Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
 
PRESS

Piše: Zlatko Pinter

Tamna strana vladavine Alije Izetbegovića i njegovih sljedbenika prije, tijekom i nakon rata
Može li se s ovakvima stvarati država?

 
Bakir Izetbegović
 

 

PRESS: Komentar

 

 

 

 

Ima već gotovo 23 godine od kako je Munir Alibabić Munja objavio svoju knjigu Bosna u raljama KOS-a (nakl. Behar - Sarajevo, 1996.), u kojoj je otvoreno i bez dlake na jeziku progovorio o brojnim tamnim stranama vladavine Alije Izetbegovića i njegovih sljedbenika prije, tijekom i nakon rata, ali i dao mnogo širu sliku svega što se događalo u jednom sustavu političke vlasti koji se temeljio na korupciji, izdaji, zločinima i pljački.

 

Ali, u BiH se od tada do danas ništa promijenilo nije. Barem što se sarajevske političke vrhuške tiče.

...

Munir Alibabić Munja porijeklom je iz Bihaća, završio je Fakultet političkih nauka u Sarajevu, a profesionalni je policajac bio pune 23 godina (od 1973. do 1996.). Posljednje su mu dužnosti tijekom rata u BiH bile načelnik Sektora Službe državne bezbjednosti BiH i načelnik Sektora Službe bezbjednosti Sarajevo. Nositelj je zlatne policijske značke 1992. godine koju je dobio kao savjesni policajac jer se od početka dragovoljno uključio u obranu BiH.

Knjiga u najvećem dijelu govori o odnosima u policiji BiH pred rat i tijekom rata, ali zahvaća i mnogo širi kontekst, jer se kroz opis brojnih procesa i događaja dolazi do poraznih saznanja o dvostrukoj politici i dvojnom moralu koji je vladao u vrhu SDA, političkom establishmentu predvođenom dinastijom Izetbegović, pa i u samim vojnim strukturama, tajnim službama i institucijama vlasti koja je stolovala u Sarajevu.

Dok se javno (za potrebe naroda, međunarodne javnosti i medija) zagovarala slobodna, samostalna, čvrsta, cjelovita, demokratska i građanska država jednakopravnih naroda, na drugoj su se strani, iza kulisa, odvijali sasvim suprotni procesi. Osim toga i u samome vodstvu bosansko-hercegovačkih muslimana vladala je bespoštedna borba za prevlast i tu se sredstva nisu birala - od smjenjivanja "nepodobnih" kadrova do njihove kompromitacije, difamacije i ocrnjivanja u javnosti, pa po potrebi i fizičkih likvidacija. Čak je oformljena i specijalna postrojba (uz znanje i blagoslov Alije Izetbegovića i njegovih najbližih suradnika) kojoj je jedna od zadaća bilo i razračunavanje sa svima onima koji su se protivili odlukama "Velikog Vođe" njegovog sina i savjetnika što mu ih je na ključna mjesta u sustavu vlasti postavio Beograd.

Jedan od temeljnih razloga ove pomutnje u kojoj se među muslimanskim dužnosnicima nije znalo tko je tko, tko što radi i kako i tko komu vjeruje ili ne, sastojao se u činjenici da je KOS "JNA" putem svojih operativaca već prije rata uvelike provodio strategiju stvaranja kaosa i nereda u Bosni i Hercegovini kako bi se osujetila svaka organizirana obrana. Svjedoci smo toga da je ova operacija potpuno uspjela, čak što više, bila pun pogodak, što potvrđuje sam slijed događaja. U stanju potpunog raspada središnje vlasti (1990/91. godine), Sarajevo je težilo zadržati barem formalno status "glavnog grada" BiH u kojemu se tobože "donose ključne odluke", a Alija Izetbegović se nastojao nametnuti kao lider cijele države, što je ne rijetko bilo tragikomično.

