PRESS
To zajedništvo, strašno stručan tim i dobar lider, tada, davali su rezultate. Rezultate na kojima su mnogi zavidjeli i samo se divili.
Piše mi rođak iz Amerike. Pita on u pismu, ne onom klasičnom davno zaboravljenom već ovom modernom preko Facebooka, kakvo je stanje u našoj državi?
Svašta on, veli, čita po portalima, sluša na vijestima, čuje od poznanika po kuloarima ali nekako je, piše on, najsigurniji kada mu ja opišem stanje. Naravno da mu nisam ja nikakva vertikala odlučivanja, niti najmeritorniji, niti najpametniji da bi on po mom napisanom donio završno mišljenje o stanju stvari. Ali već nekoliko godina tako funkcioniramo pa se navikli na izmjenu iskustava odnosno viđenja stvari, mojih u našoj Lijepoj i njegovih u lijepoj njegovoj Americi. Nije ta rasprava uvijek „na istoj valnoj dužini“, razilazimo se mi u pogledima, mišljenjima, udario ga američki san. Ali uvijek na kraju dođemo do sličnog zaključka. Rekli bi ljudi „kliknuli smo“ po pogledima na stanje stvari bez obzira što nas dijeli „velika bara“. Znamo mi tako dosta vremena odvojiti za dopisivanje sve dok ne „kliknemo“.
Odgovaram mu ja onako pomalo sjetan, nije dobro rođo moj, puno stvari, pojava, reakcija, poteza koje smo nekad rješavali, narodski rečeno „iz prve“ sada je izbjeglo ili bježi kontroli. Kao da imamo klizave ruke, kao da su nam premazane nekom mašću pa nam stvari stalno hoće ispasti a mi ih uporno hvatamo onako po zraku. Kao nekakav loši žongler u cirkusu. Uhvatimo je i kad smo već pomislili tu je, držimo je, ona opet isklizne iz ruku. I tako se umorimo više nego da tu stvar pustimo da padne i da se razbije. Potom se naklonimo publici i onako nevinom mimikom damo do znanja da nismo uspjeli. Publika bi naravno to nagradila pljeskom i uvidjela želju i volju i oprostila gaf. Ali mi nikako da shvatimo da krivo radimo i nikako da postanemo svjesni pogrešaka. Nikako da se odlučimo početi iz početka, ili nastavimo tamo gdje je ono dobro prekinuto, nikako da operemo ruke, priznamo poraz i onako suhih ruku se uhvatimo u nove pobjede. Da, moj rođo sve nam je nekako masno, pišem ja. Nisam dugo čekao na odgovor, odgovara moj rođo, odnosno pita on:
Misliš li ti, pita mene rođo, da je to slučajno, te masne ruke, ta kao nekakva žonglerska traljavost, to „masno“ hvatanje u koštac sa stvarima, potezima, pojavama??
Misliš li ti da nema tu netko prste u pekmezu, masti ili kako već; da nema tu netko poput Grinča koji hoće ukrasti Božić??
Razmišljam ja, razmišljam, što da mu odgovorim!! Neće prsti na tipkovnicu, nešto napišem pa obrišem pa opet napišem pa opet izbrišem i sad već bezidejan što da odgovorim samo mu uzvratim upitnikom, čisto da prebacim lopticu preko mreže (bare)!
Vidi moj rođo, pozna on moje stavove, zna on da sada od njega čekam raščlambu. Znaš, piše rođo doživio sam ja te „masne ruke“ na svojoj koži. Stoga i ova pitanja!!
Davnih dana kada sam se zaposlio u Americi u mom poduzeću, koje je tada bilo tako malo i tako nepoznato da smo svi poznavali sve koji su tu radili, vjerovali smo u čistoću ruku, barem tada!
Da mislio sam tada da smo se međusobno poznavali!! Prevari se nekolicina nas. Mi onako srcem radeći kako tada, tako i danas mislili da tako rade i drugi zaposlenici. Bilo je tu rezerviranih. Nastavlja rođo.
Bili smo malo poduzeće, ali svojim kvalitetnim asortimanom usluga i zakonom tržišta rasli smo mi malo pomalo ali sigurno. Bilo je na tom putu podmetanja od konkurencije jer smo osvajali tržište neumoljivo. Ali to zajedništvo, strašno stručan tim i dobar lider, tada, davali su rezultate. Rezultate na kojima su mnogi zavidjeli i samo se divili.
Samo smo slušali komentare, bravo, odlično, samo tako nastavite. Bilo je to lijepo za čuti ali nisu oni, ti koji su nas hvalili, znali unutarnje naše probleme!! One „masne“ koji su se pomalo pojavljivali!
