Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
"Bitno je da smo Srbima pokazali tko je gazda na planini Velebit"
VELEBITSKA PRIČA: Ratni put Slavena Dobrovića (2/2)

Slaven Dobrović

 

Piše: Tomislav Šulj

 

 

 - nastavak

 

 

Kratak zapis iz ratnog dnevnika dozapovjednika postrojbe Ivana Hosta jasno dočarava težinu uvjeta koji su tijekom druge polovice 1991. vladali na Velebitu.

Među prvim Hostovim zapisima (24. studenog 1991.) stoji: „Izviđanje na Solilu. Snijeg – hladno. Magla prema Lici“. U dnevničkom zapisu za slijedeći dan vidi se da stanje nije nimalo bolje, naprotiv da se vrijeme pogoršava i da pripadnici postrojbe u takvim uvjetima ne mogu obavljati primarnu zadaću, odnosno obaviti izviđanje i dotur opreme: „24. studenog 1991., nedjelja… Odgođen odlazak zbog nedolaska mazgi i jakog vjetra. Izvidnica se vratila zbog kiše“. U tako teškim uvjetima, 62 (do kraja godine ukupno 98) pripadnika Planinske satnije „Velebit“, zajedno s pripadnicima policije iz Lovinca, ostvarili su u studenom 1991. kontrolu nad južnim velebitskim grebenom.

 

Slaven Dobrović

 

 

Jerko Kirigin postrojbu je organizirao da funkcionira u pet grupa (vodova). Te grupe smjenjivale su se na isturenim položajima, ili čekajući smjenu u Planinarskom domu u Paklenici ili pak koristeći odmor do nove smjene u Starigradu ili u Zagrebu. Smjena je trajala mjesec dana s tim da su se smjene dva voda preklapala po dva tjedna na taj način da je na terenu tako uvijek ostajao dio „starosjedioca“, ne bi li informacijama pomogao pridošlima. Jedan dio pripadnika bio je uvijek aktivan na bivacima, a dio u pričuvi u Planinarskom domu ili na odmoru u Starigradu. Dio postrojbe koji nije obavljao zadaću čuvanja isturenih položaja na Buljmi i Ivinim vodicama, provodio bi potrebnu obuku rukovanjem oružjem ili eksplozivima. Zajedno s pripadnicima Planinske satnije „Velebit“ planinske prijevoje čuvali su branitelji iz Lovinca, koji su se tijekom vremena ustrojbeno priključili Specijalnim jedinicama MUP-a. Lovinčani su jako dobro su poznavali putove po Velebitu i pritom su bili i više nego iznimno motivirani za borbeno djelovanje spram pobunjenika koji su im okupirali rodni kraj. Između pripadnika Planinske satnije „Velebit“  i policajaca iz Lovinca vladalo je veliko uvažavanje. Vrlo kratak dnevnički zapis dozapovjednika Ivana Hosta koji datira iz 2. prosinca 1991. u potpunosti sintetizira kako su se „planinari“ skrbili za kolege Ličane. Na Ivine vodice valjalo je poslati smjenu i opremu, a Host je zapisao:

„Za Ivine vodice otišlo je: 6 mula, sa hranom i opremom, 3 okvira 7,62 za grupu C, 2 protutenkovske mine. Dati rukavice i potkape te čarape Ličanima koji dežuraju na Buljmi i Ivinim vodicama“.

 

Nakon što je prva grupa pripadnika Planinske satnije „Velebit“ zauzela položaje na velebitskom grebenu, postupno su ustaljene i redovne smjene. U tom razdoblju na Velebit je smjenu došla preuzeti i borbena skupina kojom je zapovijedao Ozren Lukić, a kojoj je pripadao Slaven Dobrović. U ratnom dnevniku dozapovjednika Ivana Hosta stoji:

„8.12. 1991. Došla nova grupa od 12 vojnika iz Zagreba (D grupa). B grupa spustila se sa Buljme. Grupa D: O. Lukić, Z. Stipetić, S. Dobrović, N. Jelušić, K. Rendulić, J. Ambrožić, T. Jelić, K. Gusjak, I. Hrste, J. Posarić, K. Klasan, N. Kuhta“.

 

Grupa D uskoro je preuzela položaje na Buljmi i pronalaskom odgovarajuće spilje osigurala kvalitetniji smještaj za sve one koji su nadalje čuvali isturene položaje na tom dijelu.

„Našu grupu vodio je Ozren Lukić i mi smo krenuli 6. prosinca u Starigrad. Tamo smo primili jednu kratku, osnovnu obuku rukovanja oružjem. Potom smo otišli u bazu koja je bila u Planinarskom domu u Paklenici. Tamo smo proveli jednu noć ili dvije, dodatno smo se opremili i išli smo na „sedla“. Dobili smo u zadaću čuvanje isturenih položaja u području Buljme na nadmoskoj visini od oko 1400 metara. Preko tog prijevoja ide važan planinarski put prema Medaku u Lici. Ispod samog prijevoja naši prethodnici napravili su bivak. Nije to bilo dobro ni dugoročno rješenje jer tamo je bilo jako neugodno za spavati. Bila je jaka zima i puhala je bura, tako da je i u tom bivku – improviziranom šatoru bilo snijega jer je to sve bilo šuplje, a nalazio se ispod samog „sedla“, na priličnoj vjetrometini. Ništa, uvjeti su bili takvi kakvi jesu. Sve smo navlačili na sebe i spavali u tome. Organizirali smo se, ipak smo bili svi špiljari, dosta vješti u rekognosciranju terena i istraživanju jama, pa krenuli naći bolje mjesto za bivak. Vrlo brzo smo našli gotovo idealno rješenje, jednu špilju. Bila je jako dobro pozicionirana, zapravo sam je baš ja pronašao. Špilja pravilnog oblika promjera oko tri i dužine oko 10 metara, koso položena, sa zemljanim dnom. Začas smo mi napravili tri police i pripremili uvjete za spavanje i boravak. S tim da je unutra cijelo vrijeme temperatura bila u plusu. Uskoro smo zazidali dio ulaza pa da nam je bilo još malo toplije. Poslije tjedan-dva su nam poslali i jednu peć pa smo se mogli i ugrijati pa je tamo bilo i jako ugodno… Kolege koje su se više bavile alpinizmom su nas zafrkavale: „Ma šta vi špiljari, samo bi se odmah u rupe zavlačili“. Ali, naravno, nitko se kasnije nije povukao iz te rupe jer uistinu je bila idealna za smještaj na tom području“ prisjeća se Dobrović.

 

Slaven Dobrović

 

Osim držanja isturenih položaja na Buljmi i Ivinim vodicama, osnovna zadaća pripadnika Planinske satnije „Velebit“ bilo je izviđanje terena i nadgledanje pokreta na okupiranom ličkom području. Prikupljeni podaci prosljeđivali su se u Zapovjedništvo 118. brigade HV u Gospić, a po sjećanjima dozapovjednika Ivana Hosta ti podaci pokazali su se iznimno korisnima:

„Vrlo brzo mi smo počeli raditi ono u čemu smo najbolji. To je išlo jako brzo jer smo stvarno bili specijalizirani za kretanje po planinama i proučavanje karata, ali i jer smo imali jako dobre, precizne karte. Te karte smo znali izuzetno kvalitetno čitati. I znali smo se izvrsno kretati po tom terenu jer to je u biti bio naš teren. Cijeli Velebit, od Zavižana do Tulovih greda, to se prolazilo kao od šale jer mi smo u te ture išli i zimi i ljeti, tako da je to nama bilo kao „dobar dan“. A svaki dan, od svitanja do sumraka bili smo aktivni jer vidjelo se sve! Po lijepim danima savršeno se vide svi pokreti pa čak i pokreti vozila sa smanjenim ili zamagljenim svjetlima. Uskoro su se i određene navike samouvjerenih Srba brzo promijenile. Shvatili su da se ne mogu kretati slobodno kao dotad. Primjerice, u Svetom Roku je bila ona vojarna, odnosno veliko skladište. Točno smo svaki dan znali s koliko kamiona dolaze ili odlaze i kamo odvoze streljivo i sve ostalo. Tako da je naše Zapovjedništvo znalo sve u detalje točno sve što se dešava na okupiranom području. To je bio naš dobar posao“.

