RATOVI
Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika
Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata
Guido Hornik rodio se u Zagrebu 1964. godine. Tijekom studija na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu pridružuje se pripadnicima Jedinice za specijalne namjene Rakitje (kasnije 1. GBR) i nakon 15-tak dana obuke odlazi u Hrvatsku Kostajnicu. Nakon toga borio se na potezu Novskoj - Gradiška te u Oluji, također na prvoj crti bojišnice. Dragovoljac i branitelj Domovinskoga rata profesionalnu karijeru je završio u SIS-u, gdje je radio sve do 2000. Godine kada je prisilno umirovljen temeljem članka 205. Zakona o obrani. Danas se predano bori za prava branitelja i aktivan je na brojnim projektima.
...
- Možete li nam reći kako je to izgledalo na samom početku agresije na Hrvatsku?
Ja sam bio redovan student i već sam 90-te htio ići u redarstvene snage i javljao se u Teritorijalnu obranu, općinu u Novom Zagrebu, HDZ - ali me nisu uzeli. Onda sam se 17. lipnja 1991. godine uspio se ubaciti u JSP Rakitje i doslovno preko veze primljen u jedinicu. Nisam imao klasičnu obuku, kako smo dolazili, jer ljudi su dolazili svaki dan, tako su nas podučavali, tamo kod Jankomira ima jezera i to je prava prašuma. Moj prvi zapovjednik bio je Zoran Gruber, koji je kasnije poginuo u Vukovaru. To je isto jedna tužna priča jer 1. gardijska brigada Tigrovi kojoj sam pripadao nije imala dozvolu ići u Vukovar. Mi smo svi htjeli ići u Vukovar, međutim zapovjedništvo Rakitja je to zabranilo, štoviše, nitko od nas nije smio ići dalje od crte Novske odnosno rečeno nam je da pređemo li tu crtu nismo više pripadnici 1. GBR. Ja sam bio samo običan vojnik i nisam bio u mogućnosti ništa reći. Radio sam ono što mi se kaže.
- Koje vam je prvo ratište?
Prvo smo išli u Kostajnicu, ja sam bio u onoj predzadnjoj grupi prije nego što je pala. Išli smo sa svojim pištoljima, tko ga je imao, tko nije imao oružje dobili smo ga tamo od dečki koji su se razdužili i vraćali natrag s terena. Ti dečki koji su nam dali oružje su na povratku napadnuti u zasjedi, to smo tek poslije saznali. Mi smo najčešće čuvali straže, tada nije bilo previše borbenih djelovanja, bilo je najvažnije ne odavati četnicima položaje jer su nas mogli pratiti na motorolu i imali su aparaturu za praćenje svjetlosti. Dogodilo bi se da su dečki koji bi zapalili cigaretu ili vatru i bili ubijeni od snajperskog metka.
Nakon toga smo išli u Novsku iz koje smo odlazili u okipirana sela Gređane, Rajiće, Vrbovljane, cijeli taj dio smo prošli pješice. Iz tog razdoblja imam isto zanimljivu priču a tiče se naoružanja. Naime, mi smo tada dobili nove puške koje su se zvale kostolomac (mali kalašnjikovi iz DDR-a-tako nam je bilo rečeno), da bi se Srbi bunili da to oružje nije dozvoljeno u ratu pa smo bili prisiljeni vratiti te puške i uzeti stare puške M47. Kasnije ti malo "kostolomci" bili su pohranjeni u hotelu "Jug" gdje ih je navodno uništilo granatiranje neprijateljskih aviona. Jedna priča što se je dešavalo u tom razdoblju je sigurno i napad na Donje Raiće gdje kada smo već bili na domak pobjede i istjerivanja četnika van dogovoreno je primirje, Sve je to bilo jako neorganizirano i stihijski. Sami smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Jedan od stihijskog napada je trebao biti napad na Vrbovljane i to pješice, preko šume i šikare. U zoru nam je rečeno nam je da je to srpsko selo koje treba napasti i uništiti i onda bježimo dalje zbog mogućeg avionskog napada. Na kraju kada se razdanilo, shvatili smo kako uopće nismo ispred sela nego ispred nekog šumarka, a ljudi koji su nas vodili i bili nam vodiči oni su se izgubili. To već tada je bila izdaja. I nakon što su nas četnici napali bili smo prisiljeni bježati u šumu i bilo je svega i svačega. Cijelo to vrijeme prije pokreta za Gradišku bili smo smješteni u školi u Novskoj. Hrana je bila relativno dobra, imali smo američke obroke, tako da je barem to bilo pristojno. Kada smo krenuli na put iz Novske prema Gradišci., u čišćenju terena, jedan naš vojnik je ušao u kuću, unutra su bili baka i djed i kako je izlazio iz kuće deda ga je upucao s leđa. Tako da te priče kako su tamo bili civili – to su čiste gluposti.
