Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

DUHOVNOST

UCM
Rođen sam kao siromah, živio kao siromah, te želim kao siromah i umrijeti

Sveti Pio X.

 

Sveti Pio X.

 

 

DUHOVNOST

 

 

Giuseppe Melchiore Sarto se rodio u selu Riese u venetskom kraju pokraj Trevisa kao drugo od desetero djece općinskom službeniku Giambattisti Sartu i njegovoj vjernoj ženi Margareti. Bilo je to 2. lipnja 1835., a odmah sutradan bio je u župnoj crkvi kršten.

 

Otac mu je bio poštar, raznosač pisama, i podvornik u općinskoj zgradi. Kad je mali Josip poodrastao, polazio je mjesnu školu, dok ga je u latinskom jeziku vrlo rano počeo poučavati kapelan don Luigi Orazio. Kasnije se upisao na gimnaziju u Castelfrancu, gradiću udaljenom od Riesea 7 kilometra. Tamo je od g. 1846. pa do g. 1850. svršio 4 niža razreda idući u školu i natrag pješke.

...

Bepi je već kod kuće primio odličan kršćanski odgoj koji su revni svećenici samo još više produbili. Kao mladi hodočasnik rado je hodočastio u obližnje Gospino svetište Cendrole te se ondje pobožno i žarko molio. Sakramenat potvrde primio je 1. rujna 1845., a prvu pričest 6. travnja 1847., u dobi od 12 godina. Provodeći, dakle, već od malena solidan kršćanski život, u svojem je nevinom srcu stvorio povoljne uvjete da mu Gospodin udijeli milost svećeničkoga zvanja. Tadašnji mletački patrijarh, kardinal Jacopo Monico, i sam rodom iz Riesea, priopćio je generalnom vikaru u Trevisu da je u padovanskom sjemeništu za mladoga Sarta osigurao besplatno mjesto. Kardinal sigurno nije ni slutio da je to učinio budućem papi.

Po tadašnjem običaju Josip Sarto je u svojoj rodnoj župnoj crkvi obukao svećenički talar te radostan i pun poleta pošao na daljnje školovanje u Padovu, u zavod koji je bio poznat u cijelom onom kraju. Ondje će proboraviti punih 8 godina. Dvije godine studirao je klasične jezike i književnost, isto tako filozofiju, a onda kroz 4 godine svetu teologiju. U zavodu se isticao i pobožnošću i marljivošću pa je kroz 4 godine obavljao službu prefekta skupine studenata toga učilišta. Dok se nalazio u Padovi, umro mu je otac. Bilo je to 4. svibnja 1852. Taj ga je događaj veoma pogodio, a još više njegovu majku, koja ostade udovica s brojnom djecom. Neki su tada Josipu savjetovali da iziđe iz sjemeništa, nađe dobro zaposlenje i na taj način pomogne majci i mladoj braći i sestrama. Mladi bogoslov nije prihvatio taj savjet, a odbacivala ga je i njegova majka, koja je svim srcem željela da on postane svećenik. Ona je svojim marnim rukama, radeći kao švelja, prehranjivala svoju djecu, a Bog je blagoslovio njezine žrtve.

Primivši – jedno za drugim – tonzuru, niže i više redove, Sarto je napokon 18. rujna 1858. u Castelfrancu bio zaređen za svećenika. Tko sretniji od njega što je napokon postigao ono što je tako žarko želio?! Njegovu je radost u punini dijelila i njegova dobra i duboko pobožna majka. I sada će se dogoditi ono što se može nazvati svojevrsnim čudom. On će se u pet etapa, svaka točno po 9 godina, polako penjati iz službe u službu. Po 9 godina bit će kapelan u Tombolu, župnik u Salzanu, kanonik u Trevisu, biskup u Mantovi i patrijarh u Veneciji. Iz grada na lagunama poći će kao kardinal izbornik u konklave te iz njih izići kao papa Pio X., osjećajući se satrven bremenom što ga mora nositi.