 

Krajem 1991. godine pripadnici Planinske satnije „Velebit“ i Jedinice za posebne namjene Policijske postaje Lovinac, u suradnji s postrojbom iz Starigrada, provele su i vrlo zahtjevnu borbenu akciju. Unatoč velikom i višednevnom trudu zbog neiskustva i nedostatka koordinacije puni uspjeh nisu ostvarili. Ipak, odradili su značajnu borbenu akciju, s obzirom da je to bilo je prvo bojevo djelovanje iz relativne blizine, s planine Velebit.

Minobacačima je udareno po okupiranom području Like, pri čemu je pobunjenim Srbima nanijeta prilična materijalna šteta.

Ratni dnevnik dozapovjednika postrojbe Ivana Hosta iz dana u dan bilježio je podatke o pripremi akcije. Na dan 22. prosinca 1991. zabilježeno je: „Traju pripreme prijenosa minobacača na Buljmu za djelovanje na Medak“. Slijedećeg dana Host bilježi što se od opreme prenosilo za nadolazeću akciju: „Izvučene: strijele (misli se na protuzračne raketne sustave Strela – 2M, op.a.), minobacač 120 mm, minobacač 60 mm, 26 mina za minobacač 120 mm“. Na Badnji dan 24. prosinca 1991. Host je zapisao kako teku daljnje pripreme za bojevo gađanje minobacačima: „Buljma – izvučene mine 18 komada od 120 mm sve do Medačkih vrata i nađeno mjesto za minobacač. Došlo je na Buljmu još 18 komada mina za minobacač iz Starigrada“.

U tom razdoblju i pobunjenici su bili prilično aktivni jer istog dana u dnevnik je zapisano: „Ivine vodice. Izvidnica je opazila 10 četnika na potezu od Bunjevca prema Zelenom brdu. Pravac Sveto brdo – Dušice“. Host je na Božić, 25. prosinca zabilježio kako je teški minobacač odnesen na mjesto predviđeno za bojevo djelovanje. Potom je dan poslije na položaje predviđeno za gađanje preneseno još 18 mina 60 milimetara i 8 mina 120 milimetara, te dnevnik 27. prosinca bilježi najveći transport mina: „Izneseno 40 komada mina 120 mm na Buljmu za položaje za gađanje. Odneseno 19 komada mina na mjesto paljbe. Vrijeme vjetrovito, ali sunčano“. Slijedećeg dana nije se moglo raditi ništa po pitanju priprema za napad minobacačima zbog prevelikog nevremena. I konačno, iako vremenski uvjeti nisu bili idealni, jer dnevnik bilježi kako je palo novih 50 centimetara snijega, 29. prosinca 1991. odnesen je još 21 komad mina od 120 milimetara na paljbeni položaj. Host je zabilježio kako je vrijeme bilo vjetrovito, ali da je vidljivost bila dobra.

 

Slaven Dobrović

 

 

O samoj akciji kratko je zabilježio: „Otvorena paljba na ciljeve kod Medka. Ispaljeno 20 mina. Poslani helikopteri „Gazele“ u izviđanje naših položaja predvečer. Nadletjeli Štirovac i Babin vrh, Struge i Marasovac. Otvorena paljba po njima.“.

Podatke iz dnevnika detaljno smo prenijeli po svim danima priprema za bojevo djelovanje jer svjedoče koliki je golem trud uložen u ovu akciju koja se organizirala više od tjedan dana. Stoga bi ju se čak moglo okarakterizirati kao pothvat. Naime, minobacači i mine nošene su desecima kilometara uzbrdo i nizbrdo, po iznimno teškim vremenskim uvjetima. Pritom valja naglasiti kako je minobacač M-75 težak oko 180 kilograma, odnosno teži gotovo 60 do 80 kilograma po dijelu oruđa, a mine za to oruđe teške su gotovo 15 kilograma. U toj akciji, od samog početnog dijela prenošenja teškog minobacača i mina, sudjelovao je i Slaven Dobrović.