Nije tamo bilo civila, svi su oni bili do zuba naoružani i ubijali naše dečke. Srpski narod je itekako bio naoružan i stalno je izdavao naše položaje i gdje se krećemo.
Isto nam se dogodilo i u Gradišci kada smo bili na glavnom gradskom trgu i dijelili municiju.
Preletjela su dva aviona JNA i nakon toga se vratila i bombardirala nas. Svi dečki koji su pobjegli u kuruzu i na čistinu su poginuli ili ranjeni, ja sam se sakrio u muzej i tako izvukao živu glavu. Poginulo je ili ranjeno ukupno ja mislim oko 24 pripadnika 1 GBR. Tu je poginuo naš drugi zapovjednik.. žalosno je što mu se ne mogu sjetiti imena ali znam da je bio iz Biograda na moru i da je imao brata koji je isto poginuo.
Ono što je mene pogodilo, mi smo za njih sve bili samo brojevi.
U tom hotelu Jug, prije nego smo krenuli za Gradišku oni su nas prebrojali koliko nas je živo, postojali su tamo zapovjednici i oni bi se dogovorili – ovih 20 tebi, ovih 20 meni. Nakon toga sam bio na Pokupskom kada su već četnici bili u proboju i tu je zanimljivo da je naše cijelo zapovjedništvo ostalo u Gorici a da su nas vojnike pustili tamo, nitko nam ništa nije govorio, mi smo se samo rasporedili po tim kućama oko mosta.
Most smo trebali dići u zrak u slučaju da četnici krenu u proboj, međutim most je već bio miniran eksplozivom (amonalom) koji je osjetljiv na vlagu. Kako se most nije mogao srušiti pokušano je sa vozilom punim eksploziva gurnutim na most učiniti isto. I od tuda postoji ona slika s fićekom koji je napravio rupu na mostu a mi smo izgubili dečka koji je to napravio.
Tada su dečki imali srce i nisi ih mogao zaustaviti.
Jako mnogo dečki smo tada izgubili jer nam nitko nije govorio kako JNA tenkovi imaju praćenja i mogu hvatati elektronske i radio-signale. I oni su putem naših motorola mogli naciljati i gađati nas. Od našeg pionirsko-diverzantskog odjeljenja ostalo je svega ja mislim pet ljudi živo. Bili smo prepušteni sami sebi i cijeli rat je bio razočaranje. Bilo je puno izdaja i sve je bilo loše organizirano. Nakon toga sam izašao iz 1. gardijske i prijavio sam se u Vojnu policiju. Nakon toga sam 1993. sam prešao u SIS i tamo sam ostao sve do 2000-te kada sam umirovljen.
- Kakav je osjećaj bio vratiti se u Zagreb nakon ratišta?
Dođeš u Zagreb i vidiš da je tu sve normalno i da se ništa ne dešava. Ali bio je to lijep osjećaj jer su nas tada ljudi voljeli. Mi smo znali iz Rakitja ići u Prečko u jedan kultni kafić, kada bi mi došli svi su skakali od sreće što nas vide. Bio je to poseban osjećaj. Danas je osjećaj prema braniteljima katastrofa. Pojedine branitelji koji imaju i nekakvu imovinu koju možda nisu stekli legalno – nas sve zajedno gledaju kroz to, nitko ne gleda brojne tragične sudbine hrvatskih branitelja, poput jedne braniteljice iz 5. Gardijske brigade koja u Osijeku živi doslovno u šupi bez struje i vode, ili našeg branitelja koji ima sina sa celebralnom paralizom a živi na 400 kn socijalne pomoći Oni nemaju ni mirovinu ni ništa a dali su jako puno za ovu našu i njihovu Hrvatsku. Ima takvih primjera bezbroj. Ima jako puno teških sudbina za razliku od pojedinaca koje su se jako obogatile.
