DUHOVNOST
Vlč. ZLATKO SUDAC - MEDITACIJE
DUHOVNOST
BLAGOSLOVLJENA SAMOĆA
Upoznavanjem sebe sa željom da se razumije stanje čovjeka, da se dadne smisao postojanju, a onda i stvarima, svladava se samoća. Samoća je sama suština života, njegov bitni dio. Čovjek je uvijek sam, čak i kad je usred mnoštva, isto i kad ga ljube, kao i kad ima djecu. Kad dolazi smrt, tada iluzije, uloge, očekivanja i želje, koje su nas pratile kroz cijelo življenje, posvema gube svoju vrijednost. Smrt pokazuje, objavljuje, istinsku bit života: Samoću. Kada se pati zbog samoće, to je radi toga što se ne pozna samog sebe, što se ne shvaća struktura života, što se duboko ne prihvaća naše stanje ljudskih bića. Mnogi žele drugoga da bi bili shvaćeni, jer shvaćanje nisu kadri dati sami sebi. Žele biti u centru pažnje drugoga, jer u dnu ne prihvaćaju sami sebe. Žele vladati drugima, jer su u biti nemoćni. Žele stajati među ljudima, jer su nesigurni. Žele biti ohrabreni od drugih, jer imaju strah od života. A samoća je Život.
BITI NEZAVISAN
Biti nezavisan, znači biti ono što jesi, živjeti, odabrati ponašanje koje držimo najprimjerenijim za nas. To ne znači biti sami i eliminirati ljudske odnose. Ako ti se jedan odnos sviđa, bit će ga ugodno živjeti, izgrađivati, što više razvit ćeš ga, dat ćeš mu snage. Valja znati prihvatiti druge ne iz potrebe, nego iz ljubavi. Nije, ne željeti druge, već ne biti o njima ovisan. Živjeti iz vlastite snage, znati obračunati sa svime, sa vlastitom smrću, pa i sa Bogom – to je prava Stvarnost.
PONIZNOST
Poniznost znači shvatiti i prihvatiti pogreške. Poniznost ne znači ponižavanje ili podcjenjivanje sebe. Dapače. Veliki su ljudi uvijek jednostavni, ponizni. Veliki ljudi daju komplimente za ono što radiš. Veliki ljudi ne negiraju ili ne brane tvoj napredak. Oni koji bi to radili i uz to od tebe tražili spuštenu glavu su u velikoj frustraciji, a strah od tebe im izjeda kosti. Veliki ljudi ne misle da su drugima neophodni. Kad nekoga voliš, poniznost se podrazumijeva, ona je zapravo uzglavlje Ljubavi.
DOSTOJANSTVO
Svakodnevno susrećemo ljude koji teže dominaciji nad nama, teže da nas zarobe. U svijetu politike to je uobičajena stvar, ali i ne samo politike. Svako malo, neki novi „moćnik“. Oni općenito žele da im se kliče, klanja i dolično pazi. U stvarnosti mi smo ti koji, u dnu duše, smještamo iznad sebe ovu ili onu ličnost. Isto se može dogoditi kad, našavši se pred uglednim sugovornikom, sagibamo glavu, približavamo mu se zbunjeni, zaplašeni i „niži“. I što onda očekujemo od drugoga? Mi smo ti koji sa svojim ponašanjem sve to želimo, koji želimo biti tretirani kao inferiorni. Ovaj se primjer odnosi na bilo koju kategoriju, instituciju ili sektor društva. Treba poštivati druge kao što smo navikli poštivati sebe same, a jedino pred Bogom prigibati svoja koljena.
KRIVNJA
Čovjek nema krivnje. Postoje uzroci ali ne i krivnja. Možda je jedina krivnja ako postoji, ne željeti mijenjati se, ne željeti živjeti. Osjećaj krivnje zavisi od toga kako se živi prošlost. Ono što je učinjeno i što se nije trebalo napraviti, vrzma se po glavi sve dotle da paralizira sadašnji život ili pak da ga uvelike ometa. Čineći tako ni ne opaža se da se troši vlastita egzistencija, a životna je energija prikovana na prošlost, katkada sve dotle da nije dovoljna za življenje sadašnjosti. Na prošlost se vraća samo zato da se više u budućnosti ne ponove učinjene pogreške. Teško nama ako ne bi smo razmišljali o prošlosti. Jedna je stvar podsjećati se da se ponovno ne pogriješi, a druga je stvar ostati prikovan uz prošlost s osjećajem krivnje. Na duže je staze osjećaj krivnje samouništavajući. On je definitivno protiv Života.
