POVIJEST
Dana 14. veljače 2000. Skupština najpopularnijega hrvatskog nogometnog kluba, sa samo jednim glasom protiv, izglasovala je povratak klupskog imena „Dinamo“.
Pod zapadnom tribinom maksimirskog stadiona više tisuća navijača čekalo je odluku u vrlo napetim okolnostima, uz veliko policijsko osiguranje.
...
Unatoč očekivanom rezultatu glasovanja, visoka tenzija bila je neizbježna jer najžešći navijači, Bad Blue Boysi, bitku za povratak imena „Dinamo“ vodili su još od prvog preimenovanja, kada je u lipnju 1991. klub nazvan krajnje nezgrapnom složenicom „HAŠK-Građanski“.
Potom je u veljači 1993. preimenovan u naizgled prihvatljivije rješenje „Croatiu“, ali većina navijača nikad nije prihvatila ni taj naziv. Štoviše, Bad Blue Boysi u znak prosvjeda u ožujku 1993. zapalili su maksimirsku ložu i dio tartan staze na stadionu. Navijači su na utakmicama i dalje navijali skandirajući „Dinamu“, unatoč tomu što su policijska represija i politički pritisak sve više rasli. Predsjednik države, Franjo Tuđman gorljivo je bio protiv naziva „Dinamo“, ali ni njegova javna pisma i obraćanja navijačima nisu urodila plodom.
Ni teška policijska represija, ni predsjednikovi pokušaji preodgajanja, ni optužbe da su „Soroševi plaćenici“, nisu pokolebali Bad Blue Boyse, koji su u svojoj borbi bili usamljeni.
Potpora klupskih legendi i prosječnih navijača nije bila javna zbog autoriteta predsjednika države, a o problematici povratka imena rijetko se i sramežljivo pisalo u medijima.
Stoga je nevjerojatno zvučala tvrdnja predsjednika kluba, navijačima omraženog Zlatka Canjuge, kako je teško bolesni Tuđman naredio da se vrati ime „Dinamo“. Mnogo je vjerojatnije da je dotad tvrdokorni Canjuga postao pragmatičan nakon smrti najvatrenijeg navijača „Croatije“. Sazvana Skupština trajala je kratko te je pred navijače izašla klupska legenda, Velimir Zajec, koji je povikom: „Imamo Dinamo!“ među okupljenima izazvao pravu euforiju.
Nakon gotovo 9 godina, Bad Blue Boysi napokon su mogli navijati za „Dinamo“.
Foto: Twitter
Autor: Tomislav Šulj
