U VIHORU RATA
U vihoru rata
Obrana Livna je odlučna hrvatska pobjeda u ratu u Bosni i Hercegovini, kojom je obranjeno šire područje Livna i zaustavljen srpski prodor prema Dalmaciji.
U strateškom pogledu za ostvarivanje srpskog plana okupacije cjelokupne Bosne i Hercegovine te velikog dijela Hrvatske, najvažnije područje je teritorij od Kupresa do Livna, jer ono predstvalja stratešku vršnu točku na ratištu RH i BiH, koje se u kontekstu srpskih ciljeva, ali i u odnosu na obranu teritorija Republike Hrvatske, trebaju sagledati kao jedna cjelina.
...
Krajem ožujka 1992. godine, na hrvatskim graničnim etničkim područjima u BiH koncentrirale su se jače srpske snage, JNA, TO i četnici, dragovoljci iz drugih krajeva bivše Jugoslavije.
Na području donjeg Livanjskog polja i Bosanskog Grahova koncentrirane su znatno jače snage. U Bosanskom Grahovu razmještena je 139. motorizirana brigada izvučena iz Šibenika koja je bila dobar oslonac mjesnoj TO i skupinama pristiglih četnika. Dio srpskog stanovništva već se je bio iselio u Livanjsko polje i ojačao redove mjesnog TO. Dio je za vojsku sposobnog stanovništva ostao u Livnu što je bio problem o kojem se moralo voditi računa.
Razmještaj srpskih snaga ugrožavao je u prvom redu Kupres i Livno prvenstveno zbog etničke izmješanosti pa je zbog toga na pojedinim dijelovima općine crta obrane bila "nejasna". Hrvati su predviđali kako će prvi udar biti upravo na Kupres radi stavljanja pod nadzor strateški važne Kupreške visoravni. U svrhu te zadaće već su kružile glasine kako je to "nužno radi sprječavanja prodora ZNG".
Tri dana nakon Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Koričina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bitci, na Rujane i Čelebić. S jednostavnom idejom - ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve. Zaokružiti svoj plijen u Bosni i Hercegovini i istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split i Sinjsku krajinu.
'Crne Mambe'
Mambe su u Livno došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nimalo nepripremljen i nagao, naprotiv.
Kako su počeli okršaji u tom dijelu BiH, tako je unutar postrojbe sve više članova koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo što prije poći u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su da pričekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični kao i prethodne jeseni u Hrvatskoj. Tako se oformila Taktička skupina od 220 dragovoljaca iz Prve bojne (pošlo je i 40 momaka iz Treće bojne i 20 PZO-ovaca iz Podsuseda) i krenulo se za Livno.
Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, te prekaljeni iskustvom, snagu Mambi, možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ''Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!''.
Skupina se kretala uobičajenom rutom, trajektom preko Paga, na Trilj i došavši u Livno, smjestila se u Zastinje te preuzela sektor Cincara (prema Glamočkom polju), jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja. Situacija je bila nimalo pozitivna, pogotovo u organizacijskom smislu. Kao i svugdje, obrana je grada ovisila o trudu skupine hvalevrijednih entuzijasta, a problem je bio kako uspostaviti komunikaciju s političkim strukturama koje su, očekivano, bile bez ikakve vojne kompetencije.
Srećom po Mambe, a najviše po Livno, zapovjedno je mjesto preuzeo Ante Gotovina i u hodu, u svega dan-dva, posložio stvari onako kako trebaju funkcionirati. Otada počinje obostrano prijateljstvo i poštovanje Crnih mambi i generala Gotovine; on je točno znao što i kako treba organizirati, a uvidio je da ispred sebe ima ekipu koja također točno zna što treba raditi.
Postrojba se odmah uključila u aktivnosti na poboljšanju obrane, tako je i 23. travnja, na dan najvećeg napada ustvari većina ljudi bila negdje na terenu. Jedna skupina je održavala protuoklopnu obuku, druga je s domaćim ljudima otišla na izviđanje po Kupresu, a iz Livna je, zbog pokretanja tenkovskog napada, stigao Gotovinin poziv za hitno prebacivanje u područje oko sela Donji Rujani.
Jacović je u prvi mah uspio skupiti 15-ak ljudi, sasvim dovoljnih za najavljenih nekoliko tenkova, ali je na samom terenu situacija bila kritično drugačija. Stigavši kod Rujana, skupina se suočila s prodorom cijele satnije T-55 tenkova, velikom pješačkom silom od otprilike 1200 ljudi, ali i nažalost s neugodnim scenama masovnog napuštanja terena koje je bilo opasno i za same Mambe.
Ne znajući tko im dolazi u susret, uspaničeni su ljudi u tzv. međuprostoru u nekoliko navrata zapucali na pridošlice. Uz Mambe je na kraju u prvi sudar krenulo (ostalo) 15-ak domaćih branitelja i manja grupica vukovarskih veterana. Nažalost su upravo oni, navikli na ulične borbe, jako nastradali, izginuli u nadolazećem boju.
