Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
 
PRESS

Piše: Zlatko Pinter

Bivši Šešeljev potrčko i slugan, Aleksandar Vučić opet laje
Svijet bi trebao znati: Srbija je najveći bolesnik u Europi

 
Aleksandar Vučić
 

 

PRESS: Komentar

 

 

 

Bivši Šešeljev potrčko i slugan, Aleksandar Vučić opet laje.

 

Žesti se na susjede, optužuje, junači se, prijeti… Zaziva nove ratove. Zaboravlja kako nije prošlo ni četvrt stoljeća od kad su njegovi "obilići" podvijena repa utekli iz Hrvatske glavom bez obzira ("kao zečevi" - što reče Sloba Milošević Martiću i društvu poslije pada "krajine"), nakon što su više od 4 godine haračili - ubijali, rušili, palili, pljačkali i silovali po Hrvatskoj.

...

Mentalni bolesnik, fašist i rasist koji je silom prilika nakon svih nedjela što ih je i sam počinio 90-ih navukao krinku "demokrata", konvertit u kojemu još uvijek kuca srce četničkog ideologa, vjerojatno misli kako poltroni oko njega ozbiljno shvaćaju to što blebeće, nesvjestan da će mu upravo oni doći glave - bude li se nastavila dosadašnja srpska tradicija (a nadajmo se da hoće).

Drma mu se fotelja kao nikada do sad.

I onda, nesretnik, izgubljen u vremenu i prostoru, vlastitu paniku, strah i nemoć nastoji prikriti napadima na susjede, prije svega nas Hrvate koji smo mu bolna točka (pogotovu od razdoblja "traktorijade", kad se u samo 48 sati glasovito "srpsko junaštvo" rasprsnulo poput mjehura od sapunice pod udarima hrvatske oružane sile).

Umjesto da čisti smeće u vlastitoj kući i dvorištu, bivši Šešeljev potrčko po staroj oprobanoj metodi srpske propagande krivnju za sve nastoji prebaciti na susjede (prije svih Albance i Hrvate), u nadi da će tom halabukom uspjeti ponovno homogenizirati Srbe na mržnji prema drugima - kako se ne bi dosjetili da je uzrok svih njihovih nedaća u Beogradu, Srbiji i aktualnoj vlasti. Ponaša se slično kao i Milošević u vrijeme zračnih udara NATO-a (1999.), samo što u Srbiji više tog nacionalnog naboja nema.

No, Srbija se još uvijek nalazi u začaranom, zatvorenom krugu, razdirana vlastitim frustracijama i nesposobna prihvatiti realnost. I to je problem, ne samo za njih, nego i za okruženje, pa u krajnjoj konzekvenci za Europu u cjelini, što europski činovnici - uštogljeni eunusi, punjene ptice, pokondirene tikve - nisu u stanju shvatiti.

- sadržaj se nastavlja -

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

Čega se pametan srami…

  Srbija je zemlja u kojoj se javnost naveliko i masovno diči ne samo svojim ratnim zločincima, nego i mafijom koja je po nekim istraživanjima na osmom mjestu u svijetu (iza ruske, talijanske, kolumbijske, kineske, japanske, meksičke i izraelske, a ispred albanske, jamajčanske…) i to je srpski brand, nacionalni ponos, dokaz kako Srbi imaju "muda".

Mafija i kriminal su najpoznatiji "izvozni" produkti Srbije već više od 25 godina. Njihove kriminalne skupine raspršile su se Europom i svijetom, a opet ih je u matičnoj zemlji ostalo dovoljno da bi "drmali" državom. Unajmljene ubojice krstare "regionom" i Europom i odrađuju likvidacije i pljačke po narudžbi. Imaju cjenike svojih usluga koje mediji u Srbiji objavljuju bez ikakve zadrške i kompleksa, baš kao da je riječ o stvarima koje služe na ponos naciji i državi.

Srbiji koja "nije učestvovala" u ratovima na području bivše SFRJ (mada i danas ima između 400 i 800 tisuća ratnih veterana), njezino se "mirotvorstvo" (iz 90-ih) vraća kao bumerang, no za sad nema naznaka da ih je "prodrmalo". Katarze ni na pomolu. Nema dana da se na javnim mjestima ne dogodi po koja likvidacija i to je već postao uobičajeni "dekor" svakodnevice.

 

 

Sindrom "bezgrešne" nacije

 No, "nema krivnje" na Srbiji!

