U VIHORU RATA
U vihoru rata
- nastavak
Dedaković je otprilike objasnio što se od njih očekuje, u kakvom je stanju obrana grada te da su odsada podređeni zapovjednicima 204. brigade.
Dedakovićeva ideja bila je da postrojbu HOS-a fragmentira na manje skupine te ih rasporedi po cijelom gradu, ne samo kako bi time rasteretili obranu, već ponajviše kako bi braniteljima podignuli moral. Vukovarci su ušli u treći mjesec otvorenog ratovanja i bio im je prijeko potreban svaki poticaj da ne posustanu. Zapovjednik HOS-a Robert Šilić i Damir Radnić koji su dogovarali zadatke s Dedakovićem nikako nisu htjeli pristati da se postrojba na taj način disperzira, već su inzistirali da ostanu na okupu, barem dok ne pohvataju osnove gradske borbe i upoznaju kako „diše“ grad. Dogovor je postignut, HOS-ovci su određeni za obranu Sajmišta, ispostavilo se, najtežega gradskog bojišta u posljednjem dijelu bitke za Vukovar.
Uskoro se cijela postrojba HOS-a kompletirala i odmah uključila u borbe.
Prva borbena iskustva stekli su gotovo odmah drugi dan, a ulične borbe u koje su se uključili bile su toliko silovite da je vrlo brzo riješen problem neopremljenosti posljednje skupine pristiglih boraca. Nakon svakog napada, neprijatelj je imao velike gubitke i od poginulih je uzimano lako naoružanje, prijeko potrebne automatske puške ili snajpere.
Nakon nekoliko dana žestokih borbi, postrojba HOS-a ipak se podijelila. Dedaković i Borković dobivali su jasne najave da se sprema napad na Cerić, Marince i Bogdanovce kako bi se na taj način potpuno opkolio Vukovar. Nadalje, i obrana Bogdanovaca imala je određenih organizacijskih problema te su odlučili angažirati HOS-ovce da kreiraju stabilnu liniju, dok je za to još bilo vremena i nade. HOS-ovci, naravno, nisu bili skloni ideji razdvajanja. S prvom pregovaračkom ekipom, zapovjednikom Šilićem i Željkom Delićem – Švicom, dogovor nije postignut, drugu je delegaciju, Damira Radnića i Zvonka Čurkovića, Dedaković uvjerio da su prijeko potrebni obrani sela.
Uz pomoć vukovarskih vodiča, tzv. „Mungosa“ koje je vodio Nikola Toth – Feniks, zapovjednik 4. bojne 204. brigade, sedmorica HOS-ovaca ponovno je prošla rizičan kukuruzni put višesatnom hodnjom. Robert Šilić – Rora, Zvone Ćurković, Žarko Manjkas – Crvenkapa, Željko Špiljar – Žac, Stjepan Antolić – Tonči, Darko Komerlin i Damir Radnić pošli su se pridružiti braniteljima Bogdanovaca, dakle i skupini 14 pripadnika HOS-a koji su pod vodstvom Zdravka Špalja – Papundeka već boravili u tom selu. Na leđima i rukama svaki od njih nosio je blizu 40 kg materijala: zolje, punjenja za ose, ručne bacače, tromblone, ručne bombe te po nekoliko stotina metaka. U dubokoj noći došli su u selo i shvatili zašto je Dedaković toliko inzistirao na njihovu odlasku. Obrana je nakon višetjednoga stalnog granatiranja popustila, nije bila bajno posložena. Oni su doslovno ušetali u selo i prošli skroz na drugi kraj Bogdanovaca, gdje je bilo smješteno zapovjedništvo, bez da su ikoga vidjeli, odnosno da ih je netko pokušao zaustaviti.