„Na Buljmi smo na nekoliko pozicija uspostavili i održavali čuvanje položaja. Bila je to jedna cjelodnevna i cjelonoćna straža. Imali smo raspored i obavezu dnevnog patroliranja i obavezu osmatranja neprijateljskih položaja. Dobra pozicija za pregled situacije u Lici bio je vrh, odnosno greben Badnja. Prikladno smo se maskirali, imali smo bijela skijaška odijela i kretali smo se sa skijama. Na samom početku bile su to privatne skije, kao i mnoga druga za planinu nužna oprema, ali u kratko vrijeme bili smo sve bolje opremljeni i vojnom i planinarskom opremom. Dakle, došli bi na pozicije i onda bi s dvogledima promatrali. Budući da mi znamo jako dobro čitati karte i bili smo kadri ucrtati sve, bilježili smo sve što se događa na ličkom području pod nama, a bila je to upravo prilično jako utvrđena linija kod Medaka. Svakodnevno smo ucrtavali zapažanja i potom smo ih proslijedili dolje, u zapovjedništvo. Dnevni obilazak bi potrajao nekoliko sati, ovisno o zadržavanju na osmatračkom položaju. Uskoro je došla na red i akcija s minobacačima. Uz pomoć policajaca iz Lovinca najveći dio toga iznijeli smo sami, nešto pješice, a nešto čak i na skijama na mjestima većeg snijega. Bio je to priličan napor, jer je od mjesta do kud su teret dovukle mule do krajnje pozicije djelovanja bila velika udaljenost. Naime, pri samom prijevoju Badnju i dalje prema Strugama bilo je previše snijega pa su mule zapinjale i prevrtale se. Nije bilo drugoga nego nastaviti s transportom bez njihove pomoći. U ruksacima smo nosili po dvije mine od 14 kila, a onu masivnu minobacačku opremu – cijev minobacača i postoljem vukli smo špagom. Transport je trajao više dana, a kad je došla ekipa za vojno djelovanje bili smo pri ruci. Pozicija djelovanja u stvari je bila krajnja točka s koje su se mogli dohvatiti njihovi vojni položaji. Odredili su gdje treba ukopati postolje. No teren je bio kamenit i smrznut, odnosno vrlo neprikladan za djelovanje minobacačima. Dakle, prvi problem nastao je odmah nakon prvog opaljenja, stoga što se postolje rastreslo zbog lošeg tla i što mu se na taj način nije mogla korigirati vatra. I tako svaki put. Drugo, koliko god je to bio moćan udar i eksplozija se junački čula, mi nismo mogli vidjeti točno gdje je ta teška mina eksplodirala. I tako nekoliko puta. Stoga se prestalo s djelovanjem, jer nije bilo smisla nastaviti zbog nemogućnosti uočavanja pogodaka i korekcije gađanja. Uostalom i neprijatelj je shvatio što se događa, te su pokrenuli snage da vide tko ih to s Velebita gađa. Njima je to bio apsolutni šok da ih se gađa s planine, mislili su da su oni gospodari tog cijelog prostora. Kako smo i predvidjeli, uskoro su dignuli helikopter. Nažalost, iako je bio plan da ga se skine, to se tko zna zašto nije dogodilo“, prisjeća se Dobrović.

 

Realizacije tog napada, ali i brojnih problema zbog manjka iskustva prisjeća se i Drago Baruškin – Rus:

„Jedan kamion dobio je pogodak, to je potvrđeno. Ali su dolje bila još tri ili četiri tenka T-84. To je nama bilo žao, što ih nismo oštetili. Uspjeh smo veliki napravili, ali kad se sjetim koliko smo truda uložili, svima nam je bilo žao. Zapravo je najveća šteta ispala što nismo srušili nijedan od helikoptera, koje su iz Udbine poslali za nama. Jer s Velebita, s Badnja, od tamo se vidi i Udbina, a desno od Badnja je bio postavljen minobacač. I mi smo znali da će JNA dignuti helikopter ili avion, pa smo organizirali odstupnicu. Bilo je zamišljeno da se po njima tuče protuzračnim raketama i mitraljezom. Uistinu, Srbi su digli s Udbine dva helikoptera i onda su nas tukli gore na Buljmu. I mitraljirali su nas, ali nikoga nisu pogodili. Mi nismo imali nikakvo teže naoružanje za uzvratiti, no jedan od domicilnih branitelja je bio mitraljezac i trebao je u podne zauzeti svoj položaj jer mi smo u 13 sati planirali da tučemo Medak. Od njegovog djelovanja nažalost nije bilo ništa, no bitno je da smo s dečkima iz Lovinca, i uz pomoć Starigrađana, Srbima pokazali tko je gazda na planini Velebit“.