Slobodan Milošević, Aleksandar Vasiljević, Jovica Stanišić i vrh "JNA" dobro su znali kako su muslimani "meki trbuh" BiH i skloniji Beogradu, saveznoj vojsci i Jugoslaviji nego Slovencima i Hrvatima. To je, naravno, imalo i svoje povijesne razloge, jer su oni po prvi put od kad postoje na ovim prostorima pod paskom Tita stekli status konstitutivnog naroda u SFRJ (tako što im je prvo slovo vjerske odrednice "musliman" promijenjeno u veliko). Dogodilo se to u svibnju 1968. godine (na temelju političke odluke CK SK BiH, koja je stupila na snagu 1971.). Bio je to prvi i jedinstven slučaj u svijetu da se političkim dekretom, umjetno, iz vjerske konfesije "proizvede" novi narod, no, od tada nadalje, muslimani (koji su postali "Muslimani") imali su poseban sentiment prema SKJ, Titu, "JNA" i Jugoslaviji i tog se sindroma u velikoj mjeri nisu oslobodili ni danas.

BiH je, dakle, upravo zbog takve sklonosti najvećeg dijela Muslimana, bila vrlo povoljno tlo za aktiviranje operativaca, uhoda i doušnika koji su se iza tobožnjeg "jugoslavenskog interesa" borili za velikosrpski koncept, utoliko prije jer ih je bilo na desetke tisuća - još iz razdoblja komunizma - što je kasnije dodatno kadrovski ojačano dovođenjem na ključna mjesta u tajne službe, vojsku, policiju i muslimanski politički vrh onih koji su vukli konce kako bi stvar funkcionirala još bolje - u interesu i za račun Beograda.

Ne bez razloga, Munir Alibabić Munja se na samome početku knjige bavi "Zgonjaninovom ekipom", odnosno velikosrpskim kadrovima koje je Duško Zgonjanin okupio oko sebe. On je, naime, bio stari partijski kadar i operativac jugoslavenske tajne policije (upamćen po kreiranju afere "Agrokomerc" i progonu tadašnjeg visokog komunističkog dužnosnika Hamdije Pozderca). Najprije je radio u odjelu SDB-a u Doboju, potom u Banja Luci i Sarajevu i na kraju postaje šef tajne policije BiH, a od 1980-ih i bosanski ministar policije (republički sekretar za unutarnje poslove). S Vasom Gačićem, mnogi ga bosansko-hercegovački muslimani krive za etničke progone u BiH.

Alibabić (čije se shvaćanje profesionalizma i patriotizma po svemu sudeći uvelike razlikovalo od onoga što je bilo prihvaćeno u tadašnjem establishmentu BiH), otvoreno progovara o mnogim događajima koji su potresali BiH i to minuciozno i detaljno, do najsitnijih pojedinosti.

Opisuje kako su se iz struktura vlasti i policije uklanjali ljudi koji su vođeni idealima došli braniti BiH i boriti se za njezinu slobodu, dok na njihova mjesta dolaze agenti KOS-a - od kojih su mnogi mjesecima prije nego su stigli u Sarajevo bili angažirani na suprotnoj strani, da bi ih potom (kako kaže) "četnici pustili da pređu na našu stranu". Kao primjer navodi Envera Mujezinovića koji je dulje vrijeme tijekom 1992. godine sjedio u Beogradu i prikupljao informacije od svoje (KOS-ovske) mreže u Sarajevu (pod tajnim imenom "Joza"). Kad je došlo vrijeme za to, Aleksandar Vasiljević ga je uputio u Sarajevo i on mirno i bez ikakvih problema prolazi terotorijem pod kontrolom četnika i preko Ilidže stiže u grad pod Trebevićem nastaviti još aktivnije svoj posao sabotiranja svakog otpora BiH i unošenja pomutnje u njezinu obranu.

- sadržaj se nastavlja -

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

Evo nekih teza iz Alibabićeve knjige na temelju jednog od raspoloživih izvora:

"Drugi ključni KOS-ov čovjek u BiH, je general Fikret Muslimović. Evo kako se Muslimović ponašao prema našim milicionerima koji su uhvatili kamion pun oružja u Bileći. Muslimović mi reče:

'Ko vam je dao pravo da se igrate sa ugledom JNA!? Vodite računa, razgovarate sa potpukovnikom JNA! Smjesta naređujem da se to ne vozi u Mostar, već da se vrati u Bileću. Eno na putu do Mostara srpski narod postavio barikade i ja ću upotrijebiti vojsku i spriječiti da kamion uđe u Mostar, jer je tamošnji CSB antijugoslovenski.' (str. 40.)

