POVIJEST
DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije (piše: Zlatko Pinter)
- nastavak 3.2. Teror i zločini
MUKA I SMRT HRVATSKOG JUNAKA STIPE JAVORA (1/2)
Pri kraju ovoga poglavlja o teroru i zločinima što ih je prema hrvatskome narodu i istaknutim domoljubima kroz više od 20 godina provodio velikosrpski režim Karađorđevića (tijekom razdoblja postojanja Kraljevine SHS/Jugoslavije), nepravedno bi bilo ne spomenuti jednoga od najvećih boraca za neovisnu Hrvatsku iz tog vremena, nepravedno zapostavljenog i gotovo zaboravljenog ideologa i dužnosnika pravaškog, Domobranskog i Ustaškog pokreta, u narodnoj pjesmi opjevanog mučenika i viteza Stipu Javora.
U sudbini Stipe Javora ogleda se i sudbina tisuća naših junaka i idealista koji su se svjesno i bez ostatka žrtvovali za slobodu svoga naroda i čije su kosti položene u temelje naše Hrvatske.
One danas počivaju u zajedničkoj grobnici pravaša i HSS-ovaca, pod mirogojskim arkadama gdje su pokopani posmrtni ostaci Stipe Javora, Stjepana i Marije Radić, dr Jurja Krnjevića, Milana pl. Šufflaya, Josipa Predaveca, dr Vladka Mačeka, Pavla Radića i Đure Basaričeka. Ova gesta naše domoljubne hrvatske javnosti i intelektualaca državotvornog opredjeljenja i na simboličkoj razini pokazuje jedinstvo svih onih koji su u prošlosti podnijeli žrtvu za Domovinu i govori o našoj hrvatskoj sudbi bolje od mnogih govora, analiza ili povijesnih reminiscencija i podsjeća nas na prostu i neporecivu istinu: da se kao mali narod nemamo pravo dijeliti, jer tako uvijek postajemo plijenom jačih, moćnijih i lukavijih koji nam nisu skloni.
Dana 27. ožujka 2017. godine navršila se 81 godina od smrti Stipe Javora, junaka, domoljuba, revolucionara i mučenika koji je živio i umro za svoj narod i Hrvatsku. Još za života, Hrvati su ga s pravom doživljavali kao nacionalnog junaka. Čvrsti, stameni, nepokolebljivi revolucionar, svojim je prkosom i dostojanstvom i u vrijeme kad su ga vezivali, mučili i lomili mu kosti, svjedočio o svojoj nadmoći nad dželatima. U Boga i svoj narod uzdao se do kraja, znajući da je pravda na njegovoj strani.
I nije pokleknuo. Nije se predao. Nisu ga mogli poniziti. Nikad ga nisu pokorili.
Njih je zameo vjetar i imena dželata više se nitko ne sjeća, a ime Stipe Javora, seljaka i pravaša iz Brinja uklesano je na mramoru u mirogojskim arkadama i zlatnim slovima upisano u hrvatsku povijest. I narodnu svijest.
Sjena Javorova i danas opominje i podsjeća:
Čovjek nije rođen kao rob. Njega je Bog stvorio slobodnim i sloboda je vrijedna svake žrtve.
Pokopan je kraj velikana svoga vremena i našega naroda s kojima se borio za slobodu, čast i dostojanstvo puka, nakon što je poslije 7 godina teške robije i svakovrsnog mučenja umro u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici.
Na njegovom sprovodu u Zagrebu, 30. ožujka 1936. godine, okupilo se oko 100.000 duša
Nakon obavljenog ceremonijala ukopa, među okupljenima je došlo do spontanog protesta, pri čemu je policija pucala i smrtno ranila Dragutina Kraljića (koji je sutradan podlegao ranama), a pored njega bilo je još 30-ak ranjenih.
Narod se pobunio, ne samo zbog sudbine Stipe Javora (mada je to bio neposredan povod), nego zato što je teror nad Hrvatima postajao sve žešći i žešći i nije mu se nazirao kraj.
