DUHOVNOST
Duh Sveti nagnao je Marijana Gubinu, bivšeg zatočenika srpskih logora, da napiše roman "260 dana"
Piše: Vjeroučitelj I.D.
Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim… NEMOJTE NI VI!
Početak Isusova javnog djelovanja vezan je uz molitvu i kušnju u samoći pustinje. On se savjetuje s Ocem.
To i kasnije djelovanje u pokrajini Galileji opisao je evanđelist Marko:
I odmah ga Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu. A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju! (Mk 1,12-15)
...
Boravak u pustinji, tišini svoga srca, u samoći pred Bogom, preporuka je za sve nas. Doći će trenuci kad ćemo se naći u težim okolnostima, a za njih će nam trebati snaga koja će nas držati da se ne slomimo pred životnim izazovima.
Duh Sveti nagnao je i Marijana Gubinu, bivšeg zatočenika srpskih logora, da napiše roman „260 dana“. On je tada imao samo deset godina. Sa svojom šesteročlanom obitelji našao „se na krivom mjestu, u krivo vrijeme…, kao kolateralna žrtva biva zarobljen 260 dugih dana“.
Ljudska patnja oduvijek je sastavni dio života. Takvo iskustvo opisao je psalmist, a odnosi se na Isusovu muku.
Ždrijela svoja razvaljuju na me
k’o lav koji plijen kida i riče.
Kao voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše;
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
Grlo je moje kao crijep suho,
i moj se jezik uz nepce slijepi:
u prah smrtni bacio si mene.
Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure u me. (Ps 22,14-18)
Prenosim dio tragičnog iskustva iz knjige Marijana Gubine:
Smrdi, baš jako smrdi. Ljudi, zidovi,pod…sve smrdi. Ta se kanta u uglu davno prelila. Sad ostaju samo govna koja istiskuju mokraću van i čine jednu odvratnu mješavinu. Čine otrov koji troši zrak. Neovisno o mokraći na podu, ljudi leže u njoj. Neki jer su nemoćni, a neki jer su se pomirili s tim, možda i sa svime što slijedi. Jedino moja majka ne odustaje. Ne miri se ni s čim. Majčinska ljubav prema djeci čini je nadčovjekom, čini je mojom super mamom. Svoje krvavo tijelo, slomljene lopatice od tupih udaraca kundaka i tanđare prostire u mokraću kako bismo mi ležali na suhom. Ja i moja mlađa sestra Helena imali smo sreću, bili smo najmlađi i bili smo mali, taman da se ugnijezdimo na mamu, a sestre i tata štitili su nas s bokova. Tata je uvijek bio zadnji, uvijek se trudio biti nad nama, a uvijek prvi za njih…
Duboka rupa u stijeni Isusov je zatvor u Jeruzalemu
Hodočasnici se spuštaju stepenicama da bi na tren osjetili agoniju izdaje i ostavljenosti. Isus je noć proveo sam, vjerojatno razmišljajući o okrutnosti ljudskog srca i neizmjernoj dubini zla. Srce mu je prepuno božanske ljubavi. Potpuno pouzdanje u Boga, bez obzira na sudbinu. Vjernik koji hodočasti jednako se pouzdaje i vapi za Božjom pomoći . Psalam 130., koji se naziva i Hodočasnička pjesma, govori o takvom vapaju.
Iz dubine, Jahve, vapijem tebi:
Gospodine, čuj glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja! (Ps 130,1-2)
Iz predgovora romana „260 dana“:
„Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite, prije nekome učinite loše, pročitate moje iskustvo i ne uvedete sebe u napast da činite loše, niti zbog nacionalizma, niti zbog rasizma, vjerskih opredjeljenja, niti čega drugoga. Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim… NEMOJTE NI VI!“
Foto: 1. DPCM/rubylane.com