Istu noć, 30. rujna, Radnić je kao zapovjednik postrojbe HOS-a, te po ovlasti zadobivenoj od Dedakovića i uz podršku Totha, preuzeo zapovjedništvo sela, okupio ostale zapovjednike postrojbi i reorganizirao obranu, objasnivši braniteljima da im se sprema velika nevolja ne uspiju li kvalitetno posložiti linije. Do jutra se, uz pomoć domaćih ljudi, otprilike koncipirao način obrane, označila su se strateški važna mjesta i otporne točke. Pod oružjem je, uz HOS-ovce, bilo možda 200 ljudi (stotinjak gardista i policajaca i 80-ak domaćih ljudi), iako je nešto manji broj bio borbeno aktivan. S obzirom na konfiguraciju terena, prolaz napadačima nije se mogao priječiti postavljanjem prepreka.
Iako branitelji jesu postavljali i premještali minska polja, to ipak nije moglo zaustaviti nadolazeću silu. Stoga se Bogdanovce, koji izgledaju kao križ, moglo braniti organiziranjem više adekvatnih otpornih točaka. Dio obrane, križ prema Nuštru, odnosno Marincima držala je vinkovačka garda i HOS, a veći dio prema Vukovaru također je držala vinkovačka garda, satnija tzv. „Daltona“. Jedan krak križa koji ide ka Petrovcima, dijelom je držala županjska policija, dijelom HOS, a drugi krak prema Bršadinu branili su vinkovački policajci. Domaći ljudi bili su angažirani na brojnim zadacima, ne na točno određenom mjestu, jer uvijek je valjalo uz sebe imati na položajima nekoga domaćeg koji je znao svaki puteljak i prednosti, odnosno mane terena.
Sljedećeg dana, 1. listopada, neprijatelj je osvajao Marince i Cerić, a Bogdanovci su tim djelovanjem dobili jedan cijeli dan da fizički pokušaju napraviti što više od onoga što se noć ranije dogovorilo. Dana 2. listopada uslijedili su sinkronizirani napadi na vukovarske točke otpora, ali i Bogdanovce. Napad je bio iznimno jak, po svemu sudeći trebao je biti i konačan napad na Bogdanovce. Nakon uvertire i teške vatre minobacačima, udario je dio 211. oklopne brigade uz potporu Srpske dobrovoljačke garde, Arkanovih „Tigrova“. To je bilo prvi puta da se na Bogdanovce krenulo tenkovima i, zapravo, neprijatelj jest ušao dobrim dijelom u selo, gdje se zadržao nekoliko sati.
Na neki način selo je bilo pred samim padom što je izazvalo golemu paniku među civilima koji su u velikom broju autima, čak i pješice počeli bježati prema Vinkovcima i bili su mučki pobijeni na cesti. Također, ni svi koji su selo branili oružjem nisu izdržali takav pritisak, uslijed velikog broja ranjavanja i pogibija neki su se čak, pomalo nelogično, počeli povlačiti prema Vukovaru. Kao da je i vrijeme upotpunilo apokaliptičnu sliku poluosvojena sela; padala je jaka kiša, nebo se smračilo, kuće su gorjele, a neprijatelj se okupljao u centru, ali nesiguran nije kretao u „čišćenje“ terena. Ni sami branitelji nisu znali što bi točno napravili, da li pružati otpor ovolikoj sili ili se povući.
Neizvjesnost je trajala dugo, sve dok jedan mladić nije hrabrošću animirao suborce. Žarko Manjkas – Crvenkapa s lakoćom je uništio prvi tenk na koji je usmjerio projektil.
– Kupola mu je valjda bila puna mina i ovaj ga je spizdio takvom lakoćom da je ona odletjela nekih deset metara, napravila salto u zraku, prevrnula se i naopačke pala natrag na tenk. Kada je on to napravio, nama kao da je netko adrenalin ušpricao u vene. Svim braniteljima Bogdanovaca, a posebno HOS-ovcima! Mi smo počeli uništavati te tenkove kao dijete kada se razljuti pa počne trgati igračke!, prisjeća se Damir Radnić velikog okršaja u Bogdanovcima.
Pješaštvo iza tenkova u totalnoj je panici počelo bježati, bacati oružje koje su poslije branitelji iskoristili. Toga su dana onesposobili više od deset tenkova i oklopnih vozila i otada su Bogdanovci postali sinonim žestokog otpora.
