Open menu
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Jasenovački mit i podaci koji ga ruše
Manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu (10. dio)
 

Jasenovac

 

 

Piše: Zlatko Pinter

 

 

Dio 10.

 

Podaci koji ruše mit

 

Već 1945. godine, Zemaljska komisija za ratne zločine NR Hrvatske, utvrdila je stvarne ukupne gubitke civilnog stanovništva za područje Hrvatske (popisano po okruzima), po utvrđenom počinitelju, i oni su iznosili 109.002.

Godine 1950., Republički odbor SUBNOR-a NR Hrvatske, utvrdio je kompletne gubitke stanovništva na području Hrvatske, od 155.142 (od čega Srba 84.709, Hrvata 55.802, Židova 6.002, Roma 5.341, Talijana 671, Čeha 616, itd.), dok su ukupne žrtve ubijene ili nestale u logorima (ustaškim i talijanskim) iznosile 51.534.

U svojoj knjizi Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu (Zagreb, 1989.), na str.73., tabela br.37., Vladimir Žerjavić navodi kako je ukupan broj ratnih žrtava na području Hrvatske 271.000, a na području B i H 316.000, od čega su srpske žrtve u Hrvatskoj131.000, a u B i H 164.000 (dakle, od svih uzroka i posljedica, Srba je na području NDH nestalo, poginulo, ubijeno ili umrlo od posljedica rata maksimalno 295.000).

Uočljivo je kako postoje velike razlike u podacima što ih je gotovo 50 godina prije utvrdio SUBNOR NR Hrvatske i ovih što ih prezentira Žerjavić, i to (što je posebno zanimljivo), "na štetu" službenih podataka, jer broj kompletnih (dakle, ukupnih) gubitaka stanovništva za područje Hrvatske je prema nalazima SUBNOR-a NR Hrvatske manji od onoga što je izračunao Žerjavić (i to kao ratne gubitke) za gotovo 62.000!

Uzmemo li u obzir ove veće (Žerjavićeve) brojke, dobijamo ukupan broj ratnih žrtava za područje NDH od 587.000. Prema istom izvoru, ukupan broj srpskih žrtava na tom području, kako je već rečeno, bio bi 295.000.

Logično je da na teritoriju NDH, budući da su se tamo gotovo tijekom cijelog rata vodile sve značajnije operacije i da su u ovom dijelu okupirane Jugoslavije ratni sukobi bili najžešći, bilo i najviše žrtava. Jednako tako, sasvim je razumljivo da su Srbi kao najbrojniji narod na području okupirane Jugoslavije imali u apsolutnom broju najveće gubitke (utoliko prije što su sudjelovali u postrojbama na svim stranama - kao partizani, četnici, njemački i talijanski kvislinzi itd.).

Neshvatljivo je, međutim, da ova brojka (ako je vjerovati izračunima Žerjavića) prelazi za područje NDH 580.000, a da je Komisija za popis žrtava SIV-a SFRJ je 1964. godine (čitavih 19 godina poslije rata) jedva uspjela popisati tek nešto više od tog broja, ali ukupnih žrtava  za područje cijele Jugoslavije, pa se u nedostatku podataka na tu brojku paušalno dodavalo "kvislinge" i "nepoznate" (neidentificirane) žrtve (bez imena i prezimena), kako bi se nekako ukupan broj približio milijunu.

Što se srpskih žrtava tiče, zanimljiv je podatak do kojeg su došle vlasti SFRJ putem iste Komisije.

Naime, Komisija za popis žrtava rata (formirana od SIV-a, 1964. godine), utvrdila je da je na području cijele okupirane Jugoslavije (na svim stranama i od svih  uzroka i posljedica), usmrćeno, umrlo od posljedica rata ili nestalo ukupno 346.740 Srba. Uzmu li se u obzir Žerjavićevi podaci, prihvate kao vjerodostojni i stave u korelaciju s ovim brojkama, ispada da je na području izvan NDH smrtno stradalo (na svim stranama i od svih uzroka i posljedica) ukupno "samo"  51.740 osoba srpske nacionalnosti (budući da ukupan broj smrtno stradalih Srba na području NDH iznosi 295.000  - po Žerjaviću) – što je vrlo zanimljivo, naročito sa stanovišta da su se ipak i na drugim područjima vodile borbe s relativno značajnim brojem žrtava (pa i u samoj Srbiji – bitka za Beograd, u Vojvodini – Sremski front, da su Srbi zadnjih mjeseci rata bili masovno mobilizirani ili još masovnije prelazili iz četnika u partizane, pa sigurno i ginuli u borbama, završavali i u srpskim logorima, da su strijeljani od Nijemaca, ubijani od mađarskih i bugarskih fašista, četnika, nedićevaca, ljotićevaca, Srpske državne straže, Specijalne policije, Ruskog korpusa itd., da je bilo bombardiranja, deportacija u nacističke logore izvan Jugoslavije, te da su desetine tisuća Srba ubijene poslije svršetka rata od partizana – mnogi tvrde 100, 150 ili čak 300 tisuća).

 

Srpske žrtve su još uvijek enigma - upravo zbog manipulacije brojkama i potrebe održavanja jasenovačkog mita

Još veću pomutnju u cijelu stvar unose podaci o  Srbima smrtno stradalim u "užoj" Srbiji – ili Srbiji van pokrajina, kojih je (prema Žerjaviću, ista knjiga, str.112., točka 3.) "oko 142.000". Zbrojimo li podatke ukupnih srpskih žrtava na području NDH (koje, naravno - što uvijek treba imati na umu - nisu niti su mogle biti uzrokovane samo od ustaša) i ove u „užoj“ Srbiji, dobivamo broj od 437.000. Obzirom da je ukupni broj smrtno stradalih Srba (na svim stranama i od svih uzroka i posljedica) maksimalno 480.000 (naravno, bez Crnogoraca, koji su posebna nacija i nema potrebe da ih se popisuje s drugim narodima), ispada da je na svim drugim područjima izvan „uže“ Srbije i NDH (Vojvodina, Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Sandžak) smrtno stradalo 43.000 pripadnika srpskog naroda, što je prilično čudno. Uzmu li se u obzir tvrdnje o masovnim zločinima mađarskih fašista nad Srbima u Bačkoj, Nijemaca u Banatu, srpske žrtve u Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu, veliki gubici na Sremskom frontu (uz tvrdnje da je od 40-ak tisuća poginulih bila "većina Srba"), te zločine komunista (za koje danas Srbi također tvrde da su imali masovni karakter), zar se ne čini da ovdje nešto ne štima?

Ili je broj ukupnih srpskih žrtava na području NDH drastično uvećan, ili su tvrdnje o njihovim masovnim žrtvama u Vojvodini, Srbiji i na drugim (spomenutim) područjima izvan NDH, najobičniji mit – trećeg nema.

Usporedimo li podatak do kojega je došla Komisija SIV-a, koja je utvrdila ukupne gubitke srpskoga naroda na području Jugoslavije od 346.740  i prihvatimo izračun Žerjavića za ukupne žrtve Srba u samoj "užoj" Srbiji od 142.000, proizlazi da je na svim drugim područjima izvan „uže“ Srbije, na svim stranama i od svih  uzroka i posljedica smrtno stradalo 204.740 osoba srpske nacionalnosti, što je više od polovice od ukupnog broja i donekle logično budući da je veliki broj Srba živio izvan "uže" Srbije, pa i u samoj NDH gdje su u dugom vremenskom razdoblju trajali sukobi uz ogromne ljudske žrtve na svim stranama.

Kad bi se kao vjerodostojni prihvatili nalazi ove Komisije (koja je, budući da je prošlo 19 godina od rata na raspolaganju imala obilje materijala i državni mehanizam uz pomoć kojega je mogla operativno provesti detaljna istraživanja), to bi iz temelja poljuljalo mnoge mitove i bacilo sasvim novo svjetlo na cijeli rat i njegove posljedice.

Jedini mogući zaključak jest, da i ovako frangmentarno promatrani podaci, govore u prilog neodrživosti službeno (u vrijeme komunističke Jugoslavije) zastupanih i proklamiranih brojki, kako o ukupnim žrtvama tako i  žrtvama srpskog naroda, ali, to u isto vrijeme svjedoče i o smišljenom, planskom zataškavanju i prikrivanju istine, kako bi jasenovački mit i mit o "stotinama hiljada" – pa i "milionima" pobijenih Srba zaživio i nastavio se nadograđivati.

Također je interesantno, da su se, primjerice, koncentracijski logor 'Banjica' (na periferiji Beograda), za koji se procjenjuje da je u njemu usmrćeno između 27 i čak 80 tisuća žrtava i stratište Jajinci (gdje je ubijeno između 69.400 i 80.000 osoba - što je dokumentirano i to najvećim dijelom nalazima na samom lokalitetu na kojem se sve događalo), spominjali vrlo rijetko, uz pripisivanje svih zločina Nijemcima i minoriziranje uloge srpskih kvislinških vlasti u tomu. Slično je i s  logorom 'Sajmište', za koji najveći broj podataka govori o 40 do 47 tisuća žrtava.

Tako su unaprijed amnestirani svi srpski fašistički kolaboracionisti koji su činili masovne zločine nad vlastitim narodom (bilo kao izravni sudionici ili suradnici okupatora), kao i nad Židovima, Romima i drugim manjinama – dakle, oni koji su upravljali  logorima, odlazili u racije, pravili popise za hapšenje, hapsili i planski, organizirano dovodili žrtve na unaprijed određene lokacije predviđene za masovna smaknuća ili u logore, oni koji su javno vješali i strijeljali ljude kako bi dokazali svoju lojalnost Nijemcima, ili (poput četnika) vršili pokolje čitavih sela u okolici Beograda, Šumadiji, Pomoravlju i drugdje. Po čemu je krivnja nedićevaca, ljotićevaca, četnika, Srpske državne straže, Specijalne policije, Ruskog korpusa i drugih srpskih kvislinških formacija koje su čuvale logore, mučile i ubijale zatočenike i pred puščane cijevi dovlačile na desetke tisuća ljudi, manja od one koju su u svemu tomu imali njemački egzekutori?

Dokumentacija koja se odnosi na ono što se u vrijeme Drugog svjetskog rata događalo na najvećim stratištima u Srbiji, sustavno je uništavana već od 1943. godine, pa je pravo stanje stvari teško utvrditi, no o ovim događajima još uvijek ima dosta raspoloživih dokaza i činjenica.

Kao opravdanje, često se navodi da su egzekucije obavljali isključivo Nijemci (primjerice, na lokalitetu 'Jajinci'), ali se pritom gubi iz vida da je logor 'Banjica' (iz kojega su ove žrtve otpremane na stratište), bio podijeljen na dva dijela – jednim kompleksom upravljao je Gestapo, a drugim Srpska policija na čelu s Dragim Jovanovićem, dok je upravitelj srpskog dijela logora bio Svetozar Vujković. Također je sasvim izvjesno, da su i u samoj 'Banjici' logoraši ubijani. Ova sramotna epizoda, čiji su glavni akteri srpski kvislinzi, koji su pored Židova, Roma i pripadnika drugih naroda i vlastite sunarodnjake hapsili, zatvarali, mučili, ubijali, a preživjele prema nalozima okupatorskih vlasti isporučivali Nijemcima šaljući ih tako u izvjesnu smrt, očito nije zasluživala posebnu pozornost srpskih i komunističkih historiografa i publicista.

 Osim spomenutih, postojao je i logor u Šapcu (s nešto više od 7.000 žrtava), logor 'Crveni krst' (s oko 1.900 do 2.000 žrtava), logor 'Loznica' (s oko 1.000 žrtava) itd.

 

"Dušegupka" - pokretna gasna komora koja je kružila Beogradom

Židovski intelektualac Philip J. Cohen, u svojoj knjizi Tajni rat Srbije– Propaganda i manipuliranje poviješću (Zagreb, 1997.) opisuje i jedan posve originalan način usmrćivanja ljudi koji su prakticirali srpski kolaboracionisti. U specijalno izrađena vozila kod kojih je prostor za prijevoz tereta posebno preuređen (hermetički zatvoren), trpani su deseci ljudi i potom ih se vozilo ulicama Beograda, dok je kroz otvor u podu ulazio ugljični monoksid (proveden crijevom iz ispušne cijevi motora). Nakon nekog vremena mrtvi su se iskrcavali na mjestima predviđenim za masovne grobnice, vozilo se vraćalo i ubacivale su se nove žrtve. Tako su skončali mnogi Židovi, ali i Srbi (neskloni vlastima), Romi, te pripadnici drugih manjina, ali se broj ovih žrtava ne zna ni danas.

Na kraju, sasvim je umjesno i opravdano zapitati se: Koliki je broj ukupnih ratnih žrtava u samoj Srbiji?

Na to pitanje još uvijek nema odgovora – iako je sasvim evidentno da su Srbi u "užoj" Srbiji stradavali kako od Nijemaca, tako i od bugarskih fašista, pa i domaćih kvislinga, te komunista u posljednjim mjesecima rata i neposredno po njegovu svršetku. Da je Beogradu u interesu, istina bi se odavno znala, ali oni te arhive ne otvaraju, niti im napamet pada prekopati stratišta. Za te žrtve SPC ne drži opela niti ih spominje, kao i srpska historiografija i publicistika.

Pored svega spomenutog, u srpskoj i komunističkoj historiografiji potpuno je prešućeno i to, da su, primjerice, u najvećim zločinima odmazde koji su počinjeni nad srpskim civilima i djeci, u Kragujevcu i Kraljevu, uz Nijemce, sudjelovali srpski dobrovoljci i Srpska državna straža, koji su pravili popise, organizirali "racije" i hvatali žrtve, te ih potom dovodili i poslušno predavali Nijemcima.

Četnički zločini u samoj Srbiji – nad vlastitim narodom, pa i nad pravoslavnim svećenstvom koje nije pristajalo uz njih, također je jedna od tabu tema, iako postoji prilično pouzdana dokumentacija i literatura o ovim događajima (iz razdoblja neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, dok se o tome još uvijek pisalo i govorilo, odnosno, dok se nije težište krivnje gotovo u potpunosti prebacilo na ustaše).

Prema podacima koje znanstvena javnost (izvan Srbije) smatra najpribližnijim stvarnom stanju, broj osoba koje su ubijene ili umrle u logorima na području NDH tijekom Drugoga svjetskog rata, iznosi maksimalno 94.000. Nije suvišno podsjetiti da su osim ustaša na ovom teritoriju logore držali i Talijani, pa se sasvim sigurno sve ove žrtve ne mogu pripisati samo jednoj strani. Podaci iz Hrvatske enciklopedije govore kako je kroz 20 talijanskih logora prošlo 35.000 osoba (Hrvata, Slovenaca i Židova), ali se ne govori o broju žrtava, osim što je za logor Kampor na Rabu navedeno da je stradalo "do 4.600 ljudi."

Za pretpostaviti je, da je u preostalih 19 talijanskih logora smrtno stradalo još nekoliko tisuća osoba, pa bi prema tom izračunu broj smrtno stradalih u tim logorima mogao biti 10 do 12 tisuća, što bi se moralo odbiti od brojke za koju se kao egzekutori terete ustaše. No, budući da pouzdanih podataka nema, sve ostaje na razini spekulacije.