Svoj je uspon započeo kao kapelan u Tombolu, zabačenoj župi na rubu biskupije Treviso. U prvo mjesto svoga pastirskoga službovanja došao je 29. studenoga 1858. Ljudi su ga zbog njegove svećeničke revnosti, požrtvovnosti i ljubavi prema siromasima odmah prihvatili i zavoljeli. Njegove glavne vrline bijahu: izvanredno razvijena svijest dužnosti, zamjerna radna sposobnost, smisao i pravi talent za organizaciju, prirođena dosjetljivost, smisao za humor i zdravu šalu. Sve je to na njemu bilo tako prirodno, neusiljeno, da je postajalo još simpatičnije. Dakako da svemu tome valja pridodati i prirođenu pobožnost kojom je produhovljavao sve svoje nastupe i pothvate. Kako mu je principal – tj. župnik – bio boležljiv, najveći je dio tereta i brige za župu bio na Sartovim leđima. Kraj svih tih poslova mladi je kapelan još uvijek smagao dosta snage da se, uz pastoralni rad, bavi i knjigom. Činio je to po noći, uskraćujući si od sna.

Dobra duša, župna kućanica, zabrinula se za njega kad je opazila svjetlo u kapelanovoj sobi u 4 sata ujutro. Izrazivši mu svoju zabrinutost, čula je od njega ove riječi: »Meni je dostatan samo mali san.« Nije onda čudo da će taj mladi svećenik u noćnim satima pročitati u 24 sveska izdana sva djela sv. Ivana Zlatoustoga, u 4 sveska djela sv. Ciprijana, Lacordairove propovijedi i mnoga druga teološka djela, zatim Petrarkine pjesme, Erazmovu Pohvalu ludosti te brojne povijesne, matematičke, astronomske i medicinske knjige. Dakako da sve to nije pročitao u Tombolu, već je s čitanjem i učenjem po noći nastavio i dalje i tako se, i ne znajući, polako spremao da u Crkvi na svoja ramena preuzme i najveću odgovornost.

Sarto je kao kapelan u Tombolu pisao sve propovijedi, marno ih učio, pa je brzo izišao na glas kao vrstan propovjednik koga su za razne svečanosti tražili po svoj okolici. Župnik je htio na svog neobično vrijednog, revnog, uvijek na posao spremnog te pobožnog kapelana svratiti pozornost središnjih biskupijskih vlasti pa mu je isposlovao da prigodom jedne svečanosti propovijeda u katedrali u Trevisu. Poziv da propovijeda u katedrali bilo nešto izvanredno, što se seoskim kapelanima baš nije često događalo.

Kao kapelan u Tombolu, jednom je čuo kako mještani tog sela, koji većinom bijahu trgovci stokom, mnogo psuju. Tužili su se da ne znaju ni čitati ni računati. Revni im je kapelan rekao: »Prijatelji, otvorit ćemo večernju školu.« I od tog ih je vremena svake večeri poučavao u čitanju, pisanju i računanju. Jednog su dana njegovi odrasli đaci rekli svom učitelju: »Velečasni, kako bismo se mogli odužiti svom učitelju za njegov trud?« – Kapelan Giuseppe Sarto, budući papa, odgovorio im je: »On ima samo jednu želju a ta je da više ne psuju. Ako mu je budu ispunili, onda će ga najbogatije nagraditi.« A tko tako kao taj mladi kapelan teži prije svega za vječnim, neprolaznim dobrima te za spasenjem duša, taj posjeduje dar Duha Svetoga koji se zove mudrost.

