Open menu

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 
RATOVI

U VIHORU RATA

Postrojba s vjerojatno najvećim gubicima u Domovinskom ratu u kojoj je više od pola ljudi poginulo, a među preostalima, gotovo 80 posto ih je ranjeno
HOS - POSTROJBA IZ PAKLA (1/3)
 
HOS
 

 

U vihoru rata

 

 drugi dio      treći dio

HOS

 

Krajem lipnja 1991. godine Hrvatska stranka prava otpočela je ustroj Hrvatskih obrambenih snaga – HOS-a, postrojbi u čiji su sastav ulazili dragovoljci bez obzira na svoju stranačku pripadnost.

 

Ovo je priča o postrojbi koja je dragovoljno krajem rujna otišla put vukovarskoga ratnog pakla i koja je u Domovinskom ratu, gledajući u postocima, pretrpjela enormne gubitke.

...

Od 58 pripadnika te postrojbe, Samostalne satnije HOS-a Vukovar, 28 ih je poginulo u Vukovaru ili oko njega (ili zbog posljedica ranjavanja ili boravka u logoru), a većina ostalih više je puta ranjavana tijekom borbi u listopadu i studenome. Stoga možemo konstatirati da je zapravo riječ o postrojbi s vjerojatno najvećim gubicima u ratu u kojoj je više od pola ljudi poginulo, a među preostalima, gotovo 80 posto ih je ranjeno ili kompletno izbačeno iz stroja. Tako je bilo i na drugim područjima.

U knjizi „Čovjek i rat“ (Split, 2011., str. 163. – 165. ), prvog zapovjednika 4. brigade ZNG-a generala Ive Jelića, navodi se da su HOS-ovci primljeni u brigadu „uz uvjet da bezuvjetno izvršavaju njegove zapovijedi“, što je odlučno prihvaćeno. Jelića „nije zanimala politika, jedino uspjesi na bojnom polju, a momci iz HOS-a to su povjerenje potvrdili na najbolji mogući način i to hrabrošću i poštenjem“. I drugim zapovjednicima koji su primili postrojbe HOS-a u svoje brigade (113., 126., 142. i druge brigade HV-a) „nije bilo stalo do političke licemjerne arogancije i bahatosti, nego do ratnika s kojima će izvršiti bojne zadaće, a HOS-ovci su bili dobri ratnici“. Jelić navodi da su „neke pjesme, slike, oznake i parole bile sporedna stvar u odnosu na spremnost na žrtvu i patnju, čega je, uostalom, bilo i u drugim postrojbama“ te ističe: „Konačno, nije nam poznat slučaj da su ovi momci (HOS-ovci, op. a.) učinili ijedan nevojnički čin (ubojstvo, krađu, palež i rušenje i druge zločine), nego su to radili razbojnici i mafijaši koji to rade i danas“.

O hrabrosti i ustrajnosti bojovnika HOS-a svjedoči i Jelićevo zapažanje: „Najteže kod postrojbi HOS-a bilo je upravo mijenjanje njihova moralnog kreda koji nije priznavao uzmak, tj. povlačenje, makar za posljedicu imao stradavanje cijele postrojbe. To općenito nije uvijek korisno ni vojnički bezuvjetno i logički opravdano. (...) Međutim, postrojbe HOS-a su i formalnim ulaskom u brigadu taj problem svele na racionalnu i objektivnu potrebu“.

 

HOS

 

Trebalo je proći „nekoliko godina da aktualna vlast prizna HOS“ (državni vrh tek je 1996. službeno priznao HOS, a u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i njihovih obitelji od 1. siječnja 2005., HOS se prvi put eksplicitno navodi kao sastavni dio OS RH). U nekoj drugoj državi, ovi borci, dakle dragovoljci koji nisu u opsadu Vukovara pošli kao profesionalci ili zbog mobilizacije, bili bi heroji. Kod nas se o njima gotovo ništa ne zna, tek odnedavno iznova su počele kolati određene informacije, no to je samo rezultat aktivnosti njihovih preživjelih članova i bliskih prijatelja. Nažalost, već više od 20 godina mediji ignoriraju postojanje HOS-a, konkretno, čak i ovu uistinu nevjerojatnu i herojsku priču iz obrane Vukovara.

