Bio je početak ljeta. Priroda odiše svježinom. U toplini ljetnog sunca planine i doline prekrasne Like se rasplamsale raskošnim bojama i gotovo je bogohulno razmišljati o ratu, patnji, stradanju.
Ipak tako ne misle četnici i jugovojska čiji su tenkovi narušavali idiličnu tišinu ličkih proplanaka. Neprijateljska strast za hrvatskim krajevima sve je više rasla i valjalo je krenuti u obranu svetog tla, valjalo je ponuditi živote i krv za slobodu.
...
Pobuna se širi u Gospiću i okolnim krajevima. Stoga je u Vrhovnom zapovjedništvu odlučeno da se 23. lipnja 1991. godine veći dio Prve pješačke bojne (1.pb) pošalje na teren u Gospić. Smješteni su u Zatvorskoj farmi Okružnog zatvora u naselju Ljubovo. Na teren je otišlo oko stotinu pripadnika na čelu sa zapovjednikom Matom Obradovićem. Zadaća im je bila osigurati gospićko područje, te cestu Gospić-Titova Korenica. Postrojba je bila psihofizički dobro pripremljena, svjesna da zadaća nije nimalo laka osobito jer je bila samo djelomično brojčano popunjena.
Uz automatske puške, Bojna je bila naoružana protutenkovskim sredstvima (3 RPG-a, 1 AMBROST, 1 RB, nekoliko ZOLJA). Jugoslavenska narodna armija (JNA), jačine jedne satnije, nalazila se uz cestu u blizini borbenih položaja gardista s lijeve i desne strane, a neutvrđeni broj neprijateljskih domaćih paravojnih postrojba nalazio se u okolonim selima i brdima.
Gardisti su na farmi osiguravali prilaze sa šest stražarskih mjesta od kojih su dva bila na cesti kao punktovi i tu su se provjeravali prolaznici. Danju su skupine od 5-6 pripadnika odlazile u izviđanje po okolnim brdima, a noću su držane zasjede u pravcu Titove Korenice.
Varljiva sigurnost razbijena je u jutarnjoj magli 30. lipnja 1991. godine. Domaći pobunjenici podmuklo su napali farmu. Paljbom teških strojnica, automatskim puškama, OSAMA i ZOLJAMA zasuli su položaje gardista i objekte na farmi. Neprijatelj je računao s iznenađenjem i lakom pobjedom. Međutim, bojovnici Prve pješačke bojne su uzvratili vatrom koja je napravila pomutnju i paniku u njihovim redovima. Maglu je zamijenila kiša a s njom se povećao pritisak hrvatskih bojovnika. Nakon trosatne borbe znao se pobjednik. Neprijatelj se povukao među brda okolnih sela. Tijekom borbe pripadnici JNA su ostali mirni. Kasnijim pregledom područja sukoba gardisti su pronašli tragove krvi na tlu koji su očito ukazivali na neprijateljske gubitke.
Koliki su ti gubitci bili nije poznato, dok su gardisti imali 6 lakše ranjenih. Uz daljnje obavljanje zadaće na kontrolnom punktu pripadnici bojne zaustavili su kamion pun eksploziva koji je vozio u pravcu Titove Korenice. Kamion s vozačem je zaplijenjen te vraćen u Zagreb. Jedna od najtežih tragedija tih dana desila se 06. srpnja 1991. godine. Pri povratku sa sastanka u Zagrebu za Ljubovo, zapovjednik i desetak branitelja upadaju u zasjedu. S nasipa su bombama i puščanom paljbom srpski pobunjenici zasuli vozila branitelja. Napadnuti, u teškoj poziciji, motorolom pozivaju pomoć. Branitelji dolaze u kratkom roku s dva vozila na mjesto okršaja i neprijatelja primoravaju na povlačenje. U tom podmuklom neprijateljskom činu Druga „A“ brigada Zbora narodne garde (2.A br. ZNG) ima prve smrtno stradale pripadnike. Ivica Kolar i Pero Juriša su poginuli, dok je ranjeno pet gardista. Stradavanja su mogla biti još veća jer je neprijatelj u napadu ubacio bombu u kombi koja, na sreću, nije eksplodirala. Upadom u zasjedu stradao je zapovjednik Mato Obradović pa je daljnje zapovijedanje preuzeo Miho Caput.
Izvanrednu hrabrost i lukavstvo su pokazali Miho Caput i troje pripadnika postrojbe. Oni su odlučno otišli u bazu JNA gdje je Caput oficirima zaprijetio s moćnim američkim naoružanjem i prijetnjom da će ih gardisti uništiti ako pomognu pobunjenicima. Možda je to djelovalo što se tada JNA nije miješala. Narednih dana postrojba obavljanje zadaća i položaje predaje MUP-u RH, te se 09. srpnja 1991.godine vraća u bazu Trstenik.
Bila je to prva uspješno izvršena borbena zadaća pripadnika 2.A brigade u kojoj je iskazana hrabrost i odlučnost.
fotografije: UCM
Napisao: Ivica Šafarić
Obradio: Franjo Bartolić