- Angažiran si na izmjenama i dopunama Zakona o braniteljima...
Moram prvo reći kako nisam član ni jedne stranke, ja sam u listopadu 1991. godine vratio iskaznicu HDZ-a. I od tada nisam ni u jednoj stranci ni u jednoj udruzi jer sam jako razočaran sa svima.
Upravo zato jer stranke ništa ne rade, a 90 posto Udruga postoji samo radi predsjednika i njihovih prava i sinekura. Jedna od mojih borbi je bila rušenje SDP-ovog Zakona o mirovinskom osiguranju, gdje sam uz potporu Udruge Crne Mambe, koja je inače jedna od rijetkih homogenih i izuzetnih braniteljskih udruga, krenuli u Ustavnu tužbu.
Ono što ljudi ne znaju, a ministar Medved se hvali da je on rušio Zakon o mirovinskom osiguranju – to nije istina, Zakon je rušila Ustavna tužba, odnosno to razdvajanje mirovna koje se je temeljilo sada na već ukinutom članku 80., 89. i 94. u prepiskama sa našim odvjetnicima, Ustavni sud je garantirao da će Vlada ukinuti te članke koje smo mi tražili, i tek tada smo povukli Ustavnu tužbu.
I tu sam jako zahvalan Mambama jer za razliku od mnogih drugih udruga, one su sudjelovale u toj priči. Svima nama se naime, mirovina dijelila na opći i posebni dio što je bila čista diskriminacija. Trenutno se pokušavam izboriti za onih 10 posto što država nije ispoštovala s 1.10.2016, kada su se stekli uvjeti za povrat oduzete mirovine. Međutim s time nitko ništa nije radio, tako da pripremamo još jednu tužbu.
I radim na jednom planu i programu koji se odnosi na ideju osnivanja odvjetničkog ureda hrvatskih branitelja.
Tu sam dobio već potporu jednog dijela odvjetnika u Hrvatskoj, da zaposlimo nekoliko djece naših branitelja koji su odvjetnici, da se napravi Ured koji bi direktno i indirektno pomagao hrvatskim braniteljima, ne samo u temama koji se tiču ostvarivanja braniteljskih prava. Da im pomažemo u problemima ovrha, rastava braka, ali i u samim sudskim postupcima. Računam na vrlo poznate odvjetnike koji su spremni biti mentori tim našim mladim pravnicima i ja se nadam da će se ubrzo napraviti nekakav program na tu ideju, a to bi bilo nešto potpuno novo, što će svakako pomoći mnogima.
- Kakva je suradnja s ministrom, podržava li ovu ideju?
Ne, ne zna za tu ideju, ali komunikacija je generalno loša. Pokušali smo doći do njega kako bismo preuzeli neke od vojarni koje možemo pretvoriti u hotele u javno-privatnom partnerstvu, ima jedan predivan kompleks u Istri Muzil još iz doba Austro-Ugarske. Ti objekti su mogli preko ljeta raditi na nekoj ekonomskoj računici, a tijekom godine raditi kao psiho-socijalni centri, jer uvijek je more na neki način psihoterapeutski bolje za čovjeka. Mogli smo imati i ekonomsku korist jer sami ti hoteli zarađuju. Ljudi bi nešto radili. Mogli smo uključiti OPG-ove naših branitelja i od njih uzimati hranu, mogli smo zaposliti našu djecu. Međutim, od toga nema ništa. Očekujući da probamo riješiti ovih 10 posto namjeravamo pokrenuti i pitanje ratne odštete koja je izračunata i za to postoje i pravni okviri, što je potvrdio i sam bivši ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier. A riječ je o 43 milijarde eura, a u to ulazi i šteta i za branitelja. U svim zemljama svijeta ona zemlja koja učini stradavanje mora isplaćivati ratnu odštetu, u ovom slučaju to je Srbija. Ta ratna šteta je veća od vanjskog duga Hrvatske i ako imamo na umu da je Njemačka tek prošle godine isplatila odštetu iz 1. svjetskoga rata – onda je jasno o kojim iznosima je riječ. Zašto mi ne bi dobivali recimo po 2 milijarde idućih 30 godina od Srbije? To očito nikome nije bitno.
