Open menu

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava  i 30.000 političkih hapšenja, to je desetogodišnja bilanca narodnog oslobođenja i ujedinjenja
Povijesne stranputice - prva Jugoslavija (10. dio)
 

Rapallski ugovor

 

DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije  (piše: Zlatko Pinter)

 

 

U prve 24 jugoslavenske vlade (1918.-1929.) Srbi su držali mjesto premijera u 97% tog perioda, ministra obrane u 100%, ministra unutarnjih poslova u 92%, ministra za vanjske poslove u 83%, ministra za financije 98%, ministra za obrazovanje 83%, ministra pravosuđa 87%.

 

 

3. Prva Jugoslavija

 

Kraljevina SHS od samoga je početka bila suočena s velikim nezadovoljstvom koje je vladalo u redovima seljaštva i radništva. Teror režima, uz visoke poreze i namete i nepoštivanje temeljnih ljudskih, građanskih i nacionalnih sloboda i prava svih koji nisu pripadali povlaštenoj srpskoj naciji, nužno su izazivali negativne reakcije u širokim slojevima građana, ponajviše i prije svega u zemljama u kojima je ta presija bila najizraženija – područjima koja su do „ujedinjenja“ ulazila u sastav Monarhije.

 

Autor za kojega se drži da je napisao jednu od najobjektivnijih knjiga o odnosima među narodima unutar Austro-Ugarske, o ovoj temi kaže:                     

  „ (…) Zagrebačka građanska inteligencija krenula je za Strossmayerom pa je Zagreb postao rodno mjesto južnoslavenskog pokreta. A kako Hrvatska ne bi mogla biti dominantna snaga južnoslavenske zajednice, niti bi se 'hrvatska državna prava' mogla uklopiti u jugoslavenski nacionalizam, kao što su se 'češka državna prava’ uklopila u češki nacionalizam, ti su zagrebački intelektualci postali čisti integralni Jugoslaveni. Srbi s druge strane, već su imali svoju državu i nisu bili tako osjetljivi na čari talijanskih majstora; praktički im je cilj bio da prošire Srbiju, pa su u jugoslavenskoj ideji gledali samo pomoćno sredstvo da to i ostvare. Kao predstavnici prave nacionalne države, smatrali su da će svakoj južnoslavenskoj zajednici oni dati dinastiju, povijest i kulturu; za tradicije Hrvatske tu neće biti mjesta. Kako je takav ishod bio jasan, hrvatski su nacionalisti postali ogorčeni protivnici jugoslavenske ideje, a takva je odbojnost bila Beogradu nezamisliva. Tako je Zagreb postao istodobno i matica južnoslavenskog pokreta i središte otpora toj ideji.

(Izvor: A. J. P. Taylor, Habsburška monarhija 1809. – 1918., Zagreb, 1990., str. 235./236.; istaknuo: Z.P.)

 

 

3.1. Ponižavajući položaj Hrvata

 

Hrvati su već prvih dana po „ujedinjenju“ osjetili na svojoj koži kakav će biti njihov položaj. Cijela je Hrvatska pretvorena je u vojnički logor u kojemu su se srpski vojnici, žandari i činovnici ponašali kao okupatorska vlast, zahtijevajući od građanstva bespogovornu pokornost i poslušnost i grubo kažnjavajući svako, pa i najmanje odstupanje od nametnutih propisa. Uz sve to samovolja i bahatost pojedinaca koji su imali u rukama lokalnu vlast, a od kojih je veliki dio njih pokazivao otvorenu netrpeljivost prema Hrvatima, stvarali su ozračje posvemašnje i stalne nesigurnosti i teško podnošljiv psihološki pritisak gdje se pojedinac osjećao krajnje poniženo i nezaštićeno.

Dan nakon proglašenja Kraljevine SHS, Čista stranka prava osudila je taj protupravni čin i u svome proglasu zatražila izjašnjavanje naroda o tomu, što je podržano i od Hrvatske pučke seljačke stranke koja zahtijeva puno očuvanje državnosti Sabora i ponavlja svoje već ranije izricane stavove protiv „ujedinjenja“.

Prvi masovni zločin počinjen u novoj „ujedinjenoj parlamentarnoj monarhiji, u kojoj su Hrvati bili 'ravnopravni' s ostalim narodima pod žezlom Karađorđevića“ uslijedio je već 5. prosinca 1918. godine.

Na središnjem Zagrebačkom trgu, građani i domobrani iz 25. i 53. pukovnije, protestirali su protiv „ujedinjenja“. Policija pod ravnateljstvom zagrebačkog načelnika Grge Anđelinovića, otvorila je vatru i ubila 13, a ranila 17 domobrana i građana.

Tako su se na samome početku Hrvati uvjerili s kime su ušli u državnu zajednicu i kakav će položaj hrvatskoga naroda u toj državi biti.

 

U rujnu 1919. godine, trupe talijanskoga fašista Gabriele D'Anunnzija zaposjedaju Rijeku uz blagoslov Beograda koji nastavlja s politikom rastakanja Hrvatske i njezina slabljenja, što u državotvornim krugovima također izaziva revolt. Bio je to nastavak politike koju su započeli Srbija i Nikola Pašić Londonskim ugovorom i otvorenim pozivima Italiji da „ostvari svoja prava na istočnom Jadranu“. U Rijeci su srpske vojne trupe bile od 15 studenoga 1918. godine i one su praktično Talijanima osigurale preuzimanje Rijeke.

U rujnu 1920. godine, u Hrvatskoj je izbila prava seljačka buna koja je započela u Grđevcu (5. rujna) i ubrzo zahvatila tri županije (varaždinsku, zagrebačku i bjelovarsko-križevačku. Neposredan povod za pobunu bile su nasilne mjere koje je država poduzimala u žigosanju stoke (posebice konja) i popisu kola namijenjenih popuni komore, a čime su bili obuhvaćeni deseci tisuća seljaka. Uslijedila je represija države, pri čemu je poginulo 25 osoba (od čega 15 seljaka), dok je na desetke seljaka ranjeno. Odmazdi osude na robiju izvrgnute su stotine ljudi, od kojih su mnogi dobili višegodišnje kazne. Kasnije je vođena i formalna istraga, kao i rasprava u „Privremenom narodnom predstavništvu u Beogradu“, ali bez ikakvih učinaka i rezultata. Teror nad seljacima se provodio čak i mimo važećih zakona čije poštivanje i pored svih nastojanja nije mogao osigurati ni tadašnji ban Hrvatske i Slavonije dr Matko Laginja koji je imao formalnu ali ne i stvarnu vlast.

Iste 1920. godine, Pašićeva je vlada potpisala Rapallski ugovor kojim (ovoga puta službeno i napismeno) Kraljevina SHS „daruje“ Italiji veliki dio hrvatske zemlje i mora (cijelu Istru, Trst, Goricu i Zadar, te otoke: Lastovo, Palagružu, Cres i Lošinj, dok se za grad Rijeku i okolicu utvrđuje autonomni status - što je bila samo pripremna faza za njezino potpuno pripojenje Italiji. To se i događa četiri godine poslije (17. ožujka 1924.), sklapanjem poznatog Rimskog ugovora kojim je Kraljevina SHS  Italiji dopustila anektiranje tzv. Slobodne Riječke Države. Ovim sporazumom, Italija i Kraljevina SHS obvezale su se na „prijateljstvo i suradnju“, budući da su apetiti Mussolinijeve fašističke vlade najvećim dijelom bili zadovoljeni.

 

Rapallski ugovor

 

Ove činjenice treba imati u vidu kad se govori o rasprodaji hrvatskih zemalja. Počelo je, dakle, sve od Srbije i njezinih saveznika, a ne od dr Ante Pavelića i Rimskih ugovora iz svibnja 1941.

Ustavotvorna skupština, koja je na temelju ranijeg sporazuma između Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba i političkih predstavnika Kraljevine Srbije i Crne Gore, jedina mogla dvotrećinskom većinom glasova narodnih zastupnika donijeti temeljne zakone bitne za ustroj i funkcioniranje države, formirana je tek 28.11.1920. godine, odnosno gotovo pune dvije godine pošto je srbijanski kralj Aleksandar proglasio ujedinjenje!

 

Srbijanski hegemonistički vrh, predvođen radikalima Nikole Pašića i njihovim satelitima, samovoljno je uveo i praksu da Ustavotvorna skupština može i najvažnije odluke donositi natpolovičnom, umjesto dvotrećinskom većinom. To im je, u tadašnjem odnosu snaga, uz pritiske i ucjene pojedinih stranaka i njihovih zastupnika, te kupovinu pristaša na razne načine, osiguravalo usvajanje svakog prijedloga ili zakona.

 Da su Srbi doista, u novostvorenoj Kraljevini SHS  ostvarili apsolutnu hegemoniju u odnosu na sve druge narode, dokazuju brojne činjenice, a ponajprije je to vidljivo iz  statističkih  podataka o sudjelovanju u vlasti, koji govore sljedeće:

 U prve dvadeset četiri jugoslavenske vlade (1918.-1929.) Srbi su držali mjesto premijera u 97% tog perioda, ministra obrane u 100%, ministra unutarnjih poslova u 92%, ministra za vanjske poslove u 83%, ministra za financije 98%, ministra za obrazovanje 83%, ministra pravosuđa 87%.“

(Vidi: Philip J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str.32.; također: Dušan Bilandžić, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavijeglavni procesi, 1918.-1985., str.19.; J. F. Brown, Nationalism, Democracy and Sekurity in the Balkans, Brookfild, 1992., str.61.; Joseph Rothschild, East Central Europe between the Two World Wars, Seattle, USA, 1974., str.278.-279.)

