POVIJEST
Piše: Zlatko Pinter
"U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u 'Kanatnom zavodu', gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, 'jer to su Hrvati'. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici. I samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno je trinaest Hrvata poslije bune na Kulikovu polju."
(Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji; pacifističke refleksije između 1914-1924., Sarajevo, 1990., str. 282.; istaknuo: Z.P.)
Ovako je veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža opisao jednu od brojnih krvavih epizoda koje su prethodile "ujedinjenu" Hrvata s "jednokrvnom južnoslavenskom braćom" Srbima.
...
Bio je to, nažalost, tek početak krvavog orgijanja velikosrpske karađorđevićevske klike koja je svojim crnorukaškim metodama uz pomoć Rusije i Francuske na jugoistoku Europe pod krinkom "južnoslavenskog ujedinjenja" nastojala ostvariti svoje snove o "Velikoj Srbiji".
Na poticaj srbijanske vlade i Jugoslavenskog odbora, hrvatski domobrani su protivno međunarodnom pravu novačeni iz ruskog zarobljeništva kako bi se od njih formirale "jugoslavenske dragovoljačke postrojbe", a prije toga bili su primorani očitovati svoju lojalnost Srbima, te su silom primoravani da se pod srpskim znakovljem bore u tzv. jugoslovenskoj legiji, čemu su mnogi od njih (pogotovu časnici) pružali otpor.
Uslijedio je surovi teror što su ga nad hrvatskim vojnicima i časnicima tijekom 1916. i 1917. godine provodili Srbi i Kozaci - od premlaćivanja i obrednih javnih ponižavanja do strijeljanja (pri čemu su prije egzekucije žrtve morale sebi kopati grobove), sve do nabijanja na kolac kao jednog od najokrutnijih načina mučenja i usmrćivanja. Zbog tih zločina u Odesi, u srpskoj je historiografiji Prvi svjetski rat bio uglavnom zapostavljen i o tomu se otvorenije počelo govoriti i pisati tek nakon raspada komunističke Jugoslavije.
Jugoslavenski odbor (utemeljen 30. svibnja 1915. godine u Parizu) koji se sastojao od intelektualaca emigranata s područja Austro-Ugarske razvio je jaku promidžbenu djelatnost u cilju "ujedinjenja" u buduću Jugoslaviju, ali je u isto vrijeme kao jednu od svojih prioritetnih zadaća postavio obranu istočno-jadranske obale od talijanskih posizanja. On, međutim, nije uspio pred Antantom izboriti se za status predstavničkog tijela savezničkog naroda zbog protivljenja Italije i Srbije i njime je Srbija uz pomoć svojih moćnih saveznika manipulirala jednako kao i Narodnim vijećem.
Da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), stvorena na nelegitiman i nezakonit način, govore brojni dokazi potkrijepljeni činjenicama o onome što se događalo prije i u prvim mjesecima i godinama njezina postojanja.
Evo kratke kronologije, podsjećanja na to kako smo ušli u vlastitu tamnicu.
Pregovori srpske vlade i Jugoslavenskog odbora, urodili su Krfskom deklaracijom, koja je donesena 20.07.1917. godine. Njome je u međusobnim pregovorima između zainteresiranih strana zaključeno da se nakon oslobođenja od Austro-Ugarske uspostavi demokratska parlamentarna monarhija s tri konstitutivna naroda (Srbi, Hrvati i Slovenci) pod vladavinom dinastije Karađorđevića.
U Zagrebu je 5.10.1918.god.osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba (najčešće se navodi kao "Narodno vijeće") i ono je trebalo zastupati interese naroda koji su još uvijek formalno bili u granicama Austro-Ugarske.
U Ženevi je (prema prethodnom dogovoru) 09.11.1918. godine održan sastanak predsjednika srpske Vlade s predsjednicima Jugoslavenskog odbora i Narodnog vijeća. Tom je prigodom donesena i tzv. Ženevska deklaracija u kojoj je bilo definirano da se novostvorena država Slovenaca, Hrvata i Srba priznaje kao ravnopravan čimbenik s Kraljevinom Srbijom u procesu budućeg državnog "ujedinjenja".
Pašić je, međutim, učinio sve da ove sporazume izigra, što je uz pomoć lidera Hrvatsko-srpske koalicije Svetozara Pribićevića i uspio, te su u praksi dogovori i potpisani dokumenti bili u cijelosti ignorirani od srbijanske vlade.
Svoj stav prema "južnoslavenskom ujedinjenju" Pašić je otvoreno iznosio u godinama prije stvaranja ove državne zajednice. Tako je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije 1916. godine u izjavi petrogradskim (ruskim) novinama potvrdio "pravo" Italije na okupaciju hrvatske obale i nekih otoka, s tim što bi Srbija dobila na nekim područjima izlaz na more.