Brutalni napadi žandara i četnika, samovolja policije i činovnika, atentati na ugledne ljude od strane kraljevih agenata (pri čemu su istaknuti intelektualci bivali zatučeni željeznim polugama na ulici ili ubijani u svojim stanovima), nasilje na javnim mjestima – gdje se ne rijetko pucalo u okupljenu masu (u vrijeme narodnih zborova, blagdanskih procesija, na izborima ili u drugim prigodama) i svakovrsni drugi akti terora postajali su neizdrživi.
Poslije ubojstva zločinca kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu, započeo je novi val masovnog terora.
Maček i HSS bili su primorani (1936. godine) organizirati Građansku i Seljačku zaštitu koje su pokušavale toljagama braniti gole živote tamo gdje se drugačije nije moglo, ali ni to nije mnogo pomagalo. Četnici su od 1921. godine kao baštinici velikosrpske naci-fašističke ideologije i miljenici srbijanskog dvora s vojskom i žandarmerijom te tisućama policijskih agenata bili sustavno i smišljeno korišteni u masovnoj represiji posebice nad Hrvatima koji su predstavljali glavnu smetnju uspostavi „velike srbije“.
Ova olovna vremena krvavoga terora imala su svoj odjek i izvan granica tadašnje Jugoslavije. Protiv tiranije su (neposredno nakon brutalnog ubojstva najvećeg hrvatskoga intelektualca tog doba i znanstvenika svjetskog ugleda Milana pl. Šufflaya), svoj glas podigli i neki od vodećih intelektualnih i znanstvenih autoriteta tadašnjeg civiliziranog svijeta, poput Alberta Einsteina i Heinricha Manna.
Oni su u travnju 1931. godine, u ime Njemačke lige za ljudska prava, iz Berlina uputili pismo tadašnjoj Ligi naroda (preteča Organizacije Ujedinjenih Naroda) sa sjedištem u Parizu (125, Avenue de Wagram). Einstein i Mann pišu:
„Mnogopoštovani prijatelji!
Mi ne možemo propustiti, a da Međunarodnu ligu za ljudska prava ne upozorimo na događaje, koji su dne 18. veljače o.g. [1931.] doveli do umorstva hrvatskoga učenjaka dr. Milana Šufflaya.
Kada je ovaj učenjak spomenutoga dana išao kući, bio je u Zagrebu na cesti iza leđa napadnut i, prema našem izvještaju, željeznom motkom umoren. Slijedećega dana on je ovim težkim ozljedama podlegao i dne 22. veljače je na Mirogoju pokopan uz hrvatske mučenike.
Profesor Milan Šufflay bio je poznat po svojim brojnim znanstvenim djelima i radnjama. Zagrebačke novine nisu međutim smjele izvješćivati o djelovanju ovoga učenjaka, čak je i osmrtnica zaplijenjena, a brzojavne sažalnice nisu smjele biti odpremane. Nije bilo dozvoljeno objaviti vrijeme pogreba, a zabranjeno je bilo izvjesiti žalobnu zastavu na zgradi Sveučilišta. Školsku mladež, koja je prisustvovala sprovodu, policajne vlasti izagnaše iz Zagreba, a hrvatske narodne trobojnice, kojima su bili vijenci urešeni, odstraniše.
Ime ubojice, Branko Zwerger, bilo je poznato. Poznata je bila i organizacija kojoj je ubojica pripadao ('Mlada Jugoslavija'). Poznato je bilo da je umorstvo dogovoreno u noći od 11. do 12. veljače u stanu zapovjednika grada generala Belimarkovića. Kod toga dogovora sudjelovali su članovi organizacije 'Mlade Jugoslavije' Brkić, Godler, Marčec i ubojica Zwerger. Zagrebačka policija unatoč tome službeno objavljuje dne 19. veljače da je počinitelj nepoznat.