 

Slaven Dobrović

 

Otvorena agresija na Hrvatsku završila je potpisivanjem primirja između JNA i hrvatskih snaga 2.  siječnja 1992. u Sarajevu, a koje je trebalo stupiti na snagu slijedeći dan u 18:30. Iz tog razloga je od 31. prosinca 1991. do 3. siječnja 1992. godine, znajući da će biti potpisano Sarajevsko primirje, organiziran napad svim mogućim snagama, uključujući i zrakoplovima, na cjelokupnoj bojišnici, napose u zadarskom zaleđu gdje su postrojbe JNA bezuspješno pokušale provesti zadane ciljeve napadajne operacije „Udar 91“.

Također, JNA je zrakoplovima djelovala po dijelovima Like, Gacke i obje strane Velebita. Zrakoplovstvo JNA 2. i 3. siječnja 1992. godine izvršilo je više borbenih naleta. U jednom od njih dva zrakoplova MIG uzletjeli su prema Paklenici gdje su raketirali područje s nastambama. U raketiranju nisu stradali policajci iz Lovinca ni pripadnici Planinske satnije „Velebit“, već su piloti raketirali zaseok Ramiće gdje su u osami živjele istoimene obitelji. Njihovo domaćinstvo uništeno je projektilima, a Josip Ramić čudom je preživio, iako je imao 13 rana od gelera. Taj događaj pogodio je sve branitelje na Velebitu jer su uz obitelj Ramić, kao i obitelj Parić, bili iznimno vezani. Uskoro potom, došao je kraj prve ratne smjene Dobrovićeve grupe D.

„Taj prvi puta proveli smo gore mjesec dana, bez dodira s civilizacijom. Na to smo bili spremni, za to smo bili obučeni i tu nije bilo nikakvih problema. Pritom, bili smo jako dobro društvo, nije tu bilo baš nikakvih trzavica! Svatko je imao svoja zaduženja a znalo se i kome kakvi zadaci  više odgovaraju. Neko se, recimo poput mene, volio više kretati, istraživati, izviđati. Neko je pak više volio skupljati drva, donositi vodu, pripremati hranu, nego otići do Badnja opažati. No zadaće držanja položaja smo vrlo savjesno odrađivali. Realno, teško da su neprijatelji mogli u tim uvjetima doći ka Buljmi, ali ti nikad ne znaš…Nakon smjene, vratili smo se u Zagreb. Bio je to neobičan osjećaj, na neki način sraz svjetova. Obrijete se, okupate se da ne izgledate kao netko tko je mjesec dana proveo na planini, odete na fakultet i vidite da sve funkcionira neobično normalno, kao da nema rata. I to je mene, priznajem, malo smetalo jer, barem po mojoj ocjeni, premalo se tada ukazivalo na to da je ratno stanje. Zapravo, sve je bilo normalno, osim za nas koji smo bili po raznim bojišnicama. Profesori su nam vrlo uviđavno govorili da ćemo riješiti naše zaostatke u nastavi. Štoviše, čak bio je uveden i neki sistem, kako su to studenti kolokvijalno nazivali „ratnih rokova“, nešto pojednostavljenih ispita tijekom kritičnog razdoblja 1991./92. No ispalo je da je to bilo od veće koristi za one koji nisu otišli u vojsku, nego za nas ostale. U svibnju kad sam se skinuo, kad smo bili zainteresirani za takve rokove pristojno su nam odgovorili da su se okolnosti promijenile…I tako, otišao sam na još jednu turu na Velebit, ovaj puta držali smo položaje kod Ivinih vodica. Drugi puta, uglavnom nije bilo nikakvih borbenih aktivnosti, osim držanja položaja i nadgledanja njihovih pokreta. Srbi su doduše znali da smo na Velebitu, ali nije bilo smisla da tuku po nama jer to je kao da bacite iglu u plast sijena, pa su katkad znali iz osvete topnički djelovati prema Starigradu. U međuvremenu smo mi, posebno Ozren Lukić i ja, počeli i pomalo jame istraživati, ucrtavati ih u karte. Puno smo pričali, jer vremena za razgovor itekako imate kad ste tjednima na Velebitu. Pričali smo o našoj budućnosti, kako kao postrojbe na planini, tako i privatnoj. Po završetku druge smjene na planini, po dolasku u Zagreb, normalno otišao sam na fakultet. Vidio sam da su kolege itekako napredovale, polagali su ispite, a ja sam bio vezan uz držanje položaja na Velebitu, no bez nekakve jasne predodžbe u kojem će se to smjeru razvijati i koliko će cijela priča o ratnom primirju trajati. Onda sam prelomio da je mnogo svrsishodnije da nastavim studirati. Već sam izgubio akademsku godinu, valjalo je jako zapeti da se to nadoknadi. Napisao sam molbu, otišao kod Jerka Kirigina i objasnio svoje razloge, rekavši da računaju na mene kad god će zatrebati. Kirigin je bio pun razumijevanja i dopustio mi je da se razdužim i nastavim studiranje. Na taj način, nakon osam mjeseci moje je služenje okončano“.

