KULTURA
Hrvatska kulturna baština
Brežanski zvončari, Brgujski zvončari, Halubajski zvončari, Mučićevi zvončari, Munski zvončari, Rukavački zvončari, Zvonećanski zvončari, Žejanski zvončari, Zvončari Frlanije, Zvončari Vlahovogega Brega i Zvončari Korenskega upisani na UNESCO reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine svijeta.
U vrijeme poklada (od 17. 1. pa do Pepelnice) u Kastavštini desetak grupa muškaraca obilazi svoja i susjedna sela na višekilometarskih ophodima po tradicijskih putovima.
...
Neki imaju maske, a neki različita oglavlja koja simboliziraju vegetaciju i plodnost. Svi imaju ogrnute naopako okrenute ovčje kože i zvona, po kojima su i prozvani zvončari. Njima zvone krećući se na različite načine, što sve iziskuje određeno umijeće i fizičku izdržljivost. Stoga se smatra da ne može svatko biti zvončar.
Premda s jedne strane vidljivo utjelovljuje drevna magijska značenja rituala kojim se trebala prizvati plodnost krajem zime, ovaj je običaj i danas izuzetno vitalan. Omogućujući interakciju grupe zvončara (i ljudi koji ih prate u ophodu) sa stanovništvom sela kroz koja prolaze, zadržao je i naglasio društveno značenje i funkciju, izuzetno važnu za koheziju sela u kojima se održava, a tako i za međusobne odnose naselja u Kastavštini. Pojedine grupe zvončara i danas odbijaju odlazak izvan vlastite sredine da bi se pokazali u gradskim središtima, dok, istovremeno nastaju i nove grupe zvončara u regiji. Uz ovaj običaj vezana su i specifična jela, rukotvorstvo (izrada maski, oglavlja, zvona), plesovi i različiti oblici društvenog ponašanja.
Brežanski zvončari, Brgujski zvončari, Halubajski zvončari, Mučićevi zvončari, Munski zvončari, Rukavački zvončari, Zvonećanski zvončari, Žejanski zvončari, Zvončari Frlanije, Zvončari Vlahovog Brega, Zvončari Korenskog.
Radi se o neformalnim muškaračkim grupama, no, u nekim slučajevima i o ustanovljenim Udrugama. U širem smislu, zajednicu predstavljaju sva sela uključena u ophod zvončara, s obzirom da u tome, na određen način, svi sudjeluju.
Pokladni period u Kastavštini započinje 17. siječnja i traje sve do Pepelnice. Nedjeljama tijekom ovog perioda desetak zvončarskih grupa obilazi susjedna sela u velikom višekilometarskog kruga, uvijek ga zatvarajući, vraćajući se u vlastito selo. Tada se zvončari pokazuju u mjestima koja i sama imaju zvončarsku skupinu, koja će im (u većini slučajeva) doći u posjet u nekoj od nastupajućih nedjelja. Zvončari tada reprezentiraju svoje selo i nastoje se pokazati u najboljem svjetlu. To znači da trebaju dobro zvoniti, da se spretno međusobno sudaraju, da iskazuju snagu, čvrstoću i izdržljivost.
Zvončara ima od 20 do 30 u grupi. Halubajska grupa zvončara ima ih međutim i znatno više, dok varijanta ovog običaja (u selima Žejane i Mune) podrazumijeva grupu od 2 do 10 zvončara. Svima je zajedničko da su ogrnuti izvrnutom ovčjom kožom i da oko struka imaju privezana zvona, uglavnom tri, dok samo jedno, ali veliko zvono imaju danas zvončari Halubja (istočni dio Kastavštine). U svim grupama koja imaju tri zvona zvončari se ili međusobno sudaraju, skaču u vis (Brgujski zvončari) ili pak u paru nastoje uskladiti zvonjavu (Žejane, Mune). U ruci imaju kijaču, štap. Oglavlja su im posebno osebujna: kod većine grupa riječ je o šeširu na kojem su pričvršćene zimzelene grančice i papirnato cvijeće, a još se pamte i pera koja su se u prošlosti također umetala. Grupe iz Žejana i Muna imaju šešire s kojih se spušta slap raznobojnih papirnatih traka koje sežu gotovo do poda i padaju preko lica. Halubajski zvončari imaju zastrašujuće maske na glavi – oni su ostali pošteđeni zabrane nošenja maski u vrijeme kada su je ostali zvončari morali odbaciti, jer su između dva rata njihova sela pripadala pograničnom dijelu Italije, gdje se branilo nošenje maske.
Kreću se osobitim korakom, koji je u mnogim selima lagano teturajući. Pri tome se međusobno sudaraju bokovima u određenom ritmu. Tijekom čitavog ophoda zadržavaju taj korak, povremeno se međusobno sudarajući Kada stignu i središte sela ili u neku okućnicu zvončari se postupno zbijaju, formirajući koncentričnu kružnicu poput puževe kućice i potom se sasvim zbiju na kup, okrenu licima prema vani dalje intenzivno zvoneći.. To je vrhunac njihovog dolaska, nakon kojeg im prilaze domaćini, nude i daruju pićem i jelom, specifičnim za pokladno razdoblje. Nakon kraćeg druženja, kreće se dalje, jer tijekom ophoda treba prijeći desetak-petnaestak kilometara.
Uz zvončare, grupe sadrže i još neke obavezne likove poput „kapota“, vođe zvončarske grupe, ljudi koje nose bačvice s vinom za brzu okrjepu, čovjeka koji predvodi grupu noseći okićeno zimzeleno stabalce, itd. Osim lika vraga, Halubajski zvončari imaju lik medvjeda, koji stalno zbija nepodopštine i dva njegova čuvara koji ga ne uspijevaju kontrolirati. Ti, kao i neki drugi stalni likovi, i nerijetko su protagonisti prizora koji mogu biti prepoznati kao elementi folklornog teatra. Tih elemenata zasigurno ima tijekom posljednjeg dana poklada kada se lutki, pustu sudi za sva nedjela u prošlog godini, nagon čega ga se zapali.
U posljednjih nekoliko dana poklada, na Pokladnu nedjelju, ponedjeljak i sam dan Pusta, grupe obilaze vlastito selo, zadržavajući se pred kućama. Rukavačka grupa zvončara tada ima još arhaičniji inventar: vrećicu ili čarapu s pepelom, kojim pepele prisutne. Pred kućama sakupe otpad uokolo kuće i zapale vatru u koju “prisile” puhati nekog od ukućana. „Vražić“ svojim zagaravljenim rukama omaže lica prisutnih, pretvarajući sve u sudionike.
Foto: 1. i 2. min-kulture.hr, 3,4. i 5. wikipedia.org
Autor: Mario Mehaković
Izvor: DPCM/tzmatulji.hr/min-kulture.hr
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