Evo još jednog interesantnog ulomka iz tog vremena, kada se JNA neometana ni od koga raspoređuje po BiH da bi počela agresiju.

'Zbog popustljivosti prema KOS-u, javnost kritikuje Delimustafića (Ministar unutrašnjih poslova), a on javno odgovara da to što radi nije ništa drugo nego izvršavanje odluka Predsjedništva BiH o saradnji sa organima JNA.' (str.43.)

Sjetimo se tada je naš Predsjednik Izetbegović izjavljivao da JNA nije agresor i tretirao JNA kao neutralnu vojnu silu koja će Bošnjake zaštititi od četnika."

(Vidi: http://www.camo.ch/munja.htm;  Prikaz knjige: Bosna u raljama KOS-a Munira Alibabića Munje; stranica posjećena 26.3.2019.)

Alibabić dalje ističe aktivnosti KOS-a na "iniciranju sukoba između Hrvata i Muslimana kako bi što više oslabilo bosansku opcije", te da je i sam primijetio takve aktivnosti u okviru MUP-a i izrazio nezadovoljstvo time, na što je Delimustafić odgovorio kako je to dobro "jer u tom pravcu ide politika" (str. 44.)

Slijedi veliki broj nelogičnih postupaka vezano za obranu Sarajeva - kako bi se ona oslabila i dezorganizirala, što sve vodi zaključku kako je "već tada zacrtana podjela Sarajeva". (str. 47.) Autor knjige navodi i konkretne primjere Vraca i Ilidže, kad se nakon oslobađanja velikih dijelova grada i ljudskih gubitaka obrambene snage po zapovijedi vraćaju u obruč. I pri tomu se najčešće spominjalo kako sve to polazi od Izetbegovića i Delimustafića. Alibabić Izetbegovića izravno optužuje da je "pokvario deblokadu Sarajeva".

Alibabić je svjestan pogubnog utjecaja KOS-a i predsjedniku Izetbegoviću podnosi dokaze o njihovom razornom djelovanju, upozorava, dostavlja podatke i konkretno, za pojedine agente KOS-a (neovlašteno puštanje iz zatvora Slavoljuba Beloševića, jednog od najviših oficira KOS-a). Na te pojave upozoravaju i mnogi drugi, ali Alija i Bakir Izetbegović uvijek na kraju staju na stranu Fikreta Muslimovića, Envera Mujezinovića, Željka Varuneka i ostalih iz ovog kruga..

Alibabić iznosi uvjerenje kako se Izetbegovićem manipuliralo, no to je malo vjerojatno. Verzija po kojoj je sve do posljednje godine rata upirao oči u Beograd i očekivao spas od njih (pri čemu se nadao kako će se "nagoditi" s Miloševićem i Karadžićem oko svoje etnički čiste muslimanske države (barem na 33% teritorija koliko je u rujnu 1993. godine tražio od Srba - prema tvrdnjama Momčila Krajišnika koji je tvrdio da je tada "bilo sve dogovoreno"  (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=WZdWZ4ec3VA; stranica posjećena 27.3.2019.).

 Iza leđa Hrvatima, od jeseni 1992. godine sa srpskom je stranom vodio pregovore o zamjeni istočne Hercegovine za Sandžak (kako bi zaokružio svoju islamsku tvorevinu - što u knjizi Lukava strategija otvoreno iznosi Sefer Halilović, bivši načelnik Štaba "Armije BiH"). I najveći intelektualni autoritet među bosanskohercegovačkim muslimanima, akademik Muhamed Filipović otvoreno je definirao "projugoslavensku" politiku Alije Izetbegovića i potvrdio tajne dogovore sa Srbima i u tomu nalazi razlog za nemogućnost pravodobne i organizirane obrane BiH. On je bio jedan od rijetkih istaknutih intelektualaca koji je osudi ekstremne ideje i stavove iznesene na Prvom bošnjačkom saboru održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu je među ostalim najavljeno "oslobađanje" zapadne Hercegovine (Gruda i Širokog Brijega) i prodor prema Jadranu.

