KULTURA
Kultura: Mozaik
U sklopu redovitih aktivnosti koje nakon obnavljanja svoga rada (25. ožujka ove godine) provodi Ogranak Matice hrvatske Dugo Selo, u velikoj dvorani Gradske vijećnice Grada Dugo Selo, ravnatelj Gradske knjižnice gospodin Predrag Topić održao je 14. studenoga 2017. nadahnuto predavanje s temom: O NAKLADNIŠTVU I PISANOJ RIJEČI DUGOSELSKOG KRAJA.
Ova malo poznata i sporadično obrađivana sfera kulturno-obrazovnog stvaralaštva o kojoj samo stari Dugoselci i oni koji se bave kulturom i obrazovanjem ponešto znaju, privukla je zasluženu pozornost svih koji žele doznati nešto više o tradiciji pisane riječi i nakladništva, ali i o vodećim i najzaslužnijim osobama koje su u tom smislu djelovale u ovom kraju.
...
Predavanjem je obuhvaćeno razdoblje od pojave prve pisane riječi iz dugoselskog kraja u značajnim nacionalnim publikacijama, do najvažnijih nakladničkih izdanja, s posebnim osvrtom na autore i književnike čiji su radovi ostavili trajan trag u povijesti i kulturi Dugoga Sela i okolice (Brckovljana, Lupoglava, Oborova i drugih mjesta).
Ovdje donosim sažetak tog predavanja.
Budući da je pisana riječ trajni svjedok prošlosti za budućnost, a nakladništvo pokazatelj kulturne razvijenosti, vitalnosti i samosvijesti svakoga naroda i društvene zajednice (kako na lokalnom tako i na globalnom planu), ne treba posebno naglašavati koliko su ove djelatnosti važne za svako društvo, njegov razvoj i identitet.
Također je izuzetno bitno da se ponekad prisjetimo i povijesti pisane riječi i nakladništva i otrgnemo zaboravu barem one činjenice i podatke što smo ih na temelju građe kojom raspolažemo u stanju utvrditi.
Dugoselski kraj, kao i ostatak Hrvatske, kroz svoju se povijest nalazio u okviru različitih država, režima i u povijesnim i društvenim okolnostima koje su se mijenjale, ne rijetko iz korijena i u vrlo kratkim razdobljima uz po pravilu turbulentne procese koji su se nužno odražavali i na mogućnosti obrazovanja i kulturnog uzdizanja. No, i pored svih negativnih silnica koje su djelovale ograničavajuće na ove sfere društvene djelatnosti, uvijek je bilo entuzijasta, pojedinaca i organizacija koji su nastojali potaknuti ih i oživjeti, čak i onda kad se činilo da je ta bitka već izgubljena i da se nema kud.
Ljudi su to koji su išli ispred svoga vremena i shvaćali važnost opismenjavanja, učenja, nakladništva, njegovanja jezika, pisma, kulturne i povijesne baštine, tradicije. Uzimali su taj teret na sebe snalazeći se na različite načine, najčešće u vrlo teškim i složenim okolnostima, u vremenim oskudice i vrlo skromnih tehničkih mogućnosti.
Bilo da se radilo o intelektualcima različitih profila, prosvjetarima, javnim ili političkim osobama, „običnim“ entuzijastima ili istaknutim gospodarstvenicima, zapisi što su nam ih ostavili u jednakoj mjeri su dragocjeni. Oni su trag prošlosti koji nam daje obilje spoznaja o načinu života, povijesnim i društvenim okolnostima, kulturnim i etnografskim značajkama, gospodarskom razvoju i svim drugim aspektima bitnim za jedno društvo ili zajednicu i njezin razvitak. Prateći taj kontinuitet mi ne samo da obogaćujemo sebe novim saznanjima, nego u neku ruku i vraćamo dug onima koji su postavili temelje i omogućili nam da u današnje (mnogo naprednije i u tehničkom smislu suvremenije doba) koristeći mogućnosti koje imamo, nastavimo ono što su oni započeli prije 150 ili više godina.
Njima, tim entuzijastima i idealistima koji su u vrijeme kad su tiskarski strojevi bili prava rijetkost a svaki pokušaj naklade ravan podvigu i povezan s brojnim teškoćama i zaprjekama samoprijegorno i mukotrpno odrađivali ono što mi danas možemo s nekoliko „klikova“ miša na računalu, dugujemo duboku zahvalnost za sve što je Hrvatska do sada postigla na polju pismenosti, kulture i izučavanja vlastite povijesti i tradicije; jer sve ono što činimo samo je nadgradnja na temeljima koje su postavili oni.
Svijet ne počinje niti (nadajmo se) završava s nama. To uvijek trebamo imati na umu.
Uostalom, tko bi mi bili, kakav bi identitet imali i na što bi se oslonili da nije te ostavštine iz prošlosti? Na čemu bismo gradili da nije bilo temelja?
To je ujedno i odgovor onima koji često postavljaju pitanje čemu osvrtanje na prošlost.
Da bi znali što nam je danas činiti i kud trebamo ići, moramo najprije biti svjesni svojih korijena i znati tko smo, što smo i otkuda smo. Bez tih spoznaja bili bismo izgubljeni na nemirnom moru bura i oluja, na povijesnoj vjetrometini koja je od postanka ljudske civilizacije do danas zamela mnoge narode.
Naša povijest, kultura, spoznaja o identitetu i pripadnosti hrvatskom narodu i kršćanskom civilizacijskom krugu imaju svoje korjene u prošlosti. I to je sidro koje nas čini postojanima i kadrima da smo kao mali narod u stanju opstati i odoljeti iskušenjima koja nam prijete.
Zato je prošlost važna. Čak mnogo važnija nego mnogi misle. Ne zato da bismo živjeli u prošlosti i od prošlosti, nego kako bi iz nje izvlačili pouke i na tim stazama pronalazili putokaze i oplemenjivali iskustva koja su nam toliko potrebna – za sadašnjost i budućnost.
Nacionalna povijest svakog, pa i hrvatskoga naroda sastoji se od bezbroj kockica što se poput mozaika sklapaju u sliku koju dobivamo na kraju. Ta slika nije cjelovita niti potpuna i pitanje je hoće li ikad biti, ali se traganje za „kockicama“ nastavlja, a konture naše prošlosti sa svakim novootkrivenim djelićem tog mozaika postaju vidljivije, jasnije i razumljivije.
Svaka regija, podneblje ili kraj, svako selo ili grad ima neku svoju posebnost i značajku i od tih mikro-cjelina sastoji se naša ukupna povijest življenja i djelovanja.
Naravno da nije moguće pronaći sve izvore i utvrditi punu istinu o prošlosti bilo kojega kraja, pa tako i dugoselskog. Koliko god se trudili, ostaje još uvijek dosta nepoznanica: od važnih podataka, činjenica i neotkrivenih izvora, do osoba koje su svojim radom zaslužile naše sjećanje i priznanje a ne spominjemo ih. Ne spominjemo ih ne zato što ne želimo, nego stoga što ih ne nalazimo u izvorima koji su nam dostupni.
Unaprijed svjesni da su ti izvori manjkavi i nepotpuni i da ima još mnogo onoga što treba otkriti, nastavljamo s daljnjim traganjem, dajući ovim kratkim pregledom u sažetoj formi na uvid čitateljima saznanja do kojih smo uspjeli doći.
Kapelan prozorski (naselje Prozorje je danas dio Dugog Sela) Petar Bučar objavio je 1842. godine u Danici Ilirskoj etnografski članak o narodnim pjesmama i to je prvi poznati tekst iz dugoselskog kraja koji se pojavio u nekoj od značajnih hrvatskih publikacija.
Zaglavlje jednoga od brojeva časopisa Napredak
U prvom pedagoškom časopisu koji Hrvatskoj počinje izlaziti 1859. godine (Napredak), članke objavljuju Gj. Gjurašin i M. Bezuk iz Oborova, te M. Cugšvert i M. Požar iz Lupoglava, ali i neki drugi autori iz dugoselskog kraja, no, među najplodnije suradnike spada učitelj iz Narta Josip Klobučar. Osim velikog broja članaka što ih piše za Napredak, on je autor pripovijesti „Učitelj u Jabukovcu“ (iz 1883. godine) koja ujedno predstavlja i prvo beletrističko književno djelo napisano u dugoselskom kraju i nekoliko prigodnih publicističkih knjižica (o caru Franji Josipu, pedagogu Ivanu Filipoviću) koje datiraju s početka 20. stoljeća.
Kad je u pitanju dugoselska pisana riječ 19. stoljeća, nemoguće je zaobići najznačajnijeg i najplodnijeg autora ovog razdoblja, katoličkog svećenika (župnika župe svetog Martina) Josipa Zorića koji je između 1890. i 1899. godine napisao sedam romana i pripovijesti i u periodici objavio stotinjak članaka s vjerskom, pedagoškom, političkom i gospodarskom tematikom.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Vinko Šeringer radi na Rječniku stranih riječi koji je prvo djelo takve vrste u Hrvatskoj. Prva verzija izlazi iz tiska 1899. godine, dok nadopunjenu piše i tiska u vrijeme svoga učiteljskog službovanja u Brckovljanu (1906.) kao „Priručni rječnik tuđih riječi i fraza“. Ovaj rječnik je do 1960. godine tiskan u pet izdanja
U povijesti pisane riječi u dugoselskom kraju, veliki obol dali su mnogi djelatnici Zemaljskog dobra Božjakovina (utemeljeno 1896. godine) koji su pisali brojne stručne (agronomske) priručnike i objavljivali svoje radove u raznim stručnim publikacijama, što je imalo velikog značaja za tadašnje gospodarstvo (prije svega poljoprivredu i stočarstvo).
Dragan Turk, upravitelj biskupskog imanja u Prečecu i djelatnik Zemaljskog dobra Božjakovina priređuje opsežnu i značajnu knjigu „Gospodarstvo“ (prvo izdanje 1904.; drugo, prošireno 1908.).
Kao autori stručnih knjiga, priručnika i članaka, ističu se i sljedeći djelatnici ZD Božjakovina:
Pavao Cesar (1871-1946.), autor knjige „Vinogradarstvo“ (u drugom izdanju iz 1904. godine) kao mjesto izdavanja navodi Božjakovinu i to je ujedno prva knjiga koja u svome impressumu sadrži toponim iz dugoselskog kraja
Gospodarski stručnjak Ivo Malina (tvorac zakona kojim je utemeljeno Državno ogledno dobro Božjakovina – 1896. godine) autor je knjige „Zemaljsko dobro Božjakovina” (1907.), koja predstavlja izuzetno vrijedno svjedočanstvo o prvom desetljeću postojanja i rada ZD Božjakovina.
Upravitelj Zemaljskog dobra Božjakovina od 1921. do 1932., Julije Oberhofer (1882.-1945.), tiska u vlastitoj nakladi “Peradarstvo” – knjigu o osnovama uzgoja peradi s prikazom svih osnovnih pasmina.
- nastavlja se -
Foto: 1. DPCM/dugoselska-kronika.hr, 2, 3. i 4. wikipedia.org
Autor: Zlatko Pinter
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
