Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Šta ste se, bre, vi ovde uzbudili, kad se nalazite zapadno od granica Velike Srbije?
Oslobađanje garnizona "JNA" na području Općine Dugo Selo i zauzimanje vojnog skladišta "Prečec" (7/15)
 

Dugo Selo

 

DEVEDESETE - Grad Dugo Selo  (piše: Zlatko Pinter)

 

 

Zapovjednik vojarne na samome početku opsadnih aktivnosti naših snaga, bio je pukovnik Radomir Tomić, velikosrpski ekstremist koji svoje oprediljenje za »Veliku Srbiju« nije niti krio

 

 - nastavak

 

Neprijateljski garnizon

 

 Vojarna »JNA« u Dugom Selu (odnosno Garnizon »Zagrebački partizanski odred«), koja je od početka predstavljala izravnu prijetnju civilnom pučanstvu na području općine, prostirala se na cca 80 hektara zemljišta opasanog jakom žičanom ogradom koja je u vrijeme eskalacije političke krize ojačana i brojnim minskim zaprekama.

 Neposredno prije nego su naše snage započele s aktivnostima blokade, u tom komplesku su bili stacionairani dijelovi 140. mbr (motorizirane brigade) i 31. pd (pješačke divizije) približno ukupne snage od 1 oklopnog i 1 mehaniziranog bataljuna, s tim što je popunjenost mehaniziranog bataljuna ljudstvom iznosila samo oko 30%. Ukupan broj ljudi bio je oko 500, od čega 80 aktivnih časnika i dočasnika, dok je ostalo bila ročna vojska i pričuva (»rezervisti«). Broj ljudi se postupno smanjivao, usporedo s pritiskom naših snaga u vrijeme blokade, uslijed prebjega ročnika i aktivnih časnika i dočasnika.

 U garnizonu je bilo stacionarano oko 60 tenkova (uglavnom T-55), i isto toliko BVP-a (borbenih vozila pješaštva), nekoliko samohodnih oklopnih vozila, više desetaka topova raznih kalibara, te višecjevni bacači raketa, veći broj minobacača i drugih oruđa, dok je pješačkog naoružanja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava bilo u količinama koje su se mjerile stotinama tona. Zapovjednik vojarne na samome početku opsadnih aktivnosti naših snaga, bio je pukovnik Radomir Tomić, velikosrpski ekstremist koji svoje oprediljenje za »Veliku Srbiju« nije niti krio. Prema svjedočenju zapovjednika Štaba TO Dugo Selo (vezano za događaje iz srpnja-kolovoza 1991. godine), on je tijekom pregovora koji su se vodili vezano za vojarnu, znao reći (obraćajući se predstavnicima suprotne strane):

Šta ste se, bre, vi ovde uzbudili, kad se nalazite zapadno od granica Velike Srbije?

 

Na ovaj način, jugooficir Tomić, ne samo da je jasno pokazivao što misli o ulozi »narodne« vojske u ovom sukobu i ideji za koju se opredijelio (jer, u to vrijeme, teze o granicama »Velike Srbije« na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag javno su izražavali samo okorjeli šovinisti poput Vojislava Šešelja, Vuka Draškovića i sl.), nego je očito nastojao poljuljati moral ljudi koji su vodili obranu Dugog Sela, i navesti ih na preispitivanje vlastitih stavova – isplati li se podnositi žrtve, ako nisi izravno ugrožen?

  Neprijatelju je svakako najviše odgovarala situacija da u »zagrebačkom prstenu« zadrži što više svojih snaga, kako bi u slučaju potrebe i za njih povoljnog razvoja situacije na fronti mogli »pritisnuti« glavni hrvatski grad i srušiti »ustašku vlast«. S druge strane, područje Dugog Sela, zbog svojeg položaja i prometne povezanosti, pogodno je za brzo prebacivanje snaga, naročito tehnike (bilo željeznicom ili cestom), u rasponu od Splita na jugu do Vinkovaca na istoku, i tu je stratešku prednost trebalo zadržati.

 Takvo zaoštravanje odnosa s lokalnim pregovaračima, i isključivost Tomića, vjerojatno su i uzrokovali njegovo smjenjivanje pukovnikom Živkom Mihajlovićem, čiji  stavovi nisu bili ništa mekši, i koji je po svemu također spadao u onaj ekstremni dio zapovjednog oficirskog kadra. Nakon što je Mihajlović (kolovoza mjeseca 1991. godine) premješten u Beograd, na to mjesto neposredno prije otpočinjanja konkretnih akcija oružane blokade vojarne, dolazi potpukovnik Nikola Rađenović,19  Srbin (rođen u Vojvodini), ali građanin Dugog Sela koji nije pripadao »tvrdoj« struji. Poslije predaje Rađenovića našim snagama, zapovijedanje preuzima časnik muslimanske nacionalnosti, pukovnik Mustafa Tuholjak, koji je na tu dužnost došao s mjesta načelnika veze u 10. korpusu »JNA«. Njegov dolazak doveo je do blagog »otapanja« u odnosima s pregovaračima i lokalnim pučanstvom, pa su mnoge stvari koje se do tada nisu mogle znati, a događale su se u vojarni, najednom je od strane nadređenog zapovjedništva bio zadužen za cjelokupno praćenje stanja sigurnosti, pa stoga i za nadzor i ocjenjivanje ponašanja zapovjednog kadra, Tuholjak bi možda i učinio onaj presudni korak i predao vojarnu Kriznom štabu. Žigić je, naime, prisustvovao svakom sastanku s Kriznim štabom, i bez njegovog znanja se nije smio ostvariti nikakav pojedinačni niti skupni kontakt s bilo kime izvan vojarne.  Tuholjaku je preostalo jedino da slijedi primjer svog prethodnika Rađenovića, te i on 02. listopada 1991. godine bježi iz Garnizona i stavlja se na raspolaganje obrani, poslije čega odlazi u Hrvatsku vojsku.

