Danas ga gledam, onako sijede kose, nimalo se promijenio nije. Nije on a nije ni selo. U njemu onaj duh, duh ljubavi, poštenja i veselja. Ali i onaj, rekli bi Dalmatinci duh dišpeta. Da, to ga je održalo svih ovih godina koje su preko njegovih leđa prošle i svašta mu donijele i ostavile da nosi. Odrastao on u jednom selu uz prekrasnu rijeku, mada bi mnogi rekli „Bogu iza nogu“, ali varate se. Ima to mjesto svoju dušu istu onu i onakvu kao i on, jer ne vele badava "kakvi seljani takvo i selo". Opjevao narod tu rijeku i okolna mjesta al' njegovo niti slovom. Neće narod, hoće Bog. Unatoč tomu voli on to selo, voli on tu rijeku nepredvidivu, stotinu puta okolicu poplavila ali ipak ljubav je ljubav. Ispratio mnoge koji su u nadi boljeg života napustili selo. Dočekao nove seljane, većinom „vikendaše“ i svi k njemu za sva pitanja. Bio on i ostao „Katica za sve“.
Bećarina od malih nogu, volio sve, svoje selo, svoje seljane pa i snaše iz sela. Ma što snaše iz sela!? Volio on i ljubio snaše i po okolici. Pa kakav bi drugačiji bio muzikaš, harmonikaš? Kako bi snaše i odoljele kad im uz uho zasvira njihovu pjesmu i to još sa bine, promuklim glasom, onako donmateovski najavi... samo za nju, onu damu do prozora i potegne iz D-dura. Procvala je ko trešnja svaka od sreće. Tko ne bi?!
Prošao on okolicu svu. Poznavao doslovno svako susjedno selo, svaku šumu, svaki puteljak. Kad se i ženio bećarina veli svojoj budućoj punici, kada je ova u nevezanom razgovoru sa susjedom zaključila da se on mora ostaviti svirke ako hoće ruku njene kćeri: "draga gospođo nešto što se voli ne ostavlja se lako pa tako ni Vaša kćer. Al' jedna ostaje i po cijenu odlaska druge. Preboljet ću nekako odlazak jedne, znate već kako, uz harmoniku". Ipak popusti punica jer vidi ona nema šale sa bećarom. Naravno da se bećarina i smirio uz svoju ljubav. I danas su zajedno, tko drugi nego on i žena. Harmonika? Nekad kada je jako raspoložen „baci“ on koji dur ispod brajde u debeloj hladovini, ali samo za prijatelje. Imao je stav u svemu i to ga je održalo, to ga i dan danas drži.
Donijele tako godine i rat, ovaj Domovinski. Donijele zlo na to malo pitoreskno selo na te „male seljane“. Osvajala srpsko-četnička horda susjedna sela, padala sela bez ispaljenog metka. Nije mogao narod sam. Tako došle horde nadomak tog sela. Ustao bećarina, otpratio ženu i djecu na sigurno, okupio seljane i rekao: "Dosta! Ili branimo selo ili nas neće biti." Ušlo u selo i nešto gardista. Deset slovom i brojkom. Skupilo se dvadesetak ljudi spremno obraniti jedno nepoznato selo.
Ničim kroz povijest važno, ničim po položaju geografskom važno, nikad opjevano, najednom postaje najvažnija točka. Napisao sam već, "neće narod, hoće Bog." Postalo selo poznato na veliko i na široko. Iz ničega posta selo slavno, iz ničega svi znaju ime sela.
Tako selo postaje polazište svih vojnih srpsko-četničkih planova. Kojim pravcem ga napasti, kojim silama djelovati, kako ga eliminirati i pregaziti. Jednostavno kako ga osvojiti?! Postalo selo znano i onima u Beogradu, vodstvima po SAO krajinama u Hrvatskoj, postalo poznato po general štabovima jugovojske, šuškalo se ime sela među bandom četničkom.
Pa tko je u tom selu, kakvo je to selo, tko je tako jak tamo? Gomila pitanja na koja srbočetnici nisu imali odgovore. Polomili zube četničke horde, polomili pokušavajući ga osvojiti. Nije im niti jugovojska pomogla.
E da ste tada znali tko je bio u tom malom pitoresknom selu možda bi ga zgazili i prošli uz pjesmu, onako u prolazu, kako ste i prolazili po susjednim selima. Možda! Uz svu vojnu tehniku i mnoštvo vojske ipak niste mogli. Zašto?
Bila su tamo srca junaka, bio je tamo ponos i duh tog sela, bilo je tamo desetak branitelja i desetak seljana koje je predvodio a tko drugi nego bećarina. Naravno sa nama je bio i dragi Bog, koji je rekao "ne, na ovu adresu nećete". Da, siguran sam, rekao je On "na ovu adresu nećete".
Ulaskom devedeset i prve u to selo upoznao sam tog bećarinu i ponosan sam što je ušao u moj život. Sretan sam što poznajem takvu osobu takvog ljudinu. Upoznao sam ga i volim ga jer on je duh sela, on je živi duh ratnika, on je čovjek, on je Hrvat. Nikada takvi neće napustiti svoje ognjište, svog prijatelja, svoju Domovinu, nikada. Poživio ti meni Ivane sto godina i neka je ponosna Hrvatska što ima takve domoljube.
Danas ga gledam, onako sijede kose nimalo se promijenio nije. Nije on a nije ni selo. Pokoja sijeda više u kosi i nova cesta u selu, no u njima i dalje onaj stari duh, duh ljubavi, poštenja, veselja i inata.
Novi Farkašić to malo pitoreskno selo zove se. Nitko ga opjevao nije pa evo par stihova.
|
Selo malo ti Farkašić Novi, u tebi su obranjeni svi hrvatski snovi. A ti Kupo, ti prekrasna rijeko Srbima si poručila, nikada vi nećete prijeko. |
Ivane bećarino stara, sa seljanima poruke si slao, i velikosrpske snove Srbima si krao. Srbima da Hrvatsku gaze dozvolio nisi, u tvom selu i danas hrvatski barjak visi. |