Poslije, do konačnog osvajanja, neprijatelj je izvršio još desetak velikih napada i svi bi oni na isti način završavali. Branitelji bi razbili neprijateljski oklop, pješadija bi se potom u panici razbježala, a legendu o Bogdanovcima prenosili su i hrvatski i srpski mediji. Srpske TV i radijske postaje izvještavale su o fanatičnom otporu u Bogdanovcima i javljale da selo brani više od 4.000 teško naoružanih „ustaša“.
U okruženju su branitelji Bogdanovaca, osim borbi, imali i zanimljivih kontakata s neprijateljem. Upravo kroz Bogdanovce pokušalo se Vukovaru dopremiti humanitarnu pomoć konvojem, koji je ipak imao drugu namjenu zamišljenu od JNA. Na kraju, sve što se uspjelo postići bio je prolazak konvoja praznih vozila namijenjenih izvlačenju najtežih ranjenika iz vukovarske bolnice. U trenucima kada je konvoj prolazio kroz selo, oni koji su se u konvoju nalazili zbog informativnih i drugih pobuda, vidjeli su neobičan prizor. S prozora su virile cijevi koje su već ispalile protuoklopno streljivo, kroz selo su šetali branitelji okićeni naoružanjem, a oružje je nonšalantno ostavljeno po ulazima i ogradama, sve kako bi se stekao dojam o velikoj oružanoj moći obrane Bogdanovaca. Između napada na selo zapovjednici JNA slali su stare civile iz Marinaca koji su prenosili uvjete predaje, a ušima HOS-ovaca posebno je nesnosno bilo slušati puštanje srpskih i četničkih borbenih pjesama putem jakog razglasa. Psihološkim čarkama, branitelji, posebno HOS-ovci uspješno su parirali svojim dosjetkama, no, konačnom napadu uskoro više nisu imali čime se oduprijeti.
Čudesna obrana sela nije mogla trajati dovijeka, jer je osvajanje Bogdanovaca bilo ključan strateški cilj za odsijecanje Vukovara, a selo je branilo sve manje branitelja koji su, što je za obranu bilo najpogubnije, ostajali bez protuoklopnih sredstava. Kada je 10. studenoga pokrenut posljednji, opći napad iz svih smjerova, braniteljima je on izgledao nestvaran, jer su desetine tenkova i stotine pješaka krenule u opći juriš.
„Pa mi se jesmo tukli cijeli taj dan, ali to je bilo kao da gledaš na televiziji neki frizirani ratni spektakl. Krenulo je iz svih smjerova sigurno više od 60 tenkova i transportera! Ide jedan tenk, stane na minu, onesposobi mu gusjenice. Iza ide drugi tenk, zaobilazi ga, ti ga ‘spržiš’, ali ide treći. I taj stane na minu, ode u zrak, no dolazi već četvrti i zaobilazi ta tri! Bile su to scene u koje nismo vjerovali svojim očima, jer u dotadašnjim napadima, kada bi im ‘spržili’ tenkdva, oni bi već posustali. Ali sada su samo išli naprijed, bez obzira na cijenu! Čak su i pješaci išli naprijed u nekom čudnom raspoloženju. Obično bi im unijeli tešku paniku već na samom početku, no sada su nastavljali bez obzira. Opališ kumulativnu tromblonsku minu među njih, pokosiš dvoje-troje, no ostali samo nastavljaju. Ne znam, kao da su bili pod teškim sedativima“, prisjeća se Radnić.
Ovoga puta spasa nije bilo, jer ni otpor se više nije imao čime pružati, ukupno je u cijelom selu ostalo možda 20-ak upotrebljivih protuoklopnih sredstava. Uslijedio je krvavi proboj ka Vinkovcima, velika tragedija za branitelje Bogdanovca, napose pripadnike HOS-a. Upravo u to vrijeme, 9. i 10. studenoga, i njihovi suborci na Sajmištu ulaze u najteže razdoblje svoje borbe, i ta su dva dana tragična uvertira za događaje koji će uslijediti.
Bogdanovci su nakon dolaska HOS-a izdržali u obrani 43 dana, a obrana Sajmišta također je ulazila u svoje najteže razdoblje.
Žarko Manjkas uništio je 12 oklopnih vozila i poginuo je herojski.