Tu je bilo, piše meni moj rođo te „masti“. Kao i svako poduzeće tako i moje, zbog potreba tržišta, moralo se širiti, nastavlja on. Primali smo nove radnike, otvarali nove djelatnosti i sada smo već po hodnicima susretali ljude koje uopće ne poznamo, niti osobno kamoli onako u dušu kao što smo se svi poznavali po nastanku poduzeća. Tada je krenulo unutarnje natjecanje tko je bolji, tko je zaslužniji, piše moj rođo, počelo je ono američko natjecanje, dokazivanje. Zaboravio se jedan tim, onaj početni, onaj stvaralački, proizvelo se tu puno timova.
Veli rođo, nisam ja imao ništa protiv timova, dapače, sve dok se nije izgubio onaj unutrašnji mir, ona opuštenost, ona iskrenost, ono povjerenje. Osjetilo se u zraku da se gubimo, da se više ne poznajemo. Sve se više po hodnicima šaputalo, ogovaralo, podsmjehivalo, sastančilo prije sastanaka, sve više se šutjelo o greškama. Nitko više nikoga nije, kao što je bila praksa u početku, upozoravao na greške i odgovornost dijelili po učinjenim greškama. Nestalo je onog prijateljskog upozoravanja i ukazivanja na grešku, a pojavilo se ono da ti grešku uljepšavaju kako bi stekli tvoje zadovoljstvo. Događalo se tako da se na brifinzima pojave ideje i projekti koje su, veli rođo, stvoreni „na sastancima prije sastanka“ i da su već i donesene odluke. Brifing je postao čisti protokol, barem za nas one „stare“. Nešto se odlučilo, više se prešutjelo i to nije bilo dobro.
Otuđio se menadžment! Otuđio od nas pravih radnika, od stvaratelja temelja poduzeća. Došli neki novi klinci, pregazili nas po svim pitanjima. Nametnuli se, ali ne radom već dodvoravanjem, ulagivanjem i na uljepšavanju grešaka sve u svrhu da steknu njihovo zadovoljstvo. Međutim greške su se nizale. Nas koji smo to vidjeli stavili su na margine odlučivanja tako da se pomalo nazirao crni scenarij naše vizije.
Kako je naglo počeo pisati, kao iz rukava, tako je naglo i prestao kao eto da ne duljim veli moj rođo. To su ti naše američke „masne ruke“ i veli rođo ta ti je vizija krenula putem Sare a priča ide ovako:
Sara, sredovječna žena, nakon infarkta završi u bolnici. Dok je bila na operacijskom stolu, klinički umre i – sretne Boga.
Jel' mi to kraj? – upita ga.
Ne – nježno joj odgovori Bog. Imaš još nekih 30, čak 40 godina.
Kad se povratila u život, a potom i prizdravila, Sara odluči na nagovor svojih „prijatelja“ ostati u bolnici. Napraviti face lifting, liposukciju, podignuti grudi, ispeglati trbuh, naručiti frizera, obojiti kosu.
Vele joj prijatelji, hajde uredi se za rendez-vous, kad ti je već ostalo toliko godina, što ne bi sad ponovno izgledala kao da ti je 25?
Ubrzo se nađe Sara pred Bogom.
Zar mi nisi obećao još 30, 40 godina? – pobuni se odmah.
Pa nisam te prepoznao, uneredili te ovi tvoji, veli Bog!!!
Razmišljam ja sada i o Sari, zakomplicirao moj rođo raščlambu, i sve si mislim mi i infarkte prebolimo hodajući i nemamo tako puno tih Sara, tu i tamo koja, barem onako naivno pomislih!! No uspoređujući naše „masne ruke“ i ove američke zaključim da i nije tako kod nas niti loše!!!!
Jer kada jedna, kako joj mi znamo od milja tepati, kolijevka demokracije dozvoli ovakve radnje, što se mi imamo jadati ovako mladi demokrati. Mi smo još u nekakvim kako kolektivnim tako i osobnim kušnjama prepušteni ponaosob svojim odlukama i svojim energijama, često bez pomoći ili utjehe. Uletjeli u utakmicu bez gaća i štucni a tribine pune. Rekli bi utakmica bez suca i pravila! Tako su u pitanje dovedeni kako naši duhovni tako i naši emocionalni pa i tjelesni resursi. Lakat ovdje, lakat tamo, kušnja nas troši a mi bez gaća! Trebaš ti trčati bez nikakvih pravila! Troši razloge postojanja, nastojanja. Zahvaća sve pore našega života i lomi nas a mi glumimo nesalomljive. Preoblikuje u nama svjetove, dovodi nas u stanja, one Sare, u kojima nam duh može i klonuti. Klonuti, pokleknuti pred punim stolom izazova a moraš pokazati „kičmu“!
Stoga nije ni čudo da su nam stalno „masne ruke“ i da se bespotrebno bojimo pucnjave, a nismo svjesni da metak koji će nas ubiti – nećemo ga niti čuti. Ispaliti će ga onaj iz naše blizine, onaj koji nam je uljepšavao greške.
Pozdrav od autora.
Foto: villains.wikia.com