Za sve su krivi drugi (NATO, EU, VE, Njemačka, SAD, MKSJ, Vatikan, Papa, Hrvati, bosansko-hercegovački muslimani, Albanci itd., itd.) koji su "planski izazvali ratove na području SFRJ". Sve je plod "belosvetske zavere" u kojoj su glavnu ulogu odigrali "svetski centri moći", zapadne tajne službe, strani i domaći plaćenici ("brankovići" i "janjičari").

Nema i ne može biti nikakve krivnje na "izabranom", "nebeskom narodu", tom "trinaestom, izgubljenom i najnesrećnijem plemenu Izrailjovom" (kako je govorio fašist Vuk Drašković - i ne samo on).

Narativ "bezgrešne nacije" koja "nikad ne može počiniti zločin" i za koju je rezervirana isključivo uloga "žrtve", jednako je jak i danas kao i pred sam rat, krajem osamdesetih godina. Poanta je u tomu da su srpski narod i Srbija "vodili pravedan rat" (odnosno, samo "branili Srbe izvan Srbije" - jer "Srbin ne može počiniti zločin"), a izazvali su ga već spomenuti "srpski neprijatelji" među kojima ključno mjesto zauzimaju Vatikan i Katolička crkva - koja je 90-ih godina "pokušala izvršiti genocid nad srpskim narodom i istrebiti ga" (tako barem piše i u školskim udžbenicima povijesti iz kojih se srpska djeca, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). To je "istorijska istina" kojom se nadahnjuju mladi. Ta instrumentalizacija i ideologiziranje školskih programa i udžbenika (kako kaže srbijanska povjesničarka dr. Dubravka Stojanović u svojoj knjizi Ulje na vodi) sije sjeme mržnje, razdora i priprema buduće naraštaje za nove ratove.

Ne postoji zemlja u Europi (pa i šire) u kojoj su mitovi, predrasude i megalomansko shvaćanje vlastite vrijednosti, važnosti i uloge tako duboko ukorijenjeni u svijest običnih ljudi.

Zato svijet ne razumije Srbiju, niti ona svijet. I zato se ta zemlja i narod vrte u začaranom krugu bez izlaza, u bespuću, nesposobni apsorbirati vlastitu prošlost i pogledati istini u lice.

Balast prošlosti uteg je koji Srbiju drži prikovanu za nepostojeći i nerealni mitski svijet - u kojemu su oni uvijek "pravednici", a "krivci" svi drugi.

Umjesto prihvaćanja realnosti i uklapanja u krug normalnih, civiliziranih zemalja, ona sve druge želi prilagoditi sebi i nametnuti im svoja mjerila i pravila - a ne budu li dovoljno "pametni", tu su Rusi.

"Braća Rusi" su posljednja oaza i utočište ranjenih i frustriranih nacionalističkih duša i lijek za sve bolesti i nedaće.

"Kad dođe vreme, ima da im mi i Rusi pokažemo gde im je mesto". I tako to ide dalje i tomu slično. Puste tlapnje i bedastoće. U nedogled. I nitko se, naravno, ne pita, gdje su im bili Rusi kad su izgubili Kosovo.  

 

 

Kultura laži i ratova

"Kultura laži ratova" je u ovoj maloj zemlji na brdovitom Balkanu već više od 200 godina ono što određuje društvenu svijest, pa se u ime "viših ciljeva" i "egzistencijalno ugroženog srpstva" uvijek iznova priželjkuju novi sukobi. Po svaku cijenu.

Poznati srbijanski odvjetnik Srđa Popović, govoreći o atmosferi u Srbiji s početka 90-ih, u emisiji „Nedjeljom u 2“ (HTV 1, 16. prosinca 2012., u 14,00 sati), na pitanje voditelja Aleksandra Stankovića „što se u Srbiji promijenilo od pada Miloševića do danas“, odgovara: „U suštinskom smislu ništa…ništa se nije promenilo… (…) Za razliku od Nemačke koja je doživela katarzu, za to u Srbiji ne postoje realni uslovi… (…) Većina građana Srbije ljuta je na Miloševića zato što je izgubio ratove, a ne zato što ih je vodio…Oni su u to vreme tražili i prizivali treći svetski rat…, ili ako ne svetski, a ono bar balkanski, i bili bi srećni da su to uspeli…“ 

Pokojni Popović izgovorio je to prije više od 6 godina.

I danas, nažalost, vrijedi isto. Gledamo kako se ulicama Beograda ponovno valjaju rijeke onih koji traže "promene". Jučer su za sve krivili Tita, Antu Markovića, Kučana, Tuđmana, Đinđića, danas je glavni krivac Aleksandar Vučić, sutra će biti netko treći. Kobna vrteška nastavlja svoj hod, a onima koji su na njoj još uvijek nije jasno što im se događa - iako osjećaju mučninu.

Nikako nisu u stanju shvatiti kako je glavni problem u njihovim glavama. Odustajanje od destruktivne i samoubilačke koncepcije teritorijalnog širenja po svaku cijenu, okretanje sebi, vlastitim problemima, razvoju, a ne ratoborna strategija koja će ih (nastave li tako) dovesti do nestanka (što je dr. Latinka Perović konstatirala davnih dana).

Pametni ljudi, srbijanski intelektualci kojima je stalo do toga da njihov narod konačno progleda i izađe iz tog paklenog kruga u kojemu su nesporazumi i sukobi s okruženjem zakonitost, odavno nude rješenja, opominju, upozoravaju, dokazuju…ali uzalud.

Oni su margina i još dugo će biti u ovoj i ovakvoj Srbiji koja je i dalje "divlje društvo" (reče i napisa u svojoj istoimenoj knjizi Vesna Pešić analizirajući "zašto smo došli dovde").

 

 

Povratak u "budućnost"

Započelo je 1990. godine formiranjem paravojnih formacija i skupina kojima je bilo namijenjeno odrađivanje najprljavijih poslova u budućem ratu za "Veliku Srbiju" (masakri, masovna ubojstva, paljevine, pljačke, silovanja, progoni civila). Taj su posao odrađivali koordinirano SDB i KOS. U isto vrijeme teklo je uvezivanje institucija vlasti s kriminalnim podzemljem - prije svega klanovima u Beogradu (poput Zemunskog, Surčinskog, Novobeogradskog) itd. Oni režimu koriste za namicanje novca prijeko potrebnog za vođenje rata i uzdržavanje vladajuće klike. I naravno, nikoga nije briga što se u državnu kasu sliva prljavi i krvavi novac (od krijumčarenja oružja, otmica, naručenih ubojstava, droga, cigareta, alkohola). Te veze posebno jačaju u vrijeme uvođenja sankcija Srbiji (od 1992. godine nadalje).

Stapanjem kriminala, politike i ulice Srbija ulazi u zonu sumraka. Mafija je stvarni gospodar, a političari na vrhu poput lutaka na koncu. "Svaka država ima mafiju, ali kod nas mafija ima državu" - rekao je premijer Zoran Đinđić prije nego mu je ta ista mafija presudila.

Izjava Dušana Mihajlovića, ministra policije u Vladi Zorana Đinđića u kojoj kaže: "Inauguracija Vojislava Koštunice u Sava centru (za predsjednika SRJ, 6.10.2000. godine - op. Z.P.) je bila najveća koncentracija kriminalaca u Srbiji" samo potvrđuje ono što tamo svi znaju - ali nitko ne želi vidjeti. Istom tematikom bave se i mnogi drugi (primjerice, Vojislav Tufegdžić u svome dokumentarnom filmu "Vidimo se u čitulji" (vidi: https://www.youtube.com/watch?v=LOnxcZHk4r0), a o čemu govori i na TV Happy (u emisiji Ćirilica od 19.1.2019. čija je tema srpska mafija; vidi: https://www.youtube.com/watch?v=LOnxcZHk4r0)

U osiguranjima svih političara koji su došli na inauguraciju Vojislava Koštunice (za predsjednika "SRJ"), bili su ordinarni kriminalci. Svatko iz DOS-a imao je oko sebe ljude koji nisu mogli proći sigurnosnu provjeru, jer su bili kriminalci. To je činjenica - kaže među ostalim Tufegdžić u navedenoj TV emisiji.

Dokaz više kako Srbija nije maknula dalje od početka 90-ih. Ni u čemu. Ni današnji oponenti Aleksandru Vučiću - Borko Stefanović i društvo - nisu ništa bolji. Njima je glavni cilj prikriti vlastiti kriminal i tragove stjecanja kapitala kojim raspolažu.

 

Velikosrpska naci-fašistička ideologija još uvijek je mjera "nacionalnih interesa" i ostala je neokrnjena, a Srbija je i dalje najveći bolesnik u Europi.

Nitko razuman u Hrvatskoj ne može biti sretan zbog te činjenice, jer naš je interes imati normalne susjede, ali to je realnost s kojom moramo biti načisto - ako mislimo izaći iz magle u kojoj se ne rijetko nalazimo, poput onih "gusaka" što ih je naš mučenik Stjepan Radić spominjao prije više od stotinu godina.

 

komentar

 

 

Foto: 1. DPCM

 

 Autor: Zlatko Pinter

 

 

 

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Domoljubnog portala CM.

 

 

 

UCM

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 223 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
U drugom krugu predsjedničkih izbora biti će:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

DOMOLJUBNI PORTAL - 2019 - CrneMambe.hr