Ubojstvu profesora Šufflaya prethodile su sljedeće činjenice:
- Povodom posjeta kralja Srbije u Zagrebu mjeseca siječnja dostavljena su nizu najuglednijih ličnosti - tako vođi Hrvata dr. Vladku Mačku, dr. Anti Trumbiću, dr. Mili Budaku, sveučilišnim profesorima dr. Filipu Lukasu, dr. Davidu Karloviću, dr. Milanu Šufflayu i drugima - prijeteća pisma s podpisom 'Za kralja i otadžbinu', u kojima ih se čini odgovornim i vlastitom glavom i životom njihovih obitelji, bude li za to vrijeme kraljeva boravka u Zagrebu ikakvih protesta ili demonstracija.
- Ovoj terorističkoj organizaciji, koja javno nosi ime 'Mlada Jugoslavija' održao je kralj Aleksandar javni govor, u kojem je progovorio o odstranjivanju po narodu izabranih hrvatskih narodnih zastupnika, što je proveo. Riječima: 'Ja sam odstranio poslenike', on je sam dao poticaj odnosno nalog da se od njihova formalnog odstranjivanja iz parlamenta imade prići na fizičko, to jest konačno odstranjenje. Kao uzor ima vrijediti 20. lipnja 1928., kada su u beogradskom parlamentu umoreni hrvatski vođe.
Iza toga slijede u vladinoj štampi javni pozivi na umorstva vođa hrvatskoga naroda. Tako piše vladin list 'Naša sloga' na Sušaku dne 18. veljače: 'čelenke će prskati...' Istoga dana uvečer umoren je u Zagrebu prof. Šufflay. Drugi primjer otvorenog poziva na umorstvo objavljen je 28. veljače u splitskoj 'Zastavi' , daljnji poziv, u mariborskom 'Jugoslavenu'. Neki članovi družtva 'Mlada Jugoslavija', koji su imali izvesti umorstva Hrvata u inozemstvu, uhapšeni su dne 12. ožujka kod umorstvenih priprema u Beču te predani bečkim sudovima na postupak.
Delegacija Hrvatskoga narodnoga zastupstva još je dne 25. siječnja 1930. predala Ligi naroda u Ženevi memorandum, koji je istodobno odaslan vladama i organizacijama svih kulturnih država, upozoravajući na stanje u Hrvatskoj. Ovim se memorandumom pred cijelim čovječanstvom diže obtužba protiv absolutističke vladavine kralja Srbije kao i protiv užasa i strahota, što ih vladavina nad hrvatskim narodom počinja. Kako činjenice dokazuju, ove su strahote od onoga doba samo još veće.
S obzirom na ovo strašno stanje mi vas molimo, da Međunarodna liga za ljudska prava poduzme sve da se ovoj bezkrajnoj nasilnoj vladavini stane na kraj.
Ne smije se trpiti da se umorstvo upotrebljava kao sredsto za postizavanje političkih ciljeva.
Ne smije se trpijeti da se ubojice veličaju kao narodni junaci.
Držimo da je samo po sebi dužnost Međunarodne lige za ljudska prava da apelira na sve one koji cijene slobodu i ljudska prava naroda, da se proti strahovladi koja gospoduje u Hrvatskoj, digne najsvečaniji protest. Sve zemlje, naročito Francuzka, Njemačka, Poljska, Austrija, gdje postoje grane Međunarodne lige za ljudska prava, imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod.
Mi očekujemo vašu odluku i pozdravljamo vas.
Njemačka liga za ljudska prava.
Albert Einstein
Heinrich Mann
Travanj 1931., Berlin“
(Vidi: http://www.croatianhistory.net/etf/einst.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 31.12.2017.)
Kako je vidljivo, Albert Einstein (inače Židov po podrijetlu) i Heinrich Mann u pismu dižu svoj glas protiv ugnjetavanja „malog miroljubivog prosvjećenog naroda“ i pozivaju Međunarodnu ligu za ljudska prava da Hrvatima bude „štit“, što razotkriva tlapnje (koje su se pojavile nakon Drugoga svjetskog rata) o tobožnjem „antisemitizmu“, „mržnji“, „rasizmu“ i „ekstremizmu“ hrvatskoga naroda.