Nakon plodnog devetogodišnjeg rada u Tombolu došao je g. 1867. za župnika u Salzano. U župu je došao posve tiho i nečujno predstavivši se vjernicima tek u nedjelju kod glavne mise. I tu je razvio sličnu aktivnost kao i u Tombolu pa su ga ljudi zavoljeli. Kao župnik naročito se brinuo za što solidniju katehizaciju djece te za dolično i pobožno crkveno pjevanje. Obnovio je i poljepšao crkvu pokazavši sposobnost za prikupljanje potrebnih sredstava i za organizaciju radova. Kad je u župi g. 1873. buknula kolera, pokazao je herojsku požrtvovnost, ne bojeći se izlagati ako je potrebno i samoj smrti. I zbog toga mu je u puku izvanredno porastao ugled.

Tako uspješan pastoralni rad u Salzanu nije mogao ostati nezapažen ni u središtu biskupije pa je u proljeće 1875. Josip Sarto imenovan kanonikom te pozvan u Treviso. Ondje su mu povjerili vodstvo biskupskog ureda. On je u tom, kao i u drugim povjerenim mu poslovima, pokazao oštroumnost, spretnost, stekavši na taj način dragocjeno iskustvo. Kroz šest je mjeseci kao kapitularni vikar vodio sve poslove biskupije, dok nije bio imenovan novi biskup. Jedno je vrijeme bio i duhovnik u bogoslovnom sjemeništu, a i profesor dogmatike, moralke, crkvenog prava i liturgike. Bio je, dakle, svestran, sposoban i nadaren za svaki crkveni posao.

Papa Leon XIII. trebao je biskupa za Mantovu, gdje je vladalo veoma teško stanje. Našao ga je u Josipu Sartu povjerivši mu tu biskupiju 12. rujna 1884. Sarto se ispočetka opirao smatrajući se posve nevrijednim i nedoraslim za tako odgovornu službu. No kad sve bijaše uzalud, prihvatio ju je iz poslušnosti, i kao križ koji mu valja Bogu odano nositi, po primjeru božanskog učitelja Isusa Krista.

Došavši u Mantovu, dao se odmah na posao. Prema nedostojnim svećenicima pokazivao je čvrstu ruku, no postupak je uvijek ublaživao humanošću i ljubavlju prema osobama. Znao je da će najbolji lijek svećeničkim slabostima biti njegov vlastiti primjer pobožna, neporočna, siromašna i radina života, a u tome je bio baš nenadmašiv. Pobrinuo se i za što bolji i solidniji odgoj budućih svećenika pa je svoje biskupijsko sjemenište upravo preporodio te odgojio generaciju dobrih i revnih svećenika. Sam je preuzeo upravu velikoga sjemeništa, a bio je i profesor moralke i gregorijanskoga pjevanja, u koje bijaše upravo zaljubljen, smatrajući ga najvrjednijim i za sveto bogoslužje najprikladnijim. U biskupiji je promicao pouku djece i mladeži, primanje sakramenata i crkvenu glazbu. Odmah je započeo s pastirskim pohodima župa svoje biskupije, a kad ih je sve obišao, sazvao je biskupijsku sinodu na kojoj su bile dane mnoge spasonosne upute. Kao mantovanski biskup veoma je svečano proslavio 21. lipnja 1891. tristotu obljetnicu smrti zaštitnika mladeži sv. Alojzija, koji bijaše rodom iz onoga kraja. Jubilej je proslavio raznim priredbama i manifestacijama duhovnoga i pastoralnoga karaktera.

Poznata je zgoda kad je kao biskup jednom bio ministrant. Godine 1888. slavio se u Rimu 50 godišnji ili zlatni jubilej svećeništva pape Leona XIII. Na slavlje je iz Mantove došao biskup Giuseppe Sarto. Tom se zgodom našao u sakristiji u bazilici Sv. Petra u Vatikanu te ondje ugledao svećenika spremna za misu, ali nije bilo ministranta. Biskup mu se odmah ponudi za ministranta. Kad se svećenik iz poštovanja tome usprotivio, biskup mu je rekao: »Budite bez brige, ja znam ministrirati, hajdemo na oltar!« Taj će ponizni biskup postati jednom papa pa će tog svećenika imenovati biskupom u Bergamu. Budući je svetac Pio X. dobro razumio i u djelo provodio Isusovu riječ: »Svaki koji se uzvisi, bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen« (Lk 14,11).

