DOMOLJUBNO PERO
Predrag Babić
Katkad jutrima
Osjećam da više ne pripadam
Ovome svijetu,
Da mi je duša umrla
Svakim krikom poginuloga prijatelja,
Svakim nevino stradalim u ratu,
Svakom silovanom ženom,
Bačenom u krvavo blato.
I tko sam ja
Dok ovako tumaram jutrima
Nepreglednim ravnicama i stepama
Dok više sam na grobljima,
Nego među živima:
Bez prijatelja, supružnika,
Djece i unuka.
Tuđinac u vlastitoj zemlji
U kojoj da sam Hrvat
Ne smijem na glas reći.
I pitam se gdje je nestala:
Mladost, bijele nevine ruke
Nekih dječaka koji su sanjali
Slobodna i ravnopravna jutra
Za svakoga od nas,
Jesu li u smrti pronašli spas?
Mi preživjeli jesmo li
Aveti neke davne prošlosti
Sjenke što odmiču podno
Crkvenoga tornja dok zvone zvona
I odlazi u nepovrat još jedan od nas.
Tko sam ja?
Dok ispijam čašu gorkoga vina
I svaka sljedeća šta slijedi
Vraća mi sjećanje koje ne blijedi
I vidim ponovo ona ista lica
I onda i ovo malo u grudima srca
Sve više u samoći jauče i boli.
Tko sam ja?
Kada noći kovitlaju
Krvavim bodežima
Tišinu svake sekunde
Nova para granata
I nikada patnji kraja
Mi živi postali smo psi rata.
Foto: 1. DPCM/1.bp.blogspot.com
