POVIJEST
DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije (piše: Zlatko Pinter)
- nastavak 3.2. Teror i zločini
Nije on, dakle, bio samo „simpatični debeljuškasti Stipica koji je volio tamburicu i narodnu pjesmu, nepovratno zaljubljen u svoje seljačke korijene“
O razlozima iz kojih je velikosrpski karađorđevićevski režim nastojao iz političkog života ukloniti Hrvatsku seljačku stranku i onemogućiti u djelovanju njezine najistaknutije lidere, ponajprije predsjednika Stjepana Radića kojemu je hrvatski narod vjerovao kao nikomu prije njega, već je dovoljno rečeno.
Posrijedi je, dakle, bilo nastojanje da se Hrvati drže u podređenom i ropskom položaju bez prava na odlučivanje u državi u koju su ušli kao konstitutivni narod, te da se osujeti svaki njihov savez s političkim predstavnicima Srba u Hrvatskoj.
I to su glavni razlozi krvavoga terorističkog zločina koji je počinjen nad hrvatskim zastupnicima u tzv. Narodnoj skupštini u Beogradu.
No, prigoda je ovo da i o hrvatskom seljačkom tribunu kažemo koju riječ, budući da ga se vrlo rijetko prikazuje u pravom svjetlu.
Kada se govori o Stjepanu Radiću, obično se zanemaruje njegova intelektualna strana, ono što ga je odlikovalo kao inteligentnog, obrazovanog čovjeka širokih vidika, naprednih i progresivnih shvaćanja (u vremenu u kojem je živio čak često nerazumljivih drugima), intelektualca bistrog uma ali u isto vrijeme i široke duše koji se nikad nije odrekao svoga seljačkog podrijetla, snova o socijalnoj pravdi i osjećaja za sirotinju.
Nije on, dakle, bio samo „simpatični debeljuškasti Stipica koji je volio tamburicu i narodnu pjesmu, nepovratno zaljubljen u svoje seljačke korijene“, prvak Seljačke stranke koji je „skomračio po buvarama i tamnicama zbog svoje tvrdoglave naravi“ – kako ga se ponekad želi prikazati (iako on jest bio i od svega toga pomalo).
Stjepan Radić ponajprije je nacionalna i intelektualna veličina kakvom se malo koji narod u Europi može podičiti, Za života izdano je 46 njegovih djela, posmrtno još 16 – ukupno 62, uz 4 prijevoda (s francuskog na češki, s češkog na hrvatski, s francuskog na hrvatski), a za neka od njih dobio je i više visokih nagrada između 1903. i 1908. godine. Nije, međutim, bilo položaja niti časti koju on ne bi napustio ako se to kosilo s njegovim uvjerenjima i pogledima, niti prijetnje i sile koja bi ga odvratila od puta kojim je krenuo. Njega se nije moglo potkupiti niti uplašiti.
Sanjao je samo jedan san: slobodu hrvatskoga naroda i za taj cilj dao je na kraju i svoj život, ne ustuknuvši ni za dlaku od svojih načela i uvjerenja.
Nije nevažno spomenuti i to da je Stjepan Radić prvi hrvatski diplomirani politolog, da su ga odlikovali izuzetna inteligencija, obrazovanje i pismenost, da je sjajno pisao članke i analize društvenih pojava i procesa, stručne rasprave i publicistička djela, prevodio i bio vrhunski poznavatelj društvenih i političkih prilika u Europi. Dakle, ovaj hrvatski velikan i nesporni politički lider i narodni vođa koji je obilježio ne samo XX stoljeće nego i cjelokupnu hrvatsku povijest, u isto vrijeme je bio vrhunski intelektualac, erudit, poliglot i hrvatski domoljub i kao takav sasvim posebna, izuzetna i svestrano nadarena osoba.
On nije slučajno postao najistaknutija politička figura svoga vremena i s bratom Antunom Radićem (također briljantnim intelektualcem, doktorom znanosti i utemeljiteljem hrvatske etnografije) osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS). I to što mu je hrvatski narod poklonio povjerenje daleko je od svake slučajnosti. Naš seljački narod u to vrijeme (prva polovica XX stoljeća) bio je politički pismen kao malo koji u Europi, a Radić je u svome političkom programu uspio napraviti spoj između hrvatskog demokršćanskog konzervativizma i suvremenih načela republikanizma i socijalne pravde.
Kad se radilo o načelima i životnim stavovima bio je krajnje nepopustljiv i konzekventan, a budući da su demokracija, republikanizam i sloboda naroda bili u samim temeljima njegove političke ideje, oštro i bez dvojbi je odbacivao sve što se protivilo tomu.