Leon XIII., vidjevši još više kvalitete mantovanskoga biskupa, imenovao ga je g. 1893. kardinalom i patrijarhom u Veneciji. On je opet sve poduzeo da ostane kao biskup u Mantovi, no bijaše uzalud. Bog ga je preko Pape spremao na više i više. Novi je venecijanski patrijarh, nakon svladanih poteškoća od režima, svečano ušao u Veneciju 24. studenoga 1894., uz najveće oduševljenje kršćanskoga puka. Sarto se i u Veneciji svim žarom dao na posao. Tu se susreo s mladim, za glazbu veoma nadarenim Lorenzom Perosijem. Uzeo ga je pod svoje okrilje, omogućivši mu da postane svećenik i da što više razvije svoje glazbene sposobnosti. Kasnije će ga kao papa pozvati u Rim i učiniti maestrom glasovite Capelle Sistine. On će na području crkvene glazbe učiniti veoma mnogo.

Patrijarh Sarto je iskoristio razne jubileje i obljetnice, slavio ih, nastojeći iz toga za kršćanski život izvući što više duhovnih pobuda i koristi. Promicao je katolički tisak, zauzimao se i za socijalnu pravdu te vremenito dobro povjerenih mu vjernika. Tako je poznat njegov zahvat i posredovanje da se u Muranu unaprijedi proizvodnja čipaka, a to je značilo za mnoge naći radno mjesto. Zauzimao se za život radnika i radnica po tvornicama. Pokrenuo je katoličke novine i sâm im dao naslov Difesa (Obrana). Nije samo vlastitim novcem te novine pomagao nego se također osobno brinuo za njihovo raspačavanje. Češće bi sjeo u gondolu te se vozio od kuće do kuće pretplatnika i poticao ih da čitaju te katoličke novine. To nastojanje nije moglo ostati bez uspjeha. Ono je ne malo pridonijelo promjeni javnog života na bolje i prihvaćanju kršćanskih moralnih vrednota. Njemu je kao duhovnom pastiru bilo jasno koliko se otrova nalazi u zlom i nemoralnom tisku. U tome svestranome radu dočekala ga je i smrt pape Leona XIII., čiji će postati nasljednik.

Po smrti Leona XIII. napustio je Veneciju 26. srpnja 1903. te ušao u konklave 31oga istoga mjeseca, a s njime još 61 kardinal. Biranje je pape započelo 1. kolovoza. U sedmom je glasanju, 4. kolovoza, s 50 glasova Sarto napokon dobio dvotrećinsku većinu i tako je bio izabran za papu. Prestrašen je molio kardinale da ga ostave po strani, no plačući je ipak prihvatio izbor. Prvi je blagoslov »Urbi et orbi«, na izričitu želju kardinalskog zbora, podijelio s unutarnjeg balkona bazilike Sv. Petra. Za papu je okrunjen u bazilici Sv. Petra 9. kolovoza. I tako započe njegov obnoviteljski pontifikat.

Za svog državnog tajnika imenovao je tajnika konklava, mons. Rafaela Merryja del Vala, po rođenju Španjolca. U prvom konzistoriju imenovao ga je kardinalom. Već 4. listopada objavio je svoju prvu encikliku E supremi apostolatus cathedra, u kojoj je iznio program svoga pontifikata, saževši ga u Pavlovu izreku: »Sve obnoviti u Kristu.«

Brzo je započeo i s javnim audijencijama, koje poprimiše izrazito pučki karakter. Naročito su bile zanimljive njegove nedjeljne audijencije rimskih župa u kojima je prisutnim vjernicima izlagao Evanđelje. I tako se njegov pontifikat već od početka odvijao u dva pravca: u naglašavanju Kristovih suvremenih prava sučelice svijeta te u gajenju vjere i pobožnosti unutar Crkve.