Preživjelim pripadnicima HOS-a svi sudionici vukovarske tragedije, bilo da su smrtno stradali, lako ili teško ranjeni ili nekim čudom neozlijeđeni, jednaki su heroji, no jednoga od njih posebno ističu.
Žarko Manjkas - Crvenkapa po sjećanjima je uništio 12 oklopnih vozila i poginuo je herojskom smrću. Stoga je njegovim suborcima potpuno nejasno kako je moguće da po ovom čovjeku, koji je uz druge vukovarske heroje zaslužio imati status zvijezde protuoklopnog boja, ni najmanja ulicu u zagrebačkoj Dubravi ili Sesvetama još uvijek ne nosi naziv. Crvenkapa je bio tipičan momak sa zagrebačkog asfalta.
Vedar, blag, pun duha i energije, nadimak je dobio zbog crvene beretke koju je stalno nosio. Dolaskom u Bogdanovce postao je uništavač tenkova i zapravo svojevrstan simbol kojim možemo razlikovati kasniji poraz nadmoćnog agresora. Manjkas nije prošao nikakvu vojnu obuku, a ipak je snalažljivošću i nepredvidljivim odlukama bio noćna mora tenkistima, uništavao je kao od šale najmoćnije oružje JNA. U najkritičnijem dijelu prvoga tenkovskog napada, dignuo je moral braniteljima pogodivši prvi tenk M-84, a poslije je istoga dana onesposobio još tri tenka T-55.
Jureći tenkove po selu, upao je u šaht, zbog čega je aktivirao kumulativnu minu, koja je eksplodirala iznad njega, teže mu oštetivši sluh. U stacionaru su ga previli, dali da nosi ogromne žute slušalice, gestikulirajući da mora ostati mirovati, no on je pokupio svoje mine i ručni bacač te nastavio sa žutim slušalicama na ušima tražiti tenkove po selu.
Crvenkapu suborci pamte po brojnim sličnim, šaljivim i herojskim potezima. U proboj je pošao svjesno se stavljajući na čelo kolone koja je morala proći minskim poljem. Prvo je on, a potom i dvojica suboraca HOS-a, na taj herojski način okončao svoju bitku za Vukovar i Bogdanovce U napade na Bogdanovce polazilo se s velikim strahom Bogdanovci su od posebnog značaja za priču o opsadi Vukovara. Jedino se kukuruznim putem uspijevalo dostavljati lijekove i evakuirati civile i ranjenike; izolirano selo bilo je ključna točka koja je osiguravala kakvu-takvu komunikaciju i pružala tračak nade u eventualnu mogućnost borbene pomoći okruženom Vukovaru.
U napade na Bogdanovce polazilo se s velikim strahom, što se uostalom može vidjeti i iz TV isječaka snimljenih tijekom napada, tako i iz snimaka Arkanovih „Tigrova“ koje su oni snimali u vrijeme borbi za Vukovar.
Glasilo Vojske Jugoslavije 1992. također je ponovilo priču koju su TV postaje emitirale tijekom listopada i studenoga 1991. godine. Opisujući debakl od 2. listopada, Bogdanovce su etiketirali kao „najutvrđenije ustaško uporište“ koje je branilo 4.000 fanatičnih crnokošuljaša. Po autorima pješadija od straha „nije imala tri čiste… da eksploatiše uspeh tenkista“, a mehanizirana pješadija je, pak, bila u tolikom strahu da ni nakon ulaska u selo nisu izlazili iz transportera misleći da su sigurniji u oklopnim vozilima, što je i uzrokovalo katastrofalne gubitke nakon odgovora protuoklopnim sredstvima. Branitelje Bogdanovaca vjerno je opisao jedan od zapovjednika Arkanovih „Tigrova“ u intervjuu danom prije nekoliko godina. Dok za hrvatske snage nije imao prevelikih pohvala (za razliku od njegovih suboraca), o braniteljima Bogdanovaca pričao je uz veliki respekt: „Jedino na Bogdanovcima… zaista su fanatični bili ti koji su držali Bogdanovce! I ta Prva internacionalna Brigada u Laslovu, to su bili fanatični borci! Znači stvarno nisu bili kukavice… I zna se čuvena priča kada smo prvi puta pukli na Bogdanovcima da se za njega (misli na Arkana) tri dana nije znalo gde je, da smo mislili da je mrtav“. (https://www.youtube.com/watch?v=xws32sq9XeQ&fe ature=plcp).
