U vihoru rata

U VIHORU RATA

U vihoru rata

Obrana Livna je odlučna hrvatska pobjeda u ratu u Bosni i Hercegovini, kojom je obranjeno šire područje Livna i zaustavljen srpski prodor prema Dalmaciji.

U strateškom pogledu za ostvarivanje srpskog plana okupacije cjelokupne Bosne i Hercegovine te velikog dijela Hrvatske, najvažnije područje je teritorij od Kupresa do Livna, jer ono predstvalja stratešku vršnu točku na ratištu RH i BiH, koje se u kontekstu srpskih ciljeva, ali i u odnosu na obranu teritorija Republike Hrvatske, trebaju sagledati kao jedna cjelina.

...

Krajem ožujka 1992. godine, na hrvatskim graničnim etničkim područjima u BiH koncentrirale su se jače srpske snage, JNA, TO i četnici, dragovoljci iz drugih krajeva bivše Jugoslavije.

Na području donjeg Livanjskog polja i Bosanskog Grahova koncentrirane su znatno jače snage. U Bosanskom Grahovu razmještena je 139. motorizirana brigada izvučena iz Šibenika koja je bila dobar oslonac mjesnoj TO i skupinama pristiglih četnika. Dio srpskog stanovništva već se je bio iselio u Livanjsko polje i ojačao redove mjesnog TO. Dio je za vojsku sposobnog stanovništva ostao u Livnu što je bio problem o kojem se moralo voditi računa.

Razmještaj srpskih snaga ugrožavao je u prvom redu Kupres i Livno prvenstveno zbog etničke izmješanosti pa je zbog toga na pojedinim dijelovima općine crta obrane bila "nejasna". Hrvati su predviđali kako će prvi udar biti upravo na Kupres radi stavljanja pod nadzor strateški važne Kupreške visoravni. U svrhu te zadaće već su kružile glasine kako je to "nužno radi sprječavanja prodora ZNG".

Tri dana nakon Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Koričina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bitci, na Rujane i Čelebić. S jednostavnom idejom - ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve. Zaokružiti svoj plijen u Bosni i Hercegovini i istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split i Sinjsku krajinu.

'Crne Mambe'

Mambe su u Livno došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nima­lo nepripremljen i nagao, napro­tiv.

Kako su počeli okršaji u tom dijelu BiH, tako je unutar postrojbe sve više članova koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo što pri­je poći u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su da pričekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični kao i pret­hodne jeseni u Hrvatskoj. Tako se oformila Taktička skupina od 220 dragovoljaca iz Prve bojne (pošlo je i 40 momaka iz Treće bojne i 20 PZO-ovaca iz Podsuseda) i krenu­lo se za Livno.

Jako dobro naoru­žani, kompletirani opremom, teh­nikom, te prekaljeni iskustvom, snagu Mambi, možda najbolje do­čaravaju riječi Borisa Jacovića, za­povjednika skupine: ''Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opre­mljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je za­ustavim svim dopuštenim i nedo­puštenim sredstvima da ne prije­đe državnu granicu!''.

Skupina se kretala uobičajenom rutom, tra­jektom preko Paga, na Trilj i došavši u Livno, smjestila se u Zastinje te preuzela sektor Cincara (prema Glamočkom polju), jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja. Situacija je bila nimalo pozitivna, pogotovo u organizacijskom smislu. Kao i svugdje, obrana je grada ovisila o trudu skupine hvalevrijednih en­tuzijasta, a problem je bio kako uspostaviti komunikaciju s poli­tičkim strukturama koje su, očeki­vano, bile bez ikakve vojne kom­petencije.

Srećom po Mambe, a najviše po Livno, zapovjedno je mjesto preuzeo Ante Gotovina i u hodu, u svega dan-dva, posložio stvari onako kako trebaju funk­cionirati. Otada počinje obostra­no prijateljstvo i poštovanje Cr­nih mambi i generala Gotovine; on je točno znao što i kako treba organizirati, a uvidio je da ispred sebe ima ekipu koja također toč­no zna što treba raditi.

Postrojba se odmah uključila u aktivnosti na poboljšanju obrane, tako je i 23. travnja, na dan najvećeg napada ustvari većina ljudi bila negdje na terenu. Jedna skupina je održava­la protuoklopnu obuku, druga je s domaćim ljudima otišla na izviđa­nje po Kupresu, a iz Livna je, zbog pokretanja tenkovskog napada, stigao Gotovinin poziv za hitno prebacivanje u područje oko sela Donji Rujani.

Jacović je u prvi mah uspio skupiti 15-ak ljudi, sasvim dovoljnih za najavljenih nekoli­ko tenkova, ali je na samom tere­nu situacija bila kritično drugači­ja. Stigavši kod Rujana, skupina se suočila s prodorom cijele satnije T-55 tenkova, velikom pješačkom silom od otprilike 1200 ljudi, ali i nažalost s neugodnim scenama masovnog napuštanja terena koje je bilo opasno i za same Mambe.

Ne znajući tko im dolazi u susret, uspaničeni su ljudi u tzv. među­prostoru u nekoliko navrata za­pucali na pridošlice. Uz Mambe je na kraju u prvi sudar krenulo (ostalo) 15-ak domaćih branitelja i manja grupica vukovarskih veterana. Nažalost su upravo oni, navikli na ulične borbe, jako nastradali, izginuli u nadolazećem boju.