Kao izraziti pastoralac Sveti Pio X. je odmah shvatio koliko je u životu Crkve važna pobožnost i uloga svećenika. Zato je udario temelje što solidnijoj svećeničkoj duhovnosti. Naložio je da se u Crkvi posveti velika briga odgoju budućih svećenika u pobožnosti, u stezi, u studiju. Za Italiju je odredio da se osnivaju pokrajinska sjemeništa za više biskupija, kako bi se lakše došlo do kvalitetnijeg odgojiteljskog i profesorskog kadra. Propisao je veoma stroge norme za one koji se pripuštaju svećeničkom ređenju.

Svoju brigu za svećenike izrazio je u enciklici "Pieni l’animo" od 28. srpnja 1909., u kojoj se zalaže za obnovu i stegu klera te u svojoj glasovitoj, veoma originalnoj pobudnici Haerent animo od 4. kolovoza 1908., a prigodom svoga zlatnoga svećeničkoga jubileja. U toj se pobudnici svojski zalaže za svetost onih koji su odabrani da vrše svetu svećeničku službu. Za postizavanje te svetosti Papa kao brižni učitelj preporučuje posve konkretna sredstva.

Da bi se što bolje moglo upravljati Crkvom, reformirao je rimsku kuriju te odredio da se sastavi Zbornik crkvenoga prava. Vjerski je život vjernika nastojao unaprijediti čestim primanjem sakramenata, osobito Euharistije. Sveti je Pio X. možda najviše zadužio Crkvu s dvjema odredbama: Dekretom o čestoj, čak dnevnoj pričesti te Dekretom o ranoj pričesti djece. Prvi je Dekret bio potpisan 20. prosinca 1905., a drugi 15. rujna 1906. kad je rekao da se I. dekret ne odnosi samo na odrasle, nego i na djecu.

Jednom je primio u privatnu audijenciju neku englesku damu koja mu je dovela svoga sinčića da ga on kao papa blagoslovi. Sveti Pio X. je upitao: »Koliko godina ima vaš mali?« Majka je odgovorila: »Četiri godine, pa se nadam da će za 2 ili 3 godine smjeti na prvu Pričest.« Papa je dječaka ozbiljno pogledao u oči te ga upitao: »Koga ćeš u Pričesti primiti?« Mali je odmah odgovorio: »Isusa Krista.« – »A tko je Isus Krist?« upitao je Sveti Otac. »Isus Krist je Bog«, odgovorio je mali. Tada se Papa obratio djetetovoj majci te rekao: »Dovedite mi ga sutra rano ujutro! Ja sam ću mu podijeliti Pričest.«

Sveti Pio X. se zalagao za napredovanje euharistijske prakse i pobožnosti. Dekretom “Quam singulari” dana 8. listopada 1910. odredio je da djeca mogu pristupiti prvoj Pričesti čim su sposobna “razlikovati između Euharistijskog Kruha i običnog kruha.” Vjernike je pozvao na češću Svetu Pričest. Sam je često sudjelovao kod Misa koje su drugi služili. Tako je godine 1888. kao biskup Mantove došao u Rim. U crkvi Svetog Petra vidio je jednog svećenika, koji je bio spreman služiti na nekom od pobočnih oltara svetu Misu, ali nije imao ministranta. Biskup Jasip Sarto se ponudi da dvori kod Mise kao ministrant. Svećeniku Radini Tadeschi bilo je neugodno da mu jedna biskup poslužuje. Ali biskup Sarto ga ohrabri: “Znam dobro posluživati kod Svete Mise. Biskupu nije samo čast da prikazuje Svetu Misu, nego da i poslužuje!” Na kraju spomenimo par misli Svetog Pija X. o čestom primanju Euharistije: “Česta i svagdašnja Pričest je uvijek željena od Našeg Gospodina i Crkve. “ “Tamo gdje nam je u Gospodnjoj molitvi naloženo da molimo ‘kruh naš svagdanji,’ sveti Crkveni Oci svi jednoglasno uče da tim riječima može biti shvaćen, ne toliko materijalni kruh koji je okrjepa tijelu, koliko euharistijski Kruh, koji treba biti našim svagdašnjim kruhom.” “Nemoguće je da netko tko se pričešćuje dnevno, da neće stupnjevito biti oslobođen jednako od smrtnih grijeha i od vezanosti za njih.” “Sveta Pričest je najkraći i najsigurniji put k Nebu. Postoje i drugi putovi: nevinost, na primjer, ali to je za malu djecu; pokora, ali mi smo preplašeni od nje; velikodušno izdržavanje kušnji života, ali kada one dođu mi plačemo i molimo da budemo pošteđeni. Najsigurniji, najlakši i najkraći put je s Euharistijom.” Njegovo je geslo bilo “Sve obnoviti u Kristu.” Hrabro je nastupio protiv zabluda modernizma. Umro je 20. kolovoza nakon vijesti o početku I. svjetskog rata.


