RATOVI
RATOVI: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika
- nastavak
Tragedija koja se dogodila 8. rujan 1993. godine, na Malu Gospu, na istom mjestu - Kusonjama, uzročno-posljedično je povezana s tragedijom iz 1991. godine. Da nije bilo spleta nesretnih okolnosti u propuštanju bitnih radnji u sigurnosnom sustavu, četnici ne bi uspjeli realizirati svoju zločinačku nakanu.
Nema sumnje da su srpski teroristi iz bezobzirne osvete i mržnje prije komemoracije postavili minu iznenađenja PROM-1 znajući da će se upravo na tome mjestu 8.rujna održati komemoracija žrtvama iz 1991. godine.
Naime, slušali su radio Bjelovar koji gotovo tjedan dana u svojim emisijama najavljivao Komemoraciju. Nažalost, mi u Policijskoj postaji Pakrac nismo slušali Radio Bjelovar jer smo bili zaokupljeni pukim preživljavanjem na 42 kilometra dugačkoj pakračkoj bojišnici. Danonoćno izloženi neprijateljskoj vatri i pogibelji, u neravnopravnoj borbi protiv ubačenih diverzantsko-terorističkih grupa, već oguglali na svakodnevne žrtve, pokušali smo preživjeti okruženi poznatim i nepoznatim minskim poljima.
Budući da nam je u UNPA zoni bilo zabranjeno posjedovati mino-detektore i drugu pirotehničku opremu, nismo imali u policijskoj postaji Pakrac pirotehničara. UNPROFOR je bio zadužen po Vancovenov planu, među inim, i za kontradiverzantsku zaštitu. No, UNPROFOR je u UNPA zoni bio neučinkovit i gotovo nemoćan. Strog je bio prema Hrvatskoj policiji, razoružavao nas je u svakoj prilici.
Na srpskoj strani u UNPA zoni koja je također trebala biti demilitarizirana, tolerirao je prisutnost do zuba naoružane pješačkim naoružanjem, minobacačima i topništvom, ukopane srpske vojnike. UNPROFOR se nije iskazao ni u sprječavanju četnika u specijalnim oblicima ratovanja protiv gotovo goloruke Hrvatske policije i civilnog pučanstva.
I pored četničkog nasilja i divljanja, hrvatska vlast činila je sve da život u UNPA zoni ne stane
Tako je 8.rujna 1993. godine nakon temeljitih priprema i uz pomoć međunarodne zajednice, svečano otvorena novoizgrađena osnovna škola u gradu Pakracu, na samoj liniji razdvajanja, gotovo 200 metara od srpskih položaja. Bilo je to drsko hrabro, ali u osiguranje svečanog otvorenja škole, angažirane su respektabilne snage Hrvatske policije i UNPROFOR-a. Radi kakve-takve sigurnosti djece, na prozore škole stavljene su vreće sa pijeskom, dok je vanjski dio zgrade fizički osiguravala Policija.
Dakle 8.rujan 1993. godine zapovjedništvo Policije nije bilo informirano da 105. brigada Hrvatske vojske i bjelovarske braniteljske udruge planiraju održati komemoraciju na samoj crti bojišnice u Kusonjama. Informaciju o komemorativnom skupu primili smo 8.rujana u 8 sati u Kusonjama ujutro od časnika informativne službe iz Domobranske bojne Pakrac. Komemoracija je bila predviđena za 10 sati. U trenutku zaprimanja informacije o komemoraciji, njezini su sudionici već krenuli iz Bjelovar put Kusonja.
Iza 8 sati toga 8. rujna od nadređenog zapovjedništva Policije niz Bjelovara upućeni smo zatražiti od UNPROFOR-a suglasnost za održavanje skupa na liniji razdvajanja u Kusonjama te da ga UNPROFOR adekvatno i osigura. Bila je to prva nesretna okolnost drugima toga dana. Sve su okolnosti kasnije istraživala istražna povjerenstva Vojnog kabineta Predsjednika Republike Hrvatske i Ministarstva unutarnjih poslova na čelu kojeg je bio Mladen Lacković. U sigurnosnom sustavu iz zapovjednog lanca nitko nije odgovarao za propuste jer su odgovorni tada, vjerojatno, bili velike političke moći.
Druga nesretna okolnost koja je dovela do tragedije 8.rujan 1993. godine u Kusonjama bila je i u činjenici da je UNPROFOR bio pregrupiran i da je kanadski bataljun zamijenjen argentinskim koji tog trenutka još nije imao u svom sastavu inženjerijsku postrojbu osposobljenu za deminiranje terena.
Budući da su se skoro istodobno na različitim mjestima održavali važni događaji, otvaranje škole i Komemoracija u Kusonjama, zadužio sam svojega zamjenika, inspektora Ivu Panića za osiguranje škole.
I pored tog zaduženja, pridružio sam se iz poštovanja Komemorativnom skupu. Začudo, preživio sam eksploziju mine bez ranjavanja.