Politička strategija Pašića oslanjala se najvećim dijelom i na tajni "Londonski sporazum" iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) pokušali odobrovoljiti Italiju da pređe na njihovu stranu, obećavši joj spomenute hrvatske teritorije. Sporazum nije nikada zaživio, niti je za njega bilo kakvog temelja po međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim morem i priobaljem – jer su se na njega pozivali podjednako i talijanski i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo.
Hrvatski sabor održao je 29. listopada 1918. godine sjednicu na kojoj raskida veze Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austro-Ugarskom na temelju hrvatskog državnog prava, te istodobno pristupa zajednici ostalih južnoslavenskih zemalja s područja koje je do tada pripadalo Monarhiji, čime je stvorena nova tvorevina – Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Na čelu ove države, bilo je Narodno vijeće sa sjedištem u Zagrebu.
Talijanska je vojska sedam dana kasnije (4.11.) okupirala je Zadar, što je, očito bio pritisak koji je trebao ubrzati pregovore Narodnog vijeća s Nikolom Pašićem i njegovom radikalskom vladom. Naklonost Srbije Italiji i potporu njezinim aspiracijama na Jadranu treba gledati kroz prizmu pokušaja oživotvorenja odredbi spomenutog tajnog "Londonskog ugovora", u čemu su pored Italije, svoje konkretne strateške interese imali Srbija i Rusija.
23. i 24.11.1918., Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba, vodi duge i mučne pregovore sa srpskom vladom. Na kraju je prihvaćen zaključak da će se Država Slovenaca, Hrvata i Srba ujediniti s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, s time što će oblik te države i njezinu organizaciju odrediti Ustavotvorna skupština dvotrećinskom većinom glasova.
Dakle, u novu državnu zajednicu se ulazi bez jasno definiranih temeljnih pitanja njezina ustrojstva i protivno svim dotadašnjim dogovorima i potpisanim sporazumima na Krfu i u Ženevi, prije formiranja Ustavotvorne skupštine koja je jedina mogla i morala definirati ta temeljna pitanja.
Delegacija Narodnog vijeća dolazi ponovno na pregovore u Beograd 27.11.1918. Ona popušta pod pritiskom i odriče se ne samo ravnopravnog statusa države koju zastupa u procesu ujedinjenja, nego i republikanskog uređenja koje je do tada postavljano kao jedan od bitnih uvjeta državne integracije.
U takvim okolnostima i uz ovako "ravnopravan" tretman partnera u pregovorima, odvijaju se zadnje pripreme na Dvoru u Beogradu za proglašenje "ujedinjenja".
Kralj Aleksandar Karađorđević proglasio je Kraljevinu SHS 01.12.1918.godine.
Teror i zločini nad "jednokrvnom braćom"
Na područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine odmah su raspoređeni srpska vojska i policija, jednako kako je to ranije bilo učinjeno u vrijeme pripajanja Makedonije i Kosova Srbiji. Tako su jasno pokazane namjere okupatorskog srpskog režima koji poduzima sve radikalnije i brutalnije mjere prema stanovništvu u ovim krajevima.
Evo što o tom razdoblju piše povjesničar Ferdo Čulinović:
"(...) Srpske su snage uvele brutalno izvanredno stanje, tretirajući nesrpske civile kao neprijatelje, a njihove zemlje kao novoosvojene srpske teritorije. Na primjer, u Ukazu od 28. travnja 1919. godine jasno stoji da 'Stanovnici neprijateljskih područja koja je zauzela vojska podliježu prijekim sudovima'."
(Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, sv.1, Zagreb, 1961., str.178-179.; istaknuo: Z.P.)
Kako je vidljivo, zemlje s kojima je Kraljevina Srbija (formalno) kao s ravnopravnim partnerom ušla u "parlamentarnu monarhiju", čak su zakonski svrstavane u "neprijateljska područja"!
Mjere prisile i faktičke vojno-policijske okupacije provodile su se na temelju srpskih vojnih zakona i one su imale status "vojne tajne". Primjenjivane su brutalne metode fizičkog kažnjavanja (uglavnom batinanje drvenim palicama ili volovskim žilama tzv. bikovačama), što se činilo uvijek kada su u pitanju bili "građanski prekršaji" onih koji nisu Srbi, a prakticiralo se najviše u krajevima gdje su živjeli Hrvati, muslimani, Makedonci i Albanci. Budući da je hrvatski Sabor još 1869. godine ukinuo svaki vid tjelesnog kažnjavanja za takve prekršaje, seljaci u Hrvatskoj bili su zgroženi i iznenađeni takvom praksom.
