POVIJEST
DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije (piše: Zlatko Pinter)
- nastavak 3.3. Hrvatsko-srpski politički savez protiv Beograda
Kako je već rečeno, članovi Seljačko-demokratske koalicije (SDK) bili su suočeni s nesmiljenim progonima i pritiscima od samoga početka formiranja (11. studenoga 1927. godine) a posebice oštro nakon 6. siječnja 1929. godine.
Na udaru su bili i njezini najugledniji i najutjecajniji članovi (Ante Trumbić, Vladko Maček, Svetozar Pribićević, Sava Kosanović i drugi) koji su hapšeni, zatvarani i tučeni. Velikosrpska vrhuška odlučila je pošto-poto razbiti hrvatsko-srpski politički savez koji je predstavljao glavnu opasnost njezinim hegemonističkim planovima.
Iako je HSS-u kao i svim drugim strankama bio zabranjen rad, ona je nastavljala oko sebe okupljati stranke građanske orijentacije s prostora Kraljevine Jugoslavije. Njezina snaga jačala je unatoč svemu i oko HSS-a okupljao se hrvatski narod, ali i druge progresivne snage usmjerene protiv režima.
Nakon što je u Zagrebu (u ožujku 1929.) ubijen velikosrpski propagandist, konfident i agent Dvora Toni Schlegel, pod izgovorom „potrage za ubojicama“ započela su uhićenja mnogih građana protivnika režima među kojima su najbrojniji bili članovi HSS-a i HSP-a i njihovi simpatizeri. Na kratko je bio uhićen, priveden i saslušan i sam lider HSS-a Vladko Maček, ali je ubrzo pušten na slobodu.
Budući da je hrvatska revolucionarna mladež već nakon atentata na Radića i ostale hrvatske zastupnike započela na pripremama za pružanje oružanog otpora, u uvjetima uvođenja diktature ona je taj svoj rad jačala i nastojala provesti u djelo brojne anti-režimske akcije, među ostalim pripremala je atentat na ravnatelja zagrebačke policije Janka Bedekovića, kao i generale kraljevske jugoslavenske vojske u Zagrebu Tomića i Belimarkovića, za što su vlasti saznale. Do polovice prosinca 1929. bilo je uhićeno 19 omladinaca i nekolicina uglednih građana, uglavnom Mačekovih suradnika i prijatelja. Od uhićenika su pod mukama iznuđene izjave koje su teretile predsjednika HSS-a Vladka Mačeka (koji je bio glavna meta protunarodnih akcija režima u to vrijeme i među ostalim je bio optužen za suradnju s dr Antom Pavelićem). On je uoči Božića (22. prosinca) 1929. godine također uhićen i dva tjedna poslije (tijekom noći 4/5. siječnja 1930.) s drugim optuženicima proslijeđen u Beograd pred Sud za zaštitu države. U lipnju 1930. godine izrečene su kazne za 14 optuženih (od 6 mjeseci do 15 godina robije), dok je njih devetoro oslobođeni krivnje zbog nedostatka dokaza. Među oslobođenima je bio i Maček koji se 15. lipnja vraća u Zagreb gdje ga dočekuje razdragani narod, ali je skup rastjeran od strane policije. Od tada nadalje, Maček je pod danonoćnim nadzorom policijskih agenata, nalazi se praktično u kućnom pritvoru i bitno mu je otežan rad.
Novi val kampanje s ciljem stvaranja atmosfere linča Beograd je pokrenuo u vrijeme kad je SDK objavila Zagrebačke punktacije (7. studenoga 1932.) u što su bili uključeni (osim režimskog tiska) i strani plaćeni novinari. Maček je uhićen posljednjeg dana siječnja 1933. i do 11. ožujka iste godine proveo je u internaciji u mjestu Čajniče (mjesto na krajnjem istoku BiH, na samoj granici s Crnom Gorom), te potom osuđen od Suda za zaštitu države na 3 godine robije (29. travnja 1933.). Poslije izdržanih gotovo 20 mjeseci robije u Srijemskoj Mitrovici, ukazom Namjesničkog vijeća pušten je na slobodu 22. prosinca 1934. godine.
Važno je napomenuti da je poslije odlaska dr Ante Pavelića u emigraciju (neposredno po proglašenju velikosrpske šestosiječanjske diktature 1929. godine) ovoj hrvatsko-srpskoj političkoj koaliciji (SDK) pristupila i Hrvatska stranka prava, a tada najistaknutiji lider ove stranke dr Mile Budak (kasnije visoki ustaški dužnosnik) bio je i član Izvršnog odbora SDK i jedan od njezinih najaktivnijih članova (nalazio se među potpisnicima Zagrebačkih punktacija).