Jednom je, g. 1905., primio u audijenciju skupinu prvopričesnika te im izrekao kratak nagovor. Potaknuo ih je da češće posjete u crkvi Isusa u Svetohraništu. Među inim im je rekao: »Ako netko nekog istinski ljubi, onda tu osobu želi češće vidjeti, biti joj blizu i s njom razgovarati. Tako je to i s Isusom. Ako ga netko iskreno ljubi, neće proći mnogo vremena a da ga ne posjeti i s njime se porazgovori. Djeco, ljubite Isusa i češće Ga posjećujte!« Da Isus želi posjete znamo iz Evanđelja. Čim se rodio, posjetili su ga betlehemski pastiri, a nešto kasnije mudraci s Istoka.

Sveti Pio X. se kao papa u nekoliko dokumenata veoma založio i za katehizaciju, osobito u enciklici Acerbo nimis od 15. travnja 1905. Dao je prirediti novi Rimski katekizam za rimsku crkvenu pokrajinu, ali koji se proširio po cijelom svijetu. Istim se žarom založio i za obnovu crkvene glazbe.

Sveti Pio X. se sebi svojstvenom odlučnošću i energijom oštro suprotstavio modernizmu, pokretu koji je išao za razvodnjavanjem crkvenog naučavanja te koji je počeo negirati i sam polog vjerskih istina. Počelo se s odviše liberalnim pristupom knjigama Svetoga pisma, nastavilo s potkapanjem središnjih istina Objave tako da se dovodilo u pitanje Kristovo božanstvo te sama stvarnost transcendentnoga Boga. Protiv svih tih, uistinu, negativnih pojava Papa je veoma oštro nastupio glasovitom enciklikom Pascendi dominici gregis od 8. rujna 1907. No Papa je dobro znao da se stvari neće riješiti samo osudama, već da ih valja i pozitivno rješavati. Zato je g. 1909. osnovao u Rimu Papinski biblijski institut koji će se baviti ozbiljnim proučavanjem Svetoga pisma i na kojem će se školovati budući profesori te tako važne teološke grane.

Mjere poduzete protiv modernizma kasnije, pa sve do danas, osobito nakon II. vatikanskog sabora, bile su izložene veoma oštroj kritici. U aferi modernizma Papinu dobru nakanu svi općenito priznaju. Njega je u poduzetim stavovima vodila odgovornost za polog Božje objave. Kad je postao Papa bio je čvrsto uvjeren da se njegovo doba, koje samo sebe obožava, neće dati dovesti Kristu, već će samom sebi donijeti strašnu katastrofu. Ona se na svršetku njegova pontifikata i dogodila – I. svjetski rat. Papa se stoga nije dao u dijalog sa svijetom, već je svu svoju energiju uložio u obnovu Crkve iznutra.