 

Uistinu, jedno duže razdoblje na bojišnici Velebita gotovo se ništa nije događalo. Na veliku žalost i šok svih pripadnika satnije pobunjeni Srbi iskoristili su dolazak lijepog vremena, te su u jednoj zasjedi blizu Malovanskog jezera ubili Ozrena Lukića, zapovjednika grupe D. Bilo je jasno da postupno dolazi razdoblje kada će se na Velebitu itekako ratovati. No, Slaven Dobrović usmjerio je životne ciljeve na školovanje i nije više sudjelovao u ratnom putu Planinske satnije „Velebit“. Za kraj, kratko je rezimirao svoj ratni put i doprinos postrojbe kojoj je pripadao:

„Ne može se reći da su surovi uvjeti na Velebitu bili neko iznenađenje za nas. Naprotiv, bio je to naš svijet, mi smo bili grupacija obučena da se najnormalnije snalazimo u takvim uvjetima. Naš doprinos nije bio ključan, sudbonosan, no nije bio ni malen. Valjalo je uzeti taj dio Velebita po zimi, valjalo je svim drugim postrojbama koje su kasnije došle omogućiti da preuzimaju položaje iz kojih će se kretati u oslobodilačke operacije, i to bez ljudskih žrtava…Kasnije je gore nastao pravi rat, živa bojišnica. To je bila jedna sasvim druga priča. Malo mi je krivo što sam bio van toga, ali moj život tada je otišao u nekom  drugom smjeru. No ponosan sam što sam se sa svojim planinarima stavio na raspolaganje kad je bilo najneizvjesnije. To i jest najveća odlika kolektiva, pa i države u cjelini, da ima pojedince koji imaju svijest da u najpotrebnijem trenutku pruže za kolektiv ono u čemu su najbolji. Pripadnici Planinske satnije „Velebit“ dali su sva svoja znanja i vještine kako bi bitka za Velebit prošla što uspješnije i sa što manje žrtava za hrvatsku stranu i smatram da smo u tome bili itekako uspješni“.

 

Slaven Dobrović

 

Početkom 1993., točnije tijekom srpskog protuudara u obrambenoj fazi operacije „Maslenica“ Glavni stožer HV uvidio je stvarni značaj ove postrojbe koja je bila čimbenik sigurnosti svih postrojbi Hrvatske vojske i policije koje su se smjenjivale na Velebitu.

Štoviše, Planinska satnija „Velebit“ preustrojena je i popunjena ljudstvom, te su složene i daleko opasnije ratne zadaće izvršavali sve do kraja 1994. godine.

 

 

Kasnije, iako je postrojba većim dijelom demobilizirana, istaknuti zapovjednici i pripadnici satnije nastavili su održavati na Velebitu planinarsko-alpinističku obuku za postrojbe specijalnih namjena i gardijskih brigada. Planinske postrojbe za posebne namjene čine najelitnije dijelove svjetskih vojski, ali samo su hrvatski alpinisti silom prilika od civila postali ratnici koji su na planinskom masivu Velebita branili slobodu svoje domovine.

 

Velebit

 

 

- KRAJ -

 

 

  1. dio         2. dio  

 

 

 

foto: 1.DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

Pin It

U vihoru rata

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 253 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja