U VIHORU RATA
U vihoru rata
- nastavak
U konačnici, najbolje je smisao poruke „Za dom spremni“ pojasnio sudionik vukovarskog pakla, tri puta ranjeni Damir Markuš:
„Pa što smo trebali poručiti u tom trenutku? Da smo slabiji, da nas je strah, da nismo ‘spremni za dom’, već na poražavajuće kompromise? Ili smo umjesto oznake ‘Za dom spremni’ trebali staviti oznake djece cvijeća i ‘peace brothers’? Ne, nošenjem oznake s tim natpisom htjeli smo neprijatelju upravo to i poručiti: da smo spremni poginuti za dom koji branimo! Naravno, mi nismo letjeli, ni nosili crne uniforme, ni klali civile kako je propaganda suprotne strane tvrdila. Ali, bilo je vrlo dobro vidjeti strah na strani onoga koji je bio toliko oružano nadmoćniji. Mi smo uistinu bili spremni za dom položiti život, a nisam siguran jesu li oni bili spremni toliku žrtvu prinijeti za komad osvojene tuđe zemlje!“.
Uostalom, priča o modernim ustašama svakako je vrlo nestabilna, već zbog same činjenice da su HOS-u pristupali i ljudi drugih nacionalnosti, tako i sami Srbi koji su branili svoje domove. Konkretno, jedan od pridruženih članova postrojbe HOS-a koja je ratovala u Vukovaru bio je Srbin, Goran Kitić – Kitara koji se nije zamarao propagandom, već je branio svoj grad s postrojbom koja nije dovodila u pitanje njegovo porijeklo, već joj je bilo važno u kolikoj je mjeri spreman podnijeti žrtvu za obranu Hrvatske.
Također, jedan od čestih mitova, no on već debelo nosi pečat obavještajnih službi JNA (ili njihovih djelatnika pristiglih na protivničku stranu) jest mit o HOS-u kao paravojnoj organizaciji koja je djelovala „na svoju ruku“ i nije bila kooperativna s postrojbama Hrvatske vojske (ZNG). Ta je teza potpuno netočna i nevjerojatno kako ju je upravo na vukovarskom primjeru uspio plasirati Josip Manolić, s obzirom da je stvarno besmislena. Kao što je uostalom uočljivo na slikama, borci HOS-a bojevali su na ratištu pod svojim oznakama, ali i oznakama Hrvatske vojske kojoj su bili podređeni.
Konkretno, u slučaju postrojbe HOS-a u Vukovaru, oni su se odmah po dolasku podredili zapovjednicima 204. brigade.
Kontroverzi koje se mogu jasno demistificirati postavljanjem jednostavnih pitanja ima na pretek, stoga ih valja zaobići i vratiti se junacima ove priče, budućim herojima obrane Vukovara. Dakle, velik dio te skupine upravo je pod okriljem MUP-a prošao vojnu obuku u kampu kod Bosiljeva, baš kao što je pod njihovim patronatom razmještan na prve borbene zadatke, što opet ruši tezu o „paravojnoj skupini“.
Nekoliko dana poslije prijema, iz stožera HOS-a telefonski su obaviješteni da se u određeno vrijeme pojave na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu, s obzirom da se formirala dovoljno velika skupina za polazak na obuku. Autobus je popunilo 50-ak dragovoljaca uistinu šarolikoga regionalnog porijekla. Pristigli su mladići iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, nekoliko iz inozemstva pa čak i manja grupa Sandžaklija, iako je najveći dio njih porijeklom bio iz sjeverne Hrvatske, s jasnim kajkavskim narječjem. Obuka se izvodila u šumama Gorskog kotara, na već pripremljenim poligonima.
Zapovjednici i instruktori bili su smješteni u lovačkom domu, dok su pristigli dragovoljci tijekom obuke noćili u šatorima. Sama obuka trajala je nešto više od tri tjedna, do kraja srpnja, po sjećanjima polaznika bila je vrlo intenzivna i naporna, ali i, pokazat će se, prijeko potrebna. Polaznici su naučili rukovati brojnim vrstama lakoga pješačkog naoružanja, obučeni su za rukovanje protuoklopnim naoružanjem (Ose, Zolje, RB, RPG, Ambrusti), također i raznim vrstama eksploziva. Uz teoretsku obuku, često su vršili bojeva gađanja.