Okršaj je započeo uobičajenom taktikom JNA koju je operativno predvodio Slavko Lisica, još jedan u nizu srpskih ''vojskovođa'' koji je pisanjem autobiografskog romana: ''Komandant po potrebi'' ostavio hvale vrijedne podatke o ovom napadu. On je započet bjesomučnim topničkim udarom nakon kojeg je pokrenuta tenkovska sila praćena velikim brojem pješaka. Impresivna zvučna i vizualna kulisa, dotada je davala jako dobre rezultate, očekivalo se da će se ista priča reprizirati, posebno zbog reljefnog oblika nepregledne livanjske ravnice. Ukoliko bi se na drugoj strani našao netko spreman za borbu, onda bi ovako zvučni proboji ipak dolazili u pitanje. U tim situacijama, oni koji siju strah mogu vrlo lako biti zahvaćeni istim osjećajem!
Nakon topničke vatre, nakon protuudara po tenkovima, neiskusna pješadija ulazi u međuprostor i započinje blisku borbu s brojčano inferiornim protivnikom koji ne uzmiče; scena koja mora uzdrmati nemotiviranog napadača. Kaos tada počinje vladati onime tko nema iskustva.
Tako se kod Rujana u cjelodnevnoj izmjeni teške vatre, dogodio niz apsurdnih situacija. Npr., jedan se čitav vod uspaničenih vojnika jednostavno sakrio ispod niskog suhozida nakon što je ispred njih pogođen ''zaštitnik'', tenk T-55, koji se prije toga također sakrio kod seoske staje. I normalno je da ti uspaničeni ljudi postaju žive mete u situaciji kad prvoj ekipi Mambi s obronka Dinare pristiže pomoć iskusnih ''maljutkaša'' iz Treće gardijske brigade.
'Crne Mambe' ukupan uspjeh zahvaljuju iskustvu, utreniranosti i motivu te posebno potpori dobro navođenih ''maljutkaša'', kao i pomoći nekolicine domaćih branitelja koja je do noći porasla na dovoljan broj da rastereti prikovane Mambe, odnosno da se protivnik napokon natjera u konačan bijeg.
Cijeli je dan bio opasan, JNA je ispucala enormnu količinu streljiva teškog naoružanja, ali mala skupinu Mambi se održala, iako naravno da oni nisu nikakvi ''Supermani'', ali te noći u Rujanima, razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio!
Rezultat uspješne obrane: uništeni tenkovi, jedan zarobljeni tenk, priznatih od neprijatelja blizu 100 poginulih, više zarobljenih vojnika i časnika JNA te, što je najvažnije, lekcija nakon koje se neprijatelj više nikad nije okušao na ovakav proboj ka Livnu!
Sav ovaj nevjerojatni uspjeh Mambe su platile gubitkom jednog suborca, momka iz bojne koji je stradao u minobacačkoj osveti i to samo iz razloga što mu je bilo neugodno mokriti u sigurnosti zaklona.
Ponovno treba jasno naglasiti da okršaj nije bio nimalo jednostavan, štoviše bio je krajnje neizvjestan, ali Mambe su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati, baš kao što se oni rado sjećaju Livna i livanjske gostoljubivosti.
NAPAD NA LIVNO POKAZAO JE DOKUD VODI BAHATOST, NEUMJERENOST U STROGOĆI I NEMOTIVIRANOST JNA
Rečenicom: ''Dobro ljudi [...] zašto mi ne daju jednu brigadu, pa da odem tamo i da taj Kupres skinem s dnevnog reda jednom za vijek-vijekova!'' Slavko Lisica istaknuo je ''kandidaturu'' Ratku Mladiću. Uistinu, povukao je tenkovsku satniju iz Like, pridružio snagama na Kupresu i naknadno dobio tenkovsku postrojbu iz Knina. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube.
Cijelo vrijeme je imao nemotiviranu vojsku, postavljao je minska polja kako ne bi dezertirali, prijetio otvaranjem vatre na dezertere, ali očito ga nisu previše respektirali s obzirom da su mu krali osobne stvari. Napad na Livno pokazao je dokud vodi bahatost, neumjerenost u strogoći i nemotiviranost silnika koji je dobio krila nakon uspjeha na Kupresu. Lisica smatra kako su bili ''samo jedan korak do cilja'', ali se pojavom Mambi i pomagača sve raspalo: ''zbog pojave straha, zavladala je panika''. ''Jedna tenkovska jedinica'' pobjegla je iz borbe ''ne zaustavljajući se [...]
Štaviše, čuda Božijeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad'', što je rezultiralo ''haosom'' Glamočana koji se počeše pripremati za ''veliku bježaniju''. S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ''krnji bataljun'' (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ''O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!'' i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio!
U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ''časne uniforme''. Na njegov šok, ''oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze'', a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ''stoje onako goli kao od majke rođeni [...] bez ponosa, bez gaća'', samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.
foto: DPCM / UCM
Autor: Mario Mehaković
Izvor: DPCM/vikipedia.org/zagoricani.com
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.