Teza po kojoj je Alija bio naivan, isključena je, jer to pokazuju njegovi postupci. On je jako dobro znao što radi i bez zadrške, neopterećen bilo kakvim moralnim dilemama i etičkim dvojbama, u svojim je rukama koncentrirao svu vlast, uzurpirao institucije, okupio oko sebe ološ koji mu je to omogućio, beskrupulozno se bogatio na krvi svoga naroda i usput se trudio ušićariti ono što može - i ostvariti projekt svoje islamske državice na dijelu Bosne i Hercegovine - onako kako je to zacrtao svojom "Islamskom deklaracijom" još 1969. godine.

Vezujući se za radikalnu islamsku struju i međunarodnu terorističku mrežu - koja je slala novac, ljude i davala propagandnu potporu stvaranju prve islamske države u Europi, Alija Izetbegović je sjedio na dva stolca, pri čemu se pokazao kao podmukla, prevrtljiva i potpuno bešćutna osoba. Nisu ga dirali potoci krvi niti deseci tisuća sunarodnjaka koji su ostajali mrtvi po svojim gradovima i selima - pa i u samome Sarajevu. On je tu žrtvu planirao politički kapitalizirati i tu leži odgovor na pitanje: zašto od "Armije BiH" 1994/95. godine (kad je već raspolagala respektabilnom vojnom moći) nisu oslobađana od Srba ona područja koje je bilo moguće osloboditi - te zašto nije spriječen pad Srebrenice i genocid u ovoj enklavi. I ne zaboravimo: koristeći žrtve kao pokriće, njegova je obitelj (prije svih hanuma Halida - Alijina supruga) pravila turneje i predstave po islamskim zemljama i zapadnoj Europi i od tamošnjih muslimana zgrtala vreće novca i zlata. Sve je to završavalo u dinastiji Izetbegović koja se beskrupulozno i bez trunke srama enormno bogatila na krvi svojih sunarodnjaka koji su u mnogim krajevima BiH ostali bez igdje ičega, te gladni, goli i bosi provodili dane u improviziranim nastambama ili izbjegličkim centrima u Hrvatskoj (gdje su uzdržavani o trošku građana Republike Hrvatske).

 

Nisu prezali ni od ubijanja -  Bakir čuva babino naslijeđe

  Prema tvdnjama Sefere Halilovića, 1993. godine započinje obračun s onima koji su bili za cjelovitu Bosnu, pa i ubojstva nekih od najistaknutijih ratnih zapovjednika u "Armiji BiH". Kao primjere on navodi: ubojstvo Safeta Zajka 17. lipnja 1993. (zapovjednika 2. motorizovane brigade) koji je ubijen snajperom, a sud u Den Haagu taj slučaj istražuje kao likvidaciju s muslimanske strane; ubojstvo Midhata Hajdura 30.6.1993. (zapovjednika bataljuna); ubojstvo Envera Šehovića; ubojstvo Zaima Imamovića 9.10.1995. (zapovjednika 14. divizije 1. korpusa "Armije BiH") u vrijeme kad je on spremao operaciju oslobađanja istočne Bosne. Iz istih se razloga pokušalo ubiti i samoga Sefera Halilovića.

Jedno od ubojstava za koje se izravno vezuje ime Alije Izetbegovića, bila je likvidacija Mušana Topalovića zvanog Caco, ratnog zapovjednika 10. brdske brigade "Armije BiH" (26. listopada 1993. godine) u operaciji Trebević 2. Uhićenje i egzekuciju obavio je MUP BiH po nalogu muslimanskog političkog vrha i osobno predsjednika i u njoj je poginulo 9 pripadnika Specijalne policije. U akciji je sudjelovao i savjetnik predsjednika Izetbegovića, Jusuf Pušina.

Topalović je bio islamski ekstremist koji nije imao milosti prema Srbima i Hrvatima i planski je likvidirao nepoznat broj ljudi koji su živjeli uglavnom u općinama Stari Grad i Centar Sarajevo.

Odvodilo ih se uglavnom na područje Trebevića kod jame zvane Kazani i potom se tim ljudima gubio svaki trag. Neka su tijela i paljena prije nego su bacana u jamu.

