HEROINE DOMOVINSKOG RATA: Danka Dražina | Crne Mambe

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST

Vidjela je napokon i lica krvnika: „Raspojasani, plesali su, pucali u zrak, pili, urlikali..."

HEROINE DOMOVINSKOG RATA: Danka Dražina

Piše: Tomislav Šulj

Iako je u Domovinskom ratu sudjelovalo mnogo žena, njihova je uloga zanemarena. One su još uvijek na margini, rijetko se analizira njihov doprinos koji je, bez sumnje, bio nemjerljiv.

Doduše, u serijalu o HOS-u u Vukovaru izolirano sam pisao o Vijoleti Antolić-Zagrecki, ali to je bio tek presjek njezinog ratnog puta 1991.

...

Stoga je priča Danke Dražine prva cjelovita priča žene koja je aktivno sudjelovala u borbenim zadaćama Hrvatske vojske.

Violetina i Dankina priča imaju zajedničku nit. Obje su rodom iz dva mjesta koja simboliziraju bestijalnost počinjenu nakon, ispostavilo se, Pirove pobjede pobunjenih Srba i agresorske JNA.

Vukovar i Škabrnju 18. studenog pregazile su osvajačke čizme vojske koja je izgubila razum i bilo kakav osjećaj ljudskosti. Obje su svojim očima promatrale strahote zločina počinjenih u ime „pobjede“ i objema je to bio motiv više da ostanu aktivne ratnice do povratka na ognjište. Za razliku od Violete, Danka je srećom izbjegla tretman u logoru, no ipak je ubrzo u Zadru proživjela traumu koja je zauvijek promijenila njezin život. No, krenimo redom.

Pred ljeto 1991. godine Danka je bila studentica druge godine francuskog jezika i sociologije. Roditelji su bili na radu u Njemačkoj, daleko od ludila koje je zahvatilo Jugoslaviju. Prostor Zadra i zaleđa bio je u posebnoj opasnosti; sam grad, načičkan vojarnama, slovio je kao jedno od najjačih centara JNA u Jugoslaviji, dočim je širem području opasnost prijetila zbog davno uređenog fortifikacijskog sustava Talijana kojeg su izbijanjem pobune lokalni Srbi i iskoristili. U rodnoj Škabrnji seljani su počeli pripremati se za agresiju, a i Danki je brzo postalo jasno kako se situacija neće moći riješiti mirnim putem:

„Već od Krvavog Uskrsa, potom ubojstva Franka Lisice i niza neprestanih incidenata vidjelo se da mirovne inicijative neće polučiti uspjeh. Nekako mi je u glavu došla misao da više nemam pravo biti samo studentica. Iako jako mlada, bila sam svjesna da se stvara država, ali da taj proces neće proći u miru i htjela sam dati doprinos. Kakav-takav, nekakav mali, ali doprinos“.

Kako ne bi zdvajala i kako bi prekinula pritisak roditelja da im se pridruži u Njemačkoj, jednog dana jednostavno je poderala putovnicu. Uskoro se javila u Škabrnju suseljanima čija je vojna organizacija još uvijek funkcionirala na razini držanja straža. Škabrnjani su po danu bili poljoprivrednici ili radnici u zadarskim poduzećima, a navečer su čuvali ulaz u selo s lovačkim puškama. Prvo naoružanje došlo je tek krajem rujna, padom vojarne u Gospiću. Obranu sela dodatno je hendikepirao izostanak skupine mladića koji su se već aktivirali u specijalnoj policiji ili gardijskim brigadama.

ŠKABRNJA

Tijekom rujna Škabrnju brane dvije pričuvne čete, bez jasne zapovjedne hijerarhije što se donekle mijenja dolaskom Marka Miljanića, bivšeg zastavnika JNA. On 11. listopada dobiva u zadaću obnašanje dužnosti zapovjednika novoosnovanog Samostalnog škabrnjskog bataljuna, no obranu cijelo vrijeme muče veliki problemi. Nedostatak oružja, loša komunikacija sa zapovjedništvom u Zadru (ili nedostatak razumijevanja), manjak profesionalnog kadra (Miljanić je bio jedini školovani zapovjednik pod čijom se nadležnošću našao ogroman prostor Škabrnje i niza okolnih mjesta), problemi u sustavu zapovjedanja i obnašanja dužnosti na širem području Škabrnje, samo su neki od problema obrane. Ipak, analizu pada Škabrnje svakako ću izbjeći jer je tema preosjetljiva. S obzirom na obujam tragedije teško je načiniti preciznu analizu, pogotovo kada su dosadašnje kontradiktorne, čak i upitne.

Pod bremenom emocija uzroke (neminovnog) poraza tražile su upirući prst krivnje u zapovjedništvo u Zadru ili, obrnuto, u nedovoljno dobro organiziranoj obrani Škabrnje, a sezale su čak i do (uobičajenih) konstrukcija o krivici državnog vrha pod sumnjom da je Škabrnja „prodana“ kako bi se stekli krvavi poeni za nezavisnost Hrvatske. Kako god bilo, Miljanićev ratni dnevnik svjedoči o krupnim problemima obrane Škabrnje, posebno o nedostataku jačeg naoružanja. K tome, ni sami Škabrnjani nisu bili spremni na ovakvu invaziju zločina. Na takvo što, uostalom, nitko u civiliziranom svijetu ne može biti spreman. „Teorije zavjere postoje svakakve, no ja mislim da smo mi jednostavno bili nespremni. Nespremni, bez naoružnja i nepripremljeni na tu količinu zla koje se sručilo na nas“, Dankin je rezime.

Seljani su dotad pokušavali živjeti normalno pa su tako i 18. studenog neki autobusom rano ujutro otišli na posao, a dan ranije obavljeno je nekoliko krštenja. Nažalost, tog kobnog jutra zlo se u najgroznijem obliku spustilo na Škabrnju. Danka Dražina dotada je bila prilično aktivna u Samostalnom bataljunu. Njezin otac dao je kuću na raspolaganje, te je u njoj organizirano zapovjedno mjesto. Ipak, Miljanić ju je stalno odbijao primiti, navodno jer nije imala nikakvu obuku, a zapravo ju želeći štititi od nadolazećih sukoba. No, Danka je tome doskočila, uputila se u Crvenu Luku kod Biograda, odradila nekoliko dana osnovnog tečaja za pružanje prve pomoći. Vrativši se, Miljanić ju više nije mogao zanemariti, te postaje dio saniteta kojega je vodio dr. Boris Đelalija. U sanitetu su bile još dvije mlade žene: Ivana Haberle s tek završenom srednjom školom i Vesna Bugarija, te dva vozača: tada student medicine Tonči Krstić i Zoran Serdar Petkovski. Zanimljivo, osim Danke i dr. Đelalije, oni su tjedan dana uoči napada povučeni u Zadar. Napad ih je zatekao u kući nedaleko od početnog udara.

Vijesti koje su stizale zvučale su nestvarno: sila tenkova i pješaka nadire ka selu. Svi su bili u stanju totalne nevjerice, no za razmišljanja nije bilo vremena.

„Brzo je utrčao jedan dečko s viješću da mu je majka, Milka Žilić, ranjena u nogu. Intervenirali smo, ja sam ju bijelom plahtom privremeno pokrila, no od rana kasnije umire. Kćer joj je također ranjena. No, ranjen je bio i mali unuk, Anđelo, a za njega se nije znalo ni da je ranjen jer on je ostao u podrumu… Nevjerojatne scene vrtjele su se pred našim očima, a bio je to samo početak četničkog iživljavanja u Škabrnji. Uslijedile su brojne dojave o stradavanjima civila. Ja sam tako otišla zbrinuti ženu koju su ubili kada je pekla kruh... Zavladao je opći kaos, u štabu se skupila gomila žena i djece, a stalno su dolazili kuriri i obavještavali o masakru civila. No meni, a mislim i drugima, nikako nije do glave moglo doprijeti da su iživljavanja baš tolikih razmjera. Ne znam o čemu sam razmišljala... Nisam mogla vjerovati da bi se scene kao iz Slavonije mogle dogoditi i kod nas... Tenkovi, na stotine granate, avioni su raketirali, slijetali su padobranci, to je bilo prestrašno! Ja ni nakon 22 godine nisam složila i vjerujam da nikada neću složiti mozaik onoga što sam taj dan vidjela. To su sve neki bljeskovi nevjerojatnih scena napada, nadrealnih telefonskih prijetnji Ratka Mladića, očajničkih poziva Miljanića za pomoć…“.

Padom mraka napadači su obustavili nadiranje. Civili koji su se nalazili u slobodnoj polovici sela, iskoristili su za bijeg neasfaltirani izlaz iz sela ka Prkosu, gdje im tenkovi nisu mogli biti prijetnja. Dotad su već znali da je polovina sela osvojena, da su podrumi puni zarobljenih, da je veliki broj poginulih. U jednom trenutku Danka se sjetila bake Marije, očeve strine, koja je živjela u centru, a nije je bilo u koloni, i vratila se po nju. Blizu te kuće, s manje od 200 metara vidjela je napokon i lica krvnika: „Raspojasani, plesali su, pucali u zrak, pili, urlikali. Strašna, nevjerojatna scena!“. Potom se pridružila izbjeglicama u Prkosu, a koji su se slijedeći dan pješke uputili ka Sukošanu. Na kraju su došli u Zadar, kompletno dezorijentirani, u strahu za bližnje koji se nisu izvukli. Okupili su se na kolodvoru i satima promatrali kakvu je paniku polučio njihov dolazak.

„Taj dan je po podacima preko 6000 ljudi napustilo grad. Meni se činilo i više jer je bezbroj buseva svake minute odvozilo civile koji su u panici napuštali Zadar. A mi sami nismo znali što ćemo. Htjeli smo da se Škabrnja oslobodi, htjeli smo informacije o bližnjima, odgovore na brojna pitanja… Svašta smo htjeli, a nismo zapravo ničega bili svjesni. Samo jeze koja nas je sve obuzela“.

Treći dan od tragedije, Danka nije mogla podnijeti breme neizvjesnosti i neaktivnosti. Pridružila se suseljanima koji su odlučili zauzeti linije kod Prkosa, iako se u tom trenu još nije ni čula s roditeljima.

„Strašna je panika i jeza vladala! Desetine mrtvih, ne znamo im broj koji stalno raste. Ne zna se tko je zarobljen, tko zaklan, neke civile su tek treći dan, autobusima preko Pristega pustili...Meni se u tom kaosu činilo nekako najlogičnije otići u Prkos. Mislili smo da je to najbliže našoj želji što prije vratiti se u svoje selo, misliš si da je to samo tako vratiti se“.

Ipak, najveći šok uslijedio je nakon 7-8 dana, kada su i Danku pozvali na patologiju na identifikaciju rodbine i spomenute strine Marije koje su napadači masakrirali: „Čovjek kada tako nešto vidi naprosto više nije isti. I nikad ne može biti isti!“, kratak je komentar o sjećanjima na scene s patologije koji uistinu nisu za javnost.

Napokon se čula s roditeljima koji su inzistirali da im se pridruži u Njemačkoj gdje su u stanu već ugostili 17 zadarskih izbjeglica. „Ja naprosto nisam mogla! A nisam ni htjela. Pogotovo ne nakon onoga što se dogodilo i što sam svojim očima vidjela“. Danka je tako sa skupinom Škabrnjana došla i cijelo vrijeme ostala u Prkosu. Tamo su bili pripadnici specijalne zadarske policije Poskoka, čiji je zapovjednik odobrio Škabrnjanima koji to žele da mogu biti na položajima.

„Čudni su to dani. Mjesecima ne koristiš slobodne dane, nemaš kuda ni ići kada ti je nadomak rodno selo. I uz svu tu tragediju i zločine, u tim smo čudnim vremenima ipak bili pozitivni. Dobro raspoloženi, puni ponosa i elana, osjećali smo da radimo pravu stvar“.

Krajem prosinca 1991. na nagovor zapovjednika otišla je za Božićne blagdane u Njemačku. Naravno, prvo je morala u Rijeci izraditi novu putovnicu. Roditelji su izvršili veliki pritisak da ostane s njima, no ona je odavno odredila svoj put. Vratila se, otac joj je dao novce kojima je kupila adekvatnu uniformu, streljivo i napokon kvalitetnu pušku, srbijanku, nažalost od švercera oružjem koji su u tom razdoblju još uvijek zarađivali priličan novac. Njezina odlučnost, animirala je i sestru Draganu, tada 15-godišnjakinju koja je također odlučila poći živjeti u domovinu. Tako da je Danka uskoro bila i sestra i starateljica, upisala je Draganu u 1. razred ekonomske škole, a istodobno je i dalje sa Škabrnjanima djelovala na liniji razgraničenja u Prkosu. Njezino sjećanje na 1992. godinu odudara od stereotipa o razdoblju relativnog primirja zbog dolaska UN-a:

„Bilo je jako opasno, dosta se ginulo, sklapala su se besplodna primirja, ali ljudi su stalno ginuli od granatiranja i povremenih okršaja. Uostalom, krajem siječnja je minirana i do temelja srušena crkva u Škabrnji. Gledali smo tu sistematičnost; spustili su se iz Biljana, dva puta je dizali u zrak, ukrali dva teška zvona od nekoliko tona koja do danas nisu pronađena… Potom su u ožujku iznova počinili masovan pokolj nad preostalim civilima, nad 15-ak staraca koji nisu htjeli u izbjeglištvo. Mi smo im nosili hranu, nagovarali da pođu s nama. Sjećam se posebno bake Joze koja nam je ostavljala znak kada jest ili nije sigurno u selu. Bila je uvjerena kako će preživjeti još jedan rat, no sve su njih 12. ožujka pobili. Sve, osim dvije starice koje su ostavili da tjerajući ovce pređu preko minskih polja“.

Zapravo je za Škabrnjane koji su držali liniju u Prkosu 1992. bila izuzetno aktivna godina, svašta su vidjeli i doživjeli u izviđanjima. „Jedan momak je došao iz Amerike i donio je kameru pa smo stalno ulazili snimati srušenu Škabrnju od prve do zadnje kuće, to je bilo puštano na Dnevniku HTV-a. Neki zapovjednici koji su bili podalje od prve crte prigovarali su zbog tih izleta, ali po nama je to trebalo snimiti da ljudi vide kako su razorili Škabrnju“. Selo je ustvari bilo napušteno, osvajači su dolazili zadovoljavati neljudske porive ili su jednostavno dolazili u pljačku.

„Svaki dan smo gledali civile iz okolnih sela kako se spuštaju i pljačkaju. Toliko su popljačkali da su na kraju spali na to da odnose drva, cjepanice za ogrjev. Eto, oni su se vratili i još se vraćaju, nitko nije sankcioniran. A kako i bi, kada za pokolj u ožujku nije osuđen direktan krivac, Ernest Rađen, iako je zapovijedao vojnoj policiji, već on danas, uz pomoć tzv. građanskih organizacija tuži Hrvatsku za razdoblje provedeno u pritvoru“.

Iako se znalo gdje su neprijateljski punktovi na okupiranom području, izviđanja, snimanja, miniranja i sitne diverzije nisu mogle proći bez posljedica. Dolazilo je do okršaja, jednom baš kod groblja, na ulazu u Škabrnju. Također, kako su oni radili zamke protivničkoj strani, tako su i sami bili u opasnosti, najčešće od gusto postavljenih minskih polja.

„Najgroznije je bilo kada je od mine poginuo Miro Bašić. Krenuo je s prijateljem snimati ka Polači, raznijela ga mina, a ovoga je ranila i toliko šokirala da nije znao ni objasniti gdje se to dogodilo. Nas troje-četvero tražili smo ga šest dana. Bio je lipanj, vrućina, možeš misliti kako je tijelo izgledalo i koji je to bio miris kada smo ga našli. Nosili smo ga po 10 metara bez da se disalo. Pa bi ga spustili, odmaknuli se da udahnemo zrak. To je bilo strašno, to mi je bilo posebno strašno. A njegov brat Ljubo, također ga je nosio. Grozno sjećanje i grozan osjećaj jer je i Ljubo na sličan način skončao od posljedica ratnih trauma“.

Inače, hrabri su Škabrnjani, organizirani u samostalni vod zbog brojnih preustroja bili dio 159. Brigade, potom 112. Brigade, pa 7. Domobranske pukovnije tijekom 1992. godine. Dakle, uvijek su bili u domobranskoj postrojbi na što su ponosni:

„Mnogi su 92.-e dolazili u Prkos, neki elitnog naziva ili izgleda, ali nisu se previše zadržavali. Jako malo je nas iz Škabrnje i Prkosa bilo tamo, mnogo više ljudi je bilo u Galovcu gdje je bilo zapovjedništvo i topnička potpora. Zato me katkad smeta kad se govori posprdnim tonom: „domobrani“. Jer svašta smo prošli i odradili cijele 92. godine, a posebno 93.-e za vrijeme i poslije Operacije Maslenica…Mi smo prvi, s pripadnicima specijalnih postrojbi Zrinski ušli u Škabrnju, isti dan smo imali teških stradavanja i pogibiju. Samo što je nas bilo jako, jako malo. Kasnije su drugi došli, a nažalost je tad izgubljena i Ražovljeva glava“.

HOS

Borbe koje su uslijedile tijekom 45 dana boravka IX. Bojne HOS-a detaljno su opisane u VP-u. Podatak iz tog teksta o hrabroj ženi koja je uvela HOS-ovce u Škabrnju zaintrigirala je javnost. Danka je potvrdila priču, ali ju nadogradila svojim sjećanjima:

„Oni su jedna posebna priča. Ja mislim da hrabrijih ratnika nisam vidjela. Imali su cilj, znali su u što ulaze, a to što rade činili su beskompromisno! Svaki dan im je bio opasan. Ili su ih ovi napadali topništvom i pješacima, ili su HOS-ovci napadali njih, sve dok se to nije pretvorilo u danonoćne borbe… Posebno iznenađujuće, jer kružile su priče o raspuštenosti i samovolji HOS-ovaca, bilo je njihovo ponašanje. Mogu potvrditi da su bili najdiscipliniranija postrojba s kojima sam se ja susretala na bojištu i da su brzo odstranili par onih koji su se problematično ponašali.“

HOS-ovci se također rado sjećaju Danke, kao i nekoliko mladih Škabrnjana koji su imali hrabrosti pomagati im u obrani, posebno maloljetnih Tome i Mate Ražova. Epizoda HOS-a nije mogla trajati zauvijek, selo su preuzeli i u nes(p)retnim okolnostima izgubile specijalne postrojbe uz pomoć lokalnih domobrana. Nažalost, uslijedila je nova tragedija: 10 domobrana platilo je glavom zato što su se našli na udaru protiv sile kojoj se nisu mogli oduprijeti. Otprilike tada i završavaju velike bitke u zadarskom zaleđu, a također i Danka skida uniformu.

Dankina borba za promicanje istine o zločinima u Škabrnji

Zbog privatnih problema u Zadru, zbog rađanja ljubavi s pripadnikom specijalne policije, zbog primirja i ambicija na fakultetu, Danka je odlučila postati civil. Danas, oženjena za „specijalca“, majka četvero djece, možda jedino što žali jest što ipak nije i zadnji period rata provela kao aktivna.

Dankine traume, kao i traume svih Škabrnjana nastavile su se i nakon rata. Iskapanja grobnica, prekapanja, premještaji tijela, identifikacije, suđenja bez osuda, nesretni slučajevi u miniranim poljima, visoka smrtnost…sve to prati Škabrnjane u miru. Danka je osobno imala i neugodno iskustvo s priznavanjem statusa. Naime, došavši po potvrdu o ratnom stažu službenica joj je rekla kako je nema na popisu, odnosno „dala joj uputu o pravnom lijeku“ da se žali, tuži državu, traži svjedoke. Naravno, nije joj takvo što ni palo na pamet. Ipak, prije nekoliko godina, kući joj je došla kuverta s potvrdom (nekog drugog službenika) da ipak ima status hrvatskog branitelja. Doduše, priznato joj je 150 od otprilike 450 dana u ratu, ali to ju više vrijeđa nego ljuti jer ionako neće tražiti pripadajuća prava. Ono do čega Danka Dražina danas skrbi mnogo su značajnije stvari; briga za obitelj, borba za promicanje istine o zločinima u Škabrnji, ali i o smislu Domovinskog rata. Jer, kako je rekla na nedavno održanom skupu za nastavnike povijesti: „Mi smo preuzeli odgovornost 1991. Preuzeti odgovornost najteža je zadaća u životu čovjeka. Danas je odgovornost na promicanju istine o ratu na vama… Sloboda je odgovornost. A ta odgovornost stečena je krvlju i ne smije se pretvoriti u neodgovornu anarhiju“.

Danka je aktivna u promicanju istine o zločinima u Škabrnji. Zastrašujuće fotografije masakra, snimljene na zadarskoj patologiji iz jasnih razloga ne objavljujemo, no čovjek se pita postupa li time ispravno. Naime, za bestijalne zločine nitko nije istinski odgovarao. Štoviše, Danki je 2010.-e zabranjen performans s 86 naredanih crnih vreća, kojima je htjela protestirati zbog nebrige za kažnjavanjem zločinaca. Pokazalo se da je radikalan istup bio utemeljen jer unazad nekoliko godina, trend je najviših instanci hrvatske politike da se ispričava za pojedine zločine HV-a, dočim apsolutno ničime ne pokušava kazniti masovne zločine agresora, pa tako ni ovaj u Škabrnji koji je zapravo bio najveći adut za tužbu za genocid (posebno što je u Haagu imao uporište nakon presude u slučaju Martić). Štoviše, upravo ovih dana ministrica vanjskih poslova RH pregovara o ukidanju tužbe za genocid s političarom koji je još prije dvije godine poručio „belosvetskim fukarama“: „Hoćemo samo ono što je naše. A to jesu i taj Karlobag, i Ogulin i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje. Iz te perspektive gledano, pogriješili smo zbog neobjavljivanja fotografija. Jer tijela civila predanih do 28. studenog 1991. po slikama i opisu patologa „bila su masakrirana, neka i do neprepoznatljivosti. Samo tri osobe poginule su od granata, dok su ostali ubijeni iz neposredne blizine: vješanjem, strijeljanjem, pucanjem u potiljak“, a unakaženost je uzrokovana prelaženjem tenkovima po mrtvim tijelima. Pripadnici JNA svjedočili su u Haagu i o ubijanju iz zabave: „starca koji je bježao jedan aktivni vojnik pogodio je RRB-om raznijevši ga na komade tako da mu je u blizini ostala samo noga“. Nažalost, uz ovakvo političko zanemarivanje zločina, štoviše pregovaranja s političarima čvrstog četničkog pedigrea, nema garancije da se u budućnosti dogoditi neka nova „Škabrnja“.

Bojna Zrinski

Bojna Zrinski imala je u sastavu desetak ljudi iz Škabrnje i okolice. Zapovjednik, general Miljenko Filipović potvrdio je anegdotu kako se iznenadio kada se u košmaru utvrđivanja obrane u Škabrnji na telefon javila Danka: „Bojna Zrinski letjela je cijelim zaleđem tijekom Operacije Maslenica. Katkada smo odmah odlazili na drugo područje u borbu…Normalno, bio sam začuđen kada sam zvao Škabrnju, a na telefon mi se s bojišnice javlja mladi ženski glas“. Brigadir, Danijel Kotlar, zapovjednik 7. Domobranske pukovnije itekako se po dobrom sjeća ojačanog voda Škabrnjana u Prkosu, tako i Danke: „Nevjerica, to je prvo sjećanje na Danku i te momke. Jer njihovo selo uništeno je neviđenim masakrom i normalno je da svak osjeća jezu i strah kada drži liniju nedaleko takvog stratišta…A ona je k tome žena, i još je kasnije bila izviđač, snimala Škabrnju, izvlačila mrtve i civile, pa uvodila specijalne postrojbe, na kraju i HOS. Nevjerojatna žena!“. Šokiran je bio i Marko Skejo: „Nisam mogao vjerovati kad smo došli u Prkos. Kažu: „Ona će vas voditi u Škabrnju“. Vani skoro pola noći, ružno vrijeme, a ispred nas mlada žena, skoro dijete, gazi kao marinac i vodi nas u vučju jazbinu…Moram priznati da me je zasramila. Rekao sam sebi da kako god bilo u toj Škabrnji, nema šanse da odstupimo ako ova cura ima toliko srce. A vjeruj mi da se u Škabrnju nisu usudili ni prići mnoge „muškarčine“. Posebna je to žena, sama njena pojava dala nam je motiv koliko god je bio jezovit ulazak u takvo mjesto“.