POVIJEST
DEVEDESETE - Grad Dugo Selo (piše: Zlatko Pinter)
Više od tri mjeseca oko vojarne provodili smo kombinaciju aktivnog i pasivnog otpora
- nastavak
Evo što o toj akciji, i svemu što je uslijedilo nakon nje, kaže tadašnji član Kriznog štaba općine, zamjenik zapovjednika Područnog stožera NZ i narodni zastupnik u saboru Republike Hrvatske, dr veterine Borislav Zorić:
»...Budući da je primirje održano, Dugo Selo bilo je pošteđeno razaranja. U nekoliko navrata situacija je 'mirisala' na sukob, jer je garnizon od 13 rujna 1991. godine u totalnoj blokadi držalo oko 300 pripadnika dugoselske NZ. Naši pripadnici bili su u smjenama raspoređeni na nekoliko glavnih blokadnih punktova. Tako smo zatvorili ulaze u vojarnu, uz nadzor kompletnog prostora oko nje, kako bi na vrijeme reagirali u slučaju nasilnog izlaska JNA u grad ili okolna dugoselska naselja na Martin Bregu. Međutim, tijekom pregovora, uvidjeli smo da je moral preostalog ljudstva u vojarni nedovoljan za proboj iz okruženja, iako su posjedovali dovoljno naoružanja da uzdrmaju naše opsadne linije, pa čak i da ih razbiju oklopno-mehaniziranim sredstvima. Omjer u naoružanju bio je višestruko na armijskoj strani, budući da je u dugoselskoj vojarni bilo smješteno oko 60 tenkova i otprilike isti broj oklopnih transportnih vozila. Osim toga, posjedovali su desetak teških topova, višecjevne bacače raketa, protuzračna, protuoklopna i samohodna artiljerijska oruđa, minobacače i veliku količinu drugog naoružanja, s kojim su se, zbog paničnog straha među ročnicima, namjeravali braniti.
Dugotrajnim psihološkim smicalicama i raznim improvizacijama, uspjeli smo prikriti stvarno stanje naoružanosti naših ljudi raspoređenih oko vojarne. Ono što je zaplašilo pripadnike JNA, bio je veliki broj uniformiranih ljudi koji su sredinom rujna, preko noći, okružili vojarnu, ne dopuštajući daljnju opskrbu garnizona. Uskraćivanjem vode i struje, vojnicima je odaslana jasna poruka da su postali nepoželjni u Dugom Selu, a postavljanje protutenkovskih 'ježeva' i stražarskih položaja bio je znak da mislimo ozbiljno. Nedostatak težeg oružja u našim redovima, posebno protuoklopnog i topničkog, zamijenio je silni entuzijazam kojim su pokriveni svi organizacijski propusti, a naš glavni adut u pregovorima postalo je vrijeme, jer se oduživanjem blokade vojsci nametnulo permanentno stanje iscrpljenosti, nervoze, i straha za vlastiti život. Deseci vojnika pobjegli su iz vojarne ne želeći više sudjelovati u njenoj obrani. Odbjegle smo prihvaćali u dugoselskoj policijskoj postaji, gdje su dobili civilna odijela i novac za putne karte, a mogli su odabrati i prijelaz u Hrvatsku vojsku... Od prebjega smo nastojali prikupiti informacije o moralu preostalih pripadnika...rasporedu tenkova, topova i minskih polja, načinu obrane objekta i kontaktima sa zapovjedništvima i vojarnama JNA u Zagrebu.
Pregovaračku liniju s vodećim časnicima dugoselskog garnizona održavao je Krizni štab koji su činili vodeći ljudi iz političkih i obrambenih struktura općine. Zapovjednik KŠ bio je Teklić koji je tada obnašao dužnost predsjednika Izvršnog vijeća općine. Teklićevi suradnici bili su Stjepan Benček, zapovjednik policijske postaje u Dugom Selu, Stjepan Bertek, sekretar općinskog sekretarijata za narodnu obranu, te Jakov Pandža, Ivica Konjević i ja. U rad KŠ-a povremeno se uključivao Marijan Šola, predsjednik Skupštine općine.
(....) Potkraj studenog 1991. dogovoreno je iseljavanje ljudstva i naoružanja JNA dugoselskog garnizona u novozagrebačku vojarnu 'Maršal Tito', a odatle za Bosanski Novi i Banja Luku u B i H. Postupak selidbe potrajao je gotovo mjesec dana. Borbena i neborbena vozila i oruđa iseljavali su u par navrata, slijedom hrvatsko-armijskih dogovora o evakuaciji snaga JNA sa šireg zagrebačkog područja. U tih mjesec dana, naoružanje 140. mehanizirane brigade JNA odvezeno je armijskim konvojima za 'Maršalku', a mi smo iz skladišta vojarne preuzeli naoružanje TO općina Dugo Selo, Vrbovec, Ivanić Grad, Sv. Ivan Zelina i Kutina. Prema dogovoru, JNA je trebala razminirati prostor vojarne nakon odlaska posljednjeg konvoja, a mi smo, pak, morali omogućiti nesmetano seljenje savezne vojske iz Dugog Sela. Dogovora su se pridržavale obje strane, pa je tako 23. prosinca 1991., završena evakuacija rasformiranog garnizona. Toga dana preuzeli smo razminiranu i ispražnjenu vojarnu bivše JNA«.
Dražen Najman i drugi autori, u istoj knjizi, na str. 16-25., objavljuju nekoliko faksimila dokumenata koji se odnose na problematiku blokade vojarni i ukupnih obrambenih aktivnosti Narodne zašttite, policije, postrojbi ZNG-a i Kriznih štabova. Zapovjedi i uredbe, također su regulirali problematiku osiguranja smještaja prebjezima i zarobljenim neprijateljskim vojnicima, prema kojima se moralo postupati prema međunarodnim konvencijama, bez ikakvih mjera prisile.
U istoj knjizi (str. 149-156.), o spomenutim aktivnostima na području Dugog Sela svjedoče i istaknuti članovi Područnog stožera Narodne zaštite Dugo Selo, Ante Sesan i Miroslav Hrelja, uz nekoliko fotografija iz tog razdoblja.
Evo što o stanju morala naših ljudi i o ukupnoj situaciji po pitanju blokade vojarne, kaže tadašnji istaknuti član Područnog stožera Narodne zaštite Dugo Selo, Miroslav Hrelja:
»Među našim ljudima vladalo je razočaranje što se ne priprema napad na vojarnu JNA dugoselskog garnizona, no za održavanje mirnog stanja stalnim pregovorima s oficirima u vojarni imali smo nekoliko valjanih razloga. Prvi je bio nedostatak težeg naoružanja za udar na ukopane položaje oklopno-mehanizirane postrojbe JNA, a drugi poštivanje zapovjedi o nenapadanju, koje su nam pristizale iz Zagreba, od gradskog Kriznog štaba. Treći razlog moramo potražiti u činjenici da su tenkovske, topničke i raketne cijevi iz vojarne 'Zagrebački partizanski odred' bile uperene na civilne objekte u Dugom Selu i industrijsku zonu na istoku Zagreba, prema Sesvetama, Žitnjaku i Pešćenici.
Stoga smo više od tri mjeseca oko vojarne provodili kombinaciju aktivnog i pasivnog otpora, i to pregovorima članova dugoselskog Kriznog štaba te stalnim aktivnostima odreda NZ na linijama blokade.«
Na koji se način i kojim sredstvima u praksi provodila akcija blokade, doznaje se iz svjedočenja načelnika inžinjerije ŠTO (Štaba teritorijalne obrane) Dugo Selo, Šimuna Rogića i pripadnika inžinjerijskog voda Ivana Rijetkovića:
»...Dana 13/14. rujna 1991. godine, nakon mobilizacije inžinjerijskog voda 53. samostalnog bataljuna pod zapovijedanjem Nenada Plašića i njegovog zamjenika Ivana Vuzdara, prišlo se izradi plana djelovanja i uređenju odobrenih točaka. Na temelju datih prosudbi, predložili smo sljedeća rješenja koja su prihvaćena od zapovjednika:
- punkt Kopčevec sa 7 vojnika, 40 kom. PTM-3, 10 kom. PPM i 10 'Molotovljevih koktela', ljudstvo bez naoružanja
- punkt Park Dugo Selo s 11 vojnika, 68 kom. PTM-3, 20 kom. PPM, 10 kom. 'Molotovljevih koktela', ljudstvo bez naoružanja
- punkt Kozinšćak sa 6 vojnika, 48 kom. PTM-3, 10 kom. PPM, i 5 kom. 'Molotovljevih koktela'
- punkt most Božjakovina sa 6 vojnika, most miniran, a dodatno osigurano 48 kom. PTM-3, 10 kom. PPM i 5 kom. 'Molotovljevih koktela'
- punkt most Črnec sa 6 vojnika, most miniran, a dodatno osigurano 28 kom. PTM-3, 10 kom. PPM i 5 'koktela'
Napominjeno da smo pješačko naoružanje zadužili tek 19. rujna 1991. i to 12 komada PAP s 540 komada, streljiva za čitav vod...«
Za PZO osiguranje bili su zaduženi zapovjednici Mladen Fuks i Ivica Novak, koji su svoju zonu odgovornosti pokrivali s položaja na Martin bregu, protuzračnim raketnim sustavima »Strela 2-M«. Ovo je značilo puno i u psihološkom smislu, jer je strah od zrakoplova i njihovih udara, ne bez razloga, bio stalno prisutan.
- nastavlja se -
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15
Foto: 1. DPCM
Autor: Zlatko Pinter
