POVIJEST
DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije (piše: Zlatko Pinter)
Ali zapamti Sekule, ja sam kao i vojnik u ratu, u rovu, iz koga vodim borbu za prava hrvatskoga seljačkoga naroda
Stvaranje političkog saveza između Hrvata i prečanskih Srba 1927. godine (formiranjem Seljačko-demokratske koalicije – SDK koja se sastojala od HSS-a i SDS-a), pri čemu su se dvije tada najjače političke ličnosti iz redova Hrvata i Srba u Hrvatskoj (Stjepan Radić i Svetozar Pribićević) našle na istoj strani, bilo je trn u oku beogradskom režimu, koji je od početka nastojao, na razne načine i svim sredstvima razbiti ovu koaliciju.
S pravom osjećajući da polako ali sigurno gubi političku premoć i da će sve teže biti održati dotadašnji kruti centralizam koji joj omogućava potpunu hegemoniju i prevlast u državi, beogradska vladajuća oligarhija je sve više pribjegavala i nelegalnim, izvanparlamentarnim metodama borbe koje su se očitovale u montiranim političkim procesima, ucjenama, prijetnjama i pritiscima. Sve to imalo je za cilj razbiti oporbu i utišati svaki glas političkih neistomišljenika.
Kako bi se zakulisne i konspirativne akcije nesmetano provodile, režim je angažirao sve raspoložive resurse – od policijskih agenata i vojne obavještajne službe, do četničkih udruženja i Orjune. Jedna od konspirativnih organizacija koja je bila povezana izravno s prijestolonasljednikom (i kasnije kraljem) Aleksandrom Karađorđevićem, bila je tajna oficirska organizacija „Bela ruka“ (koju je vodio general Petar Živković – poslije uvođenja šestosiječanjske diktature predsjednik Vlade).
Nasilni obračun s oponentima velikosrpskog diktatorskog režima bio je najavljivan danima prije krvoprolića u „Narodnoj skupštini“ (20. lipnja 1928.), pa i na sjednici koja je prethodila toj kobnoj krvavoj, kada su zastupnici iz redova Narodne radikalne stranke Puniša Račić, Toma Popović i Joca Selić otvoreno i bez ikakvoga uvijanja Stjepanu Radiću prijetili smrću.
Stoga su mu mnogi, pa i supruga Marija savjetovali da na sjednicu ne ide, što je on rezolutno odbijao, čvrsto riješen da ne popusti pod prijetnjama i pritiscima.
Posljednju večer i noć prije sudbonosnog dana, tribun hrvatskoga naroda proveo je kod svoga sinovca Pavla Radića u Beogradu. Prije toga, uredniku svoga lista Narodni val izdiktirao je članak pod naslovom „Paklenski plan Velje Vukićevića“, najavljujući u podnaslovu: „U očajanju predsjednik vlade spreman na sve“ i „Što snuje Velja Vukićević s Dragomirom Jankovićem?“ U ovom tekstu Radić je otvoreno iznio svoja saznanja o tomu kako je predsjednik vlade Vukićević spreman na sve, pa i nasilje. To je potvrdio i jedan od radikalskih prvaka, dok je njegov list Jedinstvo otvoreno pisao kako „Radića i Pribićevića treba ubiti“.
Radić je svjesno zanemario i savjet čelnika Crnogorske stranke i svoga bliskog suradnika Sekule Drljevića koji mu je također govorio da ne odlazi na sjednicu, jer opasnost od ubojstva je „očevidna i neposredna“.
„Ali zapamti Sekule, ja sam kao i vojnik u ratu, u rovu, iz koga vodim borbu za prava hrvatskoga seljačkoga naroda. Ili ću iz tog rova izaći kao pobjeditelj ili će me iz njega mrtvoga iznijeti hrvatski narod“, rekao je hrvatski seljački tribun Drljeviću.
"Mogu me ubiti, ali moj duh neće", riječi su Radića uoči odlaska u Skupštinu na dan atentata. On je itekako osjećao što se može dogoditi, no nije mogao niti htio pognuti glavu, ustuknuti i ostaviti na cjedilu svoje prijatelje, suborce i političke istomišljenike. Uostalom, ne jednom u svojoj dotadašnjoj političkoj karijeri znao je naglasiti kako je borba za narod, slobodu i pravicu vrijedna svake, pa i najveće žrtve.
Kobne srijede 20. lipnja te 1928. godine, u Beogradu je svanuo lijep i sunčan dan. „Narodna skupština“ bila je smještena u ulici kneza Miloša u zgradi konjičke vojarne. Nakon okupljanja zastupnika, u 9 sati i 45 minuta započela je sjednica.
U prvome redu sjedili su Ivan Pernar, Stjepan Radić, Ivan Granđa, Svetozar Pribičević i Juro Basariček, a iza njih dr Stjepan Košutić. Jakov Jelašić, Stipe Matijević, Rude Bačinić i veleposjednik iz Križpolja Ante Pavlović. U dvorani je bio i dr. Ante Pavelić, glavni tajnik Hrvatske stranke prava (tada zastupnik za grad Zagreb izabran na listi Hrvatskog bloka), a na galeriji Gustav Perčec, njegov suradnik.
Na samome početku, zastupnici SDK protestirali su zbog prijetnji smrti Stjepanu Radiću, koje su na prošlom zasjedanju otvoreno iznijeli radikalski zastupnici Toma Popović, Puniša Račić i Joca Selić, što je od radikala dočekano s ogorčenjem.
Ovom prigodom (u nedostatku originalnih stenograma sa sjednice), oslonit ćemo se na opis koji nam daje Josip Horvat u svojoj knjizi Politička povijest Hrvatske.
Evo kako on opisuje tijek zasjedanja:
„Na zapisnik govori najprije Pucelj, a poslije njega Kosanović. Tu je došlo do prvih objašnjenja. Pribićević dovikuje ministru građevina Peri Markoviću:
– Nemojte neprestano suflirati, vi ste opstruirali protiv rođene zemlje na Krfu.
Pera Marković: Nije istina.
Pribićević: Dok ste bili u opoziciji stalno ste govorili o zapisniku.
Pera Marković: Govorio sam samo onda, kada sam imao pravo.
Dolazi do sukoba između demokratskog poslanika Vojvode Lune i Radićevaca. Luna prijeti Radićevcima i dovikuje im:
– Priđite k meni, ako smijete!
Poslanici iz opozicije rugaju mu se:
– Oho, to je Čaruga, on prijeti!
U dvorani nastaje buka. Predsjednik prijeti da će prekinuti sjednicu, ako se poslanici ne umire. Nakon ovoga Pribićević govori o zapisniku i protestira, što njegova izjava o Beogradskim konvencijama nije ušla u zapisnik.
– Ja hoću da konstatiram – veli Pribićević, – naše stanovište, naime da se konvencije ne mogu sada potvrditi, već da moraju opet doći pred Narodnu Skupštinu. Ako se želi njihova ratifikacija, treba da se oni rastave. Prema tome stojimo pred problemom ne samo ratifikacije Nettunskih konvencija, već i Beogradskih konvencija.
Poslije govora Pribićevića uzima riječ narodni poslanik SDK Maštrović. On protestira što u zapisnik nije unišlo da su Tomo Popović i Puniša Račić rekli na jučerašnjoj sjednici: »Ovdje će padati glave. Dok ne ubijemo Stjepana Radića ne će biti mira«. Svako od nas osjeća da se nalazimo u teškoj atmosferi, u kojoj se prijeti sa ubojstvom i to onih ljudi, koji predstavljaju najnapredniji i najbolji dio našega naroda, a to su Stj. Radić i Sv. Pribićević. Ja molim predsjednika Narodne skupštine, da tome stane na kraj. Jer ako pusti maha stvaranju takove psihoze, neka zna, da dolazi rasulo ove države. Jer ako nas ne bude u ovoj državi, bit će rasulo.
Pernar: Svi ovako misle kao Puniša Račić.
Nastaje graja.
Nakon ovoga uzima riječ Tomo Popović.