 

U kakvom su, pak, položaju uslijed toga bili nesrpski narodi, posebice oni građani koji su se na bilo koji način opirali hegemonističkoj državnoj politici, ili su došli u poziciju da od strane režima budu ocijenjeni kao nepouzdani ili „sumnjivi“, opisao je beogradski odvjetnik i disident, Srbin Rajko Jovanović u svojoj knjizi Glavnjača kao sistem. Evo integralnog teksta Predgovora, kojega je za tu Jovanovićevu brošuru napisao veliki Miroslav Krleža:

„Po gospodinu Milanu Marjanoviću, hrvatskom proroku Vidovdanskog misterija, mi momentano kao narod živimo u Četvrtoj etapi naše Evolucije: u Epohi Ivana Meštrovića, sa Stvaranjem Države i Vidovdanskog Hrama. Religiozno Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja 3.000 političkih emigranata i bezbrojnu masu političkih izgona.

 Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju uhapšene žene, a nepopustljive kad se proglašavaju službeno 'prostitutkama', kada se djeca zatvaraju s provalnicima i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovečnosti: Gesta Dei per Jugoslavenos!

  Pred našim očima ubijaju se politički uhapšenici i nestaju netragom iz zatvora; tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punima pijeska, žilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po četiri čovjeka žive na prostoru od jednog kvadratnog metra, i sve to traje već punih deset godina, a da se do današnjeg dana još nije našao nitko da napiše sistematski prikaz ovog našeg rasnog, vidovdanskog, clairvoyantnog paklenog misterija.

 Poslije Barbusseove knjige o 'Balkanskim krvnicima', beogradskom publicistu i advokatu Rajku Jovanoviću pripada tužna slava da je prvi došao na misao da sumira i pregledno prikaže sav taj bezglavi kriminalni užas, što se pod maskom takozvane maglene državotvornosti luđački tjera već punih deset godina. Dvadeset i četiri političke smrtne osude, šest stotina političkih ubojstava  i trideset hiljada političkih hapšenja, to je desetogodišnja bilanca našeg narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja.

  Pribroje li se k tome stotine izmrcvarenih leševa hrvatskih jugoslavenskih dobrovoljaca zaklanih u Odesi (gdje je po svjedočanstvu svakako kompetentnog gospodina Franka Potočnjaka samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno 13 dobrovoljaca), ako se misli na žrtve pokolja na Jelačićevom trgu 5.XII.1918., i na sve one nevine ljude, koji su ubijeni mjeseca oktobra, novembra i decembra te iste godine na teritoriju Hrvatske i Slavonije, na bezbrojne žrtve seljačkih nemira u jeseni 1920., pak na kriminalno i nekažnjeno ubijanje nevinih građana po Organizaciji Jugoslavenske Nacionalne Omladine 1918-26., onda se ni za zločin od 20. juna 1928.  ne može ustvrditi, da je to čin pojedinca, 'izbezumljenog u afektu, kome je pao mrak na oči'.

  U okviru makedonskog pakla, sistematskog batinanja hrvatskih provincija (1918-22), po krvavim i mutnim reminiscencijama na tešku šekspirsku pozadinu Solunskog Procesa, i zločin od 20. juna 1928. izgleda samo jednom epizodom koja nije ni prva ni posljednja.

 Krvavo klanje traje dalje; poslije lipanjskih žrtava što su pale na zagrebačkim ulicama i u hrvatskoj provinciji prigodom manifestacija protiv ubojstva u Narodnoj skupštini, jedini relativni izlaz iz ovog pokolja bio bi da se po čitavoj zemlji osnuju Odbori za Obranu Građanskih i Čovječjih Prava.

Za ilustraciju našeg današnjeg stanja, koje govori svojim krvavim ciframa, i za neoborivi argumenat, kako je već krajnje vrijeme za defenzivu minimalnih ustavnih Građanskih i Čovječjih Prava, ova brošura Rajka Jovanovića dobro je i potrebno djelo. Memento svima, koji ne će da sagnjiju u ovoj klaonici!

M. Krleža

 

- nastavlja se -

 

 

 Foto:  1. UCM, 2. enciklopedija.hr

 

Autor: Zlatko Pinter

 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 

Zlatko

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 301 gostiju i nema članova online

A- A A+
Srbija će ove godine morati priznati Kosovo?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Nove objave

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com