In memoriam
DUHOVNI KUTAK
3. listopada 1226. umro je Franjo Asiški (tal. Francesco d'Assisi), pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone, utemeljitelj franjevačkog reda ili Reda manje braće, suutemeljitelj reda klarisa ili Reda siromašnih gospođa.
Njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red.
...
Franjo Asiški rođen je 1181. u Asizu. Bio je sin trgovca i francuske plemkinje. U mladosti je vodio veseo, bonvivanski život. Za vrijeme rata s Perugiom 1202.-1203. pada u zarobljeništvo, da bi nakon oslobođenja iz zarobljeništva, prilikom razmjene zarobljenika, teško obolio. Nakon ozdravljenja, nastoji se priključiti križarima, no ponovno se razbolio i vratio kući. Nakon toga iskustva, potaknut i noćnim viđenjem, povlači se u prirodu i samoću, a druži se sa siromasima, te odjeven u vreću poslužuje gubavce.
Nakon viđenja u crkvici svetog Damjana u Asizu, u kojem mu Krist s križa kaže: Franjo, idi i obnovi moju Crkvu, počinje popravljati tu ruševnu crkvu. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u feudalnom društvu nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva.
Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao te se pokret svetog siromaštva širi velikom brzinom i postaje prijetnja za privilegirani položaj klera. Kako bi suzbio tu opasnost, papa Inocent III. poziva Franju pred sebe i nakon što dobiva garancije da će pokret poštivati sva svjetovna prava Crkve i podlagati se papinu autoritetu odobrava njegovo djelovanje, odnosno potvrđuje 1209. osnivanje novog - franjevačkog reda, čiji službeni naziv glasi Ordo fratrum minorum (Red manje braće).
Godine 1212. Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda - klarise.
Od neznatne Družbe male braće, koja je živjela bez određenih pravila, povodeći se uglavnom samo za osobnim Franjinim primjerom razvio se još za Franjina života jak red koji djeluje po čitavoj Europi. Međutim, udaljavanje od prvotnih ideala doskora dovodi u franjevačkom redu do nesuglasica i Franjo, koji nema sposobnosti vođe i organizatora, prepušta upravu reda drugome 1220. godine.
- sadržaj se nastavlja -
U svojim spisima Franjo se podjednako služi latinskim i narodnim, talijanskim jezikom, te ga se drži i začetnikom talijanske književnosti na narodnom jeziku.
Franjo se obraća narodnim jezikom i u svojoj sveobuhvatnoj ljubavi prema čitavoj prirodi priprema put oslobođenju umjetnosti od ukočenosti srednjovjekovnih formi.
Franjo kao putujući misionar-siromašak (tal. poverello) i lirik-vizionar kršćansku mistiku obogaćuje novim motivima (stigmatizacija, evanđeoska vjera, božićne jaslice itd.). Ujedno je i nastavljač učenja heretika Albigenza i Valdenza o apsolutnom siromaštvu, ali pritom, za razliku od njih, u potpunosti prihvaća crkvenu vlast, želeći Crkvu obnoviti iznutra.
Protivnik je bogatstva među redovnicima i samostanskih zidina, što je dovelo do sasvim novog shvaćanja redovničkog života u Crkvi i nove koncepcije izgradnje samostana.
Samo dvije godine (1228.) nakon svoje smrti Franjo Asiški proglašen je svecem i pokopan u bazilici svetog Franje u Asizu.
Zbog zaljubljenosti u prirodu ekolozi su ga izabrali za svog zaštitnika, a u svijetu se prepoznaje kao svetac mira.
Foto: 1. wikipedia.org