Unatoč evidentnoj nevjerodostojnosti većine do sada publiciranih procjena broja žrtava kad je u pitanju Jasenovac, svjedoci smo činjenice da se još uvijek (i nakon konačnog objavljivanja poimeničnog popisa od strane JUSP Jasenovac 2009. godine), u hrvatskim medijima, od ozbiljnih povjesničara i publicista ljevičarske orijentacije, još uvijek najčešće spominje brojka između 80 i 90 pa čak i 100 tisuća "ustaških žrtava koje su ubijene u ovom logoru", a nije neobično da se nekima od njih u tekstovima "zalomi" i ona Bulajićeva tvrdnja o "stotinama hiljada" ili "milion", pa i više.

 

Pouzdanih podataka nema, ali se pojavljuju službene brojke!?

Tako, primjerice, bivša zaposlenica JUSP Jasenovac, Nataša Mataušić je 9. svibnja 2015. godine u zagrebačkom Jutarnjem listu, u svom autorskom članku pod naslovom "Poglavnik države koja nikad nije bila nezavisna", učinila upravo to: ponovila ovu već otrcanu, besramnu, monstruoznu laž koja je odavno odbačena od svih drugih osim najradikalnijih srpskih nacionalista, izrijekom navodeći, kako su u NDH ubijene "stotine tisuća Srba", 500.000  ih je "pokršteno", stotine tisuća protjerano, pa se čovjek nakon svega mora vođen razumom i logikom zapitati: koliko je Srba uopće živjelo na području NDH prije rata?

Čini se da se podaci već više puta ovdje spomenute Komisije za popis žrtava rata SIV-a (iz 1964. godine) potpuno zanemaruju i ignoriraju (iako ih nije moguće pobiti ni jednim valjanim argumentom), a oni govore kako je u svim logorima na području NDH ubijeno ili umrlo ukupno 59.188 osoba (33.944 Srba, 9.044 Židova, 6.546 Hrvata i 1.471 Rom). I, ne zaboravimo: taj popis rađen je za potrebe ratne reparacije – dakle, podaci o žrtvama su mogli biti samo uvećavani, nikako umanjeni!

I dok su službeno (u tajnim dokumentima) dolazili do brojki koje nisu ni približno potvrđivale ono što su iznosili u svojim enciklopedijama i drugim izvorima (gdje je najčešće spominjana brojka od 600 ili 700 tisuća "ubijenih u ustaškom logoru Jasenovac"), u pojedinim komunističkim izvorima možemo pronaći čak i zrnca istine.

Tako dr. Ferdo Čulinović u svojoj knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije (Vojnoizdavački zavod – Beograd, 1970.; str. 318 - 319.), jasno piše, kako se ni nakon 25 godina od svršetka rata (autor svoj Predgovor knjizi potpisuje u rujnu 1969. godine), ne zna niti približan broj žrtava ovog logora, i pojašnjava neke detalje vezano za tu problematiku:

"Teško je danas tačno utvrditi koliko je žrtava palo u Jasenovcu. O jasenovačkim logorašima nije sačuvano ništa, iz čega bi se moglo sa sigurnošću ustanoviti koliki je broj poubijanih...Preživjeli logoraši koji su o Jasenovcu pisali nisu mogli saznati istinu o broju pomorenih. U samom ZAVNOH-u se kod rada Zemaljske komisije za ratne zločine okupatora i njihovih domaćih saradnika ni sredinom 1944. nije sa sigurnošću moglo ustanoviti koliko je dotle u Jasenovcu pomorenih. U prvim biltenima,  koje je tada ova  Komisija objavila, istaknuto je da je u Jasenovcu dotle poubijano 'oko 400.000', ali ni za to ustanovljenje nije bilo pouzdanoga osnova, već samo pretpostavke. Očigledno je pretjeran i navod da je u Jasenovcu pomoreno 'oko 800.000 ljudi', kako se tu i tamo pronosi o ovom logoru." (istaknuo: Z.P.)

Što reći na ovaj rašomon, na ovo švindlersko vrludanje, na ovaj krajnje nevješt pokušaj da se skrije prava istina – a umjesto nje na mala vrata podvali  laž, ali tako da se vlasi ne dosjete, odnosno, da laž bude koliko-toliko prekrivena barem laganom koprenom igre riječi i donekle probavljiva, barem za čitatelja koji se ne zamara previše činjenicama, ne služi logikom i ne robuje moralnim načelima i skrupulama?

Zašto je odabran baš citat iz knjige dr. Ferde Čulinovića, vrhunskog pravnika (doktorirao je međunarodno pravo 1922. godine u Zagrebu), autora brojnih znanstvenih djela i udžbenika, nekadašnjeg tajnika Zakonodavne komisije ZAVNOH-a i dugogodišnjeg profesora na Pravnom fakultetu u Zagrebu, vijećnika III zasjedanja ZAVNOH-a? Upravo zato što je on bio jedan od najodgovornijih ljudi u Zemaljskoj komisiji za ratne zločine okupatora i njihovih domaćih saradnika ZAVNOH-a, gdje je obnašao dužnost tajnika i na čije se podatke sam poziva – uz opasku da za brojku od 400.000 žrtava "nije bilo pouzdanog osnova, već samo pretpostavke."

 

Da rezimiramo:

1. Autor najprije napominje da Zemaljska komisija za ratne zločine okupatora i njihovih domaćih saradnika ZAVNOH-a (čiji je tajnik bio), sredinom 1944. godine nije imala nikakvih pouzdanih podataka na temelju kojih bi utvrdila broj žrtava u ustaškom logoru Jasenovac; da bi odmah zatim (bez ikakve ograde i objašnjenja?!) konstatirao kako je u prvim brojevima biltena tog istog tijela "istaknuto je da je u Jasenovcu dotle poubijano 'oko 400.000'", usprkos činjenici da "za to ustanovljenje nije bilo pouzdanoga osnova, već samo pretpostavke." Čulinović ni jednom jedinom riječju ne objašnjava ovaj paradoks – da se u biltenu službenog tijela "revolucionarne vlasti" Hrvatske zaduženog za istraživanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača (u kojemu on ima jednu od najodgovornijih dužnosti) objavljuje laž za koju nema nikakvoga temelja, ali zato ocjenjuje "pretjeranim" glasine o "800.000 ljudi koji su pomoreni" u istom logoru (a što se "tu i tamo pronosi"), te tako na posredan način, 25 godina nakon što je laž o 400.000 žrtava upisana u biltene, istoj daje legitimitet; (jer, u protivnom, zašto bi uopće spominjao glasine o 800.000 žrtava, a propustio komentirati  službenu brojku kojoj je sam kumovao u spomenutoj Komisiji, ili pak onu drugu koja je ušla u većinu vojnih i drugih enciklopedija – od 600.000?)

2. Jesu li dr. Čulinoviću bili poznati nalazi Komisije za popis žrtava rata SIV-a (iz 1964. godine), izrađeni za potrebe države (i reparacione komisije!), u kojima se tvrdi kako je u svim logorima na području NDH (talijanskim i ustaškim) smrtno stradalo ukupno 59.188 osoba, i ako su mu bili poznati, zašto ih je prešutio? Usput i opaska koja se tiče terminologije: kada se govori o ukupnim žrtvama u logorima (sa strane nadležne Komisije za popis žrtava rata SIV-a), onda se radi o "smrtno stradalima", a kad je riječ o konstrukcijama vezano za žrtve u Jasenovcu, obvezno se koristi termin "pobijeni", "umoreni" ili "pomoreni".

 Dakle, u nekim drugim logorima, ljudi su mogli umirati iz raznih razloga (od bolesti, starosti, nedostatka lijekova), ali, u Jasenovcu su svi bez izuzetka bili ubijani!? I sam Čulinović uvijek i bez izuzetka redovito upotrebljava riječ "umoreni" – kad se radi o ustaškim stratištima, no kad su u pitanju srpski koncentracijski logori, za njega su to "sabirni" ili "prihvatni" logori, za koje se tek ponegdje kaže da su također bili "uništavališta" ljudi, ali se ni u jednom slučaju ne stavljaju u istu ravan s ozloglašenom "fabrikom smrti" - Jasenovcem ili bilo kojim drugim ustaškim logorom. Je li to slučajno i ne želi li se tako dati do znanja čitateljstvu da postoji bitna razlika između "običnih" odnosno, "sabirnih" i "prihvatnih" (srpskih) logora, i "logora smrti" (ustaških)? Ovo je, među ostalim, dokaz snage ideološke indoktrinacije koja nije imala poguban utjecaj samo na obične ljude, nego i na vrhunske intelektualce koji su prema svim  mjerilima trebali biti savjest društva i zastupati istinu i jedino istinu.

3. Znanstvenik takovoga kalibra kao što je dr. Ferdo Čulinović, sebi nije smio dozvoljavati nikakve improvizacije, pa ni one terminološke naravi – a o drugima koje se tiču istinitosti iskaza i navoda da i ne govorimo, jer njegove knjige su završavale kao obvezna literatura na sveučilištima i vojnim akademijama, dok se ova iz koje potječu sporni citati nalazila i u fundusu garnizonskih biblioteka JNA širom SFRJ, sve do raspada države 1990 godine.

Pa zašto je onda cijenjeni i ugledni dr. Čulinović pravio trule kompromise, prešućivao činjenice i zaobilaznim putem nametao laž kao istinu?

Odgovor vjerojatno leži u tomu, da ni najveći intelektualci nisu potpuno imuni na ideološko sljepilo, ma koliko se trudili biti objektivni i nepristrani, te da su u ime ideologije za koju su vezani i zbog sinekura koje koriste, pripravni odstupiti od svojih načela – pa makar to išlo na štetu ne samo povijesne istine, nego i vitalnih interesa vlastitog naroda.

Spomenuti slučaj s Čulinovićevim makinacijama, samo je ogledni primjer, na koje se sve načine krojila "istina" i čime su se služili čak i ugledni doktori znanosti i priznati stručnjaci kako bi prikrili krivotvorine režima i manipulirali podacima – u ime i za račun onih kojima su služili.

Upravo iz razloga potrebe manipulacije ovom temom, u cijelom poratnom razdoblju ništa se ozbiljno niti sustavno nije poduzelo u cilju utvrđivanja stvarnog broja žrtava (kao što je to uostalom bio slučaj i s većinom drugih mjesta o kojima su kružile slične "crne legende" – s posebnim naglaskom na "ustaški genocid", poput Jadovna, Jastrebarskog itd. ).

Ono što je i rađeno u cilju tobožnjeg utvrđivanja stvarnog broja žrtava u ustaškim logorima, pa i u samom Jasenovcu, svjedoči jedino o tomu da je pravi cilj onih koji su takve projekte osmišljavali i provodili bio zataškati i prikriti istinu i činjenice, a ne utvrditi pravo stanje stvari.

 Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača koja je formirana neposredno po svršetku rata i čija je zadaća među ostalim bila utvrđivanje broja ukupnih žrtava rata, voljom političkih moćnika obustavila je svoj rad, jer nakon probnih iskapanja na lokalitetu najpoznatijeg ustaškog logora, bilo je sasvim jasno da se megalomanske brojke o 600 ili 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu ničim ne mogu dokazati. U svome dotadašnjem radu – do 1948. godine – ova Komisija je poimence popisala 59.188 žrtava (navodno) ubijenih u ustaškom logoru Jasenovac i Stara Gradiška (podatak je iznio hrvatski publicist  i nakladnik Slavko Goldstein u TV emisiji  Nedjeljom u 2, HTV 1 program, 1.5.2005. godine u 14:00 sati) što je bilo daleko od očekivanja i potreba onih koji su ovim podacima namjeravali i dalje manipulirati.

 

- nastavlja se -

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

 

 

 

 Foto:  1. DPCM/wikipedia.org

 

Autor: Zlatko Pinter

 
 
 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 
 

 

 

Zlatko

hrenfrdeituk

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 251 gostiju i nema članova online

A- A A+
Komunikacija Milanović - Plenković je za Vas:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com