Svetozara Pribićevića planiralo se fizički likvidirati već u vrijeme atentata na hrvatske narodne zastupnike u beogradskoj Skupštini (20. lipnja 1928. godine), kad je pukom slučajnošću izbjegao smrt (jer, ubojica Puniša Račić ga je tražio u dvorani), tako da je kao i drugi istaknuti lideri ove koalicije morao nerijetko djelovati više konspirativno nego javno. Već 28. lipnja (na srpsko-pravoslavni blagdan Vidovdan) 1929. godine uhićen je i interniran u selu Brus (u blizini Kruševca, središnja Srbija), uz zabranu svakog javnog djelovanja. Nakon što se razbolio prebačen je u Beograd, ali i dalje ostaje u potpunoj izolaciji, sve dok mu srpnja 1931. godine vlasti ne dopuštaju odlazak u inozemstvo.
Kao emigrant boravi u Parizu i Pragu i nastavlja svoju borbu protiv velikosrpskog režima pišući mnoge dopise, pa i prvacima oporbenih stranaka u Srbiji. U Parizu je 1933. godine na francuskom jeziku tiskana njegova knjiga Diktatura kralja Aleksandra (La dictature du roi Alexandre) koja je ustvari politički obračun diktatorom Aleksandrom Karađorđevićem i njegovim režimom kojega je u Pismu Srbima okarakterizirao kao "Najgori, najpokvareniji i najnedostojniji režim pod nebeskim svodom".
(Vidi: Svetozar Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, Globus, Zagreb, 1990., Pogovor. Bogdan Krizman, Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/, str. 297.)
Nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu (9. listopada 1934.), uhićen je od strane francuske policije, maltretiran i držan jedno vrijeme u pritvoru, te pušten na slobodu kad su utvrdili da nije imao nikakve veze s tim događajem.
Umro je 1936. godine u Pragu, gdje je i pokopan, otkuda su njegovi posmrtni ostaci preneseni (1968. godine) u Beograd na tamošnje Novo groblje, unatoč njegovoj želji da mu mjesto posljednjeg počivališta bude selo Glavičani kod Dvora (u Hrvatskoj). Srbija mu tu želju nije ispunila. Bio je to njihov posljednji čin osvete i nasilja nad Svetozarom Pribićevićem kojemu nikad nisu oprostili što je otkazao poslušnost diktatoru Aleksandru i okrenuo se protiv ideje „velike srbije“.
Svetozar Pribićević bio je vrlo zanimljiva ličnost.
U prvoj fazi (1918-27.) uvjereni i tvrdi južnoslavenski „integralist“ koji je smatrao da su Hrvati i Srbi jedan narod i mislio kako se „narodno jedinstvo“ i stvaranje „jugoslavenske nacije“ pod žezlom Karađorđevića mora postići pod svaku cijenu i uz primjenu svih raspoloživih sredstava, pa i nasiljem, a u drugoj (1927-36.) ogorčeni i ljuti protivnik istog velikosrpskog režima, Svetozar Pribićević je budućim naraštajima svoga naroda ostavio pouku da Srbi u Hrvatskoj svoju budućnost mogu tražiti jedino u savezu s većinskim (hrvatskim) narodom, a ne sukobljavajući se s njime i postupajući po nalozima iz Beograda.
U prosincu 1933. godine, napisao je jedno pismo svojim prijateljima u Srbiji (prvacima tadašnjih opozicijskih stranaka), nakon što mu je supruga (koja je jedno vrijeme provela u Beogradu) prenijela izuzetno negativne reakcije tamošnjih vlasti i javnosti vezano za njegovu knjigu. Ovaj spis je vrlo zanimljiv i rječito govori o tomu kako se Pribićević do kraja i konzekventno držao svog načelnog stava o nužnosti federalizacije države i poštivanja slobodne volje svakog naroda koji u njoj živi, pa i hrvatskog.
„...kao čovek slobodnog duha, i kao istinski demokrata, ja moram da izjavim, da bi Srbi morali da poštuju i da priznaju volju Hrvata i odluku čak i u tom slučaju kad bi se oni izjavili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za jedan čas tu mogućnost, da Srbi ratuju sa Hrvatima zato, što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi bilo nikakvo definitivno rešenje problema, jer bi Hrvati upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore. I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa prema Hrvatima mogu da učine, da im pruže beli list, da na njemu ispišu svoje zahteve. Svaki drugi put i rešenje značilo bi večite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi na kraju krajeva svršili katastrofalno za oboje.“
(Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, Zagreb, 2000., str.306.; preuzeto iz: Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina – XX stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str.76-77.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)
Ovaj je tekst pomno skrivan i prešućivan desetljećima – kako u Prvoj, tako i u Drugoj Jugoslaviji, a kod onih kojima je bio upućen ostao je bez odjeka.
Da su srbijanski politički prvaci barem dijelom shvatili i prihvatili istinu o kojoj je govorio Pribićević, zasigurno ne bi bilo onako krvavog sukoba kakav je 8 godina poslije u uvjetima naci-fašističke okupacije uslijedio između jednog dijela Hrvata i Srba.
- nastavlja se -
Foto: 1. DPCM
Autor: Zlatko Pinter
