POVIJEST
DEVEDESETE - Grad Dugo Selo (piše: Zlatko Pinter)
Početkom druge polovice rujna mjeseca 1991. godine bila je izvršena čak i evakuacija građana Dugog Sela
- nastavak
Okolo vojarne iskopani su rovovi, a na svim punktovima gdje su se očekivali mogući udari, napravljeni utvrđeni bunkeri i grudobrani od vreća napunjenih pijeskom.
Stanje je nepromijenjeno i sljedećih dvadesetak dana.
Iz vojarne povremeno dopire rafalna paljba iz streljačkog naoružanja, a redovite su i aktivnosti paljenja tenkova i pomjeranja u krugu poligona. U tim trenucima je budnost naših snaga udvostručavana.
Počevši od rujna mjeseca 1991. godine, ratni zrakoplovi su u više navrata djelovali po gradu Zagrebu i široj okolici (uključujući raketiranje sljemenskog odašiljača i Banskih dvora), a 08. studenoga tukli su i Dugo Selo, lokaciju radničkog naselja Gorica, gdje je u privremenoj »vojarni« bio smješten jedan dio naših snaga.
Zbog svega toga, blokade su postale još čvršće, a svakodnevno se operativno provode zadaće na daljnjem utvrđivanju punktova na kojima se planira pružati najžešći otpor. Sve je spremno za potpuno zapriječavanje ulica, izrađuju se dodatne količine ježeva itd.
13.11.1991. godine, uz nazočnost Promatračke misije EZ-a, potpisan je sporazum između Republike Hrvatske i »JNA«, o mirnom odlasku vojske, čime su i ukupne aktivnosti oko blokada krenule nešto mirnijim tijekom. Na vojsku i njezino kretanje se ipak i dalje budno motrilo, a objekat je danonoćno okružen našim snagama koje će tamo ostati do konačnog odlaska neprijateljske oružane sile.
Iz usmene izjave Borislava Zorića od 08.10.2005. godine, doznaju se i neki drugi detalji vezani za obrambene aktivnosti na području Dugoga Sela (a što vjerojatno još uvijek nije pismeno zabilježeno i publicirano). Vrijedno je razmotriti ih, jer zasigurno mogu doprinijeti boljem razumijevanju svih okolnosti u kojima se odvijala borba za samostalnu i suverenu hrvatsku državu.
Od samoga početka, organizatori dugoselske obrane (gospoda: Teklić, Velić, Benček, Bertek, Zorić, Šola, Begović, Pandža, Prce, Zuccon i drugi) bili su na udaru KOS-a JNA i njihove suradničke mreže. Prema podacima kojima su tada raspolagali članovi Kriznog štaba i Zapovjedništva obrane Dugog Sela, pored objekata koji su (u slučaju oružanog sukoba) bili prvi na udaru topništva iz vojarne – zgrade općine, Elektre, policije, Ureda za obranu i sl., ciljničke sprave na minobacačima bile su podešene tako, da bi u tom slučaju njihove kuće doživjele istu sudbinu.
U vrijeme najveće krize, početkom druge polovice rujna mjeseca 1991. godine, bila je izvršena čak i evakuacija građana Dugog Sela, tako da je veći dio naselja bio danima ispražnjen.
Zorić također detaljno opisuje kako je teklo izvlačenje pojedinih visokih oficira »JNA« iz vojarne. Morala se koristiti svaka mogućnost, uključujući i prijateljske i obiteljske veze, kako bi se došlo s njima u kontakt. Slučaj jednoga od tih časnika (Rodića – Srbina oženjenog Hrvaticom iz Varaždina), kojega je supruga uvjerila da napusti vojsku i preda se našim snagama, da bi se kasnije angažirao na ustrojavanju tenkovskih postrojbi Hrvatske vojske, jedan je od rijetkih takvih primjera, ali i dokaz da je i na drugoj strani bilo pojedinaca koji nisu bili zadojeni mržnjom prema hrvatskom narodu i njegovoj državi, nego su, naprotiv, pripomogli borbi za oslobođenje. Rodić je također imao istaknutu ulogu pri predaji velikog skladišta »JNA« (Murat) u Jastrebarskom našim snagama. Uvelike zahvaljujući njemu, to je obavljeno bez žrtava i otpora jugovojske.
Na kraju spominje još neke događaje nalik na klasične ratne anegdote koje bi također morale ostati zabilježene.
Budući da je neprijatelju trebalo pokazati kako smo jaki i raspolažemo svim vrstama naoružanja, pa i protuoklopnim (koga su se dugoselski zapovjednici oklopnih postrojbi stacionairanih u vojarni, iz razumljivih razloga najviše plašili), naši branitelji su se morali dovijati na razne načine. Tako se netko dosjetio, da bi se dijelovi običnih kanalizacijskih cijevi mogli iskoristiti na način da se simuliraju nepostojeći protuoklopni topovi-bestrzajci (tzv. ZIS-ovi). Na to mjesto, postavljana je i »posada« (nepostojećeg) oruđa, te je izdaleka uistinu sve djelovalo prilično uvjerljivo.
Ante Sesan, bivši član Područnog stožera Narodne zaštite (PSNZ) Dugo Selo, svjedoči, među ostalim i o tomu:
»... Zabrinjavalo nas je to što je dugoselska NZ raspolagala tek s 60-ak automata, pušaka i drugih cijevi u prvim danima operacije protiv armijske postrojbe koja je bila opremljena tenkovima, topništvom, bacačima raketa i teškim oruđima. Doduše, naoružanost u našim jedinicama malo se bila poboljšala nakon osvajanja vojnih skladišta 'Prečec' i 'Duboki Jarak'. Ipak, prilikom blokade morali smo pribjeći trikovima i improvizaciji kako bi oficire i vojnike JNA uvjerili da posjedujemo sredstva za zaustavljanje njihovih oklopnih vozila ako krenu na grad, ili prema Zagrebu radi spajanja s jedinicama iz 'Maršalke'. Jedan od takvih trikova bili su lažni topovi koje smo napravili tako što smo široke cijevi od salonita postavili na ježeve i rasporedili ih prema ulazu u bazu, odakle se moglo zaprijetiti tenkovskim probojem. U kasnijim pregovorima oficiri JNA postavljali su članovima Kriznog štaba općine pitanja o topovima, smatrajući da su naše jedinice spremne za protuoklopnu borbu.«
Samouvjerenost i odlučnost pregovarača Kriznog štaba, koji su odlazili redovito u vojarnu na pregovore (po cijenu toga da budu zarobljeni ili ubijeni), također je ostavljala dojam da su obrambene snage Dugog Sela naoružane »do zuba«. Bila je to također djelotvorna metoda psihološkog pritiska koja je dodatno zbunjivala agresora. Jugooficiri vjerojatno nisu mogli razumjeti istinsku motivaciju naših ljudi, te su bili uvjereni da su njihova odlučnost i hrabrost vezani ne samo za brojčanu, nego i oružanu nadmoć.
Kako je osvojeno skladište »Prečec«
Dobro utvrđeno i čuvano vojno skladište »Prečec«, nalazilo se nedaleko od Dugog Sela, na samoj granici sa susjednom općinom Ivanić Grad. Na površini od oko 3 hektara, bila su smještena golema skladišta krcata velikim količinama raznog ratnog materijala (minsko-eksplozivnim sredstvima i streljivom raznih kalibara).
I u vrijeme mira, ovom mjestu se nije bilo lako približiti, budući da su objekat čuvali naoružani stražari koji su mogli pucati bez posebnog prethodnog upozorenja, a raspolagao je i drugim mjerama osiguranja (sa 9 specijalno dresiranih pasa-čuvara, uređajima za registriranje vibracija i zvukova i sl.), te bio ograđen dvostrukim redom bodljikave žice s brisanim prostorom od nekih desetak metara, sredinom kojega je iskopan kanal napunjen vodom.
Skupina hrvatskih dragovoljaca iz Dugog Sela na čelu s Nikom Velićem, već u ljeto 1991. godine pravi prve planove za zauzimanje ovog skladišta. Motiv za to bio je vrlo jednostavan i sastojao se u činjenici da su postrojbe naše policije i vojske bile vrlo oskudno i slabo opskrbljene naoružanjem i streljivom, dok su vojno-četničke skupine na Baniji i u Slavoniji već vršile masakre i masovna ubijanja naših civila, paleći cijela sela, pljačkajući, progoneći, i zauzimajući dio po dio teritorija. Agresoru je trebalo oteti ono što se moglo, i što je bilo na dohvat ruke, i što je, na kraju, desetljećima kupovano od novca hrvatskih građana koji su preko državnih poreza financirali sve potrebe »JNA«, pa i njezino opremanje i naoružavanje.
Ali, moralo se raditi oprezno i promišljeno.
- nastavlja se -
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15
Foto: 1. DPCM
Autor: Zlatko Pinter