U Svetom Piju X. spojio se smion duh i organizacijski talent te neslomljiva čistoća s jednostavnošću i prostodušnošću, neiscrpiva dobrota, puna humora, vedrine, što su u zadnjim godinama pontifikata zasjenile vanjske političke prilike koje dovedoše do svjetske ratne katastrofe, a i nedaće unutar Crkve izazvane modernizmom koji je htio vjeru pomiriti s prilagođivanjem tadašnjim gledanjima u svijetu. U svojoj borbi je po koji put bio i žrtvom krivih informacija pa je znalo dolaziti do sprječavanja nekih dobrih i pozitivnih gibanja u Crkvi.

Glavni ciljevi pastirskog djelovanja Svetog Pija X. bijahu: sačuvati čistoću kršćanskog nauka, reforma crkvenog prava, produbljenje duhovnog života klera i puka te promicanje euharistijskog života i prakse. Njegova oporuka započinje ganutljivim riječima: »Rođen sam kao siromah, živio kao siromah te želim kao siromah i umrijeti!« Poput sv. Franje Asiškog i sveti je Pio X. bio prijatelj životinja. Stoga je pozdravljao i blagoslivljao društva za zaštitu životinja. Motiv je takva stava bio: i životinje su Božja stvorenja koja ga i nesvjesno slave.

Sveti Pio X. je, braneći slobodu Crkve, došao u veoma oštar sukob i s francuskim državnim režimom. I to su neki kasnije kritizirali. A da li s pravom? Da li su diplomatski potezi uvijek najbolji? Nije li koji put potrebno nastupiti i s vatrenom revnošću Svertog Ivana Krstitelja te silnicima ovoga svijeta jasno reći: »Nije vam dopušteno!« Danas, kad se sve glasnije čuju glasovi za obranu ljudskih prava, možda će nam odlučni stavovi, pa tako i stav Pija X., biti jasniji.

Kad je buknuo I. svjetski rat sveti je Papa zapisao: »Tugujem za svim onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčiti!« To se i dogodilo jer nije prošlo ni dva mjeseca otkako je započeo rat, a Sveti Pio X. je bio već u grobu. Prije toga je napisao: »O, moji siromašni sinovi! Rado bih prikazao svoj život kad bih mogao spriječiti bol tolikih!« Rat mu je, doista, slomio srce.

Sveti Papa Pio X. je umro shrvan naporima i bolešću, utučen zbog izbijanja rata, rano ujutro 21. kolovoza 1914., u 80. godini života te nakon 11 godina pontifikata. Deset godina kasnije pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju. Kad je sretno priveden kraju, mogao ga je papa Pio XII. 3. lipnja 1951. proglasiti blaženim, a već 29. ožujka 1954. svetim. Taj je sveti Papa upravio jednom svoj pogled prema raspelu te rekao: »Tu je moja politika.« Tko razumije tu politiku, razumjet će i Svetog Pija X. Tko je ne razumije, neće ni njega razumjeti. Mi mu Hrvati možemo biti zahvalni što nam je odmah na početku svoga pontifikata blaženim proglasio našega zemljaka i sunarodnjaka Marka Križevčanina, koji je podnio mučeničku smrt, jer je želio ostati vjeran Kristu u njegovoj svetoj, rimokatoličkoj i apostolskoj Crkvi, s papom na čelu. Cijela Crkva duguje mu najveću zahvalnost što nam je otvorio svetohraništa te omogućio svagdašnju pričest. Možemo stoga mirne duše reći da je sveti Pio X. bio velik papa te da njegov pontifikat u crkvenoj povijesti označuje jednu epohu.

 

 

 

Foto: 1. Izvor

 

Priredio: UCM
Izvor: sveci.net
 
 
 

UCM

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 575 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
U drugom krugu predsjedničkih izbora biti će:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

DOMOLJUBNI PORTAL - 2019 - CrneMambe.hr