Tomo Popović: G. Stjepan Radić jučer u sjednici Narodne skupštine pravio je primjedbu na poslovnik i tražio prozivku, jer na ovoj strani nije bilo poslanika i on je pozvao narodne poslanike da vrše svoju dužnost. Jest, gospodo, narodni poslanici su i došli ovamo da vrše svoju dužnost i ja sam došao ovamo da vršim svoju dužnost narodnog poslanika, a nisam došao da gledam cirkus u Narodnoj skupštini. (Graja i protesti Seljačko-demokratske koalicije.) Govori g. Stjepana Radića toliko su bljutavi da se sa indignacijom preko njih prelazi. G. Stjepan Radić nema prava da poziva ni jednog poslanika da sluša njegove bljutave govore. (Graja i protesti Seljačko-demokratske koalicije.) Svačije pametne i razložne govore cijela Narodna skupština sa najvećom pažnjom sluša, ali lude govore Stjepana Radića koji pristoje jednom kočijašu, sa kočijaškim vicevima, ne mora Skupština da sluša. (Seljačko-demokratska koalicija lupa u klupe i ogorčeno protestira. Dr. Ivan Pernar: Bezobrazniče jedan! Stipe Matijević: Ovo je razbojnička špilja!)
Predsjednik dr. Ninko Perić: Opominjem g. Tomu Popovića da upotrebljava pristojnije riječi. (Graja i protesti Seljačko-demokratske koalicije.)
Tomo Popović: Šta hoćete? Ja se vas se ne plašim! Ja ću da vam kažem to isto što sam i jučer kazao. Ja ću to da ponovim. Ja ću da kažem ono što mislim.
Dr. Ivan Pernar: Ti misliš da si na Kosovu, a ne u Narodnoj skupštini!
Tomo Popović: Ako vaš vođa, ako Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži sa vrijeđanjem, ja vam jamčim, da će njegova glava pasti!
Burni, ogorčeni i žučni protesti sa lupanjem u klupe od strane SD koalicije. Mnogi poslanici SD koalicije prilaze predsjedničkom stolu i protestiraju.
Rude Bačinić: Jeste li čuli, predsjedniče, da će njegova glava pasti?
Dr. Ivan Pemar: To se ne smije događati u Skupštini. To je bezobrazluk.
Tomo Popović: Ja vam gospodo to kažem i ja od toga ne bježim. Ja vam to jamčim!
Dušan Bošković: Ne bojimo se mi od vas.
Ogorčeni i žučni protesti sa zaglušnom grajom i lupanjem o klupe od strane poslanika SD koalicije.
Tomo Popović: Zato neće biti krivac Srbija, neće biti krivi Srbi, nego ćete biti krivi vi, koji niste dresirani. Sramota je, da takvi kakvi ste, da ste došli u Narodnu skupštinu.
Graja, protesti i lupa o klupe ne prestaju kod opozicije.
Predsjednik dr. Ninko Perić: Molim gospodu za mir, da bi se mogao govornik čuti.
Tomo Popović (nastavlja): Mi ćemo vas naučiti pameti!
Dr. Ivan Pernar: Mi smo došli u razbojničku špilju, nakon toga mi vidimo, da smo u razbojničkoj špilji, mi nismo u parlamentu.
Predsjednik dr. Ninko Perić: Ja ne mogu da čujem, kad vas trideset lupa o klupe. (Graja, lupanje o klupe i objašnjenja medu poslanicima ne prestaju. Glasovi kod opozicije: Opomenite govornika, da ne provocira.) Sa kakvim pravom tražite, da ja čujem, kad trideset vas lupa o klupe! Molim mir, gospodo. (Graja i dalje traje, poslanici Seljačko-demokratske koalicije lupaju o klupe.) Ja, gospodo, ne mogu da čujem govornika, kad vas trideset lupa o klupe.
Tomo Popović (nastavlja): G. Stjepan Radić je većinu nazvao stokom, a ja mu kažem da je on sa svojim nedresiranim i nevaspitanim poslanicima stoka.
(Protesti kod opozicije i glasovi: Zar predsjednik ne čuje šta govornik govori?!)
Predsjednik dr. Ninko Perić: Ja, gospodo, ne mogu da čujem govornika, kad vas trideset lupa o klupe, ništa nisam čuo, ali ću vidjeti, šta je tko od gospode poslanika kazao, pa ću prema tome i postupati; molim za mir, gospodo! (Graja i dalje traje.)
Prekidam sjednicu zbog nereda.“
(Iz knjige Josipa Horvata, Politička povijest Hrvatske, II, August Cesarec, Zagreb, 1989., str. 339.-340.; preuzeto iz: https://hr.wikipedia.org/wiki/Atentat_u_Narodnoj_skupštini_1928.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 25.10.2017.)
- nastavlja se -
Foto: 1. DPCM
Autor: Zlatko Pinter