PRESS
INVALIDI I INVALIDNOST Piše: Dida
Prirodne sile u nama pravi su liječnici bolesti. Želja za životom najjača je prirodna sila u nama.
Teške su to bile prve godine rata za branitelje koji su bili ranjeni. Rat je došao iznenada i isto tako je našao nespremnu državu na svim nivoima normalnog funkcioniranja među kojima je i zdravstvo. Pošto je većina teritorija Hrvatske bio okupiran, a onaj pojas uz taj okupirani dio bio je pod stalnom paljbom srbočetničke okupatorske vojske, teško je bilo u zdravstvenim ustanovama normalno funkcionirati.
...
Primjer su vukovarska, osječka, sisačka, zadarska, vinkovačka, gospićka i sve druge bolnice. Teško su dopremani ranjenici, a još teže su zdravstveni djelatnici mogli sanirati rane. Međutim istina je ova, davali su nadljudske napore i snagu i volju za pomoći ranjenicima.
Radili su smjene bez smjen,e jer suosjećanje s patnjama ranjenika bilo je važnije i od radnog vremena. Bio sam dio te priče, prvo kao onaj koji je dopremao ranjenike u bolnice a potom i onaj kojeg su dopremili u bolnicu, tako da mogu svjedočiti iz prve ruke. Bez obzira s koliko je bolničkog osoblja trenutno bolnica radila, sve i jedan ranjenik je adekvatno saniran.
Da, za to su bili zaslužni jedino i samo svi djelatnici i djelatnice tih ustanova.
No moramo to priznati i ja napisati da je zdravstvenim djelatnicima bilo puno lakše liječiti ranjene branitelje, jer su i oni sami puni adrenalina htjeli, pišem o onima lakše ranjenima, izliječiti svoje ratne rane i što prije se vratiti na teren među svoje suborce. Rekli bi - sinergija na djelu.
Činjenica je da su zbog ograničenog kapaciteta kreveta po sobama ranjenici spavali i po hodnicima bolnica, po sobama koje su prenamijenjene i po podrumskim prostorijama. Međutim, ponavljam, zdravstvene skrbi bez obzira u kojem se dijelu bolnice nalazio ranjenik, nije nedostajalo.
Isto tako i dodatne pažnje, ljubavi, lijepe i tople riječi koje nisu u opisu poslova doktora i medicinskih sestara također nije nedostajalo. Naprotiv, bilo ih je na izobilje i to je proizvelo pozitivno stanje uma kod ranjenika tako da i samo ranjavanje nije bio problem. Sve za Hrvatsku, znali su reći ranjeni branitelji.
Živjeli su i dalje sa svojim suborcima kroz upite kako je na terenu, ima li još ranjenih, jesu li potjerali četničke horde. Jedino što su teško primili je činjenica da će se vrlo teško ili nikako vratiti među njih, među svoje suborce.
No, pred njima je bio teški i dugi put oporavka i dosezanja koliko toliko normalnog funkcioniranja, bez obzira na sve tjelesne hendikepe koje je učinilo stradavanje na njihovom tijelu.
Pozdrav od autora.
Foto: imgur.com
Autor: Dida
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