Više od 40 dana koje su HOS-ovci proveli u obrani, najbolje je zapravo opisao starac iz skupine izbjeglica pristiglih u Nuštar, netom nakon neprijateljskog osvajanja sela: „HOS-ovci? Mi bi pali prvi puta kad su (misli na napadače) došli u Bogdanovce! Jedino kad su oni došli (misli na HOS-ovce), šest tenkova su skinili prvi puta! Pa su skinili i drugi puta, jedno osam su skinili! Pa i treći puta! A jučer kad su ovi došli, nisu imali više ni s čim. Nisu imali više s čim… Skinili bi ih opet, ne bi možda baš tako Bogdanovci prošli“. (http://www.youtube. com/watch?v=5g7jFAGKCMY&feature=plcp) Zagrepčani Zoran Milas i Dražen Đurović došli su liječiti borce Dvojica entuzijasta HOS-a čine posebno zanimljivom priču o obrani Bogdanovaca.
Zagrepčani Zoran Milas i Dražen Đurović u pakao istočne Slavonije došli su liječiti borce dragovoljno, ali još uvijek kao studenti medicine.
Milas je pristupio HOS-u, jer ga je bilo sram skrivati se po skloništima u Zagrebu; Đurović je pokušao ući u ZNG, ali mu referenti rekoše da nije služio JNA pa je i on potražio postrojbu koja ne gleda na šturu proceduru. Pošli su za Vukovar ne rekavši roditeljima kuda odlaze, a već prvi su dan po dolasku u Bogdanovce sanirali ranjenika, iako do tada nikada nisu vidjeli ranjenog čovjeka. U nešto više od 40 dana obrane Bogdanovaca, zbrinuli su kroz sanitet, u suradnji s trudnom dr. Suzanom Pejnović, više od 120 lakše ili teže ranjenih, od kojih je samo jedan preminuo.
Ovi studenti uveli su među prvima u ratu praksu da jedan od njih djeluje na crti obrane, a drugi bude u sanitetu, što je povećalo efikasnost saniranja, ali i preveniralo mogućnost da od eventualne granate obojica stradaju i ne mogu liječiti suborce. Bilo ih je strah koječega, najviše toga da zbog nedostatka materijala neće moći pomoći ranjenicima, ali to im nisu smjeli pokazati. U proboj su krenuli u dramatičnim okolnostima. Branitelja koji su trebali držati okolne položaje više nije bilo, tenkovi i pješadija prodrli su i napali kuće u kojima su se nalazili s nekoliko žena i ranjenika. Zapravo su bili jedini naoružani u skupini, koju je u proboj vodio Dražen, dok ju je Zoran na začelju osiguravao.
Nakon traumatičnog i dugog probijanja, došli su smrznuti u Nuštar, saznali o brojnim pogibijama njihovih HOS-ovaca i svjedočili sceni u kojoj ranjenik iz Bogdanovaca nije dopustio bolničkom doktoru da ga previje, već je inzistirao da ga previjaju njegovi „doktori“. Vrativši se u Zagreb, oprali su odjeću natopljenu krvlju ranjenika i pokušali obnoviti normalan život.
No, život u glavnom gradu bio je težak za nepoželjne dragovoljce HOS-a. Nisu se uklapali, društvo ih nimalo nije mazilo, zbog stresa u ratu imali su golemih poteškoća u studiranju, kasnije i u pronalaženju posla. Nakon više godina, izliječili su, svaki na svoj način, težak posttraumatski sindrom.
Danas su uspješni ljudi i, naravno, žale za svim onima koji nisu uspjeli prebroditi svoje krize, odnosno žale sve one koji kao pripadnici HOS-a bijahu (ili jesu) odbačeni od države za koju su se dragovoljno borili.
- KRAJ -
| Drugi upravo čitaju... |
|
foto: DPCM / UCM / Vojna povijest
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
