Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
"Ovo vam je prvo i zadnje upozorenje jer ćemo biti prisiljeni da vas pokoljemo..."
Bezumni teror Srba i osvetnički napad JNA na dojučerašnje susjede Mađare (1/2)

Mađarska

 

U vihoru rata

 

 

18. listopada 1989. mađarska Narodna skupština promijenila je Ustav i proglasila je Republiku Mađarsku čime je legalizirano djelovanje raznih političkih stranaka.

 

Uskoro su u ožujku i travnju 1990. održani izbori za mađarski parlament u kojima je pobijedio Mađarski demokratski forum.

...

Za premijera je izabran József Antall, po struci povjesničar i bibliotekar, jedan od vrlo rijetkih istočnoeuropskih političara koji nije imao teret komunističke prošlosti. Antallova naobrazba i porijeklo bili su zalog prijeko potrebne mudre politike početnog tranzicijskog razdoblja Mađarske.

 

Naime, Mađarska je u tom vrlo kratkom razdoblju bila poprištem nekoliko iznimno osjetljivih izbjegličkih kriza. U zemlju su pristizali valovi izbjeglica iz Rumunjske i Istočne Njemačke, a već od proljeća 1991. bilo je očito kako će u Jugoslaviji buknuti oružani sukob i kako će i s jugoslavenskog teritorija početi pristizati izbjeglice. Sve to događalo se u razdoblju dok je još formalno postojao (nestajao) „Varšavski pakt“, a vojna sila Sovjetskog Saveza još uvijek se nije povukla s mađarskog teritorija. „Varšavski pakt“, punog naziva „Varšavski ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj suradnji“, bio je vojni savez europskih komunističkih država i SSSR-a, nastao u doba Hladnog rata.

Nakon sastanka u Budimpešti, održanog u veljači 1991., ministri vanjskih poslova šest država dogovorili su da će stari sustav vojnih veza zamijeniti novim, političkim.

SSSR je počeo povlačiti vojne postrojbe iz istočnoeuropskih država, a u srpnju su vođe preostalih šest zemalja odlučili raspustiti savez. 19. lipnja 1991. i posljednji sovjetski vojnik napustio je Mađarsku. Iz zemlje su iznesene goleme količine vojne efektive; pretpostavlja se oko 60 tona razne opreme.

 

Mađari

 

Time je obrambena vojna moć Mađarske bila drastično umanjena, a što će itekako utjecati na politiku službene Budimpešte koja je u nadolazećem razdoblju morala donositi vrlo oprezne odluke.

 

 

Već od ljeta Mađarska se počela suočavati s problemom izbjeglica iz Jugoslavije.

„Ne postoje točni i potpuno pouzdani podaci o tome koliko je ljudi iz bivše Jugoslavije izbjeglo u Mađarsku, a pogotovu ne koliko ih je došlo iz Hrvatske, Srbije, odnosno Vojvodine. Ni na temelju službenih podataka ne možemo pouzdano ustanoviti točan broj izbjeglica, ali je sasvim sigurno da je taj broj uvijek bio veći od onoga što su ga registrirali službeni organi. Prvi izbjeglički logori osnovani su već tokom ljeta 1991. U početku bili su dovoljni neki crkveni objekti (Märiagyüd), đačka odmarališta (Harkäny), zgrade bivšeg Patriotskog fronta (Mohäcs), đački i radnički domovi (Szigetvär, Beremend, Nagy- harsäny) itd. Kako su ratne operacije postajale jače i opasnije, to su i izbjeglice stizale u sve većem broju, a prihvatilišta u (mađarskoj) Baranji nisu više mogla primati toliki broj ljudi, tako da su otvorene i neke bivše vojarne (Nagyatäd) i đačka odmarališta kod Balatona (Zänka) i u istočnom dijelu Mađarske (Dänfok)“, konstatirao je u svojim radovima o izbjegličkom fenomenu Ivica Đurok, profesor sociologije i politologije sa Sveučilišta u Pečuhu.

 

Od kraja ljeta broj izbjeglica se drastično povećavao, katkad ih je dnevno i više stotina sigurnost tražilo i nalazilo na teritoriju Mađarske. Panika koja je rasla ne čudi jer početak rujna 1991. bio je posebno težak dan za obranu istočne Slavonije.