Okršaj je započeo uobiča­jenom taktikom JNA koju je ope­rativno predvodio Slavko Lisica, još jedan u nizu srpskih ''vojsko­vođa'' koji je pisanjem autobio­grafskog romana: ''Komandant po potrebi'' ostavio hvale vrijed­ne podatke o ovom napadu. On je započet bjesomučnim topničkim udarom nakon kojeg je pokrenu­ta tenkovska sila praćena velikim brojem pješaka. Impresivna zvuč­na i vizualna kulisa, dotada je davala jako dobre rezultate, očekiva­lo se da će se ista priča reprizirati, posebno zbog reljefnog oblika ne­pregledne livanjske ravnice. Uko­liko bi se na drugoj strani našao netko spreman za borbu, onda bi ovako zvučni proboji ipak dolazi­li u pitanje. U tim situacijama, oni koji siju strah mogu vrlo lako biti zahvaćeni istim osjećajem!

Nakon topničke vatre, nakon protuudara po tenkovima, neiskusna pješadi­ja ulazi u međuprostor i započinje blisku borbu s brojčano inferior­nim protivnikom koji ne uzmiče; scena koja mora uzdrmati nemo­tiviranog napadača. Kaos tada počinje vladati onime tko nema iskustva.

Tako se kod Rujana u cjelodnevnoj izmjeni teške vatre, dogodio niz apsurdnih situacija. Npr., jedan se čitav vod uspani­čenih vojnika jednostavno sakrio ispod niskog suhozida nakon što je ispred njih pogođen ''zaštitnik'', tenk T-55, koji se prije toga također sakrio kod seoske staje. I normalno je da ti uspaničeni lju­di postaju žive mete u situaciji kad prvoj ekipi Mambi s obron­ka Dinare pristiže pomoć isku­snih ''maljutkaša'' iz Treće gardij­ske brigade.

'Crne Mambe' ukupan uspjeh zahvaljuju iskustvu, utreniranosti i motivu te posebno potpori dobro navođenih ''ma­ljutkaša'', kao i pomoći nekolicine domaćih branitelja koja je do noći porasla na dovoljan broj da raste­reti prikovane Mambe, odnosno da se protivnik napokon natjera u konačan bijeg.

Cijeli je dan bio opasan, JNA je ispucala enormnu količinu streljiva teškog naoruža­nja, ali mala skupinu Mambi se održala, iako naravno da oni nisu nikakvi ''Supermani'', ali te noći u Rujanima, razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio!

Rezultat uspješne obrane: uništeni tenko­vi, jedan zarobljeni tenk, prizna­tih od neprijatelja blizu 100 po­ginulih, više zarobljenih vojnika i časnika JNA te, što je najvažnije, lekcija nakon koje se neprijatelj više nikad nije okušao na ovakav proboj ka Livnu!

Sav ovaj nevjero­jatni uspjeh Mambe su platile gu­bitkom jednog suborca, momka iz bojne koji je stradao u minoba­cačkoj osveti i to samo iz razloga što mu je bilo neugodno mokri­ti u sigurnosti zaklona.

Ponovno treba jasno naglasiti da okršaj nije bio nimalo jednostavan, što­više bio je krajnje neizvjestan, ali Mambe su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi, i kasnije pridoš­lih boraca, polučile veličanstve­nu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati, baš kao što se oni rado sjećaju Livna i livanj­ske gostoljubivosti.

NAPAD NA LIVNO POKAZAO JE DOKUD VODI BAHATOST, NEUMJERENOST U STROGOĆI I NEMOTIVIRANOST JNA

Rečenicom: ''Dobro ljudi [...] zašto mi ne daju jednu brigadu, pa da odem tamo i da taj Kupres skinem s dnevnog reda jednom za vijek-vijekova!'' Slavko Lisica istaknuo je ''kandidaturu'' Ratku Mladiću. Uistinu, povukao je tenkovsku satniju iz Like, pridružio snagama na Kupresu i naknadno dobio tenkovsku postrojbu iz Kni­na. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube.

Cijelo vrijeme je imao nemotiviranu vojsku, postavljao je minska polja kako ne bi dezertirali, prijetio otvaranjem vatre na dezertere, ali očito ga nisu previše respektira­li s obzirom da su mu krali osobne stvari. Na­pad na Livno pokazao je dokud vodi bahatost, neumjerenost u strogoći i nemotiviranost silnika koji je dobio krila nakon uspjeha na Ku­presu. Lisica smatra kako su bili ''samo jedan korak do cilja'', ali se pojavom Mambi i po­magača sve raspalo: ''zbog pojave straha, za­vladala je panika''. ''Jedna tenkovska jedinica'' pobjegla je iz borbe ''ne zaustavljajući se [...]

Štaviše, čuda Božijeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad'', što je rezultiralo ''haosom'' Glamočana koji se po­češe pripremati za ''veliku bježaniju''. S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ''krnji bataljun'' (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ''O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!'' i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio!

U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ''časne uniforme''. Na njegov šok, ''oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze'', a kad je pomislio da će ih naredba za skida­njem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko ra­zočarao: ''stoje onako goli kao od majke rođeni [...] bez ponosa, bez gaća'', samo jedan se po­bunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.

 

foto: DPCM / UCM

Autor: Mario Mehaković

Izvor: DPCM/vikipedia.org/zagoricani.com

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.