Dva po svemu različita svijeta, dva svjetonazora, dvije civilizacije: jedna s osmanlijskim mentalitetom stoljetne zaostalosti u razvoju i tradicijom međusobnog klanja i druga – s austrougarskim srednjoeuropskim kulturnim i civilizacijskim naslijeđem u kojemu je takvo što bilo nepoznanica, očito se nisu mogli razumjeti.
U "truloj" austrougarskoj carevini (kojoj je pripadala i Hrvatska), otvarali su se univerziteti i operne dvorane, gradile katedrale, ceste, tisuće kilometara željezničkih pruga, održavali su se balovi, koncerti, kazališne predstave i slikarske izložbe, razvijali književnost i umjetnost, dok je u Srbiji i Crnoj Gori trajalo krvavo klanje i čerečenje – po onoj Njegoševoj ("u krv će nam vjere zaplivati, biće jača koja ne potone"). Spoj takva dva nedodirljiva svijeta u jednoj državi, bila je iluzija koja je na kraju skupo plaćena. I na to su upozoravali prije stvaranja Jugoslavije ne samo Stjepan Radić i njegovi istomišljenici, nego i mnogi intelektualci u Srbiji, iz kruga koji nije pripadao velikosrpskoj vrhuški okupljenoj oko Nikole Pašića i Aleksandra Karađorđevića, ali nitko ih nije čuo.
Također je nužno naglasiti, da (za razliku od Srbije i Crne Gore, čije su se narodne skupštine izjasnile o aktu ujedinjenja), Hrvatski sabor takvu prigodu nije imao, niti je odluku o stupanju Hrvatske u novu državnu zajednicu ikada ratificirao. Učinilo se to mimo volje hrvatskoga naroda, bez njegova znanja i pristanka.
Već na samome početku potvrdio se o kakvom se tu "ujedinjenju" radi i čemu je ono stvarno trebalo poslužiti.
Prvi zločin počinjen u novoj "ujedinjenoj parlamentarnoj monarhiji, u kojoj su Hrvati bili 'ravnopravni' s ostalim narodima pod žezlom Karađorđevića" uslijedio je već 5. prosinca 1918. godine.
Na središnjem zagrebačkom trgu, građani i domobrani iz 25. i 53. pukovnije, protestirali su tog 5. prosinca protiv "ujedinjenja" tražeći samostalnost Hrvatske. Policija pod ravnateljstvom zagrebačkog načelnika Grge Anđelinovića, otvorila je vatru i ubila 16, a ranila 17 domobrana i građana. Ovaj zločin zorno je pokazao kakav će položaj hrvatskoga naroda u toj državi biti.
Osim toga, zemlje koje su pripadale prije "ujedinjenja" Austro-Ugarskoj, od početka su bile u neravnopravnom ekonomskom položaju, počevši od višestruko podcijenjene novčane jedinice (krune) koja je u krajnje neravnopravnom omjeru (čak 4:1) bila mijenjana za srpski dinar, preko višestruko većih porezi, uz nametnutu diktaturu srbijanskog činovničkog aparata i žandarmerije; jednom riječju, započeli su nesmiljeni teror i pljačka Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine u korist i za račun Srbije i beogradskog Dvora.
I za najmanji neposluh ili zbog nemogućnosti izvršenja poreznih nameta, seljaci su zatvarani i premlaćivani, ne rijetko i ubijani, a pred svake izbore taj se teror pojačavao. U nastojanju da se hrvatsko biračko tijelo zastraši i odvoji od Stjepana Radića i HSS-a, poduzet je niz sveobuhvatnih propagandnih mjera, a nije bila rijetkost da se na javnim mjestima i u vrijeme skupova građane progoni, uhićuje i ubija tako da se u cilju rastjerivanja naroda čak i puca u okupljenu masu.
Da su Srbi u novostvorenoj Kraljevini SHS ostvarili apsolutnu hegemoniju u odnosu na sve druge narode (pa i one konstitutivne – Hrvate i Slovence), dokazuju brojne činjenice, ponajprije statistički podaci o njihovom sudjelovanju u vlasti:
"U prve dvadeset četiri jugoslavenske vlade (1918.-1929.) Srbi su držali mjesto premijera u 97% tog perioda, ministra obrane u 100%, ministra unutarnjih poslova u 92%, ministra za vanjske poslove u 83%, ministra za financije 98%, ministra za obrazovanje 83%, ministra pravosuđa 87%."
(Vidi: Dušan Bilandžić, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – glavni procesi, 1918.-1985., str.19.; J. F. Brown, Nationalism, Democracy and Security in the Balkans, Brookfield, 1992., str.61.; Joseph Rothschild, East Central Europe between the Two World Wars, Seattle, USA, 1974., str.278.-279.; preuzeto iz: Philip J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str.32.; istaknuo: Z.P.).
Krvavi zločin nad Stjepanom Radićem i drugim hrvatskim zastupnicima u beogradskoj Skupštini (20. lipnja 1928. godine) - što je bio događaj bez presedana u političkom i parlamentarnom životu civiliziranih zemalja Europe i svijeta - uvođenje šestosiječanjske diktature (6.1.1929.) i sve radikalniji oblici tiranije posebice u odnosu na Hrvate koji su bili izvrgnuti samovolji vojske, žandarmerije i četnika a što je naročito došlo do izražaja poslije ubojstva kralja Aleksandra (1934.) i formiranja Banovine Hrvatske (kolovoza 1939.), doveli su, nažalost, do toga je uoči Drugoga svjetskog rata među Srbima i Hrvatima već postojao stanoviti stupanj tenzija koji je na nesreću urodio i međusobnim sukobima u uvjetima okupacije.
Već u Prvom svjetskom ratu, srpski su vojnici i četnici nakon što su s Francuzima (i uvelike zahvaljujući njihovom topništvu i konjici - čemu se i danas klanjaju) probili Solunski front, počinili grozna zvjerstva i u Crnoj Gori, da bi skršili eventualni otpor onih koji su htjeli samostalnu crnogorsku državu. Metode su bile iste kao i u Balkanskim ratovima. Masovna klanja i strijeljanja, spaljivanja čitavih obitelji u kućama, sustavna silovanja žena, pljačka.
Mnogi povjesničari tvrde, da je to prvi registrirani genocid koji je zabilježen u Europi u XX stoljeću.
Slično su se u novostvorenoj Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji odnosili prema svim nesrpskim narodima i naročito Hrvatima (kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini), budući da su oni od početka bili glavna smetnja velikosrpskim teritorijalnim pretenzijama.
U kakvom su položaju bili oni koji su se na bilo koji način opirali hegemonističkoj državnoj politici ili su došli u poziciju da od strane režima budu ocijenjeni kao nepouzdani ili "sumnjivi", pisao je beogradski odvjetnik i disident, Srbin Rajko Jovanović u svojoj brošuri po naslovom "Glavnjača kao sistem". Evo integralnog teksta predgovora, kojega je za tu Jovanovićevu brošuru napisao Miroslav Krleža:
"Po gospodinu Milanu Marjanoviću, hrvatskom proroku Vidovdanskog misterija, mi momentano kao narod živimo u Četvrtoj etapi naše Evolucije: u Epohi Ivana Meštrovića, sa Stvaranjem Države i Vidovdanskog Hrama. Religiozno Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja 3.000 političkih emigranata i bezbrojnu masu političkih izgona.
Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju uhapšene žene, a nepopustljive kad se proglašavaju službeno 'prostitutkama', kada se djeca zatvaraju s provalnicima i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovečnosti: Gesta Dei per Jugoslavenos!
Pred našim očima ubijaju se politički uhapšenici i nestaju netragom iz zatvora; tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punima pijeska, žilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po četiri čovjeka žive na prostoru od jednog kvadratnog metra, i sve to traje već punih deset godina, a da se do današnjeg dana još nije našao nitko da napiše sistematski prikaz ovog našeg rasnog, vidovdanskog, clairvoyantnog paklenog misterija. Poslije Barbusseove knjige o 'Balkanskim krvnicima', beogradskom publicistu i advokatu Rajku Jovanoviću pripada tužna slava da je prvi došao na misao da sumira i pregledno prikaže sav taj bezglavi kriminalni užas, što se pod maskom takozvane maglene državotvornosti luđački tjera već punih deset godina. Dvadeset i četiri političke smrtne osude, šest stotina političkih ubojstava i trideset hiljada političkih hapšenja, to je desetogodišnja bilanca našeg narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja.
Pribroje li se k tome stotine izmrcvarenih leševa hrvatskih jugoslavenskih dobrovoljaca zaklanih u Odesi (gdje je po svjedočanstvu svakako kompetentnog gospodina Franka Potočnjaka samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno 13 dobrovoljaca), ako se misli na žrtve pokolja na Jelačićevom trgu 5.XII.1918., i na sve one nevine ljude, koji su ubijeni mjeseca oktobra, novembra i decembra te iste godine na teritoriju Hrvatske i Slavonije, na bezbrojne žrtve seljačkih nemira u jeseni 1920., pak na kriminalno i nekažnjeno ubijanje nevinih građana po Organizaciji Jugoslavenske Nacionalne Omladine 1918-26., onda se ni za zločin od 20. juna 1928. ne može ustvrditi, da je to čin pojedinca, 'izbezumljenog u afektu, kome je pao mrak na oči'.
