POVIJEST
DEVEDESETE - Grad Dugo Selo (piše: Zlatko Pinter)
Taktika oslobađanja neprijateljskih vojarni podrazumijevala je kombiniranje pregovora, oružanih i drugih pritisaka
- nastavak
Zbor Narodne Garde
Na području Dugog Sela do kraja svibnja mjeseca 1991. godine operativno su ustrojene dvije postrojbe Zbora Narodna Garde – 2. brigada ZNG (ili 2.»A« brigada), i 53. samostalni bataljun ZNG Dugo Selo.
Prvi zapovjednik 2. brigade ZNG bio je Božo Budimir, a tijekom listopada mjeseca 1991. godine, na toj dužnosti ga je zamijenio Vinko Ukota.
Zapovjednik 53. samostalnog bataljuna ZNG Dugo Selo u vrijeme utemeljenja postrojbe bio je Stjepan Bertek, kojega je kasnije zamjenio Nikola Tominac.
Ove postrojbe sastojale su se uglavnom od pripadnika dotadašnje specijalne policije (posebnih postrojbi MUP-a RH koje su uvježbavane od ljeta 1990. godine u Kumrovcu, Vinici, Rakitju i drugim Nastavnim centrima) i dragovoljaca, i trebale su biti udarna snaga hrvatske obrane u predstojećim borbama.
Nakon »krvavog Uskrsa« na Plitvicama i pogibije hrvatskog policajca Josipa Jovića, uslijedile su i druge provokacije agresora koje su bjelodano otkrivale njegove nakane. Krvavi masakr koji su četnici Vojislava Šešelja i Vukašina Šoškoćanina počinili u Borovu Selu nad 12 hrvatskih redarstvenika iz Policijske uprave Vinkovci, uz potporu vojske (2. svibnja 1991. godine), uvukavši ih u unaprijed pripremljenu zasjedu, potvrdio je ono što su Hrvati znali već čitavu godinu prije – da je tzv. JNA na strani velikosrpskih ekstremista.
Ovaj nezapamćeni zločin, isplaniran je i osmišljen u četničkim stožerima u Beogradu i Borovu Selu, a operativno proveden pod okriljem »JNA«, odnosno novosadskog korpusa kojim je zapovijedao potpukovnik Dušan Lončar (njegov korpus će uskoro, skupa s gardijskim i oklopnim brigadama iz Srbije, Arkanovim i Šešeljevim četnicima i srpskim »teritorijalcima« sravniti Vukovar sa zemljom i počiniti jedan od najvećih masovnih zločina genocida u povijesti ovih prostora).
U takvim okolnostima, prvi hrvatski predsjednik i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, dr Franjo Tuđman i vladajuća stranka – organizator otpora (Hrvatska demokratska zajednica), morali su povlačiti poteze primjereno situaciji.
Narodu nije manjkalo volje i odlučnosti, a dragovoljaca je iz dana u dan bilo sve više. Stoga Vrhovništvo pristupa preustroju oružanih snaga, te od dotadašnjih specijalnih postrojbi MUP-a RH stvara profesionalne, visokoosposobljene, brze, pokretljive i učinkovite operativne vojne postrojbe – brigade ZNG – čije je djelovanje cijelo područje Republike Hrvatske, i koje se za najkraće vrijeme mogu angažirati na bilo kojem dijelu fronte, uz jamstvo da će zadaće biti uspješno izvršene.
Tako specijalna policija MUP-a RH ojačana tisućama dragovoljaca prerasta u četiri brigade ZNG (dvije se formiraju na zagrebačkom području, jedna na splitskom, i jedna na osječkom), koje će ubuduće biti okosnica hrvatske obrane.
Dvije spomenute postrojbe ZNG stacionirane na području općine Dugo Selo (53. samostalni bataljun kao pričuvna postrojba ZNG-a u samom mjestu, a djelatna, 2. brigada u obližnjem Trsteniku), bile su pripravne odraditi svaku postavljenu zadaću, uključujući i oslobađanje vojarni i drugih objekata »JNA«.
Ovaj posao, međutim, ponajprije je bio povjeren Kriznom štabu općine Dugo Selo i postrojbama s ovog područja (prije svega Narodnoj zaštiti, 53 samostalnom bataljunu ZNG, policiji i Teritorijalnoj obrani), dok je 2 brigada ZNG trebala intervenirati samo »ako nešto zapne«. Bila je to pravilna procjena; u slučaju angažiranja znatnijih snaga ZNG najvjerojatnije bi došlo do otvorenog ratnog sukoba, što se nije smjelo dopustiti.
Također treba znati, da je u to vrijeme 2 brigada ZNG već bila u cijelosti angažirana u bojevim djelovanjima u rajonu svoje zone odgovornosti (na Baniji), gdje je grčevito nastojala zaustaviti nalete brojčano i tehnički neusporedivo jačega neprijatelja na crtama obrane od Sunje, Komareva i Mošćenice, preko Farkašića i Slane do Pokupskog, trpeći teške gubitke. U borbama koje su se vodile na ovom području, u ljeto1991. godine, sudjelovala je i postrojba pričuvnog sastava policije iz Dugog Sela (u rajonu Donje Budičine i Petrinje). Povlačenje bilo kojeg dijela snaga s crte bojišnice oslabilo bi obranu na ovim pravcima, i moglo imati kobne posljedice za sjeverozapadni dio Hrvatske. Dio ovih pričuvnih policijskih snaga ipak je vraćen u Dugo Selo (neposredno prije pada Petrinje), i stavljen u pripravnost u vrijeme najveće krize, kada se napad na vojarnu činio neizbježnim (prema svjedočenju satnika Roberta Ćarana iz 2. gardijske brigade).
Inače, taktika oslobađanja neprijateljskih vojarni (u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Dugom Selu) podrazumijevala je kombiniranje pregovora i oružanih i drugih pritisaka, ali bez izravne primjene oružane sile. Otežavajuća okolnost za obrambene snage bila je i nazočnost Promatračke misije tadašnje Europske zajednice. Njezini predstavnici ne samo da nisu razumjeli situaciju, nego su, objektivno, svojim postupanjem išli na ruku jugovojsci i njezinim interesima.
Već je ranije spomenuto, da su ogromna ratna tehnika, velike količine naoružanja, goriva, minsko-eksplozivnih sredstava i streljiva koji su se nalazili u vojarni, sami po sebi predstavljali opasnost; stoga se nije smjela dopustiti nikakva samovolja, improvizacija ili nesmotrenost prigodom izvršavanja obrambenih zadaća. Bilo je, doduše, čak i mišljenja da s izgonom jugovojske ne treba žuriti; neki su, naime bili uvjereni da neprijatelj neće uporabiti zrakoplove i bombardirati vojarnu sve dok su tu njegovi, ali kad oni odu svakako će požuriti uništiti ono što je ostalo u skladištima i hangarima. Kasnije se pokazalo da su ovakve pretpostavke ipak (na sreću) bile pogrešne. Plašeći se naše protuzračne obrane i gubitaka zrakoplova i pilota, od takvog plana je neprijatelj odustao na samome početku. Istini za volju, drugi razlog uzrokovan je činjenicom što je pri odlasku neprijatelj izvukao najveći dio ratne tehnike, materijala i opreme, pa te eventualne žrtve s taktičkog gledišta vjerojatno ne bi imale svoga rezona i opravdanja.
Ovi prvi ustrojbeni oblici buduće Hrvatske vojske koja je rasla i stasavala u vrijeme kada se hrvatski narod borio za goli biološki opstanak, izraz su prkosa, hrabrosti i riješenosti hrvatskoga čovjeka da ne poklekne pred silom i zlom, nego sačuva i obrani ono što mu, kao i svakom drugom narodu, po ljudskim i božjim zakonima pripada - slobodu i pravo na postojanje.
- nastavlja se -
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15
Foto: 1. UCM
Autor: Zlatko Pinter