Došao je u sukob (i prekinuo prijateljstvo) i s Tomašom Masarykom (onoga trenutka kad se uvjerio da njegova pragmatika odnosi prevagu u odnosu na stavove koje je do tada zastupao i po njima bio poznat u Europi), iako se radilo o nespornom autoritetu s velikim utjecajem koji je sezao daleko izvan granica Češke i potonje Čehoslovačke. Naime, između Radića i Masaryka puklo je onog trenutka kad je Radić shvatio da je njegov prijatelj vlastitim ciljevima i političkim ambicijama podredio načela slobode, pravde i ravnopravnosti naroda koja je do tada (tobože) gorljivo zagovarao.
Masaryk je, naime, bio veliki pristaša ujedinjenja Hrvata i Srba u zajedničku državu, ali mu pritom nije smetala velikosrpska hegemonija. Njegov stav bio je kako su Hrvati i Srbi „jedan narod“ (uzimajući kao jedino mjerilo to što govore „istim jezikom“), te da se razlikuju „samo po pismu i vjeri“, zanemarujući sve druge postojeće civilizacijske i kulturološke osobitosti, pa i objektivne razlike i suprotnosti koje su među njima vladale.
Kasnije ponašanje lidera Čehoslovačke u još je većoj mjeri pokazalo da su njegova politička pragmatika i vlastiti interesi bili iznad ideala što ih je formalno zagovarao i do kojih je Stjepan Radić toliko držao. Ni u vrijeme najžešće velikosrpske diktature (nakon 6. siječnja 1929 godine), kad se cijeli zapadni svijet zgražao nad krvavim terorom koji vlada u Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji, niti on niti njegova Vlada nisu se oglasili, a pored svega ostaloga, godinama su odbijali dati azil progonjenom Svetozaru Pribićeviću kojega su diljem Europe pratili kraljevi agenti s namjerom likvidacije.
Masaryk je nastojao ujediniti Češku, Moravsku i Slovačku i od njih stvoriti jednu državu, u čemu je na kraju i uspio, te postao prvi predsjednik te zemlje koja je nazvana Čehoslovačkom. Taj koncept „ujedinjenja“, međutim, u sebi je od samoga početka sadržavao jednu anomaliju koja je po svemu odstupala od Masarykovih temeljnih deklarativnih zauzimanja za ljudska prava i demokraciju. Čehoslovačku su tvorili Česi kojih je u njoj bilo 51%Nijemci s 35% i Slovaci čiji je udjel u ukupnom stanovništvu iznosio samo 15%. Što se koncepta Jugoslavije tiče, poznato je kako su završila oba pokušaja njezine uspostave. Na kraju i sam raspad Čehoslovačke (1992. godine), dokazao je promašenost Masarykovog projekta i potvrdio kako je Radić bio posve u pravu.(Opširnije: http://croatiarediviva.com/idealist-se-svjesno-zrtvovao-hrvatsku/)
U svojim Uspomenama (Uspomene iz života na moga blagopokojnoga supruga Stjepana Radića), Radićeva supruga Marija, ostavila je dragocjeno svjedočanstvo o životu s našim pučkim tribunom, beskompromisnim borcem za hrvatsku pravicu kojega se nije moglo ušutkati drugačije nego da mu se oduzme život.
Njezin rukopis u kojemu na jedan iskren, slikovit i živopisan način opisuje svoj obiteljski život i godine provedene s hrvatskim političkim vođom, Marija Radić završava poglavljem „Sudbonosna godina 1928.“ i u njemu otvoreno iznosi saznanja o najavama atentata, ulozi Dvora i samoga kralja Aleksandra (što je Radić i sam javno iznosio prije smrti, u vrijeme dok je bolovao od ranjavanja), kao i o samome pokolju u Beogradu, ali i o svojim sumnjama da je neposredno poslije atentata on ustvari trovan velikom količinom injekcija koje su mu sasvim nepotrebno davali dok je liječen u beogradskoj bolnici.
Svoja sjećanja zaključuje riječima:
„Težko i pretežko bilo mi napisati ove Uspomene, ovaj križni put moga predragoga supruga, jer je preda mnom lebdila uvijek slika njegove smrti. Živci su mi bili sasma popustili, te nisam kadra opisati njegov slavni sprovod, koji je meni ostao samo u mutnoj uspomeni, jer sam bila više mrtva nego živa, te se sama čudim, odkuda sam tu jakost dobila, da sam mogla doći do njegova groba.
Ali s druge strane bili su mi živci tako tupi, te se ništa ne sjećam svih tih ceremonija na sprovodu, koji je trajao do pet sati popodne.
Za toliku neizmjernu ljubav prema svom narodu, toliku požrtvovnost i rad kroz čitav svoj život platio je Stjepan Radić svojim skupocjenim životom. Bog mu dao duši lahko!“
(Vidi: http://marijaradic.pondi.hr/marija_radic_uspomene_web.pdf; str. 32.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.11.2017.)
- nastavlja se -
Foto: 1. i 2. DPCM/wikimedia.org
Autor: Zlatko Pinter