Korisnička ocjena: 4 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica neaktivna
 

POVIJEST

SVIJET KROZ POVIJEST
Istina koja jednako peče i srpske fašiste i hrvatske "antifašiste"
KONZULAT NDH U BEOGRADU (2/2)

 

NDH Konzulat u Beogradu

 

 

Piše: Zlatko Pinter

 

- nastavak 

 

Većina Beograđana Tita je zvala ustašom  i imala vrlo negativan stav prema njemu

 

Prvi konzul NDH u Beogradu bio je domobranski satnik Josip Lončarević koji je tamo stigao već koncem travnja 1941. godine, dok je ustaški vicekonzul Tihomir Vincetić (izravno odgovoran ministru vanjskih poslova NDH dr Mladenu Lorkoviću), na dužnost stupio 25. 7. 1941. U travnju 1942., Lončarevića je zamijenio dr Ante Nikšić, čovjek od posebnog Pavelićevog povjerenja. Osoblje Konzulata su sačinjavali uniformirani ustaški dočasnici i časnici, za redovite aktivnosti korišten je službeni automobil s diplomatskim (ustaškim) tablicama NDH  kojemu su na vjetrobranima vijorile zastavice s istim (ustaškim) znamenjem, a grb NDH bio je vidno istaknut i na pročelju zgrade Konzulata (čije je sjedište najprije bilo u središtu grada – na adresi Prestolonaslednikov trg br. 12, a potom u ulici Dobračina 22).

Kroz cijelo vrijeme djelovanja ovog diplomatskog tijela NDH u Beogradu, konzuli i njihovi suradnici nisu zabilježili ni  jedan jedini ozbiljniji incident  (izuzev povremenih pjevanja pogrdnih pjesama na račun Pavelića), a zanimljivo je da je većina Beograđana (prema izvješćima samoga Konzulata) Josipa Broza Tita također zvala „ustašom“ i imala vrlo negativan stav prema njemu.

Konzulat NDH prekinuo je svoj rad uoči „bitke za Beograd“, polovicom listopada 1944. godine. Sve ove i druge bitne podatke o Konzulatu kao zakonitoj i legalno uspostavljenoj pravnoj osobi, kako je već navedeno, nalazimo na stranici Nacionalnog arhivskog infromacijskog sustava (http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_1485)

Dakle, predsjednik srbijanske kvislinške vlade, Milan Nedić od samoga je početka rata s ustaškim vlastima imao potpisani sporazum o „razmjeni“ stanovništva i priznavao pravo na postojanje NDH (dokaz u prilog tomu je i prihvaćanje konzularnog predstavništva u Beogradu), ali je isto tako zaplotnjački, perfidno i podmuklo radio iza leđa Paveliću šurujući s Nijemcima i prikupljajući podatke o „istrebljenju što ga je nad srpskim narodom u NDH provodi Pavelićev režim“!?

U svrhu vođenja propagande protiv NDH i Pavelića – a s ciljem izazivanja reakcije Nijemaca – Nedićeva „vlada“ je na poticaj Srpske pravoslavne crkve i u suradnji s njome, formirala „Komesarijat za preseljenike i izbeglice“ (sam naziv sugerira da je bila riječ o onima koji su IZBJEGLI ili PRESELILI, a nigdje se ne spominje riječ „PROTERANI“, „DEPORTOVANI“ ili slično, što bi ukazivalo na organizirano i nasilno uklanjanje srpskog življa s prostora NDH.

U svojoj knjizi NDH u Beogradu (Zagreb, 1995.), hrvatski publicist, novinar i prevoditelj Aleksandar Vojinović (autor desetak knjiga i dobitnik Godišnje nagrade HND-a za 1991.), donosi iscrpnu analizu vezano za temu obrađenu u ovom tekstu i predstavlja dragocjen izvor podataka za svakog istraživača kojemu je stalo do istine o Drugom svjetskom ratu.

Dokaze o metodama prljave propagande koju su udruženim snagama vodili Nedićev režim i Srpska pravoslavna crkva s ciljem dokazivanja „progona i genocida nad srpskim narodom od strane NDH“, nalazimo u mnogim komunističkim izvorima, pa i u pamfletu Vladimira Dedijera i Antuna Miletića, pozamašnoj (935 stranica) luksuzno opremljenoj knjižurini (s tvrdim uvezom), prilično „zvučnog“ naslova: „Proterivanje Srba sa ognjišta 1941-1944.“ (Beograd – Prosveta, 1989.).

U Četvrtom poglavlju, od str. 801 nadalje (na pune 132 stranice), detaljno se govori o formiranju vladinog „Komesarijata za preseljenike i izbeglice“, njegovom sastavu, ovlastima, načinu i tehnologiji rada, financiranju, strategiji itd. Pristupi li se (barem i površno) analizi ovog materijala, postaje bjelodano kako se radilo i najobičnijoj perfidnoj kampanji, pri čemu su podaci i ukupne aktivnosti provođeni i podešavani prema potrebama trenutka i u skladu s ciljem ovog projekta, ali se isto tako u svemu jasno odražava njezina površnost, plitkost i diletantizam. Najkraće rečeno, supstrat građe u cijelosti više razotkriva laži i konstrukcije aktera kampanje, nego što služi kao dokaz za ono što se pokušava nametnuti čitatelju kao istina. Nije nevažno napomenuti i to da je ovaj pamflet rađen smišljeno, uoči rata (kao i većina drugih) i da je sasvim nalik onima što su ih klepali Milan Bulajić, Vasilije Krestić, Veselin Đuretić i drugi velikosrpski propagandisti, te da je u datim okolnostima to bio očit doprinos Dedijera i Miletića općoj naci-fašističkoj euforiji koja je u to vrijeme zahvatila srpsku naciju.

Knjižurina je odmah po tiskanju postala dijelom fundusa javnih knjižnica, školskih biblioteka, garnizonskih (vojnih) čitaonica „JNA“ na području cijele SFRJ  i (među mnogim istaknutim srpskim intelektualcima i povjesničarima) smatrana je velikim doprinosom „istorijskoj istini“ o Drugom svjetskom ratu.

Uzimajući u obzir sve što je naprijed rečeno, nije suvišno osvrnuti se kratko i na demografske pokazatelje koji govore u prilog tezi da su Srbi uvelike predimenzionirali i prenaglasili svoje stradanje  u razdoblju  Drugoga svjetskog rata, napuhujući brojke do fantastičnih razmjera.

Umjesto širenja ove teme koja bi zahtijevala opsežnu elaboraciju, evo samo nekih podataka. Oni nedvojbeno opovrgavaju sve teorije o masovnom uništavanju Srba i strašnim razmjerima „genocida koji je nad njima počinjen u XX veku“. Službeni statistički podaci Kraljevine Jugoslavije i njezine nasljednice, SFRJ, neumoljivi su, a govore sljedeće:

  1. U razdoblju od 1921. do 1991. godine, broj Srba u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100% (sa 2.531.321, na 5.081.766);
  2. U isto vrijeme, u ovom za demografiju vrlo kratkom razdoblju od 70 godina, broj Srba u Jugoslaviji, porastao je za fantastičnih 86,17% (u apsolutnom broju, sa 4.580.775 na 8.528.047);
  3. Broj Srba u promatranom razdoblju, u gotovo svim ostalim republikama i pokrajinama  također je uglavnom drastično porastao (u Bosni i Hercegovini za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za 1,5% - što u apsolutnom broju iznosi samo 218, (unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme kolonizacije u Vojvodinu i sl.)

(Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).

 

Pri svemu tomu, treba imati u vidu, da je prosječna stopa (demografskog) rasta srpskog stanovništva kroz cijelo razdoblje promatranih 70 godina stalno opadala (kao i kod svih drugih naroda u Jugoslaviji – osim Albanaca i Roma) i da je ona kod Srba ispod prosjeka Jugoslavije za promatrano razdoblje, pa stoga sve priče vezane za naprijed spomenute tvrdnje srpske historiografije o enormnim ratnim gubicima srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu postaju uistinu bespredmetne.

Uzmemo li u obzir kolonizirane Srbe (koji su u uglavnom u Vojvodinu organizirano preseljavani mahom iz Hrvatske, Bosne Hercegovine, Crne Gore i „uže“ Srbije), a bilo ih je u razdoblju 1945-1948. godine najmanje 260.000 (ne računajući neregularne koloniste koji su dolazili izvan organiziranih skupina) stvari postaju još očiglednije, i ove povijesne laži u cijelosti se razobličuju.

Među najviše eksploatiranim lažima koje se već desetljećima provlače u javnosti s isključivim ciljem da se Hrvate kolektivno optuži za genocidnost, nalaze se i one koje su po svojoj konstrukciji izvan sfere zdravog razuma, ali su, na žalost, upornošću velikosrpskih i komunističkih propagandista već poodavno zaživjele ne samo na ovim prostorima, nego i  u velikom dijelu svjetskog javnog mnijenja, kao stereotipi kojima se danas malo tko bavi – a trebalo bi, jer upravo obaranje tih lažnih i neutemeljenih teza – i to na osnovu njihove (srpske i komunističke) službene statistike – na najbolji i najslikovitiji način razotkriva svu monstruoznost rasističkih teorija kojima se hrvatskome narodu nastoji nametnuti kolektivna krivnja i obilježiti ga „zločinačkim“ i „genocidnim“, tako da svaki od nas već prije rođenja dobije tu sramotnu stigmu; i sve kako bismo izgubili pravo na samobitnost, slobodu i svoju državu, što je prirodna, legitimna i opravdana težnja svakog naroda pod Suncem i kapom nebeskom.

 

Nije li vrijeme da se naše institucije zadužene za ova pitanja i vrhunski intelektualci i povjesničari (državotvornog usmjerenja – jer na druge ne možemo računati) konačno malo ozbiljnije pozabave problematikom koja nas tako teško opterećuje već više od sedam desetljeća i da s našeg naroda jednom zauvijek skinu nepravedno nametnutu stigmu kojom su nas zajedničkim snagama obilježili velikosrpski nacisti i naši (domaći) crveni fašisti?

 

  1. dio  

 

Svijet kroz povijest

Autor: UCM/Zlatko Pinter

Foto: 1. wikipedia.org

 

 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pin It

Svijet kroz povijest

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 191 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja