U VIHORU RATA
U vihoru rata
Lika i sjeverna Dalmacija postali su poprište brojnih zločina srpske paravojske već od srpnja 1991. godine.
Namjere agresora bile su očite: etnički očistiti prostor koji je trebao ući u sastav "SAO Krajine". Gotovo da nema mjesta u kojemu su živjeli Hrvati a da nije bilo masakra u kojima se najčešće sudjelovali domaći Srbi (susjedi žrtava) pomognuti paravojnim, paramilicijskim snagama, četnicima ili postrojbama "JNA".
...
Tako je u malom mjestu Vrhovine, na cesti između Otočca i Korenice, 4. listopada 1991. godine, počinjen zločin čije su žrtve bili civili - starci i starice koji su se odlučili ostati u svojim kućama u uvjerenju da ih nitko neće dirati, jer nisu nizašto krivi.
Ono što se dogodilo opisano je u presudi jednome od zločinaca (Nenadu Pejnoviću), presuda Županijskog suda u Karlovcu br. K-11/08-127 od 22.04.2009. (Vidi: http://www.centar-za-mir.hr/uploads/vrhovine__pejnovic__presuda.pdf) kojom je za brojne počinjene zločine (paljevine i pljačke kuća, spaljivanje žive žene u kući, te uhićenje i ubojstvo 5 hrvatskih civila - jedne žene i četiri muškarca) osuđen samo spomenuti zločinac i to na 6 godina zatvora.
Nenad Pejnović Nešo je kao pripadnik srpske "milicije" tzv. SAO Krajine, s još nekoliko pripadnika iste formacije, u kasnim popodnevnim satima došao u zaseok Čorci. Tamo su uhitili Martina Čorka, Matu Čorka, Katu Čorak, Stjepana Čorka, Vladimira Ćorka, vezali ih i potjerali u postaju "milicije" u Vrhovine, gdje su ih zatvorili u podrum. Sljedećeg dana svi su odvedeni na nepoznato mjesto i pobijeni.
- sadržaj se nastavlja -
Zločinac Nenad Pejnović Nešo
Suđenje koje je uslijedilo gotovo 18. godina poslije, a na kojemu je pred sudsko vijeće izašao samo spomenuti Pejnović, otkrilo je mnoge detalje vezano za ono što se događalo u Vrhovinama i okolici od ljeta do jeseni te ratne 1991. godine.
"Ugroženi svjedok br. 1." (u vrijeme rata također pripadnik srpske paravojske na ovom području) potvrdio je kako je optuženi Nenad Pejnović skupa Predragom Baklaićem i Predragom Uzelcem bio u sastavu jedne formacije koja "nije pripadala ni policiji ni vojsci", da su povremeno izvodili akcije u zaseoku Čorci, te često pucali na kuće iz puškomitraljeza, ubacivali eksploziv u dvorišta i letke potpisane s "četnički štab Brezovac". Tjedan dana prije nego su odveli ljude koje će kasnije pobiti, zapalili su zaseok Čorci.
Među onima koji su bili u postaji "milicije" u Vrhovinama svjedok (osim Pejnovića) spominje: Predraga Uzelca, Nikolu Pricu, Branka Drakulića, te "nekog Đerića iz Korenice", uz napomenu da ih je bilo još. Također izjavljuje, kako je dan-dva nakon što su hrvatski civili odvedeni na egzekuciju, optuženi Pejnović simulirao klanje jedne od žrtava (kleknuvši jednom nogom na stolicu i govoreći: "Ja ga koljem, a on se smije, kakvo srce ima…"), navodeći da su tomu nazočili i Mišo Kmezić, Predrag Hrkalović, Brujići i druge osobe. Ispričao je kako je i kasnije bio svjedokom da su se na račun tog klanja zbijale šale, te da se radilo o Vladi Čorku kojega su zvali "Brico".
Ostali svjedoci - Srbi, iskazali su zavidan stupanj solidarnosti sa zločincem Pejnovićem, pa su čak potvrdili i njegovu priču o tomu da u vrijeme zločina nad mještanima zaseoka Čorci nije bio pripadnik srpske paramilicije, ali je to demantirano dokumentima iz arhiva same "SAO Krajine". Oni su (kao i optuženi) svu krivnju za zločine prebacivali na one koji nisu bili dostupni hrvatskim vlastima i za koje se znalo da vjerojatno nikad neće izaći pred sud.
- sadržaj se nastavlja -
Nasuprot ovim nekonzistentnim i proturječnim svjedočenjima Srba koji su branili zločinca, hrvatski svjedoci detaljno su opisali odvođenje petero suseljana, njihovo vezivanje, kao i prijetnju izrečenu od strane samoga Pejnovića iz koje je bilo razvidno da ih vode u smrt.
Među ostalim, svjedok Vladimir Čorak zvani "Švraka" na str. 15. navedene presude, potvrdio je kako je optuženi Nenad Pejnović s drugim uniformiranim osobama svakodnevno dolazio u zaselak Čorci i pucao po kućama, te da mu je 25. rujna 1991. zapaljena kuća u kojoj je izgorjela njegova majka Zorka Čorak.
Među ostalim dokazima, sud je raspolagao i službenom bilješkom "stanice javne bezbjednosti Korenica - Odjeljenje milicije Vrhovine od 17. veljače 1992. godine, a vezano za događaje od 4. i 5. listopada 1991.godine, gdje se navodi kako je "Specijalni vod za specijalne namjene" priveo tih 5 hrvatskih civila (i poimence ih se nabraja), te da su od istoga "Specijalnog voda" čiji je zapovjednik bio Predrag Baklaić, sutradan odvedeni prema Korenici. (str. 17. presude)
U presudi se spominje i zapisnik Zavoda za sudsku medicinu koji potvrđuje da su žrtve (čiji su posmrtni ostaci pronađeni na lokaciji Plitvičkih jezera - Oštri Vršak, Čurinka) usmrćene bacanjem eksploziva i prostrijelima. Na tom mjestu (prema dopisu Ureda za zatočene i nestale Vlade RH pronađeni su posmrtni ostaci više osoba, a ovih šest je identificirano: Martin Čorak, Stjepan Čorak, Vladimir Čorak, Mate Čorak, Slavko Čorak i Kata Čorak. (str. 17. presude)
Iako je nepobitno utvrđeno da je Pejnović bez ikakve sumnje sudjelovao u zločinima, osuđen je na samo 6 godina zatvora.
I tako je okončan još jedan sramotni proces u kojemu je umjesto pravde za žrtve, rodbina preživjelih ponovno traumatizirana.
foto: 1. DPCM/forum.nasa-lika.com, 2. Mario Pusic/CROPIX
Autor: Zlatko Pinter
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