Predsjednik Alija Izetbegović i načelnik Štaba "Armije BiH" Sefer Halilović znali su za te zločine, ali je Mušanović uživao njihovu potporu i zaštitu sve dok Tužiteljstvo MKSJ nije počelo "pritiskati" Sarajevo vezano za kažnjavanje počinitelja. Alija (kao i obično) sve obećava ali ništa ne ispunjava, pa istražitelji MKSJ uzimaju stvar u svoje ruke i počinju istraživati zločine na Kazanima. U toj situaciji Mušan Topalović se predaje uz jamstvo samoga predsjednika da mu se ništa neće dogoditi, međutim, zamka je već pripremljena i on je ubijen kako ne bi odao sve ono što zna i kompromitirao ljude iz političkog vrha.

Alibabić tvrdi kako je vezano za to jamstvo predsjednika (nakon likvidacije zapovjednika 10. brdske brigade) razgovarao osobno s njime, a on se vadio kako su "pogazili njegovu riječ".

Alibabić se ponadao kako će uslijediti istraga (jer bio je pozvan u Alijin ured vezano za taj slučaj), ali od svega nije bilo ništa.

Autor knjige konstatira, kako su poslije likvidacije Mušanovića sve u svoje ruke uzeli ljudi iz politike, vojske, MUP-a i tajnih službi skloni podjeli BiH, pa se krenulo s "čišćenjem" kadrova koji su bili smetnja toj koncepciji. Među prvima je na udaru drugi čovjek u muslimanskoj vlasti poznat po tvrdima stavovima po pitanju cjelovite BiH Rusmir Mahmutčehajić (kojega nema u vladi BiH konstituiranoj 28.10.1993. godine).

Otvara se i tajni proces protiv Sefera Halilovića, prvog zapovjednika "Armije BiH", također nepomirljivog pristaše unitarističke BiH. (što Alibabić opisuje na str. 89. knjige).

 Alijin sin, Bakir (koji je obnašao dužnost šefa ćaćinog Ureda - kako je to inače običaj u autokratskim islamskim režimima u kojima vladaju dinastije) često je ustajao u zaštitu kriminalaca, ubojica i prevaranata koji su radili za račun njega i babe.

Tako Munir Alibabić Munja na str. 95. svoje knjige opisuje slučaj uhićenja nekolicine osumnjičenika iz sarajevske općine Stari Grad za koje se radi obrada (prikupljaju informacije i podaci kako bi ih se krivično gonilo) među kojima je bilo visoko pozicioniranih lokalnih političara, o čemu je on službeno izvijestio ministra Alispahića. Ubrzo ga je ovaj nazvao i rekao mu kako se jedan od njih ("Gruda") mora odmah pustiti i da se odustane od prijave, te da je to intervencija iz Ureda predsjednika, od strane Bakira Izetbegovića osobno. Uskoro Alibabića zove i Bakir Izetbegović s jednakim zahtjevom, na što mu Alibabić odgovara da je to nemoguće i da mu pritvor nije odredio on, nego vojni sudac. Na to Bakir kaže kako će zvati i tužitelja i suca. Rezultat svega je da je "Gruda" oslobođen. Jednako je tako Bakir intervenirao i za jednoga prevaranta koji je trebao dobiti nekoliko godina zatvora, a ulazio je u njegov kabinet kad god je htio.

Nedugo zatim predsjednik Izetbegović zove Alibabića i traži od njega da u što kraćem roku stavi na papir sve ono što su on i njegovi suradnici razgovarali o kriminalu pojedinaca i njihovoj sprezi s tajnim službama i to mu pošalje - uz upozorenje da se o tomu ne smije govoriti telefonom, a informaciju mora dostaviti službeno u Ured.

Nakon što je odradio ono što se od njega tražilo (unaprijed svjestan kako može biti "zgažen" zbog istine koju piše), Alibabić očekuje poziv predsjednika i razgovor s njim. Umjesto toga, pozvan je od Alispahića u njegov kabinet i ovaj mu je priopćio kako je smijenjen s mjesta načelnika CSB. (str. 106-108.)

Knjiga je prepuna dokaza o sprezi Alije i Bakira s mafijom i KOS-ovim agentima, pri čemu se željeznom metlom uklanjalo sve što je stajalo na put dinastiji Izetbegović.