U okviru makedonskog pakla, sistematskog batinanja hrvatskih provincija (1918-22), po krvavim i mutnim reminiscencijama na tešku šekspirsku pozadinu Solunskog Procesa, i zločin od 20. juna 1928. izgleda samo jednom epizodom koja nije ni prva ni poslednja.
Krvavo klanje traje dalje; poslije lipanjskih žrtava što su pale na zagrebačkim ulicama i u hrvatskoj provinciji prigodom manifestacija protiv ubojstva u Narodnoj skupštini, jedini relativni izlaz iz ovog pokolja bio bi da se po čitavoj zemlji osnuju Odbori za Obranu Građanskih i Čovječjih Prava.
Za ilustraciju našeg današnjeg stanja, koje govori svojim krvavim ciframa, i za neoborivi argumenat, kako je već krajnje vrijeme za defenzivu minimalnih ustavnih Građanskih i Čovječjih Prava, ova brošura Rajka Jovanovića dobro je i potrebno djelo. Memento svima, koji ne će da sagnjiju u ovoj klaonici!
M. Krleža
Predgovor brošure:
Rajko Jovanović, Glavnjača kao sistem,
Zagreb 1928.
Izdanje Zaštite čovjeka«
(Vidi: Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji; pacifističke refleksije između 1914-1924., Sarajevo, 1990., str.619-620.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).
Nezapamćeno nedjelo koje je počinjeno ubojstvima i ranjavanjima hrvatskih zastupnika (Stjepana Radića, Pavla Radića, Ivana Granđe, Đure Basaričeka i Ivana Pernara – pri čemu su na mjestu ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček, dok je Stjepan Radić umro nepuna dva mjeseca poslije od posljedica teškog ranjavanja) u tadašnjoj "Narodnoj skupštini" u Beogradu, samo je do kraja ogolilo lice velikosrpskog hegemonizma, koji nije prezao ni od čega kako bi ostvario svoje naume. Zgražanje civiliziranog svijeta i uglednih intelektualaca nad ovim barbarskim činom i mnogi prosvjedi koji su s te strane dolazili, nisu, nažalost, doveli do smekšavanja režima. Naprotiv, represija je nastavljena još većom žestinom nego prije.
Neposredno nakon ovoga zločina, u Zagrebu se na prosvjednom skupu okupilo preko 30.000 radnika i građana koji su tražili Republiku. Uslijedila je represivna akcija režima, u kojoj je uhićeno više od 100 prosvjednika, njih 50-ak je ranjeno, a 5 ubijeno.
Svi viđeniji Hrvati koji nisu bili po volji velikosrpskom režimu, našli su se na udaru, pa i Milan pl. Šufflay (1879 – 1931.), povjesničar i albanolog svjetskog glasa, po političkom uvjerenju starčevićanac. Napisao je brojne znanstvene radove i rasprave, a najznačajnija djela su mu: Hrvati u sredovječnom svjetskom viru, Srbi i Arbanasi, Albanski gradovi i burgovi.
Dva policijska agenta, razmrskala su mu lubanju čekićima, usred Zagreba, na pragu njegova stana, u Dalmatinskoj ulici, u predvečerje, 18. veljače 1931. godine. Zločin nije počinjen slučajno, a dokaz za to je tekst u službenim jugoslavenskim novinama Naša sloga, koje su istoga dana izašle iz tiska na Sušaku, gdje se na jednom mjestu kaže, kako će "pucati lubanje". Ubojstvo je navodno naredio pripadnik pro-srpske organizacije "Mlada Jugoslavija", Nikola Jukić, u dogovoru sa srpskim vojnim zapovjednikom Zagreba, Belim Markovićem (njih kao nalogodavce i organizatore atentata navodi u svojoj knjizi Ivan Meštrović - Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, 1993., str. 193.) u čijoj kući je tjedan dana prije sve isplanirano.
Nakon stravičnog umorstva Šufflaya, teror protiv hrvatskoga naroda i metode brutalnog režima kralja Aleksandra, osudili su najveći znanstveni autoritet tog doba Albert Einstein i Heinrich Mann (brat slavnog njemačkog književnika Thomasa Manna), što je na svojoj naslovnici objavio i New York Times u svibnju iste godine. (The New York Times od 6. svibnja 1931., str. A1., "Einstein Accuses Yugoslavian Rulers").
Einstein i Mann, zatražili su od Lige za prava čovjeka u Parizu, da se zauzme za Hrvate, i da "prikupi svu moguću pomoć da zaštiti taj maleni, miroljubivi i civilizirani narod."