Najzanimljivije je što buduće ratnike nisu obučavali samo pripadnici HOS-a koji su imali iskustva s naoružanjem, nego je obuku dijelom provodio i kadar specijalne policije MUP-a. Štoviše, kompletnu logistiku kampa za obuku osigurao je upravo MUP Karlovca i Duge Rese. Nakon obuke oko Bosiljeva postrojba je prebačena u Žumberak, u selo Gornju Vas gdje su im se priključili novi dragovoljci HOS-a. To je također trebao biti svojevrstan kamp za nadogradnju usvojene obuke, no zapravo je ispalo polazno mjesto s kojega se postrojba uputila na svoj prvi ratni teren.
Uz kratkotrajan boravak na Žumberku vezana je zanimljiva anegdota koja je mogla završiti tragično i koja zapravo dočarava kontekst vremena i okolnosti prije izbijanja općeg rata. Tajne službe JNA i službe sigurnosti Hrvatske u nastajanju vodile su informativni rat koji se vrlo često manifestirao prijetnjama i lažnim dojavama. Primjerice, policija grada Zagreba bila je tijekom jeseni naprosto zatrpana prijetnjama o ubačenim terorističkim grupama, podmetnutim eksplozivnim napravama i „ćelijama“ u kojima se zagrebački Srbi spremaju na oružani otpor te je prava sreća, možda i čudo, da se pokoja od stotina takvih dojava nije izrodila u tragediju.
Sličan scenarij, s namjerom izazivanja sukoba nakon plasiranja lažne dojave, zamalo je realiziran u praksi i na obroncima Žumberka. Naime, MUP je dobio informaciju da se na Žumberku pripremaju ubačeni teroristi iz Srbije, spremni na djelovanje po Zagrebu početkom izbijanja općeg rata. Veća skupina specijalaca MUP-a (buduće 1. gardijske brigade) iz Rakitja dobila je zadatak borbeno neutralizirati navodne „radikalne teroriste“ te je locirala položaje kampa, postavila zasjedu i bila spremna na borbeno djelovanje, okruživši vatrogasni dom u kojemu su HOS-ovci spavali nakon cjelodnevne obuke.
Oružani sukob nije se zbio zbog pukog slučaja. Jedan HOS-ovac krenuo je obaviti nuždu te se zadržao u razgovoru sa stražarom kampa. Pojedinci iz zasjede čuli su njihov dijalog prožet nepatvorenim „kajkanjem“ i obustavili početak akcije te se približili i ušli u komunikaciju s čovjekom koji je držao stražu. Zasjeda je u potpunosti obustavljena, a iako isprva dvije skupine nisu blagonaklono gledale jedna na drugu, tenzije su smanjene. Sami borci obiju postrojbi kasnije su se više puta susretali na ratištima i kroz šale evocirali ovu opasnu epizodu. Nekoliko dana poslije nemila događaja, pristigli su čelnici iz stožera HOS-a i najavili polazak na prvi teren. S obzirom da se broj polaznika obuke vremenom udvostručio, na teren nisu pošli svi, već su za zadatak određena dva voda, otprilike 60 ljudi.
Odlazak na ratište ponovno je osigurao MUP, HOS-ovci su prevezeni karakterističnim plavim kombijima policije. Nije im rečeno kuda idu, vozeći se po mrkloj noći to nisu mogli ni razaznati, a sam dolazak na odredište nije bio obilježen veselim tonovima. Dočekali su ih pripadnici 2. gardijske brigade, uputivši ih da se brzo i uz što manje buke rasporede po seoskim kućama te pođu spavati. Novi dan mnogo je toga razjasnio. Mjesto u koje su pristigli, Mejaško Selo, smješteno je na lijevoj obali rijeke Korane i bilo je linija razgraničenja između sukobljenih strana. Ozbiljnost dočeka pripadnika 2. GBR bila je shvatljiva s obzirom na kronično manjkavu popunjenost ljudima i naoružanjem, dok je s druge strane počeo udarati neprijatelj koji je streljiva i opreme imao i više nego je bilo potrebno.
