POVIJEST
DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije (piše: Zlatko Pinter)
- nastavak 3.2. Teror i zločini
Milan pl. Šufflay, hrvatski povjesničar, erudit i poliglot, pravaš, jedan od utemeljitelja albanologije, prevoditelj i autor prvog hrvatskog znanstveno-fantastičnog romana
Aleksandar Karađorđević je nakon desetljeća terora i niza krvavih zločina nad hrvatskim narodom koji su kulminirali krvoprolićem u tzv. Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928., uveo osobnu diktaturu 6. siječnja 1929. godine. Bio je to ustvari državni udar koji je završio suspenzijom „Vidovdanskog ustava“ i raspuštanjem „Narodne skupštine“, te uspostavom kraljeve vlade pod predsjedanjem njegovog generala Pere Živkovića.
U zemlji je zavedena još žešća diktatura uz zabranu rada svih političkih stranaka i organizacija s nacionalnim predznakom, uvedena je cenzura i ukinuto i ono malo građanskih sloboda koje su do tada postojale – dakako, samo za ne-srpske narode. Izmijenjen je i naziv države (Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine) u „Kraljevina Jugoslavija“ i izvršen ponovni administrativno-pravni preustroj u 9 banovina. Podjela je izvršena u skladu a planovima „srbizacije“, pa se primjerice Dunavska banovina protezala sve do Kuševca, čime je nekadašnja južna Ugarska (s dijelom hrvatskog Srijema, Baranjom, Bačkom i Banatom) po prvi put u svojoj povijesti teritorijalno i administrativno vezana za matični srbijanski prostor.
Diktatura je opravdavana „nacionalnim jedinstvom“ i stvaranjem „jugoslovenske nacije“ (tzv. integralnim jugoslovenstvom) nasuprot „separatizmu“ naroda koji traže svoje slobode i prava (u prvom redu Hrvata). Naravno da je to bila krinka iza koje se nastavljalo pretvaranje države u „Veliku Srbiju“.
Takav režim službeno proklamirane i otvorene diktature završio je donošenjem Oktroiranog ustava 3. rujna 1931. godine, ali je prikrivena diktatura bila na djelu sve do izbora za Skupštinu (5. svibnja 1935. godine).
Zbog otpora takvoj politici, ubijani su i zatvarani mnogi aktivisti i dužnosnici građanskih političkih stranaka, a tisuće ljudi prolazi kroz policijske torture i srpske kazamate zbog uvrede kralja ili isticanja nacionalnih zastava.
Ubijani su i intelektualci čiji angažman nije bio na liniji velikosrpske koncepcije, u čemu su opet najgore prolazili Hrvati.
Ovdje ćemo spomenuti samo nekoliko slučajeva iz mnoštva onih koji su znakoviti za razdoblje u kojemu je režim Karađorđevića okrutno, grubom silom i zločinima priječio ne samo političko djelovanje, nego i slobodu riječi i znanstvenog rada.
U Zagrebu je 19. veljače 1931. godine od teških rana (zadobivenih prethodnog dana u atentatu) preminuo Milan pl. Šufflay, hrvatski povjesničar, erudit i poliglot, pravaš, jedan od utemeljitelja albanologije, prevoditelj i autor prvog hrvatskog znanstveno-fantastičnog romana.
Rođen je u Lepoglavi u obitelji plemićkog podrijetla ali skromnog imovnog stanja, 8. studenoga 1879. godine. Školovao se u Zagrebu, završivši najprije gimnaziju, potom studirajući povijest, gdje je (na Zagrebačkom sveučilištu) i doktorirao kao najbolji student. Već u vrijeme dok je bio sveučilištarac, govorio je njemački, francuski, engleski, talijanski i sve slavenske jezike, a služio se i latinskim, starogrčkim i srednjogrčkim. Kasnije je svladao i novogrčki, sanskrt, hebrejski i albanski.
Dakle, već po ovome se vidi kako je riječ o uistinu izuzetnoj pojavi, poliglotu i eruditu kakav je rijedak i u europskim razmjerama. Tadija Smičiklas (veliki hrvatski povjesničar, političar i publicist, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, rektor Zagrebačkog sveučilišta i predsjednik Matice hrvatske) smatrao svojim najdarovitijim studentom i bio mu je asistent pri redigiranju Akademijinog Codex diplomaticus.