U vrijeme njegovog zapovjedanja vojarnom, nastavili su se pojedinačni prebjezi vojnika koje je naša strana vješto koristila kako bi prikupila što više podataka o svemu što je bilo vezano za stanje bojeve gotovosti i morala ljudi u SMB odorama.

 Postavljanjem potpukovnika Stoimena Stoimenova, časnika bugarske nacionalnosti na mjesto Tuholjaka, cijeli proces pregovora se vraća praktično na početak, a u vojarni se ponovno uvodi stega, te se i do informacija dolazilo mnogo teže nego ranije. Postojao je, ipak, jedan manji broj dočasnika (prije svega naših, Hrvata), koji su ostali u službi i u vojarni trpjeli svakodnevna šikaniranja, samo zbog praćenja stanja –  jer, to su bili dragocjeni i pouzdani obavještajni izvori.

 Bitno je naglasiti i to, da su sve zapovjedi i odluke o djelovanju i postupanju odgovornih osoba u vojarni Dugo Selo, donošene u najvećoj zagrebačkoj »kasarni« »JNA« (»Maršal Tito«, odnosno, u žargonu naših ljudi: Maršalka), pa tako i sve što je bilo vezano za kadrove, tako da niti Tuholjak, niti bilo koji slijedeći zapovjednik vojarne ili pregovarač, ni jednu odluku nije mogao donijeti samostalno. Vojarna Dugo Selo bila je neka vrsta ekspoziture daleko veće, jače i moćnije Maršalke, tako da je bilo sasvim izvjesno da će u slučaju bojevih djelovanja one to izvesti koordinirano. »Paraliziranje« i jedne i druge (jer, i Maršalka je, kao i sve duge vojarne u ovom dijelu Hrvatske, u isto vrijeme bila opkoljena našim snagama), bilo je od ogromne važnosti za grad Zagreb i cijelu Hrvatsku. Zato je bilo bitno da se i zadaća u Dugom Selu odradi kvalitetno i uz punu suradnju s republičkim tijelima vlasti.

 Međusobni odnosi zapovjednog kadra unutar dugoselske vojarne nisu bili ni malo idilični – bilo je svađa, međusobnog optuživanja, prebacivanja krivnje s jednih na druge i sl., a sve uzrokovano strahom i neizvjesnošću.  

 Za one koji su tada bili na službi u vojarni, a imali su u Dugom Selu obitelji, to je predstavljalo dodatnu otegotnu okolnost. Nije zgorega, međutim, podsjetiti, da su obitelji časnika i dočasnika Hrvata boravile u svojim stanovima, dok su njihove kolege (Srbi, Crnogorci, Makedonci), žene i djecu uglavnom sklonili izvan domašaja mogućih ratnih djelovanja, odmah po otpočinjanju ljetnih ferija za školsku djecu, lipnja mjeseca 1991.      Stanovi za časnike i dočasnike »JNA« nalazili su se u posebno (namjenski) izgrađenim stambenim zgradama u neposrednoj blizini vojarne, tako da do najudaljenije od njih, u ulici Braće Cobović (danas Kolodvorska) nije bilo više od 500 metara zračne linije.

 Ovo izmještanje oficirskih obitelji u tako maloj sredini kakva je Dugo Selo nije moglo proći nezapaženo, i ta činjenica je bila još jedan razlog podozrenju i nepovjerenju glede krajnjih ciljeva koje su mnogi od njih (obzirom na ukupne okolnosti), očito imali.Odnos dugoselaca prema zapovjednicima poput Tomića i »rezervistima« (koji su došli iz Srbije i Bosne i Hercegovine), bio je naročito neprijateljski, u svakom pogledu. Narod ih je smatrao četnicima, što su oni uistinu i bili, i tako ih u svakodnevnim uličnim razgovorima i nazivao. S pravom je kao okupaciju osjećao i samo prisustvo ove oružane sile na svome području; utoliko prije, što već u srpnju i kolovozu Slavonija i Srijem gore (jer jugovojska i četnici zajedničkim snagama napadaju Pakrac, Daruvar, Lipik, Vukovar, Erdut, Dalj, Borovo Naselje i druga mjesta), na Baniji i Kordunu se čine brutalni masakri nad hrvatskim civilima, slično je i u »kninskoj krajini«, Lici i sjevernoj Dalmaciji, gdje se također pale sela, te krvoločno ubija i progoni hrvatski i drugi nesrpski živalj.

 Opravdani revolt i gnjev građana zadržavali su se ipak na razini verbalne netrpeljivosti i još uvijek nisu prelazili u fizičku agresiju.

 Jedna od malobrojnih povoljnih okolnosti u slučaju dugoselske vojarne bila je ta, što je dobar dio vojnika unutar garnizona bio albanske nacionalnosti, te se u slučaju bilo kakve oružane agresije od strane »JNA« s velikom vjerojatnoćom moglo pretpostaviti da oni neće slušati svoje nadređene i da će po svaku cijenu nastojati napustiti postrojbu.

 U svim razgovorima koje su s predstavnicima »JNA« vodile naše snage (prije svega Krizni štab), opetovano je naglašavano da se prema pripadnicima vojske neće primjenjivati sila ukoliko mirno napuste vojarnu, te da će svi biti pušteni kućama, a časnici, dočasnici i ostali zaposleni će zadržati svoje stanove i ostale beneficije, uključujući priznavanje činova i zaposlenje u Hrvatskoj vojsci ili civilnom sektoru.

 Stoga je Krizni štab općine Dugo Selo rujna mjeseca 1991. godine uputio javni Poziv oficirima i vojnicima dugoselske kasarne u kojem je stajalo sljedeće:

»U ratu koji se danas vodi protiv Hrvatske, nemojte biti na strani napadača.

Odbijte služiti mržnji i nasilju, napustite agresorsku vojsku. Gurnuti ste u rat koji je besmislen, rat u kojem vas sile na zločin protiv civilnog stanovništva i protiv naroda u čijoj ste sredini.

 U tom je ratu ugroženo vaše pravo na mir i sreću, ugroženo je vaše ljudsko dostojanstvo, a ugrožen je i sam vaš život. Svima, koji se prijave vlastima Republike Hrvatske, jamči se osobna sigurnost.

 Prijavite se oslobođeni bilo kakvog straha, prvoj policijskoj postaji, Općinskom sekretarijatu za obranu, ili pak Kriznom štabu, gdje ćete biti prihvaćeni i zaštićeni.

 Oficirima se garantira zadržavanje čina, plaće i ostalih materijalnih uvjeta.

 Pozivamo vojnu jedinicu dugoselske kasarne da se stavi na raspolaganje Kriznom štabu općine Dugo Selo ili nadležnim organima Republike Hrvatske.«

 

 Najekstremniji među jugooficirima predvođeni već spomenutim Stiomenovim i kosovcem  Miloradom Žigićem, ni ovu niti buduće ponude nisu željeli prihvatiti, iako su jamstva državnoga vrha bila sasvim ozbiljna i data pred Promatračima Europske zajednice. Bili su očito riješeni do kraja slušati zapovjedi svojih nadređenih u Maršalki.

 Njihove stavove nisu smekšale niti vijesti o padu skladišta i vojarni  u mnogim mjestima sjeverozapadne Hrvatske. Stoga se, prema smjernicama Vrhovništva Republike Hrvatske i predsjednika dr Franje Tuđmana, počela primjenivati strategija postupnog kadrovskog »demontiranja«, koje je pored ostaloga podrazumijevalo »vrbovanje« pojedinih časnika i stimuliranja njihovog napuštanja vojne službe. Ove akcije provodile su se na razne načine, uključujućii djelovanje preko obiteljskih i prijateljskih veza, te malobrojnih hrvatskih dočasnika koji su iznutra slabili moral i bojevu spremnost, dostavljajući važne podatke našoj strani i djelujući u smjeru slabljenja morala i narušavanja sustava vođenja i zapovjedanja. Neki od njih (poput dočasnika Ivana Tuđe), imali su vrlo važnu ulogu u tom dijelu, te su osiguravali prijeko potrebne kontakte predstavnika Kriznog štaba s neprijateljskom stranom, i  obavljali čitav niz drugih rizičnih i odgovornih zadaća od ogromnog značaja za obranu.

 Odlazilo se na redovite konsultacije, i vodilo se računa o striktnom poštivanju svih zapovijedi nadređenih instanci, kako bi se izbjegle sve samovoljne akcije i postupci pojedinaca. U tako pregrijanoj i napetoj atmosferi, bio je dovoljan samo jedan neodmjeren postupak ili krivi korak, pa da se dogodi ono najgore – poput slučaja u Bjelovaru, gdje je srpski  jugooficir očito smanjene uračunljivosti, aktivirao eksploziv u skladištu i time presudio i sebi i nekolicini vojnika koji su bili na službi u tom objektu.

 

- nastavlja se -

 

 

  1     2     3     4     5     6     7     8      9     10     11     12     13     14     15  

 

 

 

 Foto:  1. DPCM

 

Autor: Zlatko Pinter

 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 

Zlatko

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 258 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
U drugom krugu predsjedničkih izbora biti će:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

DOMOLJUBNI PORTAL - 2019 - CrneMambe.hr