HOS-ovci su tada prvi puta vidjeli sastav neprijatelja i shvatili da ne ratuju samo protiv lokalnih pobunjenika, već i protiv regularne JNA, odnosno brojnih grupa rezervista JNA. Dolazak HOS-a itekako se osjetio na terenu, jer su brojem ljudi konačno omogućili stvaranje kvalitetne linije obrane, a uskoro su počeli držati linije i u obližnjim kriznim područjima, primjerice u Topuskom. Također, uz svakodnevne borbe, imali su i zanimljiv „ulov“, jer se u Mejaško Selo, kako bi provjerio u kakvom mu je stanju vikendica, uputio pukovnik JNA, kojega su zarobili i predali sigurnosnoj službi MUP-a. Početkom rujna iz stožera Obrane grada Zagreba odaslan je poziv za pomoć u kriznoj situaciji, povodom sve većih problema s pripadnicima JNA u vojarni na Borongaju. Stoga dio postrojbe odlazi put glavnog grada, a drugi dio ostao je u Mejaškom Selu, borci sa Žumberka, pristigli dragovoljci iz Senja, Zagreba, ali i Francuz Jean-Michel Nicollier.
Dio postrojbe koji je upućen u Zagreb, premješten je na intervenciju kod vojarne „Dušan Čorković“ na Borongaju gdje su, pak, ojačani dijelom zagrebačkih HOS-ovaca, tzv. „Veprova“, i Kutinjana.
Na Borongaju se vojno moralo intervenirati zbog stalnog prometovanja teretnim i oklopnim vozilima JNA koja su prevozila oružje, ali i sve veće skupine rezervista. Naravno, činjenica da se usred Zagreba olako prometuje takvim „teretom“ bila je potpuno neprihvatljiva te se pristupilo blokadi vojarne. HOS-ovci su na Borongaj pristigli početkom rujna kao postrojba s već određenom „reputacijom“, imali su borbenog iskustva i bili dobro naoružani. Čarke s pripadnicima JNA polako su eskalirale u oružani sukob. S obzirom da su borbe postajale sve jače, počinju se kreirati i planovi o osvajanju vojarne, no realno gledano takvo što bilo je teško izvedivo. Ponajviše stoga što bi zasigurno rezultiralo velikim žrtvama HOS-a, ali i zbog činjenice da bi takav napad donio brojne civilne žrtve.
Naime, kada bi HOS-ovci pojačali vatreno djelovanje po vojarni, iznutra je dolazio još žešći vatreni odgovor koji se širio na okolno naselje, dakle i na civilne objekte. O vatrenom odgovoru JNA (vjerojatno nehotice točno) izvijestila je 19. 9. 1991. u članku o sukobima oko vojarne i beogradska Politika:
„Protekla noć bila je najdramatičnija u Zagrebu od početka rata… Ubrzo nakon napada na kasarnu u Borongaju, nebo iznad tog, istočnog dela grada, bilo je osvetljeno od velikog požara. Šta je pogođeno i šta je gorelo, ne znamo“.
Takvo je stanje trajalo danima. HOS-ovci bi na vatru iz vojarne udarili još jačom vatrom, na što bi se JNA raspucala pa zatražila primirje. Potom bi došli pripadnici specijalne policije i „zamolili“ HOS-ovce da se maknu zbog sigurnosti civila, pa bi se oni uistinu i maknuli, ali vrlo brzo i vratili na položaje kada bi iz vojarne počela nasumična pucnjava, vjerojatno rezervista. Cijelu opsadu vojarne na Borongaju, štoviše i vatreno djelovanje obiju strana, vrijedno su snimale kamere HTV-a, tako i „mirotvornu misiju“ specijalnih postrojbi MUP-a koji su došli na jednu od više intervencija razdvajanja sukobljenih strana.
Borongajska priča trajala je sve do 21. rujna kada je HOS-ovcima stigla vijest o pogibiji Ante Paradžika, načelnika ratnog stožera HOS-a. HOS-ovci se stoga povlače s Borongaja pokopati svojega zapovjednika, skroz dezorijentirani, s previše pitanja i bez jasne vizije što činiti. Nije im bila jasna medijska strka i hajka na njih, nisu imali ni vremena pojmiti informacije o političkim sukobima HSP-a s legalno izabranom vlašću.
Nakon ubojstva Paradžika suočili su se s problemima koji su nadilazili njihove primarne aktivnosti. Mnogi su im postavljali pitanja, tako su i sami sebi postavljali pitanja na koja nisu imali odgovor. Bilo im je teško vjerovati da je Paradžikova pogibija zapravo organizirano političko ubojstvo, a kako im nije bilo do nikakve politike, već da na najbolji način pomognu obrani zemlje, željeli su se što prije maknuti iz političke ludnice nastale u Zagrebu. Upravo tih dana u glavni je grad pomoć u oružju, posebno u ljudstvu, došla tražiti mala skupina vukovarskih branitelja.
Po njihovu sjećanju, na svim adresama na koje su zakucali, rečeno im je da budu strpljivi i pričekaju prijem, jedino ih je odmah u hotelu Dubrovnik, od politički važnih ljudi, primio Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a. No, dogovori o slanju postrojbe HOS-a dugo su trajali, nervoza među borcima je rasla te su oni u jednom trenu odlučili zanemariti politiku i samovoljno se otisnuti put ratišta. Nazvali su vođu vukovarskih pregovarača, Ivicu Kasala – Džanga, inzistirali da ih povede u Vukovar i uskoro su uistinu i krenuli na put samostalno, svojim malim voznim parkom, s nekoliko kombija, čak i kamionom s protuavionskim oružjem. Gotovo su već napustili Zagreb, kada ih je sustiglo više molbi iz stranke da zaustave kolonu, okrenu vozila i vrate se da ih Paraga, kao predsjednik stranke, isprati na ovako važno ratište.
Uz kraću raspravu, HOS-ovci se vraćaju na Zagrebački velesajam, gdje su ih čekale kamere, posebno inozemnih TV postaja, ali i određeni ljudi koji su se vezali uz HOS, a zapravo među HOS-ovcima nisu bili previše omiljeni. Predsjednik HSP-a održao je govor, ispratio postrojbu i oni su se u noći 26. rujna napokon uputili u Vukovar, dakle u fazi rata kada se rijetko tko, kamoli cijela postrojba, odvažio priključiti obrani grada pod opsadom. Vožnja je trajala cijelu noć, prvo su stigli u Nuštar, gdje su čekali vodiča za daljnji put.
Naravno, tako velika skupina uočena je na protivničkoj strani pa im je već u Bogdanovcima priređen vatreni doček minobacačkim granatama. Stoga su u selu morali ostati sve do jutra kada je napad jenjao i dok nisu došli vodiči iz Vukovara koji su ih kukuruznim putem (već tada jedinim mogućim načinom ulaska u grad) doveli pred zapovjedništvo obrane grada Vukovara. Tamo ih je dočekao „golobradi mladić“ za kojega su tek naknadno saznali da je poznati dozapovjednik obrane Branko Borković – Mladi Jastreb. Naložio im je da se odmore, nakon čega su se konačno postrojili i pred zapovjednikom Milom Dedakovićem – Jastrebom.
On je mogao računati na 39 HOS-ovaca pristiglih taj dan, 14 boraca HOS-a koji su sljedećeg dana došli u Bogdanovce (gdje su i ostali do kraja) te petoricu HOS-ovaca koji su u Vukovar stigli noću 30. rujna, dakle ukupno na 58 ljudi, potpuno spremnih na borbeno djelovanje.
- nastavlja se -
Drugi upravo čitaju... |
|
foto: DPCM / UCM / Vojna povijest
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.