(Detaljnije: http://www.camo.ch/munja.htm; stranica posjećena 27.3.2019.)

Ipak, jedna od najgorih zločinačkih operacija koju je muslimanski politički vrh u Sarajevu poduzeo i tako počinio neoprostivi grijeh i prema vlastitom narodu, jeste formiranje "jedinice za tihe likvidacije", tzv. Ševe.

 

"Ševe" - izdanak zločinačkog režima Alije Izetbegovića

Evo što o tajnoj zločinačkoj, terorističkoj formaciji "Ševe" kaže jedan od dobro upućenih aktera događaja, bivši operativac SDB-a i AID-a BiH, Edin Garaplija u intervjuu za b-h magazin Dani:

"To je teroristička grupa (15 do 25 ljudi) koju je formirao Alija Delimustafić u maju '92. godine. Od samog početka ih je vodio i davao im naloge Ugljen Nedžad, a sa njima su se koristili mnogi: od Asima Dautbašića, preko Joze Jozića, pa do Bakira Alispahića i Envera Mujezinovića, te Muslimovića i Jašarevića u armijskom vrhu. Grupa Ševe predstavljala je snajpersku terorističku grupu sastavljenu od bivših pripadnika KOS-a te specijalista iz Niša, kao i od zavrbovanih kriminalaca sa podebljim policijskim dosjeima, od kojih je i Herenda Nedžad jedan…Herenda je nakon isljeđivanaja priznao mnoge stvari. Naime, mi smo iskoristili ulazne podatke o njegovim aktivnostima koje nam je dao Ademović, a Herendi predstavili da ih dobijamo od Dragana Božića, jednog od pripadnika Ševa za kojeg smo rekli da je takođe uhapšen. Herenda se potpuno otvorio tako da u svojim iskazima potpuno potvrđuje naša saznanja te ih proširuje, najblaže rečeno, šokantnim i stravičnim priznanjima o svom učešću u terorističkoj grupi Ševe. Napomenut ću samo snajperisanje po pripadnicima brigade Mušana Topalovića Cace i združenim snagama Armije i Ministarstva unutrašnjih poslova, što je imalo za cilj izazivanje sukoba širih razmjera a što je izazvalo direktno slabljenje odbrambene moći branilaca grada, zatim pokušaj atentata na Ismeta Bajramovića Ćelu kao jednog od ratnih komandanata, a koji je u jednom momentu zasmetao Bakiru Alispahiću, te sigurno najšokantnije priznanje - pokušaj atentata na tadašnjeg načelnika štaba Armije Bosne i Hercegovine, generala Halilovića… Ševe su, preko tehnike koju im je dao Enver Mujezinović, vršili neovlašteno prisluškivanje mnogih zvaničnika i članova najviše izvršne i političke vlasti Bosne i Hercegovine, i formirali specijalne dosjee o mnogim političarima. Herenda je naveo par dosjea - Zlatka LagumdžijeHarisa Silajdžića.

Ševe su imale niz izvora finansiranja: jedan glavni je išao preko specijalne kase Bakira Alispahića, odakle je Ugljen, uz znanje Alispahića, podizao ogromne sume novca, a novac u specijalnu kasu se slijevao iz kriminalnih izvora, trgovine drogom, prikupljanja finansijskih sredstava u inostranstvu. Herenda je u toku istrage spominjao akcije pranja novca preko Hajrudina Šumana, bivšeg direktora Pošte. Potom je dao iskaz o prikupljanju donacija na kojima je lično radio, a za šta su ga ovlastili Alispahić i Ugljen, a iste im direktno donosio na ruke. Zatim Herenda govori o Faiku Kuloviću zvanom Inžinjer, koji je pripremao injekcije sa specijalnim mehanizmima za ubrizgavanje, koje su bile napunjene cijankalijem." (Vidi: https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/85/tekst785.htm; stranica posjećena 28.3.2019.)

O "Ševama" je opsežno i javno govorio i Edin Garaplija (od 1998. godine nadalje) i nikad ništa od toga nije demantirano (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=wegGZXHRT4k; stranica posjećena 28.3.2019.)  