(Vidi: Philip J. Cohen, Tajni rat Srbije – Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb, 1997., str. 41.; istaknuo: Z.P.).
No, Srbi su pored Rusa imali i moćne saveznike u zapadnoj Europi, tako da je sve ostalo na apelima i novinskim natpisima.
Milan pl. Šufflay, platio je glavom svoju dosljednost i znanstvenu objektivnost. Upravo je to i smetalo velikosrpskom režimu: njegove teorije o najstarijem narodu na Balkanu – Ilirima i njihovim potomcima – Albancima, a što se nikako nije uklapalo u strateške zamisli i interese Beograda i zločinačke kamarile okupljene oko kralja Aleksandra Karađorđevića.
Dana 7. lipnja 1932. godine, u Ilici br. 10 (Zagreb), ispred svoga stana i odvjetničke pisarnice, usred dana je napadnut odvjetnik Mile Budak kojega su doušnici hrvatskog redarstva Adem Saranija, Šaban Šaćirović i Vojo Karanović pokušali zatući željeznim polugama, ali žrtva je preživjela atentat. Izvršitelji ovog zločina (koji je zbog ugleda Budaka dobio veliki publicitet), u jesen iste godine uhićeni su i osuđeni na po 3 godine zatvora zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda.
Spomenuti slučajevi zločina samo su paradigma odnosa tadašnjeg velikosrpskog režima prema Hrvatima i pokazatelj okrutnosti jednog režima koji ne samo da nije držao ni do kakvih međunarodnih pravnih normi i uzusa, nego je kršio i temeljna načela i postulate na kojima je počivala civilizacija XX stoljeća.
"Sjeme mržnje" na koje je zagrebački nadbiskup upozorio 25. svibnja 1935. godine, kada je regentu, knezu Pavlu Karađorđeviću i njegovoj sviti u Beogradu pročitao svoju interpelaciju ("Memorandum" s detaljnim prikazom brojnih slučajeva terora i ubojstava nad hrvatskim seljacima i građanima), proklijalo je i donijelo otrovne plodove i to zahvaljujući prije svega srpskoj vojno-fašističkoj diktaturi (kako su srpski režim i velikosrpsku hegemoniju između dva svjetska rata nazivali komunisti).
Tu leži i uzrok nastanka Ustaške hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) koje bez srbijanskog terora i tiranije Beograda ne bi niti bilo.
Trgovina hrvatskim teritorije nastavljena je i nakon 1918.
Nikola Pašić je ideju "ujedinjenja južnih Slavena" prihvatio tek kad je bio posve siguran da se ona može iskoristiti za provođenje srpskih interesa, pa je u tom smislu i Kraljevina SHS trebala biti samo pomoćno sredstvo za postizanje konačnog cilja – uspostave "Velike Srbije".
Od Pašića se ništa drugo nije niti moglo očekivati, budući da je uoči stvaranja zajedničke "južnoslavenske" države taj stav otvoreno iznio: "Srbija hoće da oslobodi i ujedini Jugoslovene, a neće da se utopi u moru jedne Jugoslavije. Srbija ne će da se utopi u Jugoslaviju, nego Jugoslavija u nju."(Vidi: D. Ičević, Jugoslovenstvo i jugoslovenska nacija, Beograd, 1989., str.22.; istaknuo: Z.P.).
Nezakonit i protupravan čin stvaranja Kraljevine SHS, omogućio je Srbima da kroz sljedeće dvadeset i dvije godine uspostave sustav svoje strahovlade i hegemonije, krvavo gušeći svaki pokušaj otpora toj centralističkoj politici.
Što se mešetarenja i "trgovine" hrvatskim područjima tiče, to je nastavljeno i nakon ujedinjenja 1918. godine, još agresivnije, pa je već 1920. godine Pašićeva vlada potpisala "Rapallski ugovor" kojim (ovoga puta službeno i napismeno) Kraljevina SHS "daruje" Italiji veliki dio hrvatske zemlje i mora (cijelu Istru, Trst, Goricu i Zadar, te otoke: Lastovo, Palagružu, Cres i Lošinj, dok se za grad Rijeku i okolicu utvrđuje "autonomni status" - što je bila samo pripremna faza za njezino pripojenje Italiji, što se i događa četiri godine poslije - 17. ožujka 1924., sklapanjem poznatog Rimskog ugovora kojim je Kraljevina SHS Italiji dopustila anektiranje tzv. Slobodne Riječke Države). Rimskim ugovorom, Italija i Kraljevina SHS obvezale su se na "prijateljstvo i suradnju", budući da su apetiti Mussolinijeve fašističke vlade najvećim dijelom bili zadovoljeni.
O ovim činjenicama nužno je voditi računa, posebice u kontekstu optužbi na račun dr. Ante Pavelića kojega komunistička i srpska historiografija po pravilu navode kao jedinog i isključivog krivca, uz tvrdnje da je odmah po proglašenju NDH (sklapanjem Rimskih ugovora s Italijom, svibnja 1941. godine), "započeo s rasprodajom hrvatskih područja". Dvadesetak godina prije njega, tu su politiku na štetu Hrvatske sustavno i skupa provodili Nikola Pašić i njegova velikosrpska vrhuška, pomagani od Rusa i Engleza a u suradnji s fašističkom Italijom.
To je povijesna činjenica koju ne mogu pokriti nikakve floskule ni parole.
Zakašnjeli savez Hrvata i Srba u pokušaju otpora Beogradu
U situaciji eskalacije velikosrpskog terora, dolazi i do političkog saveza između Hrvata i Srba u Hrvatskoj (koji započinje već u mjesecima prije krvoprolića u "Narodnoj Skupštini" u Beogradu, savezom Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića).
U takvom se ozračju pojavljuje i Elaborat Ante Trumbića (koji je objavljen 03. studenoga 1932. godine). U njemu se u 32 točke detaljno iznose argumenti o kršenju temeljnih prava i sloboda hrvatskoga naroda od strane velikosrpskog unitarističkog režima – na političkom, gospodarskom, financijskom i opće-društvenom polju). Dočekan je od srbijanskog tiska i političkog vrha u Beogradu "na nož", te je protiv Trumbića i drugih istaknutih hrvatskih političara demokratske orijentacije, – kako Hrvata, tako i Srba – nastavljena još žešća medijska hajka s teškim i uvredljivim optužbama.
Samo 4 dana poslije, na temelju Trumbićeva Elaborata nastala je Rezolucija Seljačko-demokratske koalicije (poznata kao Zagrebačke punktacije) koju su na sastanku od 5., 6., i 7. studenoga 1932. godine, donijeli: kao predsjednik dr Vladko Maček iz Zagreba, dr. Dušan Bošković iz Pančeva, dr. Mile Budak iz Zagreba, prota Dušan Kecmanović iz Banja Luke, Sava N. Kosanović iz Plaškog, dr. Hinko Krizman iz Varaždina, Josip Predavec iz Dugoga Sela, dr. Juraj Šutej iz Sarajeva, dr. Ante Trumbić iz Splita, i Većeslav Vilder iz Zagreba.
Ovaj dokument u 6 točaka donosi sljedeće zaključke:
"1. Stojeći na principu demokracije, smatrano narodni suverenitet stožerom svake državne organizacije i narod sam jedinim i isključivim izvorom svakog političkog autoriteta i svake javne vlasti.
2. Budući da je seljaštvo, kao kolektivni pojam, nosilac naše narodne kulture, ekonomskog života, društvene konstrukcije i moralne vrijednosti, a sačinjava još i ogromnu većinu naroda, stoga seljaštvo ima da bude temelj organizacije našeg sveukupnog života.
3. Konstatiramo činjenicu, da srbijanska hegemonija, koja se je već od početka nametnula Hrvatskoj i svim našim zemljama uopće, s ove strane Drine, Save, Dunava, svojom nesposobnošću i pomoću nasilja i nemoralnih metoda, držeći u svojoj ruci svu državnu vlast, djeluje destruktivno, uništavajući moralne vrijednosti, sve naše napredne ustanove i tekovine, materijalnu imovinu naroda, pa i njegov duhovni mir. To je stanje postiglo vrhunac pod apsolutističkim režimom od 06. I. !929. koji je, pojačavši tu hegemoniju sa svim njenim kobnim posljedicama, još dokinuo građanske i političke slobode.
4. Na temelju ovako teškog iskustva dolazimo do neizbježnog zaključka, da je, vraćajući se na 1918. kao ishodnu točku, prijeka potreba povesti odlučnu i što bolje organizovanu borbu protiv te hegemonije sa ciljem, da se ona odstrani iz svih naših krajeva tako, da se ukloni odovud svaka vlast i upliv te hegemonije sa svim njenim predstavnicima.
5. Na toj pretpostavci samo može se pristupiti k novom uređenju državne zajednice, koja, ne upuštajući se u ovom času u detaljno razrađivanje te osnove, imat će načelnu podlogu misao da ta zajednica, isključivši prevlast jednog ili više njenih članova nad ostalim, ima biti jedna asocijacija interesa osnovana na slobodnoj volji njenih članova tako, da svaki član u svojoj zemlji kao i svi udruženi u zajedničkom sarađivanju u poslovima općeg interesa zajednice, koji će se sporazumno utvrditi, budu mogli osigurati i posebne i skupne interese te zajamčiti napredak i procvat moralnog i materijalnog života naroda srpskog, naroda hrvatskog i naroda slovenačkog. Posebni interesi inojezičnih manjina potpuno će se zajamčiti.
6. Uzimajući ove tačke kao polazni korak svoga sadašnjeg rada, Odbor će na ovom temelju nastaviti svoju daljnju akciju."
(Vidi: Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije: Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, Zagreb, 1987., str. 34/35.; autor navodi u bilješci br.39., na kraju teksta kao izvor: "Almanah 'Nove riječi' za 1940, str. 24-26. Tekst Punktacije napisao je Trumbić i one umnogome nose pečat njegovih shvaćanja"; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)
Režimski tisak obrušio se na ovaj dokument SDK, kao i na Trumbićev Elaborat, svom žestinom uz kvalifikacije: "ovu su rezoluciju potpisali svega nekolicina ljudi, koji bi htjeli neovlašteno da govore u tuđe ime..." i sl., uz bezuvjetnu obranu "narodne dinastije" i kralja i nevješte pokušaje pobijanja iznesenih tvrdnji. Ove napade na Rezoluciju SDK, objavio je sarajevski list Večernja pošta br. 3444, 25. XI 1932.
(Vidi: isto, str. 35.)
Potpisnici Rezolucije progonjeni su od trenutka njezina objavljivanja, a na neke je izvršen i atentat. Tako je jedan od njih – Josip Predavec, član HSS-a – ubijen 14. srpnja 1933. godine u Dugom Selu.
Čak je i Svetozar Pribićević shvatio (kasno, ali ipak) da ovakav odnos prema Hrvatima ne može izaći na dobro. Stoga, krajem prosinca 1933. godine, on piše "Pismo Srbima" u kojemu obraćajući se svojim poznanicima i prvacima bivših oporbenih srbijanskih stranaka među ostalim kaže i ovo:
"...Kao čovek slobodnog duha, i kao istinski demokrata, ja moram da izjavim, da bi Srbi morali da poštuju i da priznaju volju Hrvata i odluku čak i u tom slučaju kad bi se oni izjavili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za jedan čas tu mogućnost, da Srbi ratuju sa Hrvatima zato, što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi bilo nikakvo definitivno rešenje problema, jer bi Hrvati upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore. I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa prema Hrvatima mogu da učine, da im pruže beli list, da na njemu ispišu svoje zahteve. Svaki drugi put i rešenje značilo bi večite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi na kraju krajeva svršili katastrofalno za oboje."
(Vidi: Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, Zagreb, 2000., str.306.; preuzeto iz: Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina – XX stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str.76-77.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)
Ovo je Pribićevićevo pismo pomno skrivano i prešućivano desetljećima – kako u kraljevoj, tako i u Titovoj Jugoslaviji, a kod onih kojima je bilo upućeno, ostalo je bez odjeka.
Da je među Srbima (onima u Hrvatskoj, ali i u Srbiji) bilo razuma i svijesti o interesima i pravima naroda s kojima su živjeli u zajednici, krvavi sukob između njih i Hrvata od 1941. do 1945. ne bi bio moguć, što je također neoboriva povijesna činjenica.
Srbi u Hrvatskoj slušali su i slijedili Pribićevića samo dok je bio na liniji velikosrpskog imperijalističkog centralizma – kad ga je taj režim odbacio postao je "politički mrtvac" u svakom smislu i njegovo mišljenje nije značilo ništa. Poslije pokušaja pružanja otpora Beogradu (u savezu s Radićem) i naročito nakon što je napisao knjigu Diktatura kralja Aleksandra (1933. godine) u kojoj se obračunao s diktatorskim i zločinačkim režimom Karađorđevića i njihove klike, među Srbima je dobio epitet "izdajnika" i tako ga se shvaća i promatra i danas.
Gorke iskustvo života u dvije Jugoslavije (kako u onoj karađorđevićevskoj, tako i komunističkoj) koje su po hrvatski narod bile jednako pogubne, govori nam kako bi se jednom zauvijek morali lišiti svih iluzija o mogućnosti egzistiranja u bilo kakvoj "južnoslavenskoj zajednici".
Dokazuju nam to u konačnici i krvavi događaji s kraja prošlog stoljeća, pri čemu smo podnijeli goleme žrtve i pretrpjeli barbarska uništavanja gradova i sela kako bi se oslobodili "bratskog" zagrljaja istočnih susjeda.
Mir, međusobno uvažavanje i susjedska suradnja (kad se za to steknu nužni preduvjeti) da, ali nikad više zajednička država!
Drugi upravo čitaju... |
|
Foto: 1. DPCM/scontent.fzag1-1.fna.fbcdn.net
Autor: Zlatko Pinter