UCM

Priča o Faustu Vrančiću, i danas, nakon stoljeća istraživanja njegova života, još uvijek nije u potpunosti ispričana. Ovaj svestrani znanstvenik i inovator, autor mnogih leksikografskih, filozofskih i pjesničkih djela, rođen je u Šibeniku 1551. godine gdje je stekao osnovno humanističko obrazovanje. Potječe iz stare Šibenske obitelji čiji ga je najpoznatiji član Antun Vrančić još u ranoj mladosti prigrlio i brinuo o njegovom odgoju i obrazovanju.

Djetinjstvo je Faust proveo na otoku Prviću u Šepurini.

U to doba, kako piše Mihovil Vrančić svom bratu Antunu, Faust je "dijete živa duha, lijepe i uistinu plemenite vanjštine; nije nerazuman niti djetinjasto zaigran, čini se da ima izgleda za značajniju budućnost...", te ga moli da ga uzme k sebi kako "ne bi ovdje od djetinjstva upijao ove divljačke običaje, nego da od malih nogu dobiva čistiju poduku i uči jezike".

Iako Antun Vrančić nije starao samo o Faustu, u njegov odgoj i obrazovanje uložio je najviše ljubavi, truda i novca. Omogućuje mu da studira pravo u Padovi i Venciji. Ovdje mladi Faust uči i napreduje, ali voli zabavu, društvo i prijatelje, te vodi tipični studentski život, pa iz tog razdoblja čitamo ne mali broj pisama u kojem ga Antun grdi zbog rastrošnosti, raskalašenog života i mladenačke usijanosti.

Samo nakratko, po završetku studija vraća se u svoj voljeni Šibenik koji je međutim pretijesan za radoznali Faustov duh, pa on odlazi u Ugarsku gdje je stric Antun kraljev namjesnik. Za vrijeme boravka u Šibeniku postaje članom bratovštine Sv. Jeronima s kojom će uvijek održavati bliske veze zbog ljubavi prema domovini i rodnom gradu.

U Ugarskoj njegovi se interesi usmjeruju k pročavanju tehnike i znanosti. Nažalost, to je i vrijeme kad umire njegov pokrovitelj, stric Antun. Faust biva imenovan upraviteljem biskupskih imanja u Veszpremu gdje se susreće s problemima održavanja i gospodarenja velikom utvrdom. Praktična znanja stečena na vesprimskom imanju, dobro će mu poslužiti za razvoj strojeva kasnije objavljenih u knjizi Machinae Novae.

Godine 1578. ženi se Mariom Zarensis s kojom dobiva kćer Alba Rozu i sina koji umire jako mlad. Postaje tajnik na dvoru Rudolf II., rimsko njemačkog cara i hrvatsko-ugarskog kralja koji stoluje u Pragu. Rudolf II, mecena umjetnosti i znanosti, zaljubljenik u astronomiju, astrologiju, pa i alkemiju na hradčanskom dvoru okuplja najveće onodobne umove i upravo će boravak u Pragu biti značajan za daljni rad i napredovanje našeg Fausta. Ovdje prijateljuje s Jacopom de Stradom koji najviše utječe na oblikovanje Faustovih ideja o tehničkim pronalascima.

Iz praške prijestolnice odlazi naglo, najvjerojatnije pogođen iznenadnom smrću supruge. Napušta mjesto dvorskog tajnika, na kratko se vraća u svoj Šibenik, pa zatim u Veneciju i zaređuje se.

Godine 1598. Rudolf II. ga proglašava titularnim biskupom Csanada, kojeg naslova se Faust odiče 1605. godine i odlazi u Rim gdje pristupa crkvenom redu barnabita. Ponovno se, nakon godina provedenih u diplomaciji i politici, posvećuje svojim starim zanimacijama, proučavajući konstrukcije strojeva i riješavajući arhitektonske probleme.

Naime, ne treba smetnuti s uma da su u vrijeme Fautova života tehničke znanosti koje danas poznajemo, fizika, mehanika pa i matematika bile tek u povojima i da su njegova inovatorska rješenja najvećim dijelom nastala intuitivno. Promatranjem i kroz iskustvo koje je stekao kao upravitelj vesprimskog imanja, načinio je nacrte 56 uređaja, koja uključuju inovativna rješenja izrade mlinova na vodeni i na vjetreni pogon, raznih naprava za prenošenje teških konstrukcija, mostova, od kojih je najuzbudljiviji onaj izrađen od bronce, mnogo različitih satova... Ove je izume sakupio u zbirku Machinae Novae koja je izdana pred sam kraj njegova života. Knjiga sadrži 49 bakropisa s komentarima na latinskom, talijanskom, španjolskom, francuskom i njemačkom jeziku.

Iako ga svijet danas poznaje kao izumitelja Homo Volansa, letećeg čovjeka, ne treba zaboraviti ni njegova ostala djela, povijesna, filozofska pa i lirska, pisana na latinskom jeziku koja odišu renesansnim duhom.

Vrlo značajna ostavština Fausta Vrančića je i njegov petojezični rječnik pod nazivom Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae) koji je bio, ne samo prvi hrvatski, već i prvi mađarski rječnik.

Shrvan bolešću Faust umire u Veneciji 20. siječnja 1617. godine. Naslutivši da se bliži kraj njegova ovozemaljskog puta, u oporuci navodi želju da se njegovo tijelo položi u crkvu Svete Marije od Milosti u Prvić Luci.

Tako je veliki čovjek, stanovnik sjajnih europskih dvorova, cijenjeni tajnik cara Rudolfa II., biskup od Csanada i kraljevski namjesnik za Ugarsku i Transilvaniju, genijalni renesansni duh pokopan u skromnoj prvićkoj crkvi, na otoku gdje je proveo najsretnije dane svoga djetinjstva, u hrvatskoj zemlji na koju je bio ponosan i čije je porijeklo stalno isticao potpisujući se: Fausto Verancio Siceno gdje ovim potonjim pridjevom naglašava svoju nacionalnu pripadnost i domoljublje.

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.