Tko je u svemu vukao konce i bio odgovoran za političke likvidacije, otvoreno je iznosio i Sefer Halilović, uzimajući kao primjer svoj slučaj. Evo samo jedne od njegovih brojnih izjava te vrste:

"Što se tiče vojne strukture u atentat je do kragne umiješan Fikret Muslimović i nekoliko njegovih potčinjenih. Kada je politika u pitanju bit ću vrlo jasan: ubojstvo načelnika Generalštaba Armije RBiH generala Sefera Halilovića mogao je narediti ili odobriti samo Alija Izetbegović a u detalje ukupne operacije protiv Halilovića bio je umiješan Bakir Sadović. Kada je u pitanju Bakir Izetbegović on do danas, kada su u pitanju zasluge, sebe uvijek stavlja na mjesto 'prvi do Alije'. E, onda, ako on to tako kaže neka onda ponese tu titulu i kada je odgovornost u pitanju." (Vidi: https://poskok.info/halilovic-samo-alija-je-imao-ovlast-ubiti/; stranica posjećena 28.3.2019.)

Halilović naglašava kako je "samo Alija imao ovlast ubiti".

Na Sefera Halilovića je 7. srpnja 1993. godine izvršen pokušaj atentata, pri čemu su poginuli njegova supruga Mediha i brat Edin. U stan u kojemu je živio podmetnuta je eksplozivna naprava i aktivirana, uz kasnije tvrdnje kako je bila riječ o "granati upućenoj sa srpskih položaja". Nakon što je očevidom utvrđeno kako je s pozicija koje su držali Srbi bilo nemoguće pogoditi ovaj cilj, postalo je jasno da se radi o terorizmu. Veliki broj građana, sam Halilović i njegov sin, uvjereni su da je nalogodavac bio Alija Izetbegović. Nakon što je za napad optužio MUP BiH, tajne službe i "jedinicu za tihe likvidacije" zvanu "Ševe", Seferović je smijenjen s dužnosti 1. studenoga iste godine.

Seferov sin, Semir Halilović za umiješanost u zločin izravno tereti Aliju Izetbegovića, njegovog sina Bakira, Bakira Sadovića, Bakira Alispahića, Fikreta Muslimovića, Envera Mujezinovića, Nedžada Ugljena, Nedžada Herendu i Dragana Šošića. O slučaju je napisao i knjigu (Atentat) koja je promovirana u Sarajevu 2014. godine.

Nedžad Ugljen, zamjenik direktora AID-a (Agencija za istraživanje i dokumentaciju) ubijen je 28.9.1996. godine na jednom parkingu u Sarajevu. Kao jedan od mogućih motiva za ovu likvidaciju najčešće se spominje njegova obrada Nedžada Herende - jednoga od glavnih ubojica iz zloglasne "jedinice za tihe likvidacije" (tzv. Ševe). Prema tvrdnjama mnogih, neposredno prije smrti žalio se kako ga planira ubiti njegov nadređeni, direktor AID-a, Kemal Ademović. Vrh vlasti nastojao je prikriti sve veze između jedinice "Ševe" i AID-a (koji ih je organizirao), pa je uskoro pokojni Nedžad Ugljen optužen da je bio "američki špijun" - što se navodilo kao razlog likvidacije. Čovjek koji je slovio kao jedan od ključnih organizatora "Ševa", napravio je negdje pogrešan korak i Izetbegovići su mu presudili.

Progonjen je i Edin Garaplija i čak osuđen na 13 godina zatvora zbog "otmice i pokušaja ubojstva Nedžada Herende" - pripadnika jedinice "Ševe" kojega se među ostalim sumnjiči i za atentat na Sefera Halilovića. Najzaštićenija osoba u cijelom tom slučaju bio je Herenda, dok je Garaplija izložen progonu samo zato što je kao službena osoba izvršio nalog svoga nadređenog, Kemala Ademovića.

Ubojstvo ratnog zapovjednika 9. brdske brigade "Armije BiH" i čovjeka kojega se smatralo nacionalnim junakom, Ramiza Delalića Ćele, ostalo je također neriješeno, a smaknut je onog trenutka kad je (osjećajući se nedodirljivim) počeo otkrivati državne tajne. Za tu je priliku, po jednoj verziji iznajmljen ubojica iz Srbije koji ga je dočekao u zasjedi u dvorištu njegove kuće i izrešetao ga u noći 27/28. lipnja 2007. godine s 27 hitaca, a po drugoj, iz snajperske puške ga je ubio Nedžad Herenda. Ćelo je bio suradnik tajnih službi, ratni zločinac, kriminalac i u isto vrijeme vrlo blizak s osobama iz samoga vrha SDA i muslimanske vlasti. Te je noći navodno trebao trajno napustiti BiH.