ŠUTJETI I TRPJETI
Nemoj se zavaravati da su ljudi kad ti je teško, redovito velikodušni u svom razumijevanju. Ne, oni uglavnom ne znaju ili ne žele da znaju za tvoju bol. Malo je onih koji zaista plaču s onim koji plače, malo ih je s iskrenim i bratskim suosjećanjem. Stoga, ne pouzdavaj se previše u razumijevanje drugih. Ne govori uvijek o svojim mukama, ne dodijavaj svima, ne stvaraj oko sebe pustinju svojim tužnim, žalosnim dosadnim pričama koje nažalost nitko pravo ne želi čuti. Ne opterećuj nikad nepotrebno bližnje svojom boli. Kad ti je zaista teško, malo govori s ljudima a puno više s Bogom i s prirodom. Budi blagi sa svima, otvoren da saslušaš muke sviju ali budi zahtijevan i jak prema samom sebi. Trpi svoju bol s dostojanstvom ljudskim i kršćanskim. Ne rasipaj joj miris i vrijednost, povjeravajući je sudu i samilosti onih koji te okružuju. Budi ljubomoran i na male križeve i na mala odricanja, jer kad se oni drže u tajnosti iz ljubavi, oni su kao mirisavi cvjetovi čiji miris udiše sama Raspeta Ljubav.
BIJEG
Bijeg je jedan od najraširenijih mehanizama kod ljudskih bića. S druge strane to je i mehanizam obrane te ga kao takvog treba i promatrati. Život je puno puta tvrd i takmičarski. S toga je i normalno da mnogi gledaju pobjeći iz takve utakmice. No jedno je sigurno ne možemo pobjeći od sebe samih. Velika je opasnost naučiti se živjeti na takav način. Odustati kod prvog neuspjeha. Puno pričati, svima docirati, a ništa ne raditi. Sanjati kod otvorenih očiju. Takvoj opasnosti podliježu mnogi pretvarajući se u vječne kritizere bez imalo uložena truda i vlastite odgovornosti.
OSJEĆAJ KRIVNJE
Osjećaj krivnje ovisi od toga kako se živi prošlost. Ono što je učinjeno i što se nije trebalo napraviti, mota se po glavi sve dotle da paralizira sadašnji život ili ga pak uvelike determinira. Čineći tako ni ne opaža se da se troši vlastita egzistencija. Životna energija tada prikovana na prošlost, može ići toliko daleko da nije dovoljna za življenje sadašnjosti. Na prošlost se vraća samo zato da se više u budućnosti ne ponove iste pogreške. Teško nama ako ne bi smo razmišljali o prošlosti, tada se ne bismo mogli mijenjati i prema tome rasti, ali još teže nama, ako si ne možemo oprostiti. Ono što čovjek ne može, Bog može.
BOG JE JEDINA SIGURNOST
Ima mnogo ljudi koji postavljaju život na sigurnosti, svodeći na minimum rizike, ne susrećući se s novim iskustvima. O kako se takvi otrijezne kada život pritisne. Što je to u ovom prolaznom životu sigurno? I, što to nosimo sa sobom, a da ovdje ne ostavljamo? Naprotiv, da bi se doista živjelo trebalo bi ostaviti poznato radi nepoznatog, napustiti sigurnost radi nesigurnosti. Život je zanimljiv i postaje plodonosan kada ga se živi odvažno, a to je moguće samo u jedinoj sigurnosti, u Bogu.
OZDRAVLJENJE
Ozdravljenje treba tražiti, željeti, postaviti, graditi dan za danom. Ozdravljenje mora postati jedan način življenja, izbora, zapravo stil života. Nema drugog puta. Ne postoje prečaci. Psihička smirenost ne dozvoljava improvizacije. Ne postoji tableta sreće. Život je hod, proces, tijek, pronalaženje. Ne živimo život kao da je sastavljen od pojedinačnih točaka i epizoda, bez povezanosti, bez smisla. Da bi se istinsko ozdravljenje održalo u vremenu, treba nam stalnost, ustrajnost i odlučnost.
Foto: 1. Youtube