I ovo pismo je samo jedan u nizu brojnih dokaza kako je u Prvoj Jugoslaviji na djelu bio nesmiljeni teror, jedna zločinačka politika i praksa koja je težila brutalnom zatiranju svega što je hrvatsko. Nisu predratni komunisti bez razloga Jugoslaviju zvali „tamnicom naroda“ a njezin režim „vojno-fašističkom diktaturom“.
To se mora imati u vidu uvijek – pa i onda kad se govori o genezi hrvatskih revolucionarnih pokreta (Domobranskog i Ustaškog) u razdoblju između dva svjetska rata.
Nema naroda pod kapom nebeskom koji bi takvo što u nedogled trpio, pa s kojim se to pravom očekivalo od Hrvata?
Protiv takvog brutalnog nasilja i nacionalnog zatiranja ustao je i Stipe Javor, trgovac iz Brinja, kao i tisuće drugih hrabrih i časnih Hrvata, koji su na razne načine, po cijenu života pružali otpor krvavom velikosrpskom orgijanju.
Stipe je rođen u Brinju 27. studenoga 1877. godine. U potrazi za poslom, u dobi od 16 godina odlazi iz svoga sela sa završena 4 razreda pučke škole i radi razne, uglavnom fizičke poslove po Mađarskoj, Austriji, Rumunjskoj, Srbiji, Češkoj. Mada skromne formalne naobrazbe, kao bistar mladić uspijeva se uz rad obrazovati i steći znanja iz gospodarske i trgovinske struke, a promišljajući o zbilji i gledajući što se oko njega zbiva, zainteresirao se i za politiku.
U Hrvatsku se vratio 1913., a od 1920. godine nastanio u Zagrebu, gdje otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje po cijeloj Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Čestit i moralan, kakav je bio oduvijek, Javor postaje vrlo ugledan i cijenjen u svojoj sredini, pa je bilo neminovno da se u tim vremenima angažira i politički.
(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=hI6jJPcrWKI – snimka TV kalendar, HTV, 27.03.2011.)
O počecima svoje političke karijere govorio je pred Sudbenim stolom u Zagrebu, 18. svibnja 1931. godine, na glavnoj raspravi, kada sasvim otvoreno i iskreno kaže: „Ja sam pripadao Stranci prava od 1920. godine, a inače sam kao sin staroga stekliša simpatizirao sa Strankom prava od malih nogu“. (http://shp.bizhat.com/Javor.html; stranica posjećena 20.3.2017.) Ovdje je Javor potvrdio da pravaštvo za njega nije bilo samo politička ideja ili program, nego njegovo životno opredjeljenje, obiteljska tradicija i dio njegove osobnosti s kojom je stasao i koju je nosio u sebi od malena. U to vrijeme biti pravaš u Kraljevini Jugoslaviji i to potvrditi na sudu, pogotovu na način kako je to uradio Javor, bilo je ravno podvigu. Pravaši su od režima bili obilježeni kao najveći neprijatelji kralja, dinastije i „troimenog“ naroda, jer su imali sasvim jasan stav: samostalna hrvatska država uz odbacivanje svakog sveslavenstva i jugoslavenstva, budući da su se te koncepcije pokazale pogubnima po hrvatski narod i njegovu samobitnost i opstojnost.
Unatoč svim progonima, pravaštvo je tada okupljalo respektabilne intelektualce i ljude od ugleda, od kojih su mnogi imali i međunarodnu reputaciju, poput: dr Milana pl. Šufflaya, dr Davida Karlovića, dr Mile Budaka, prof. dr Bara Poparića, dr Frana Milobara i drugih, ali su i najviše bili na udaru karađorđevićevske dvorske kamarile.
- nastavlja se -
Foto: 1. DPCM/hkv.hr, 2. DPCM/wikimedia.org
Autor: Zlatko Pinter
