PRESS
Piše: Željko Galović - Dida
Nemojte nas kao Ameri Kineze gurati iz reda!
"Događaji su poput jela, a misli poput začina. Nije dobro onom tko soli trešnje i octom zalijeva kolače!"
Od kuda su se izrodila relativno stabilna i negativna uvjerenja okoline, osjećaji i ponašanja prema društvenoj populaciji invalida? Jesu li to saznanja da među tom populacijom „hodaju“ i neki lažni invalidi? Jesu li to nagađanja da se invalidnost vrlo lako mogla i može kupiti? Je li to saznanje da znate „lažnjaka“ koji živi u susjedstvu?
...
Jesu li ta saznanja bila jezičac na vagi kada je okolina vagala koji će stav zauzeti? Nije li nakon toga okolina strpala sve ratne vojne invalide u isti koš?
Rekli bi...“Ma svi su oni (ti invalidi) na čudan način postali invalidi“, pritom zaboravljajući da je nedugo prije završio krvavi rat.
Moramo ustvrditi činjenicu radi boljeg poimanja stvari da se ljudi, okolina, ne rađaju sa stavovima. Stavovi se uče putem posrednog ili neposrednog učenja.
Vezano uz invalide, sjetim se jedne studije iz tridesetih godina prošlog stoljeća na području američkog kontinenta, preciznije Sjedinjenih Američkih Država. Tema te studije bili su odnosi Amerikanaca naspram sve više pridošlih azijata, točnije Kineza.
Vodio tako jedan Amerikanac, sve u svrhu istraživanja, Kineze od hotela do hotela i ispitivao tko želi poslužiti Kineze kao goste. Ne moram vam dragi čitatelji pisati rezultate studije, samo ću navesti da su bili pogubni za Kineze.
Znam, mnogi će komentirati da nije spojivo lažni invalid i Kinez u Americi. Itekako je. Ameri su sve Kineze doživljavali kao nešto što ih ugrožava. Kao prvo iz čistog neznanja o toj naciji.
Znamo da je Ameriku tih godina drmala ekonomska kriza, pa je u redovima ispred socijalnih kuhinja vrlo brzo viđena u Amera ekspresivna funkcija, narodski znana kao ego. Izbacio bi Amer Kineza iz reda za ručak jer ipak je on gladni Amer. Nije ni glad ista, ipak je Kinez omanji rastom.
Odmah je taj Amer bio adaptiran u društvo i drugi su ga podržali. Imao je hrabrosti izraziti društveno poželjne stavove drugih Amera, a oni su to nagradili odobravanjem i opće društvenim prihvaćanjem kao pod normalno.
Kinezi danas u Americi
Glavni su na temi zdrave hrane, na temi zdravog života, na temi tradicije i običaja. Jednostavno ne mogu Ameri bez njih. Imao bi svaki Amer barem dvije stotina kilograma osobne težine da im nije kineske hrane.
Zato nemojte graditi uvjerenja da gotovo svi invalidi imaju zajedničke i istovjetne osobine uz neopravdano zanemarivanje stvarnih razlika među njima. Zajednički im je nazivnik „invalidi“.
Zašto usporedba sa Kinezima u Americi? Nisu ni svi pridošli Kinezi na američko tlo završili kao vrsni kuhari, pobornici zdravog života i sljedbenici običaja i tradicije. Ima Kineza i u mafijaškim organizacijama. Itekako ima.
Isto tako ima i osoba koje su na hrvatskom području iskoristile trenutak, situaciju, dobru valutu (njemačke marke i euriće), podmitljive doktore i razne komisije te došli do nezasluženog statusa ratnih vojnih invalida.
Vjerujte mi na riječ, dobili nezasluženi status, jer imaju vrhunske razrađene dijagnoze, nalaze i mišljenja i to u kilogramima ispisanih papira naspram istinskog invalida koji ima klasiku. Ranjenički karton, povijest bolesti, nalaz i mišljenje liječnika.
Stoga ću vas dragi čitatelji vratiti na početak i ovu rečenicu: “Stavovi se uče putem posrednog ili neposrednog učenja.“
Uđite među tu populaciju i vidjet ćete da smo ipak velika većina istinski invalidi i nemojte nas kao Ameri Kineze gurati iz reda. Nismo to zaslužili.
Pozdrav od autora.
Foto: DPCM
Autor: Željko Galović - Dida
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