Postoji točno izračunata šteta koju je Srbija nanijela Hrvatskoj i jako malo ljudi zna za to. Već su se neke institucije zainteresirale za to i namjeravamo organizirati referendum za to pitanje. To nije novac koji bi bio namijenjen braniteljima nego cijeloj zemlji – od njega se mogu napraviti škole, bolnice, podići mirovine najnižim umirovljenicima – ja to smatram nacionalnim pitanjem.
Ako su znali ući s tenkovima 90-te u Hrvatsku onda trebaju znati i platiti. To što je Srbija jadna i nema novaca, to zbilja nije naš problem.
- Na sjednici Vlade u Kninu prihvaćene su izmjene i dopune Zakona o braniteljima...
Da, ministar je promijenio rokove koje smo dogovorili i prebacio ih na 2019. godinu, što znači da se tek od 1. siječnja te godine može krenuti prema institucijama u ostvarivanje braniteljskih prava. Ako imate na umu kako cijela priča traje dvije do tri godine – ljudi mogu mirovine očekivati tek za godinu do dvije od datuma predaje Zahtjeva.. Međutim, taj Zakon je inače jako diskriminatoran, rađen je samo za 100 postotne invalide koji imaju pravo na pomoć i njegu, znači samo za Glogoškog, a ministar Tomo Medved je u mnogim javnim istupima govorio neistine kada je spominjao 11 radnih timova koji su radili i pripremali zakon, međutim to nije točno.
Mi smo imali dva radna sastanka i nakon toga smo ukinuti upravo zato jer nismo dozvoljavali da gospodin Glogoški i ekipa radi svoje nebuloze koji se već po društvenim mrežama naziva Lex Glogoški, kao zahvalu HDZ-u što im je pomogao vratiti se na vlast. Zakon u prijedlogu ima 11 članaka koji su diskriminatorni, nažalost Ministarstvo hrvatskih branitelja ni u jednom trenutku nije razmišljao o djeci hrvatskih branitelja niti djeci hrvatskih ratnih vojnih invalida, pa tako čl 101. i 102 koji govori o prednosti zapošljavanja, u kojem nema djece hrvatskih branitelja ni invalida koji imaju prednost.
Po svemu sudeći, čeka nas nova Ustavna tužba. Tu imate i članak 196. na koji se osvrnuo i Ustavni sud u Rijeci, u kojem se MUP-u i MORH-u daje mogućnost revizije braniteljskih dokumenata. I ako utvrde da nisu svi dokumenti ispravni, oni će jednostavno prvostupanjskim rješenjem poništiti naše mirovine i o tom obavijestiti ministarstvo branitelja i HZZO, a nama neće dati mogućnosti drugostupanjske žalbe nego nas odmah šalje u upravni spor. Znači, umjesto da nam se omogući da ako neki dokument fali da ga donesemo u roku od 15 dana, oni su nam ukinuli mogućnost žalbe i moramo na sud.
Sudovi traju po nekoliko godina a do tada će branitelji biti bez ikakvih sredstava. Tu će biti i mnogo manipulacija ako imamo na umu da je vrlo jednostavno maknuti neke papire van iz nečijeg dosjea, budući da ništa od toga nije urudžbirano. I tada se jednostavno napravi rješenje da ti se oduzima mirovina na nekoliko godina a ti se nakon toga žališ na sudu. I kada ja to dokažem, tko zna kako ću i od čega živjeti iduće tri godine. Upravni sud, koji će biti jedina adresa za pobijanje tih rješenja, je sam ustvrdio kako je riječ o bezrazložnoj zakonskoj odluci.
Taj članak je protivan ustavnim pravima jer nam se ukida pravo žalbe što je nečuveno.
foto: Guido Hornik
Autor: Helena Krmpotić
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