Povjesničar uvijek žudi za kvalitetnim izvorima, poonajprije dokumentima, no ovu priču rekonstruirao sam isključivo putem jednoga jedinog dokumenta, koji zapravo svjedoči sve, a to je popis poginulih i ranjenih HOS-ovaca! Sve ostalo temeljio sam na sjećanjima nekoliko preživjelih boraca i branitelja Vukovara koji se sjećaju HOS-ovaca, ali i srpskih izvora koji su neveliki, ali koji itekako dovoljno govore o ulozi HOS-a.

Mjesec je studeni, Vukovar i vukovarska bitka iznova će biti udarna tema medija. Nažalost, iznova se nitko neće sjetiti HOS-ovaca, čak ni u medijskom stampedu u kojemu sudjeluju i mediji koji agresiju na Hrvatsku tretiraju kao građanski rat. Stoga, pročitajmo priču HOS-ovaca, i ako nam se katkada učini nevjerojatnom, samo valja promisliti o broju njihovih gubitaka. Ako branitelji Vukovara koji su bojevali na Sajmištu ili Bogdanovcima osjete da su premalo spominjani, kao autor se unaprijed ispričavam. Njihove priče, ako već nisu ispričane, svakako će jednom naći put do medija.

Priču o HOS-u, nažalost, nitko ne želi pisati. Otkuda uopće borci u HOS-u?

Dragovoljci su se oko HOS-a počeli okupljati samo zbog jednog cilja. Nakon okršaja s pobunjenim Srbima na Plitvicama, pogotovo nakon tragedije u Borovu Selu, sve je jasno upućivalo na realnost brzog izbijanja velikog ratnog sukoba. Jedan dio budućih HOS-ovaca pokušao se prijaviti u postrojbe MUP-a, no u to vrijeme vrlo je teško bilo pristupiti postrojbama ZNG-a u nastajanju. Ministarstvo obrane nije posjedovalo dovoljno ni oružja ni logističke opreme potrebne za prijam i obuku vojnika. Ljudi su tako stavljeni na „čekanje“ i pošli su tražiti druge mogućnosti, konkretno HOS koji se tada vrlo temeljito spremao za nadolazeći rat. Stožer HOS-a tako je tijekom kasnog proljeća 1991. organizirao vojnu obuku u Sloveniji, navodno pod patronatom slovenskog ministra obrane Janeza Janše. Druga skupina dragovoljaca HOS-a prošla je vojnu obuku u kampu, organiziranom u Gorskom Kotaru, u šumama pokraj Bosiljeva. Vrlo zanimljivo, skupinu mladića iz Velike Gorice koja je u kolovozu s ostalim dragovoljcima prošla tu obuku, na prijavu u postrojbe HOS-a uputio je policijski službenik. Oni su se došli staviti na raspolaganje u zagrebački MUP (u policijsku stanicu u Đorđićevu ulicu), gdje im je dežurni službenik objasnio kakva je procedura za primanje u oružane postrojbe, ali ih je također upozorio da zasigurno neće biti pozvani brzo, svakako ne toliko brzo koliko su oni zamislili. Stoga ih je nestrpljive uputio da se jave u HSP-ov dom u Šenoinu ulicu, odnosno u stožer HOS-a gdje su ipak mnogo brže vojačili i naoružavali dragovoljce.

 

HOS

 

Uistinu, u stožeru HOS-a stvar je bila mnogo jednostavnija. Pridošlicama su uzeti podaci, popričalo se o njihovim namjerama i voljnom momentu, naglašeno im je da pristupanje HOS-u predstavlja vrlo vjerojatno i skore borbene aktivnosti te im je rečeno da očekuju poziv. Od njih nije traženo da pristupe HSP-u, nije im čak ni sugerirano da je to uvjet budućeg poziva, stoga je jasno da važeći mit o HOS-ovcima kao naoružanim pripadnicima isključive politike jedne stranke nije točan. O kriterijima i političkim konotacijama u kojima je HSP ustrojavao HOS, neću detaljizirati iz dvaju razloga. Ovo je priča jedino o borcima HOS-a koji su završili u paklu Vukovara, kamo su pošli onda kada se tamo uglavnom više nije dragovoljno, odnosno ikako polazilo. Nadalje, političko i vojno djelovanje HSP-a i HOS-a jedino je moguće obraditi kada se analizira djelovanje svih postrojbi HOS-a, također i stranke koja je ustrojila tu postrojbu, što nikako nije moguće ni primjereno na izoliranom slučaju jedne zasebne postrojbe.

Ipak, valja se osvrnuti na negativni fenomen, stereotipe o HOS-u koji su tu postrojbu pratili tijekom rata, poslije rata, a zbog čega su i danas zapravo nepoželjni političkim elitama. Kako onda, tako i danas o pripadnicima HOS-a negativno informiraju oni koji za to imaju interes, odnosno tu priču preuzeli su i na sličan način interpretiraju oni koji su bili daleko od bojišnice, čije je ratište na medijskoj i propagandnoj razini. Obrazac negativne legende o postrojbama HOS-a prilično je jednostavan i kazuje kako je prosječan HOS-ovac bio suvremena inačica pripadnika ustaške vojnice.

HOS-ovce se po tom obrascu opisuje kao ekstremne desničare, radikalne nacionaliste, koji su bojevali u crnim uniformama i propagirali ustaško znakovlje. Navodni cilj tih ljudi bio je radikalnim ponašanjem što više inicirati sukob sa Srbima, kako bi ih potom borbenim i drugim metodama eliminirali s područja Republike Hrvatske. Štoviše, implicira se kako su HOS-ovci, slijedeći ekstremnu politiku stranke, kanili oružano postići negdašnje granice NDH, a za taj su cilj bili spremni udariti upravo na ono što je ratom dovedeno u pitanje, demokratski sustav, točnije svrgnuti vlast izabranu demokratskim izborima. Legenda je to nastala tijekom rata, naknadno je nadograđena i traje još i danas. HOS-ovci nemaju pristup medijima, nad njihovu priču stavljen je informativni embargo zbog etiketa da evociraju „avete prošlosti“.

 

HOS

 

Simbolični vrhunac takvog odnosa dogodio se 2012. u Kninu. Naime, na proslavi Dana domovinske zahvalnosti, šestogodišnjeg sina veterana HOS-a, također i njegove roditelje, predstavnici osiguranja udaljili su iz prostora kojim se trebao kretati predsjednik Republike Ivo Josipović, iz razloga što je dijete nosilo obilježje HOS-a. Analiza nevjerojatne scene u kojoj ljudi vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske udaljavaju malodobno dijete koje nosi ratnu oznaku postrojbe iste vojske, nije toliko bitna koliko je bitno uložiti malo strpljenja i postaviti nekoliko ključnih pitanja koji ruše dvadesetogodišnji stereotip. Od svega onoga što je u njemu navedeno, gotovo ništa nije točno! HOS-ovci na bojištu u Hrvatskoj nisu ratovali u crnim uniformama, iako crne uniforme jesu bile dekor pomalo spektakularne promocije vrha stranke HSP-a, no to je bilo u Zagrebu.

Optužba za ustašku ikonografiju može se svesti jedino na prozivanje zbog natpisa na amblemu „Za dom spremni“, što jest bio pozdrav ustaške vojnice. No to je isto tako bio i pozdrav hrvatske vojske stoljećima do tada, koristili su se njime hrvatski vojnici u junačkim obranama od napada Osmanlija, također postrojbe bana Josipa Jelačića u 19. stoljeću, a isto tako bio je i slogan Hrvatske seljačke stranke („Za dom, za hrvatski seljački dom – spremni!“). Kada bismo dosljedno slijedili logiku nepoželjnih poruka, onda bi danas i brojne druge sintagme morali izdvojiti iz uobičajene javne komunikacije, s obzirom na to da evociraju fašističku ili komunističku ideologiju. Uostalom, samo djelovanje HOS-a najviše govori, odnosno pobija nametnute teze. S obzirom na to da su postrojbe HOS-a, navodni moderni ustaše, bojevale na najtežim ratištima, od istočne i zapadne Slavonije sve do Dalmacije, poslije se prebacivši dijelom u Bosnu i Hercegovinu, može se očekivati da su tisuće pripadnika tih postrojbi počinile brojne ratne zločine. No, upravo suprotno, HOS-ovci ne samo što nisu osuđeni, oni nisu optuženi ni za jedan ratni zločin. Odnos prema protivniku, odnos prema zarobljenicima, odnos prema civilima srpske nacionalnosti, ponašanje u civilstvu tijekom odmora od ratišta, od HOS-a je bio primjeren. Nažalost, upravo zbog vrlo rijetkih slučajeva neprimjerena ponašanja u tim situacijama, interesne skupine danas bacaju ljagu na Hrvatsku vojsku, no opet, pripadnici HOS-a čak se ni u tim optužbama ne spominju!

A što se, pak, tiče imidža radikalnih desničara koji su propagirali agresivne pa i ekstremne parole, također ne bi bilo istinito napisati da u HOS-u, pogotovo oko stožera u Zagrebu, nije bilo takvih pojava. Bilo ih je, no valjalo bi prvo vratiti sjećanja u 1991. godinu i situaciju u Hrvatskoj te se sjetiti odnosa snaga i aktivnog djelovanja pobunjenih Srba i JNA. Postavljam pitanje: nije li tada upotreba takvog imidža, projiciranje slike žestokih ratnika koji su spremni poginuti i na agresiju i nasilje uzvratiti istom, ako ne i jačom mjerom, bio prilično očekivan nastup? Iskreno, pa tko je onda, svejedno zapovjednik, borac ili civil, uopće pomislio da bi se u situaciji kada obrana nema ni minimum protuoklopnih sredstava pa ni običnih automatskih pušaka, išlo napasti silu tenkova, zrakoplova i svog ostaloga teškog naoružanja na način da državu koja je jednom trećinom okupirana, proširi vraćanjem na neke prastare granice!?!

 

HOS

 

Pričajući s nekoliko kolega iz Europe koji se bave vojnom poviješću, a imaju određene informacije o HOS-u unatoč medijskoj blokadi, pojasnio sam im barem okvirno o čemu je riječ, odnosno da je borbeno djelovanje HOS-a pod medijskim embargom zbog stigme imidža ustaštva. Izrazili su čuđenje zbog takvog odnosa, pogotovo zato što je ponašanje HOS-a, projiciranje slike beskompromisnih boraca potpuno uobičajena i normalna pojava u povijesti ratovanja cijelog čovječanstva.

Otkad je vijeka i ratovanja, vojne postrojbe ponašaju se upravo tako da eventualnog protivnika zastraše izgledom, posebno ako su u podređenom položaju. Nije li, uostalom, takvo ponašanje, stvaranje slike „brutalnih“ vojnika sastavni dio bogate hrvatske vojne povijesti? Prisjetimo se samo slike koju su stvorili Trenkovi panduri tijekom Tridesetogodišnjeg rata, odnosno stoljetne uzrečice: „Sačuvaj nas Bože kuge, gladi, rata i Hrvata“ ili plašenja djece u Švedskoj da će, ne budu li dobri, doći i uzeti ih Hrvati.

Naravno da Trenk sa svojim pandurima kojih nikada nije bilo više od 1000 nije mogao napraviti takva čuda, ali slika koju su proizveli uvelike im je omogućavala respekt i strah nadmoćnijeg suparnika. Istim su se „trikom“ služili Hrvati i u kasnijim ratovima na europskim bojištima.

 

- nastavlja se -

  drugi dio      treći dio

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

 

  

 

foto: DPCM / UCM / Vojna povijest

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

 

U vihoru rata

hrenfrdeituk

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 526 gostiju i nema članova online

A- A A+
Vaš izbor VBA:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com