Šufflay je smatrao da je jedino ispravno povijest Hrvata proučavati iz balkanske perspektive, što kod mnogih naših pro-zapadno usmjerenih intelektualaca nije nailazilo na simpatije. Većina njih je, naime hrvatsku nacionalnu ideju stavljala u opreku s Balkanom, što s obzirom na dotadašnja iskustva ne čudi. No, to nikako ne znači da Šufflay u mnogo čemu nije bio u pravu, jer radilo se o eruditu, vrlo obrazovanom, nadarenom i inteligentnom čovjeku, kojega je tadašnji velikosrpski režim smatrao opasnošću, prije svega zbog odnosa prema Albancima i njihovoj povijesti. Jedna od njegovih najpoznatijih teza jeste ona o ilirskom podrijetlu Albanaca, što je Srbima bila bolna točka, jer su oni sukladno svojim povijesnim krivotvorinama uporno dokazivali kako su „Pijemont“ Balkana, te najstariji i jedini državotvorni narod na tom području (a i šire).
Šufflay je od režima najprije bio optužen za špijuniranje „u korist strane države“. Suđeno mu je 1921. godine zajedno s Ivom Pilarom, a odvjetnik mu je bio dr Ante Pavelić (vođa UHRO i kasnije poglavnik NDH), zahvaljujući kojemu je dobio „samo“ tri i pol godine robije. Uz njega i Pilara bilo je još 14 su-optuženika i svi su bili okrivljeni da su „radili na nasilnom odvajanju Hrvatske od Kraljevine SHS“. Proces izazvao je veliku pozornost u zapadnom svijetu (mnogo veću nego u Hrvatskoj) i mnoge njegove ugledne kolege znanstvenici i intelektualci tražili su pomilovanje, ali bez uspjeha. Bio je zatvoren u Srijemskoj Mitrovici, a robiju nije izdržao do kraja. Pušten je nakon odslužene polovice kazne, zbog bolesti.
Po izlasku s robije nastavlja svoj znanstveni rad, ali je pod stalnom prismotrom režimskih agenata, pogotovu nakon što se (1924. godine) aktivno uključuje u Čistu stranku prava („frankovci“), prema kojoj je režim primjenjivao posebne mjere nadzora. Dosljedan svojoj orijentaciji, poslije atentata na Radića i druge zastupnike u beogradskoj skupštini (1928.), u svome djelu Hrvatska u svjetlu svjetske historije i politike iznosi tezu po kojoj su Srbi i Hrvati narodi do te mjere različite „psihe“, da je njihov zajednički život u istoj državi nemoguć, pogotovu u takvoj konstelaciji odnosa u kojima bi Hrvati u bilo kojemu smislu bili podređeni. Išao je i korak dalje u svojim tezama, pa je tako naglašavao kako rijeka Drina predstavlja civilizacijsku granicu dva potpuno različita svijeta i u isto vrijeme granicu hrvatskih zemalja prema istočnim balkanskim susjedima, u prvom redu Srbima. Ova ideja kasnije će biti ugrađena u temelje hrvatskog povijesnog prava koje je s pozicija nacionalista podrazumijevalo uključivanje cijele Bosne i Hercegovine u granice hrvatske države.
To je čini se bila kap koja je prelila čašu i beogradska kamarila je odlučila obračunati se s njime, utoliko prije jer su se plašili kako će njegove ideje brzo završiti u inozemnim časopisima i knjigama, budući da je Šufflay na Zapadu imao veliki broj poznanika, prijatelja i simpatizera.
Kraljevi agenti zaduženi za likvidaciju dočekali su ga na izlazu iz kuće prijateljice u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu 18. veljače 1931. godine i razbili mu čekićem lubanju. Teško ranjeni Šufflay umro je nepunih 24 sata nakon tog podmuklog i kukavičkog napada iz zasjede. Ubojice su ušle i u njegov stan i među ostalim uzeli rukopis 3. dijela knjige Codex albanicus.