Jedan od utemeljitelja Zelenih beretki i ratni zapovjednik vojne policije općine Stari Grad u Sarajevu, Taib Torlaković, također je ubijen pod nikad razjašnjenim okolnostima, 16. siječnja 2004. godine, nakon što mu je pod osobno vozilo postavljen eksploziv.

Likvidacije policajca Ante Valjana i doministra Federalnog MUP-a Joze Leutara (16.3.1999. godine) u Sarajevu (nakon eksplozije podmetnute autobombe), također su obavijene velom tajne. Sličnih je slučajeva bilo dosta.

Tko god je taknuo u "državnu tajnu" (a njome se bili obuhvaćeni svi zločini, kriminal i korupcija koji su imali poveznicu s vrhom vlasti u Sarajevu, pogotovu veze između tajnih službi i visokih političara), morao je nestati. I ni jedan od tih slučajeva nikad nije razriješen. Dovoljna je bila i nesmotreno izgovorena riječ pa da se dođe pod udar dinastije Izetbegović i njihove kamarile koja je jedina bila zaštićena svojim paradržavnim i paraobavještajnim sustavom u kojemu su glavnu riječ vodili agenti KOS-a (ubačeni u MUP, AID, SDB, vojne i političke strukture).

Samo vlast koja se sastoji od mafijaša može zaštititi patološkog ubojicu Nedžada Herendu i pustiti ga u inozemstvo, a progoniti i osuđivati na robiju službene osobe koje su radile na utvrđivanju istine o njemu i zločinima "Ševa".

Uzme li se u obzir do sada rečeno, zar je čudno sve ono "vrludanje" Alije Izetbegovića uoči i u vrijeme rata (njegovo zalaganje za propuštanje tenkovske brigade "JNA" kroz Široki Brijeg - u svibnju 1991.; proglašavanje "neutralnosti" BiH kad je na njezin teritorij izvršena agresija uz razaranje sela Ravno - općina Trebinje; nepoštivanje potpisanih sporazuma - kako s međunarodnom zajednicom, tako i Republikom Hrvatskom; nastojanja da se iza leđa Hrvatima postigne sa Srbima dogovor o podjeli BiH i razmjeni teritorija itd., itd.), pa i ofenziva poduzeta na hrvatske prostore, posebice srednju Bosnu s nakanom istrebljenja Hrvata?

Bakir i danas čuva tajne svoje dinastije i sve grijehe, kako vlastite, tako i rahmetli babe Alije. I nema sumnje da je spreman ukloniti svakog ozbiljnog oponenta koji ga pokuša raskrinkati. Zato se u njegovom pašaluku stvari ne pomiču s mrtve točke.

Kako bi prikrio svoje krvave tragove i prljavštine u vlastitoj kući, napada sve oko sebe. Srbe i Hrvate proglašava "nepostojećim narodima". Vezuje se za Erdogana i tvrdi kako ga je "poslao Bog", dok je babo Alija BiH "ostavio u amanet" turskom predsjedniku (kao da je ona prćija Izetbegovića). Bakir vodi prljavi specijalni rat protiv Republike Hrvatske i putem svojih priglupih i mentalno ograničenih poltrona - poput Dragana Mektića - svoju krivnju za islamski ekstremizam čije je leglo u muslimanskim krajevima BiH nastoji prebaciti na susjede. Jednom riječju, čini sve da stvori kaos i pokvari odnose s državama u okruženju, a prava Hrvata u BiH zgazi.

Može li se s takvima praviti država?

 

komentar

 

 

Foto: 1. DPCM/avaz.ba

 

 Autor: Zlatko Pinter

 

 

 

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Domoljubnog portala CM.

 

 

 

UCM

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 358 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Budućnost Hrvatske je u rukama:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Udruga 'Crne Mambe' - 2019. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja