UCM

HRVATSKA KROZ POVIJEST

Hrvatska kroz povijest

Domobranstvo, u svom začetku, naziv je za pomoćnu kopnenu vojsku.

Javlja se pod imenom Landwehr u Austriji tijekom Napoleonovih ratova 1805. - 1809. Tada se pod njime podrazumijevaju "naoružane postrojbe naroda".

...

S istim značenjem i nazivom javlja se i 1807.g. u Pruskoj, a od 1871. je i sastavni dio njenih oružanih snaga, što traje do 1918. U Mađarskoj, pak, postrojbe domobranstva organiziraju se za revolucije 1848. - 1849., i to su bile tzv. "Hondesveg" postrojbe. U Sloveniji, domobranstvo se ustrojava godine 1809. s ciljem obrane od Napoleonovih osvajanja. Za vrijeme II. svjetskog rata, domobranstvo u Sloveniji vraća se 1943. godine kao Bela garda.

Domobranstvo u Hrvatskoj, kao teritorijalni dio oružanih snaga vuče korijene još iz razdoblja Vinodolskog zakona i Poljičkog statuta kada ono postaje pravno regulirano.

Trpimirovići su paralelno razvijali domobranski i profesionalni vojni sustav; preko ličkih uskoka pa sve do današnjih dana ono se javlja u najrazličitijim oblicima.

Godine 1868. javlja se pod nazivom "Kraljevsko ugarsko-hrvatsko Domobranstvo". Bilo je to potčinjeno mađarskom ministarstvu obrane. Postrojbe su koristile hrvatski jezik kao zapovjedni, a časnici su bili iz Hrvatske. Domobranstvo je tada bilo poseban dio austrougarskih oružanih snaga. Novaci iz Hrvatske služili su vojni rok samo na svome teritoriju. Ovakvo stanje traje do kraja I. svjetskog rata.

U Dalmaciji, domobranske postrojbe ustrojavaju se 1872. kao pješački bataljuni stacionirani u Zadru, Splitu i Dubrovniku. Dubrovački bataljun od 1883. ima zapovjedništvo u Kotoru.

Postrojbe domobranstva u austrougarsokj vojsci bile su pomoćne trupe u slučaju rata, a u vrijeme mira služile su za unutarnju sigurnost. Od mađarskih postrojbi razlikovale su se dijelom prisege, posebnom značkom na kapi i posebnom zastavom. Uvijek je uz ugarsku krunu bio hrvatski grb, a zastava je bila uokvirena hrvatskom trobojnicom. Po ustroju hrvatsko Domobranstvo se isprva sastojalo od pješačkih bataljuna i konjaničkih eskadrona (ulana). Ukidanjem Vojne krajine 1873. godine uvode e bojne, polubrigade i pukovnije. Kasnije Domobranstvo dobija i topništvo i postrojbe drugih rodova, te je po ustroju, naoružanju i mobilizacijskom razvoju izjednačeno sa tzv. zajedničkom vojskom.

Tijekom II. svjetskog rata u Hrvatskoj, Domobranstvo je redovna vojska. Popunjava se novačenjem i mobilizacijom. Nazivom "domobranstvo" istican je kontinuitet državnosti postignut Hrvatsko-ugarskom nagodbom. Ustroj postrojbi bio je po uzoru na domobranstvo iz Ranijeg razdoblja. Postojao je Glavni stožer i Ministarstvo Domobranstva. Tada se sastojalo od kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice.

Prostorna podjela izvršena je po divizijskim područjima. Bilo ih je pet, u svakome po tri pješačke pukovnije i topništvo. Postojala je i konjanička pukovnija kao i auto-bataljuni. Od 1943. umjesto divizijskih područja ustrojeni su gorski i lovački zdrugovi.

Krajem rata, Domobranstvo je u operativnom smislu pod njemačkim zapovjedništvom ukinuto.

Domobranstvo je imalo Zastavničku školu u Zagrebu, i Središnju školu u Varaždinu. Za pilote je postojala škola u Mostaru, Petrovaradinu, Borovu i Svetoj Nedjelji.

- sadržaj se nastavlja -

Slabosti hrvatskog domobranstva u NDH

Kao prvi razlog lošeg djelovanje domobranstva navodi se diskriminacija u odnosu na Ustašku vojnicu.

Ustaški režim nije imao povjerenja i namjerno ga je držao u podređenom položaju i trudio se umjesto njega ojačati vojnicu. Pripadnici Ustaške vojnice imali su povlašteni tretman što se tiče hrane i njege i dobivali su lakše i manje neugodne zadatke.

Drugi razlog je taj što je tek manji broj Hrvata osjećao podaničku vjernost ustaškom režimu i njegovim institucijama, uključujući i domobranstvo. Neodazivanje pozivu na regrutaciju i izbjegavanje vojne obveze bilo je masovna pojava, što je bio jasan izraz pomanjkanja povjerenja u ustaški režim, tj. opozicije prema režimu i njegovoj vojsci. Regruti iz bogatijih obitelji su mogli podmititi članove komisije kako bi ih oslobodili od vojne obveze.

Vojska domobranstva nije imala dobro obučen i pouzdan časnički kadar. Na najvišim položajima bili su hrvatski časnici koji su služili u austrougarskoj vojsci: Slavko Kvaternik, Vilko Begić, Fedor Dragojlov, Vladimir Laxa i Slavko Štancer. Gotovo svi oni su bili u kasnim pedesetim, šezdesetim ili čak sedamdesetim godinama života. Iz Prvog svjetskog rata izašli su kao majori, potpukovnici ili pukovnici, a period između ratova proveli su kao umirovljenici ili radeći neki civilni posao. Nisu imali dovoljno znanja o modernoj vojsci.

Iznimka je bio general potpukovnik August Marić, bivši časnik austrougarske, a kasnije i jugoslavenske vojske, koji je bio u aktivnoj službi sve do sloma jugoslavenske vojske u travnju 1941. godine. On je postao prvi glavar Glavnog stožera domobranstva NDH, ali je smijenjen sa dužnosti već u rujnu 1941., vjerojatno zato što se u njega, kao bivše visokog časnika jugoslavenske vojske, nije imalo povjerenja.

Druga skupina časnika bili su ustaše povratnici. Većina njih je između ratova djelovalo u inozemstvu kao aktivni antijugoslavenski orijentirani politički emigranti i kasnije se pridružili ustašama. Neki su dezertirali iz jugoslavenske vojske za vrijeme rata i pridružili se Nijemcima ili ustašama. Dosta njih nije imalo vojno obrazovanje, ali su uživali Pavelićevo povjerenje i stoga su bili na visokim položajima u Domobranstvu, Ustaškoj vojnici, Oružništvu ili specijalnim jedinicama.

Treća i najveća skupina časnika bili su Hrvati časnici jugoslavenske vojske za vrijeme Travanjskog rata koji su predali molbe za službu u novim oružanim snagama NDH. Kao bivšim jugoslavenskim časnicima, nisu im vjerovali ni bivši austrougarski časnici ni ustaše. Mnogi od tih časnika su prešli u partizane.

Četvrta skupina bili su rezervisti koji su u međuratnom razdoblju prošli obuku za pričuvne časnike u jugoslavenskim vojnim školama i od na brzinu obučenih mobiliziranih mladića koji su tijekom rata završili gimnaziju ili diplomirali na sveučilištu. S obzirom na raznolikost biografija, obrazovanja, stavova prema silama Osovine i zapadnim Saveznicima te prema ustaškom režimu i drugim političkim i vojnim čimbenicima u NDH, od časničkog zbora Hrvatskog domobranstva nije se moglo ni očekivati da će biti efikasno, požrtvovno i pouzdano vodstvo oružanih snaga.

Jasno je da je kombinacija mnogih faktora sprječavala Domobranstvo da postane sposobna i pouzdana borbena sila. Zbog mnogih faktora kod većine časnika i vojnika se stvorio osjećaj da ih okupacijske sile, a osobito Njemačka, upotrebljavaju za vlastite ciljeve. Rezultat toga bio je taj da su prestali imati osjećaj da je ono za što se bore toga vrijedno. Pokazalo se da su čitave Hrvatske oružane snage zapravo bile pomoćne, podčinjene komandama, štabovima i jedinicama Wehrmachta.

Formiranje, razvoj, lokacija i angažman ustaških i domobranskih jedinica uvijek su zavisili od planova i potreba njemačkih okupacijskih vlasti u NDH. U svim većim operacijama u NDH ustaše i domobranstvo bili su pod zapovjedništvom, a često i u sastavu njemačkih jedinica, sve do posljednjih dana.

Foto: 1. DPCM/kolekcionar.net, 2. i 3. wikipedia.org, 4. deskgram.net

 Priredio: Mario Mehaković

Izvor: DPCM/Diplomski rad, Zvonimir Janković/Hrvatski vojnik