Režim je s pravom smatrao Šufflaya idejnim vođom hrvatske državotvorne političke struje.
Mada država nikad nije povela nikakvu istragu – kao i u sličnim slučajevima kad je bila riječ o „državnim neprijateljima“, poglavito Hrvatima – na vidjelo je izašlo kako su krvavi zločin počinili policijski agenti Branko Zwerger i Ljubomir Belošević koji su djelovali na području Hrvatske. Poslije odrađivanja ovoga „posla“ premješteni su u Beograd i nagrađeni za izvršeno zlodjelo. Smatra se da je u atentat bio umiješan čak i general kraljevske vojske Beli Marković. Atentat je naišao na oštru osudu međunarodnih intelektualnih i znanstvenih krugova, a neki od najuglednijih ljudi tog vremena (poput Alberta Einsteina i Heinricha Manna) pozvali su preko Međunarodne lige za prava čovjeka na prosvjed zbog „nečuvenog zločina“ nad znanstvenikom Milanom pl. Šufflayem.
Režim je zabranio okupljanje na pogrebu, kao i svako odavanje počasti pokojniku koji je iako pravaš, položen u mirogojske arkade u grobnicu HSS-a u kojoj su već počivali ubijeni narodni zastupnici ove stranke. Time se htjelo odati priznanje iskrenom domoljubu koji se unatoč tomu što je bio svjestan smrtne opasnosti nije dao pokolebati u svojim uvjerenjima i radu na dobrobit hrvatskoga naroda.
U ožujku 1933., Vlado Singer je u glasilu Naša gruda napiso nekrolog ovom hrvatskom velikanu povodom druge obljetnice smrti i u njemu pored ostaloga navodi i ovo:
„Već nas je tada hvatao strah, da će i on proći kao što prođoše mnogi naši hrvatski velikani. Dan, mjesec, godinu, dvije se o njima govori, a onda postaju plijenom nemilosne zaboravi, žrtvom naše specifično hrvatske – zaista čudne, i nažalost previše uvriježene – ravnodušnosti prema našim pravim velikanima – velikanima duha.
Kako se u tom razlikujemo od ostalih naroda, čije biblioteke vrve od biografija brojnih života mnogih jakih ličnosti iz najbliže prošlosti. Mi sami ne znamo dovoljno procijeniti, koliko tom svojom praktičnom ravnodušnošću, svojom šutnjom o domaćim ličnostima, gubimo na uzorima, na poticaju i na općem podizanju duhovnog i duševnog niveaua u hrvatske inteligencije i u našega naroda.
Svaki pokušaj, da se u jednom kraćem osvrtu dade ma i najmršaviji prikaz ove ličnosti, čije je ime u znanstvenom svijetu poznato daleko izvan Hrvatske, mora se izjaloviti. A nije danas za to ni vrijeme. Tek zato da oživimo uspomenu na ovog našeg velikana i da se vidi da hrvatska mladost znade cijeniti velikane naše znanosti prikazat ćemo u kratkim crtama njegov rad i to ponajviše zato, jer je njegovo djelovanje vrlo malo poznato širim narodnim slojevima.“
(Naša gruda, Zagreb, dne 1. ožujka 1933., god. I., br. 1., str. 3.; preuzeto sa: http://croatiarediviva.com/2017/02/19/povodom-86-obljetnice-smrti-milana-pl-sufflaya/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 2.12.2017.).
I na kraju još jedna zanimljivost vezano za Milana pl. Šufflaya.
Za razliku od Hrvatske u kojoj je ovaj veliki i iskreni borac za nacionalne interese, vrhunski intelektualac i tvorac mnogih vrijednih djela prešućen i gotovo zaboravljen, Albanci ga cijene i poštuju, pa su mu tako 2002. godine posmrtno dodijelili najviše nacionalno odličje ("Naim Frasheri d'or") i to na velikom znanstvenom skupu održanom njemu u čast ("Shuflaj dhe Shqiptarët").
- nastavlja se -
Foto: 1. i 2. DPCM/wikimedia.org
Autor: Zlatko Pinter