U napadima 3. rujna na Osijek i okolicu poginulo je 15 osoba, a okupirano je i Bilje, posljednje slobodno mjesto u Baranji. Okupacija Baranje započela je već 3. srpnja kada je to područje zauzela kolona od šezdesetak tenkova i drugih borbenih vozila 36. mehanizirane brigade 12. novosadskog korpusa JNA, s kojima je iz Srbije došao i velik broj rezervista. Potkraj kolovoza Beli Manastir i većinu Baranje zaposjele su snage agresora protjerujući većinsko hrvatsko stanovništvo i mađarsku manjinu.

U rano jutro 3. rujna agresor je teškom minobacačkom paljbom udario na odsječeno Bilje, nakon čega je pješaštvo sastavljeno od lokalnih Srba i četničkih dobrovoljaca iz Srbije, zaštićeno oklopom JNA, pokrenulo veliki napad. Malobrojne snage branitelja koje su raspolagale tek puškama i jednim raketnim bacačem nisu se mogle obraniti od, kako se pretpostavlja, više od 800 pješaka pomognutih tenkovima. Nakon žestokih borbi počelo je izvlačenje koje je završilo kasno poslijepodne, no iz Bilja se uspjelo probiti samo 50 hrvatskih branitelja. 11 dragovoljaca „Biljske satnije“ 106. brigade ZNG poginulo je, a zarobljeni su odvedeni u logore gdje su neki podlegli torturama, a dio njih naknadno je ipak razmijenjen. Padom Bilja Baranja je potpuno okupirana.

 

Stoga i ne čudi što je službena Budimpešta itekako bila zabrinuta za sigurnost mađarske manjine, posebno zbog osvajačkih metoda velikosrpskog agresora koji svoje osvajačke planove nisu realizirali ništa manje okrutno i spram mađarske manjine, a koja je u Baranji činila gotovo 15% ukupnog stanovništva.

Agresor je to pokazao već krajem rujna kada je osvojio mađarsko selo Korođ (Korog, mađ. Kórógy). Korođ je seoce koje se nalazi unutar trokuta Vinkovci - Vukovar – Osijek i jedno je od najstarijih naselja u istočnoj Slavoniji, osnovano još u doba mađarskih kraljeva Arpadovića. Dio muškaraca ostao je braniti selo, a preostali mještani iselili su se dijelom po slobodnim dijelovima Hrvatske, a dijelom u Republiku Mađarsku. Nakon višestrukih napada i granatiranja, 29. rujna 1991. i posljednjih 120 branitelja i mještana napustilo je Korođ. Agresor je ovo mađarsko mjesto preimenovao u „Srpska Palača“.

 

Mađari

 

Ne znamo objasniti ponašanje stanovnika u susjednim srpskim selima. Oni su dva mjeseca držali selo potpuno okruženo. Postojao je samo jedan izlaz, onaj prema Tordincima. I na tom putu postojala je jedna „crna točka", gdje su Srbi pucali na putnike. Tamo je poginuo tridesetgodišnjak Deže Deme Janoš (Kantor), a ranjeni su: Deže Ištvan, Deke Lajoš, Deke Vilmoš, lakše ozlijeđeni Gudinjacki Julije mlađi, Deke Jožef mlađi. To se dogodilo 30. kolovoza 1991. u večernjim satima. Iz dana u dan sve je više granata padalo na Korođ.

Djeca i žene nisu više bili sigurni, te su se 25. rujna 1991. u sedam sati ujutro iza Doma kulture ukrcali u traktore s prikolicama i odvezli do Tordinaca gdje su ih čekali autobusi (autobusi se nisu usudili doći do Korođa). Sedam autobusa krenulo je iz Tordinaca prema hrvatsko-mađarskoj granici, prema prijelazu Donji Miholjac-Drävaszabolcs. Tamo su presjeli u pet mađarskih autobusa koji su ih odveli u Dječje odmaralište Zanka... Borbe se nisu stišavale, nego su se sve više razbuktavale.

 

U nedjelju, 29. rujna počela je paljba na Korođ sa dviju strana, s palačkoga i silaškog srpskog uporišta. Ciljali su protestantsku crkvu navodno zato što su mislili da se tamo nalazi „ustaško gnijezdo". Crkva je posve razrušena. Poginuo je Deke Jožef stariji, koji je vodio u crkvi pomoćne poslove, a teško je ranjen Szölöskei Janoš. Dva naroda dobro su se poznavala i susjedi su mogli znati da u Korođu nema hrvatskih vojnika. Još i tada smo se nadali da će nas zaobići. Nažalost, prevarili smo se...

 

Izdali smo zapovijed: napuštamo selo!

Te noći su na cesti Korođ-Tordinci kod „crne točke" teško ranjeni Jožef Đelke mlađi, Robert Deak, Jožef Zamečnik mlađi i Jožef Milković. Korođ su napustili svi, izuzev sedmero ljudi: Janoš Sanki Sekereš, Jožef Rapčak, Janoš Sabo, Ana Pinter, Nikola Stević, Jožef Čonka i njegova žena Magda. Mađarska vlada sve je organizirala za naš primitak u Zanku. Srdačno se zahvaljujemo na brzoj i učinkovitoj pomoći vladi, Komisiji za izbjeglice i mađarskom narodu, što su je pružili i pružaju stanovništvu Korođa. Organizirali smo i rad Osnovne škole, nastava je tekla isto kao i prije u Korođu. Korođsko nastavničko vijeće nastavilo je svoj rad, 60-70 učenika učilo je na mađarskom jeziku po hrvatskom školskom programu. Svi Korođani zajedno hrabro su prihvatili teško izbjeglištvo i čekali povratak.

 

Mađari

 

 

Kad je 15. siječnja 1992. Hrvatska priznata kao nezavisna, samostalna država, nada je u povratak porasla. Nadali smo se da će dolaskom UN-postrojbi u Hrvatsku nastati za nas promjene nabolje, ali nažalost to se nije dogodilo. Ali dogodilo se ono što smo najmanje očekivali: rasulo Korođa, rasulo korođske socijalne zajednice, rasulo 450-godišnje mađarske škole, naše kulture, baštine... Što se dogodilo?“, javno je postavljao pitanje Korođanin Josip Kel, tražeći odgovor na razloge bezumnog nasrtaja agresora na dojučerašnje susjede.

 

Iako su mađarski mediji prilično revno izvještavali o ratnim strahotama u Slavoniji i Baranji, slike izbjeglica iz Korođa šokirale su mađarsku javnost. Neposredno potom, mađarski premijer József Antall održao je govor na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda u New Yorku u kojem se zauzeo se za političko rješenje jugoslavenske krize mirnim putem uz poštivanje prava naroda na samoodređenje i Opće deklaracije UN-a, pritom naglasivši da je „dosad u Mađarsku iz Jugoslavije stiglo trideset tisuća izbjeglica svih nacionalnosti, koji zajedno s već ranije prihvaćenima predstavljaju problem s kojim se država sve teže nosi“.

 

Službenom Beogradu nikako se nije svidjela činjenica da Mađarska neće ostati neutralna spram razvoja velikosrpske agresije na područje istočne Hrvatske. Demonstracijama oružane moći Jugoslavija je činila pritisak na susjednu državu te su se od druge polovice rujna počeli nizati incidenti na graničnom području. Osim raznih incidenata kod graničnih prijelaza, JNA je sve češće provocirala ulazeći zrakoplovima u mađarski zračni prostor.

 

Istovremeno, beogradski mediji započeli su pravi propagandni rat, kojim su javnost uvjeravali kako Mađarska priprema planove od velike opasnosti za sigurnost Jugoslavije. Mađarsku se optuživalo da naoružava Hrvatsku, odnosno da organizira tajne kampove za obuku hrvatskih vojnika. Srpski mediji predimenzionirali su psihozu opisujući proces navodnog naoružavanja kao svakodnevnu rutinu koja se izvodi šleperima i ostalim oblicima masovnog prijevoza, a kojim se dostavljaju sve moguće vrsta naoružanja.

Takvim metodama nisu se služile samo dnevne tiskovine, koje su već odavno upregnute u korist homogenizacije ratnog stroja Slobodana Miloševića, već i službena glasila JNA, poput lista „Narodna armija“. Umjesto da smiruje strasti ili se barem pokušava prikazati objektivnom JNA se, kako na terenu tako i putem svojih glasila, svojski potrudila dignuti razinu opće ratne histerije. Gotovo na istoj razini sramotnih tekstova beogradske „Politike“ i „Narodna armija“ izvještavala je vojsku o masakrima koje čine ustaše, o stranim silama koje naoružavaju Hrvate, o tisućama stranih plaćenika, o odmazdama i ratnim zločinima spram Srba, itd. Uz to, „Narodna armija“ također je vojsku obmanjivala potpuno nevjerojatnim, pa i besmislenim ratnim izvješćima kojima je cilj bio stvoriti mržnju spram Mađara.

 

Tako primjerice u broju od 9. listopada 1991. reporter bilježi izjavu potpukovnika Rodoljuba Anđića, zaduženog za sigurnost graničnih prijelaza, koji je konstatirao kako su masovni pokušaji diverzija i preleta zrakoplova svakodnevna „redovna pojava i da se dešava i da ima i po 40 nedozvoljenih pokušaja noćnog avio-transporta naoružanja i vojne opreme iz Mađarske za Hrvatsku. Ti „slepi avioni“ idu s neupaljenim svetlima po ustaljenoj ruti za civilni avio-saobraćaj“. Autor istog članka čudi se „nekim Mađarima“ što su napustili svoja sela koja su „sada avetinjski pusta“, dočim „oni koji su se posebno eksponirali kao nacionalisti i čelnici HDZ-a sada naplaćuju svoje usluge u Zagrebu i Budimpešti“.

 

Nasuprot tome, autor  nudi spasonosno mirotvorno rješenje, pozivajući one koji dotad još nisu izbjegli da vjeruju zaštiti JNA te pod „njezinim okriljem, kao u nekim mestima, drže jake straže TO (Teritorijalne obrane) sastavljene od meštana – Srba, Hrvata, Mađara, Rusina“, što je apsurdna konstatacija nakon što je u Mađarsku u strahu od odmazde već prebjeglo nekoliko desetaka tisuća ljudi, a mađarska sela u Baranji su okupirana.

Nakon 8. listopada i proglašenja samostalnosti Hrvatske i Slovenije, Mađarska je zajedno s Poljskom zastupala gledište da se svaki daljnji srpski napad na Republiku Hrvatsku može kvalificirati samo kao agresija.

 

Taj stav razljutio je službeni Beograd, a što s ogleda i u rigidnijem odnosu spram Mađara nego što je bio dotadašnji. Srpski mediji počinju objavljivati tekstove kojima se blati Mađarsku ili ju se čak povezuje s fašističkom prošlošću. Tako i „Narodna armija“ donosi nove senzacionalističke priloge o masovnom naoružavanju Hrvata svim mogućim načinima:

„Ova devedeset prva mnoge Baranjce podsjeća na prve posleratne godine, kada su zakleti neprijatelji Jugoslavije, u nameri da je sruše, prelazili njene granice. I sada to čine, ali otvorenije i drskije dolazeći preko Drave, te kopnom i vazduhom iz Mađarske… Do zuba naoružani svim mogućim kalibrima pešadijskog oružja strane i domaće proizvodnje, dolaze tajnim putevima… radio i drugim vezama šalju obaveštenja kud se mogu bezbedno kretati, preleteti avionima granicu iz Mađarske, snabdevajući oružjem, hranom i sanitetskim materijalom one bojovnike koji nemaju nikakve šanse protiv naroda koji slobodu brani srcem i oružjem“.

 

Srpski mediji također sve češće objavljuju tekstove o nehumanoj politici susjedne države. Iako je zapravo Jugoslavija ta koja je pokrenula val velike izbjegličke krize, a Mađarska je prihvatila sve izbjeglice, beogradski mediji prikazuju Mađarsku kao zemlju koja ne mari za ljudska prava manjina. Javnost se revno „podsjećalo“ na „genocid nad srpskom manjinom“, odnosno na to da su  trenutno i u Mađarskoj ugrožene manjine, a napose rumunjska nacionalna manjina.

 

Mađari

 

I konačno, javnost se sve više uvjeravalo kako Mađarska čini ozbiljne korake u pripremi vojne intervencije na Jugoslaviju.

 

Sukladno takvim medijskim tekstovima JNA se od kraja listopada uistinu sve više osiguravala od „mađarske opasnosti“, primjerice postavljajući mine u dužini od 60 metara na samo nekoliko metara od mađarske granice nasuprot  baranjskom selu Ivándárda. Beogradskim medijima koji su lansirali sulude informacije o pripremama Mađara za vojnu intervenciju pridružila se i „Narodna armija“.

Opisujući moć oružane snage Mađarske, kao i razloge zašto je uspostavljena vojna suradnja Austrije i Mađarske, vojni analitičar dr. Todor Mirković zaključio je:

„Uporno i sistematsko lansiranje vesti i procena o vlastitoj ugroženosti sračunato je na postizanje određenih efekata u međunarodnoj javnosti i na opravdanje eventualnih vlastitih akcija koje bi bile preduzete radi ostvarivanja posebnih ciljeva prema Jugoslaviji i delovima njenih teritorija“.

 

- nastavlja se -

 

1. dio

2. dio

 

 

 

foto: 1. DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

Pin It

U vihoru rata

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 185 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja