Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Svijet kroz povijestPOVIJEST

SVIJET KROZ POVIJEST
Autor Strategikona  Slavene, Ante i slične smatra izrazito slobodoljubnim narodima jer "nikako ne dopuštaju da budu porobljeni ili da se njima vlada"
Slaveni, šumski ratnici (1/3)

 

Slaveni

 

 

Stereotipi o Slavenima

U svjetskoj historiografiji o životu Slavena u prvom razdoblju ranog srednjeg vijeka (6. i 7. stoljeće) postoji uvriježeno mišljenje da je riječ o narodu koji nije bio previše vičan oružju i voljan za ratovanje. Oslonimo li se npr. na stavove eminentnih hrvatskih historiografa (svejedno; Miroslava Brandta ili Ive Goldsteina) možemo stvoriti sliku o Slavenima koji su na ovim prostorima „bili pretežno poljoprivrednici“ tek sa pojedinim pljačkaškim grupama. Ipak, s druge strane, spominje se i tzv. sistem „vojne demokracije“, što već samim nazivom stavlja upitnik na takve teze. Porijeklo tog termina dolazi iz bizantskih izvora, u kojima se, posebice u vojnom priručniku, tzv. Strategikonu, Slavene opisuje na razne načine, ali nikako ne kao naivne i vojno nezainteresirane grupe kojima je jedini cilj u miru iznalaziti što bolje mjesto za uzgoj poljoprivrednih dobara. Štoviše, ti izvori su uporište za zaključke potpuno drugačijeg karaktera, a iz kojih razaznajemo da su Slaveni imali iznimno opasne i dobro organizirane vojne skupine, „družine“.

Bizantsko carstvo i Slaveni u Strategikonu

Bizantsko carstvo je svoju dugovječnost održavalo snagom vojske, te vojne i političke diplomacije, a to što je opstalo gotovo tisuću godina dulje od Zapadnog Rimskog Carstva pokazuje koliko su Bizantinci bili sposobni u  odabiru i provođenju tih vještina. Kombinirali su stare vojne postulate i usavršavali ih sa modernim znanjima o razvoju načina ratnih aktivnosti. Nisu ostavili previše autorskih djela o svojim vještinama i pravilima ratovanja, pa vojni priručnik Strategikon  predstavlja dragocjenu ostavštinu o bizantskoj vojnoj organizaciji. To je djelo važno, ne samo zato što detaljizira njihov vojni ustroj i obuku, nego i stoga što daje podatke o životu i navikama neprijatelja. Bizantinci su tada ratovali sa: Perzijancima, Francima, Langobardima, Antima, turskim plemenima, Avarima, te Slavenima, a priručnik je poučavao časnike bizantske vojske kako da protiv njih izabiru najdjelotvornije načine borbenog djelovanja.

Nažalost, autor ovog priručnika nije poznat dok se o vremenu nastanka može preciznije raspravljati. Povjesničari autorom smatraju: cara Mauricija (582.-602.), cara Heraklija (610.-641.), generala Mauricija ili stanovitog Rufusa...itd. S obzirom da se to autorstvo ne može sa sigurnošću dokazati Strategikon se uglavnom navodi kao djelo nepoznatog autora „Pseudo-Mauricija“. Većina medievalista nastanak priručnika datira u razdoblju od osamdesetih godina 6. stoljeća do prve polovice 7. stoljeća. Pseudo-Mauricije je priručnik sastavio (kako i sam u uvodu kaže) na osnovu vlastitog iskustva, ali i starije vojne literature, pri čemu je uočljivo da se dosta oslanjao na drugog autora, Prokopija. Dakle, djela Pseudo-Mauricija i Prokopija najznačajniji su izvor o životu Slavena na lijevoj obali Dunava krajem 6. stoljeća, iako postoje i drugi, također važni izvori.

Slaveni svoje mjesto u Strategikonu zauzimaju u poglavlju naslova „Kako treba postupati sa Slavenima, Antima i sličnim“. Ta dva naroda-plemena autor smatra sličnima  i navodi ih kao mnogoljudne, ali izrazito slobodoljubne narode jer „nikako ne dopuštaju da budu porobljeni ili da se njima vlada“. Očito ih je tretirao i kao fizički vrlo izdržljive grupe koje „lako podnose žegu i studen i golotinju tijela i oskudicu hrane“. Autor je opisao i zanimljiv primjer slavenske gostoljubivosti, pogotovo u prijemu gostiju i stranaca, a kao specifičnost izdvojio je njihov pragmatičan postupak spram zarobljenika. Neobičnost za ono razdoblje je mogućnost da zarobljenik, uz određene uvjete, može otkupiti slobodu, ali ju ili postići ako nastavi živjeti sa Slavenima, uživajući sva prava slobodnih ljudi.

U Strategikonu nadalje saznajemo da Slaveni posjeduju „obilje svakojakih životinja“ i spremljenih poljoprivrednih proizvoda. Izbor načina života („stvari zakopavaju na skrovita mjesta i ništa suvišno na javi ne drže“), jasno ukazuje na to da su Slaveni bili itekako mobilni za brzi bijeg od nadolazećih, očito čestih opasnosti: „zbog opkoljavanja koja im se često događaju prave više izlaza iz mjesta prebivanja“. No, nisu Slaveni bili umješni jedino u sakrivanju jer ih Pseudo-Mauricije precizno tretira kao opasne pljačkaše, koji „žive razbojničkim životom“ i koji u svim uvjetima – „i danju i noću, izvodeći ih na mnogo načina“ - preferiraju element zasjede: „vješto se služe zasjedama i iznenađenjima“ i „rado napadaju po šumovitim, uskim i strmim mjestima“. I drugi izvori ukazuju na ratničku spretnost i vještine Slavena, i to ne samo na kopnu. Tako se u opisu napada na Solun (oko 614.-616. godine) u tekstu nazvanom Mirakula sv. Dimitrija II, navodi da je „neizmjerno mnoštvo Slavena izgradilo čamce iz jednoga debla i naoružavši se za more, opljačkali čitavu Tesaliju i otoke nje i Helade, pa još i Kikladske otoke i čitavu Ahaju, Epir i najveći dio Ilirika i dio Azije, te da su potom čamcima opsjeli i Solun“. Još veću pohvalu slavenskim vještinama u ratovanju na vodi pružio je Teodor Sinkel povodom sudjelovanja slavenske mornarice u opsadi Carigrada 626. godine. opisujući kako su „Slaveni stekli ogromno iskustvo u borbi s morem, otkad su ušli u poslove Romeja“. Na koncu, upravo je Pseudo-Mauricije dao i najplastičniji opis majstorstva tog naroda u svladavanju vodenih prepreka, posebice u prelaženju rijeka – „u čemu su bili vještiji od svih ljudi“. Iz njegovih opisa razaznajemo da su vodene površine rado koristili za razna lukavstva, bilo za skrivanje od neprijatelja ili za postavljanje zasjede,  tako što bi zaronili „u duboku vodu, držeći u ustima dugačke skroz probušene trske, i kroz njih dišući izdržali više sati“.

Naoružanje i dezorganiziranost; navodne mane slavenskih boraca

Iz Strategikona saznajemo da su Slaveni od naoružanja imali „mala koplja – svaki čovjek po dva“ i „drvene lukove s malim strelicama, koje su namazane otrovnom tečnošću“, a neki su imali dobre, ali teško nosive štitove  Uz slabo naoružanje, autor je glavnim slavenskim hendikepom smatrao međuplemenske nesloge, odnosno „bezvlađe“, jer su po njemu Slaveni navodno živjeli „u međusobnoj mržnji“ i „nisu poznavali vojnoga reda“. Da li je ta navodna nesloga („mržnja, razjedinjenost, različita mišljenja vođa“) točna procjena stanja protivnika ili možda s namjerom krivo interpretirana informacija slavenskih špijuna ipak treba ostaviti otvorenim pitanjem. Ono što je sigurno jest činjenica da bizantski vojni model u kojem jedna osoba ima ključnu riječ nije mogla potpuno pravilno pojmiti „vojnu demokraciju“, otvorene sastanke na kojima više „vojvoda“ argumentira svoje stavove. Uz razjedinjenost i slabu naoružanost, Pseudo-Mauricije navodi i nepoznavanje formacijskih oblika ratovanja. Precizira kako su Slaveni izbjegavali otvorene bitke, što je ustvari razumljivo, s obzirom na to da se kao njihovo naoružanje ne spominje mač – glavno oružje za blisku borbu. Na koncu, kada se i upuste u rijetke borbe na otvorenom polju, čine to urličući i „ako se protivnici poplaše njihove vike, napadaju svom žestinom“, a kad procijene da protivnika nije prestrašila njihova dreka, počinju bježati u šumu. Kao ostale mane Slavena u borbi autor ističe strah od strijelaca, strah od iznenadnih pješačkih napada, kao i napada sa više strana, te još neke taktičke mane u vojnom manevru. Ukratko, ono što autor smatra najvećim manama Slavena su: slabo naoružanje, neorganiziranost i izbjegavanje formacijski postavljene borbe. No, potrebno je zapitati se da li su to uistinu bile mane njihove vojne organizacije?

Po suvremenim doktrinama ratovanja to što Slaveni ne forsiraju formacijski organiziranu borbu, odnosno „niti nastoje da dobro složeni biju boj“ i što je izbjegavaju na otvorenome polju, prije dokazuje vojno lukavstvo Slavena, odnosno itekako prilagođenu taktiku obimu vlastite vojne snage i naoružanja. Naravno, ne treba zanemariti i logičan povod nepravilnom shvaćanju slavenskih prednosti i mana iz jednostavnog razloga što autor Strategikona nastupa kao nosilac jedne potpuno drugačije vojne doktrine koja nema apsolutno ništa zajedničkog sa načinom ratovanja suprotne strane. Bizantska vojska je bila ratni stroj u potpunosti neusporediv sa slavenskim grupama; broj vojnika (plaćenika!), opremljenost i naoružanje, logistika, društveni resursi…itd., sve su to bili razlozi zbog kojih je u doba otežane komunikacije i priljeva informacija bilo logično da sastavljač vojnog priručnika namijenjenog jednoj uistinu elitnoj vojnoj sili gleda na Slavene kao na neorganizirane polu-divljake. Rukovodeći se takvim stavovima, Pseudo-Mauricije predlaže i adekvatne mjere ratovanja. Već iz samih preporuka može se razaznati da su poprilično neuobičajene i da sasvim sigurno i jesu takve upravo zato što autor itekako respektira vojne sposobnosti „neorganiziranih“ Slavena.

 

Neuobičajena zanimljivost tih uputa, ustvari raritet u vojnoj taktici, je preporuka da „pohode protiv njih (Slavena) treba izvoditi u zimsko doba“ jer im se time smanjuje mogućnost sakrivanja. Posebno se inzistiralo na uspješnom efektu početnog djelovanja, prve borbe u svrhu demoraliziranja slavenskih „razjedinjenih“ plemena. Pseudo-Mauricije višekratno naglašava da se boj mora započinjati sa više strana, ali najviše inzistira i alarmira na oprez vojske kada se nalazi blizu šumskih područja, opominjući vojnike da se „treba čuvati šumovitih mjesta koliko je to moguće“. Osim toga, preporučuje se vrbovanje pokojeg slavenskog vladara „jer nije uputno ratovati sa ujedinjenim Slavenima“. Autor jasno zahtijeva da prvi ratni udarac vodi izvrstan, najbolji časnik s najsposobnijim vojnicima, a uz raznorazne i višestrane napade, autor posebno ističe efikasnost stalnih i golemih pljački. Nakon dobivene bitke Pseudo-Mauricije inzistira na radikalnoj okrutnosti prema poraženima i ne ostavlja dvojbe u naputku za pokolj nad poraženima: „ne treba štedjeti život poraženima, nego ubijati sve i da se zbog njih vojska ne zadržava“.

 

- nastavlja se -

 

Svijet kroz povijest

Autor: Tomislav Šulj

Foto: UCM

 

Pin It

Svijet kroz povijest

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 418 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja