe spašavanja, a cijelo vrijeme sam kao instruktor sudjelovao na speleološkim školama. 1990. sam vodio speleološku ekspediciju PDS „Velebit“ u Austriji tijekom koje smo uz iznimno teške napore obavili spuštanje na dno 1219 metara duboke jame „Bartman hohle“. Sve to skupa učinilo me do izbijanja rata prilično formiranim speleologom, planinarom i gorskim spašavateljem… Iako sam tu vijest pročitao u novinama tijekom boravka na usavršavanju jezika u Sjedinjenim Američkim Državama, nakon masakra hrvatskih redarstvenika u Borovom selu postalo mi je jasno da će buknuti oružani sukob. Nije mi padalo na pamet poslušati upute moje tete da produžim boravak, nego sam se vratio. Tako nekako počela su u Zagrebu i okupljanja nas planinara. U nadi da će biti potrebe za našim znanjima i vještinama svi smo bili i više nego odlučni da se stavimo na raspolaganje. Jerko Kirigin bio je naš vođa, ujedno organizator i veza s nadležnim ljudima iz ministarstava zaduženih za obranu. Uskoro sam roditeljima iznio i obrazložio odluku da pristupam specijaliziranoj planinskoj postrojbi. Saslušali su i uvažili moje motive kao valjane razloge da ako zatreba studentske klupe zamijenim boravkom s puškom na planini...Dotad smo imali i jednu akciju spašavanja koja je umnogome odredila naš daljnji ratni put. Nakon okupacije Lovinca interventno smo se okupili i po noći krenuli u akciju spašavanja civila koji nisu mogli prijeći Velebit. U Starigrad smo došli rano ujutro. Krenuli smo po stazi gore prema Lovincu. Ta staza dijelom je bila izložena i srpskim položajima iz Rovanjske. Međutim, oni nisu znali, nisu mogli ni pretpostaviti što radimo. Ušavši u masiv Velebita nailazili smo na taj zbjeg. Jednostavno, kako je tko došao preuzimao je starije osobe koji više uistinu nisu mogli hodati. To nije staza po kojoj se jednostavno hoda kao kad se ide na Sljeme. To je staza u teškom krškom terenu gdje morate raditi korake gore-dolje od pola metra. To je kraj gdje ima puno stijenja, gdje ima udubina lijevo i desno, dakle, kraj prilično težak za kretanje… I onda smo nailazili na te ljude i krenuli smo s nošenjem u skupinama po dvoje-troje. Neke koji su bili u najlošijem stanju nosili smo našim specijaliziranim ili priručnim nosilima za spašavanje. Naravno, neki civili bili su teži, tako da smo onda i u različito vrijeme stizali. Taj transport trajao je cijeli dan. S time da je ove zadnje uhvatila noć i kako su oni počeli koristiti lampe, na njih su pucali. Ipak, sve je prošlo bez posljedica. Akcija je uspješno izvedena, svi civili prebačeni su bez stradavanja i dodatnih ozljeda na sigurno, u Starigrad“.

 

 Slaven Dobrović

 

Ustrojavanje Planinske satnije "Velebit"

Nakon uspješno okončane evakuacije civila iz okupiranog Lovinca uslijedilo je i konačno ustrojavanje Planinske satnije „Velebit“. Nadređeni u Glavnom stožeru HV shvatili su potencijalan značaj kakav se može ostvariti ustrojavanjem postrojbe koja može izvršavati zadaće na Velebitu, strateški najvažnijoj planini Republike Hrvatske, masivu koji dijeli jug i sjever zemlje. Sjećanja na službeno ustrojavanje zapisao je jedan od dozapovjednika postrojbe Darko Berljak:

„Vraćamo se u Zagreb, gdje je u tijeku formiranje Združenog športskog odreda koji u Maloj dvorani Doma športova okuplja dragovoljce. Naši, već stari popisi opet su na stolovima. Osnivaju se vodovi alpinista, speleologa, orijentacista i visokogoraca. Nakon akcije spašavanja na Velebitu uspostavljeni su dobri kontakti s MUP-om RH. Potrebni su im ljudi koji poznaju Velebit. Planinari – dragovoljci dijele se vlastitim odlukama u dvije skupine. Alpinisti i speleolozi formiraju Planinsku satniju „Velebit“ i odlaze na našu najljepšu planinu, a orjentacisti i vodiči kao Gorski zdrug odlaze na Medvednicu obučavati pripadnike ostalih postrojbi u znanjima iz orijentacije. Od nadležnih za vojna pitanja imenovan je za zapovjednika Planinske satnije „Velebit“ dipl. ing. Jerko Kirigin sa činom satnika, koji je od početka planinarskih dogovora bio spiritus movens svih kojima su Hrvatska i Velebit duboko u srcu“.

 

Do samog odlaska na Velebit ipak je prošlo određeno razdoblje potrebno za ustrojavanje postrojbe, razradu planova i izviđanje terena.

„Evakuaciju civila odradili smo kao Gorska služba spašavanja, bila je to klasično odrađena spasilačka akcija. Tijekom te akcije jako smo se zbližili s policajcima koji su porijeklom dolje iz Svetog Roka i Lovinca. Nakon izvlačenja oni su se smjestili u Starigradu. E onda smo s tim dečkima počeli dogovarati kakve su nam mogućnosti djelovanja na Velebitu. Znali smo da smo mi jedini sposobni opstati na Velebitu, posebno stoga što je dolazila zima. I tako, već tijekom listopada u organizaciji zapovjednika iz MUP-a, napose Slavka Madune i Mile Smolčića koji su također iz lovinačkog kraja, naši dozapovjednici Đuro Sekelj i Ivan Host, na čelu sa zapovjednikom Jerkom Kiriginom, išli su s tim dečkima iz Lovinca, s njihovim zapovjednikom Josipom Vrkljanom –Jotanom u izviđanje Velebita. Dotad smo postali svjesni da ćemo uistinu otići izvršavati ratne zadaće na Velebit i krenuli smo se vrlo ozbiljno organizirati, baš kao da idemo na ekspediciju. Prije toga nekolicina nas već je imala dosta iskustava s ekspedicija na Himalaju i to nam je bilo sasvim dovoljno da znamo što treba pripremiti za dugotrajan odlazak na Velebit…Tako smo odlučili da nakon dolaska na Velebit napravimo logističku bazu i dva bivka, odnosno dva isturena položaja na grebenu Velebita. Baza je bila u Planinarskom domu u Paklenici. Jedan istureni položaj organizirali smo na Buljmi, a drugi, jugoistočno na Ivinim vodicama. Na taj način bi se onda pokrivali od Svetog Brda, pa sjeverno, sjeverozapadno do Badnja odnosno do Golovrha. Jasno, ne da to područje cjelokupno stalno držimo, već da ga kontroliramo i čuvamo u ophodnjama po grebenu. A Buljma je i prijelaz, staza koja vodi iz Medka za Starigrad još od pamtivijeka. To je najlakši put, koji traje nekih 12 sati…Kada smo napravili planove, preostalo je da se potom u Zagrebu organiziramo, da napravimo pripreme, da se ustanovi tko ide, naravno uz uvjet da ima svoju privatnu zimsku opremu“ prisjeća se Dragutin Baruškin – Rus.

 

Uz prilične logističke probleme, jer osim ustrojavanja trebalo je i naoružati postrojbu za odlazak na planinu, pripadnici Planinske satnije „Velebit“ napokon su tijekom mjeseca studenog krenuli put Velebita te su s kolegama iz Policijske postaje Lovinac preuzeli kontrolu nad većim dijelom južnog Velebita. U tom razdoblju temperature na Velebitu pale su ispod nule, a uvjete su dodatno pogoršale hladne kiše koje su svakodnevno padale, gotovo 50 dana. U takvim uvjetima, pobunjeni Srbi napustili su položaje i povukli se u Medak i okolicu, a Lovinčani i iskusni alpinisti uskoro su napravili bazu i kontrolne punktove.

Vrijeme je bilo iznimno nepovoljno, ali za razliku od pobunjenika imali su potrebno znanje i želju da opstanu kao čimbenik sigurnosti na Velebitu.

 

Slaven Dobrović

 

Dragutin Baruškin – Rus detaljno je opisao uvjete u kojima su pripadnici postrojbe gradili skloništa usred velebitske zime.

„Odmah drugi dan poslali smo jednu ekipu na Buljmu, da vidimo gdje ćemo složiti bivak, a drugu na Ivine vodice da napravimo sklonište. Na Buljmi nismo imali ništa. Odnosno, bilo je tamo par razrušenih stanova, kod Marasovca, to je 30-ak minuta udaljeno od Buljme, prema Lici. To su bili ljetni stanovi od seljaka koji su dolazili sa stokom na pašu preko ljeta. Tamo smo našli mitraljesko gnijezdo i frišku, tri dana staru beogradsku „Politiku“. Znači, oni su koji dan ranije zbrisali dolje…Očekivano, gore oko grebena i malo ispod grebena padao je snijeg, puhala je gadna bura i dočekalo nas je sto čuda prirode. Ispod samog prijevoja Buljme našli smo nekakvu rupu. Tamo je bilo drva, nekakav suhozid. To smo nadogradili, napravili nekakav krov od šatorskih krila. Čista improvizacija, ali nedovoljno za preživljavanje. Svako jutro poslije snježne mećave bili smo snijegom zametani u vrećama za spavanje. Srećom, imali smo dehidriranu hranu, pa smo tako njome zidali rupe. E onda smo se nakon nekog vremena preselili u jednu špilju… Druga grupa istovremeno je otišla na Ivine vodice, tamo  postoji planinarsko sklonište, a gore iznad  na Solilima napravila je jedan pravi bivak, uz stijenu, kraj kamena i borovine. Imali su jedan šator pa su od šatorskog krila napravili smještaj za četvero ljudi da tamo mogu živjeti. Tamo smo odredili i da ćemo imati stražarsko mjesto. Na Buljmi smo isto tako imali stražarsko mjesto, a ostali iz grupe su bili uglavnom u ophodnjama. Grupe su bile od 15 do 20 ljudi, pa su dvojica-trojica bili na straži, a ostali su išli u ophodnju. Između dva kontrolna punkta razmak hodnje bio je nekih 5-6 sati“.

 

 

- nastavlja se -

 

  1. dio         2. dio  

 

 

 

foto: 1.DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

Pin It

U vihoru rata

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 262 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja