POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
Najveće priznanje koje trebam i imam ga, dodijelila su mi moja braća iz "Crnih Mambi". Član sam njihove udruge ratnih veterana i to je uistinu jedina nagrada koju kao ratni veteran trebam.
...
"Bio sam mladić bez škole i referenci za budućnost jer nikoga nije zanimalo „iskustvo ratovanja u Hrvatskoj“. Štoviše, od francuske sam vojske odbijen upravo zbog toga. Odbijena mi je mogućnost da se bavim zaštitarskim poslovima. Iako osposobljen, odbijena mi je mogućnost da radim poslove za koje sam se nekoć školovao u vojnoj školi. Morao sam odseliti u Belgiju, radio sam po restoranima. Konačno sam se vratio, opet počeo školovati i s 28 godina napokon riješio zaostatke i dobio diplomu iz ekonomije. Poslije sam se bavio financijama i bankarstvom i pokrenuo vlastiti posao. Potom sam pokrenuo dva poduzeća. Ipak, nije išlo sve po planu tako da sam danas zaposlen kao financijski konzultant jednog velikog poduzeća i čekam da prođe recesija ne bih li ponovno pokrenuo svoje vlastite projekte...U međuvremenu sam sa svojom braćom po oružju obnovio veze. Doduše, nemam nikakve hrvatske dokumente jer svi službeni, pa čak i ranjenički karton, glasili su na Damiena Krugera. Po karakteru sam još uvijek idealist i ne trebaju mi novčane nagrade, ni zahvale ili priznanja. Najveće priznanje koje trebam i imam ga, dodijelila su mi moja braća iz "Crnih Mambi". Član sam njihove udruge ratnih veterana i to je uistinu jedina nagrada koju kao ratni veteran trebam. Nažalost, iako imam uvjete, životni san čini mi se malo vjerojatnim da će se ostvariti. Ako išta želim, htio bih imati hrvatsko državljanstvo. Zvuči suludo, no tih pola godine u ratnoj Hrvatskoj učinilo me da pripadam Hrvatskoj više nego što se s ičim drugim mogu identificirati kao osoba. Neka se svi vrijedni strani dragovoljci Domovinskog rata ne naljute, ali taj me status ne zanima. Moj jedini san je da budem priznat kao Hrvat. Isključivo kao Hrvat."
IMPRESIJE O SUKOBLJENIM STRANAMA
Nevjerojatno je koliko je neprijatelj bio oružano nadmoćan. To je stvarno bila borba Davida protiv Golijata. Osobno, nisam mrzio Srbe zbog nacionalnosti ni zbog vjere. Mrzio sam jedino brutalnost kojom su ratovali. Kako smo vremenom ipak snažili, napredovali normalno je da smo iz stroja izbacili dosta Srba pa sam imao i priliku upoznati protiv koga ratujemo. Zarobljenici su obično bili ili pravi vojnici, neki i časnici te nisu odavali neku impresiju fanatiziranosti. Ili su to bili lokalni pobunjenici, najčešće susjedi koji su bili pod pritiskom straha i zadojeni mržnjom. Nažalost, mnogi koje sam ostavljene vidio da mrtvi leže na tuđoj zemlji bili su jako mladi ljudi ili pak prestari uopće za neku borbenu aktivnost. Neki očito nisu bili ni svjesni što rade. Jednom smo zbrinuli mladog Crnogorca, kojemu je bila teško ozlijeđena noga. Bio je već u morfijskom deliriju, gledao sam ga u oči kako psuje sve pretke zbog apsurdnosti rata. Očito je da ipak svi nisu bili jednako motivirani borbom za Veliku Srbiju. Nasuprot, Hrvati su bili potpuno drugačiji, odmah sam od početka osjetio povezanost, jednostavnost, iskrenost. Takav duh mislim da je zapadna Europa izgubila. Iskreno, samo dva puta sam doživio taj osjećaj otvorene iskrenosti; tijekom rata u Hrvatskoj i posjetivši Irsku.
STRANCI U 2. GBR
„O ulozi stranih dragovoljaca imam svoj stav. Zasigurno smo svi došli zbog avanture, no osobni motivi bili su kojekakvi. Nitko nije dolazio zbog novaca, no neki jesu zbog politike, adrenalina, neki poput mene i zbog ideala. Osobno sam uvijek izbjegavao pozive u postrojbe „stranih dragovoljaca“. Želio sam biti usko povezan u čisto hrvatskoj postrojbi, dijeleći zajedničke ideale, vrijednosti borbe, ponašajući se poput Hrvata. Iz prvog razdoblja rado se sjećam Hendrika iz „Vukova“ jer bio je vrhunski borac. Otac mu je bio ravnatelj srednje škole, no on je bio pravi ratnik, imao je iskustva još iz Afganistana, boreći se protiv Sovjeta. U „Gromovima“ je bilo više stranaca, uz mene još troje Francuza. Stephan je brzo ranjen, ali su došli Pierre Alexandre Benoist i Jean François Bosse - Jeff. Vidio sam da pristižu brojni stranci, znao sam tu dvojicu, bili su mi prijatelji i dijelili smo političke stavove te sam ih pozvao. Prvi je bio mlad, no prekaljeni svjetski putnik, a Jeff je bio bivši vojni padobranac, s iskustvom Libanona. Nažalost, čuo sam da je Pierre u jednom od kasnijih putovanja po Africi poginuo. Jeff je bio izvrstan borac, jako hrabar. Šteta što nije naučio hrvatski, ali nije mu to ni trebalo. Uvijek dragovoljac za akcije, gotovo da je provocirao smrt. U napadu na Glinsku Poljanu, raketa je pogodila tenk iza kojega smo stupali i svi smo oglušili. Jeff je samo nastavio pucati po Srbima, a oni su isto pucali vrlo blizu njega. Bilo tko drugi, odstupio bi. No on nije odstupio ni kad je opalio tromblonom i promašio neprijateljsku utvrdu. Navukao je još više paljbe po sebi, ali je iznova opalio tromblonom-ovaj puta uspješno“. Pomoći troje Francuza vrlo rado sjetio se suborac i zapovjednik 1. Bojne 2. GBR, Ivica Šafarić-Ninđa: „Bilo je više stranaca, ali ja bih istaknuo ovu trojicu. Jeff je bio vrhunski borac, vidjelo se odmah da je iskusan i hrabar. Damien i Pierre bili su mladići koji su se, kao i mi, učili ratovati. Kako ih ne bi cijenio! Damien je došao s 18 godina boriti se za ideale, za stranu zemlju, protiv imperijalizma. Inače, ta 91. za nas je posebna ratna godina. Mnogi tada nisu imali hrabrosti, jer rat je okrutan. I ovi Francuzi, mogli su se slikati u pozadini, u uniformama, reći da su bili u ratu. No oni su od prvog do zadnjeg dana bili s nama, u vrhu obrane ili napada. Uvijek smo mogli računati na njih, nikad nisu odstupili i zapravo je to najveća vrijednost svejedno kojeg borca, da ne napušta brata po oružju".
Foto: UCM
Autor: Tomislav Šulj