Moj zamjenik Ivo Panić i časnik Hrvatske vojske iz SIS-a, u datim okolnostima i kratkome vremenu, ostvarili su suradnju s UNPROFOR-om koji je odobrio komemorativni skup i preuzeo osiguranje zajedno s pakračkom policijom. Situacija je bila rizična i zbog toga što su u svakom trenutku na sudionike komemoracije terorist mogli zapucati iz obližnje šume. Prosudili smo da se ipak neće usuditi zapucati zbog prisutnosti plavih kaciga.
Nekoliko dana iza tragedije u Kusonjama, zapovjednik argentinskog bataljuna, pukovnik Bendini, javno je u tisku priznao da je UNPROFOR pogriješio što je odobrio komemorativni skup i u tako kratkom vremenu preuzeo na sebe osiguranje po pravilima UNPA zone jer nije imao snage i sredstava da to profesionalno izvede.
Nekoliko godina kasnije, neki časnici Hrvatske vojske zaduženi za sigurnost, pokušali su u tisku i knjizi Ljubeći oltar domovine... odgovornost zbog propusta za kusonjska stradanja svaliti na pakračku policiju. Time su željeli oprati svoju nečistu savjest zbog neprofesionalnog obavljanja svoga posla. Istražna povjerenstva s državne razine u svojim izvješćima su utvrdila da nije bilo propusta u postupanju pakračke policije.
Može se zaključiti da su tragedije u Kusonjama iz 1991. i 1993. godine posljedice propusta u hrvatskom sigurnosnom sustavu. Za te propuste nitko nikada nije odgovarao. Očito je jedno: neki odgovorni pojedinci, bojeći se izdaje, nisu imali povjerenja u pakračku policiju niti 1991. niti 1993. godine. Obje su situacije završile kobno.
Misterij pogibije hrabrih bjelovarskih branitelja u Kusonjama 8. rujna 1991. godine do danas još uvijek nije u potpunosti rasvijetljen. Malo je šturih svjedočenja preživjelih kao i ostalih svjedoka iz policijskih redova koji su bili sudionici zbivanja u Kusonjama.
Jedino se zna da je 20 branitelja u borbi umrlo mučeničkom smrću, a da je nad malim brojem preživjelih počinjen ratni zločin za koji do danas pravi krivci nisu odgovarali.
Zašto je sve bilo tako tragično za hrabre bjelovarske branitelje?
Držim da dio odgovornosti pada i na naš zapovjedni lanac te na samoga zapovjednika te grupe branitelja koji ih je, kao i sebe, odveo u smrt.
Bez obzira na sintagmu da svatko može biti general poslije bitke, odgovor na pitanje zašto su se branitelji našli u obruču, zbijeni u jednoj kući iz koje nije bilo povratka, leži u jednoj jedinoj rečenici: vojna situacija je bila teška i nejasna.
Malobrojni branitelji iz policijskih redova branili su Pakrac u paklenom okruženju. Danonoćno granatiranje i velike žrtve činile su sigurnosnu situaciju potpuno neizvjesnom. U takvim okolnostima tražena je pomoć od bilo kuda. Pomoć dolazi iz Bjelovara.
Zapovjedništvo Zbora narodne garde iz Bjelovara, svjesno teške situacije, upućuje najelitniju borbenu grupu koja je imala na raspolaganju. Zadatak te grupe je bio izviđanje stvarne jačine neprijatelja koji steže obruč oko Pakraca.
Dolaskom u Pakrac odmah kreću, na svoju ruku, bez dogovora s braniteljima u Pakracu, prema Kusonjama odakle je gradu stalno prijetila opasnost. Bez temeljite pripreme zapovjednik grupe poveo je suborce u četničko uporište Kusonje. Budući da je srpska strana pružala slab otpor i hinila povlačenje, ohrabreni time, bjelovarski branitelji ulaze duboko u Kusonje, ignorirajući UPOZORENJA iz Policijske postaje Pakrac. Ulijeću u četničku zamku. Kada su se našli odsječeni od Pakraca, čin drugu kobnu pogrješku: zbijaju se u jednoj kući. Nastavljaju žestoki otpor nadajući se pomoći iz Pakraca.
Svi pokušaji pomaganja, a bilo ih je tog dana nekoliko, bili su neuspješni. Tukli su se s nadmoćnim neprijateljem do posljednjeg metka, a nekolicina živih predala se neprijatelju. Četnici su ih masakrirali i zakopali u masovnu grobnicu koja je ekshuminirana u siječnju 1992. godine.
Iz službenog Izvješća Policijske postaje Pakrac od 8. rujna 1991. godine vidljivo je da zapovjednik grupe herojski poginulih Bjelovarčana nije imao povjerenja u ljude u Policijskoj postaji Pakrac. Bojao se izdaje, a u ono vrijeme - možda je taj strah bio opravdan ?!?
Dakle, splet nesretnih okolnosti s naše strane, otjerao je hrabre mlade Bjelovarčane u smrt.
Srpskim teroristima pružena je prilika da počine još jedan u nizu monstruoznih zločina nad našim narodom.
- nastavlja se -
foto: 1. DPCM/Nikola Ivkanec
Autor: Hrvoje Horvat
Izvor: DPCM/"Moja sjećanja, Domovinski rat '91.- '95", Nikola Ivkanec
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
