Open menu
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
RATOVI

U VIHORU RATA

Brzom akcijom branitelji vratili okupiranu 'Crvenu vojarnu', neprijatelj se predao bez otpora
DOMOVINSKI RAT: Oslobađanje osječkih vojarni
 
Osijek
 

 

U vihoru rata

 

 

Osijek

 

Osijek je u geostrategijskom smislu oduvijek bio značajan za cijelu Jugoslaviju. Također, tijekom Domovinskog rata, imao je značajno mjesto u planu napada na Hrvatsku.

 

U Osijeku su snage JNA bile raspoređene po osječkim vojarnama, a bilo ih je sedam, uključujući i skladišta u okolnim mjestima izvan samog grada.

...

Snage JNA, koje su bile raspoređene u Osijeku, zapovjedno su potpadale pod Tuzlanski korpus. Pomoću sastavnica koje su činile vojarne i skladišta raspoređenih po cijelom gradu Osijeku, koja su tijekom Domovinskog rata terorizirale Osječane, JNA je imala potreban operativni i oklopno-mehanizirani dio, službu veze, objekte za radionice, veliki skladišni kompleks, sanitet i ustanove.

Upravo zbog navedenog stanja, osvajanje vojarni JNA i preuzimanje naoružanja bio je potez osječkih branitelja od velike važnosti za obranu grada Osijeka i cijele Republike Hrvatske. Protjerivanjem snaga JNA, odnosno 12. proleterske mehanizirane brigade iz osječkih vojarni i njihovim povlačenjem iz grada, hrvatske su snage postigne velik uspjeh jer su time zaposjele naoružanje Osječke partizanske brigade Teritorijalne obrane.

Tim postignućima, osječki su branitelji djelovali na daljnji tijek obrane grada i omogućili hrvatskim snagama dodatno učvršćenje linije obrane, a grad Osijek ostao je time u neokupiranom dijelu hrvatskog teritorija za vrijeme Domovinskog rata.

Najvažnija vojarna u vojničkom i prostornom smislu bila je vojarna u Donjem gradu, takozvana Bijela vojarna, kojoj je službeno ime bilo Narodni heroj Milan Stanivuković – Karaula, a danas je na tom mjestu Studentski kampus.

 

Osijek

 

Zbog te se vojarne Osječani nisu mogli slobodno kretati Vukovarskom ulicom, a kobnog 27. lipnja 1991. tenkovi i oklopna vozila iz Bijele vojarne  gazili su automobile po osječkim ulicama, a pripadnici JNA pucali su na Osječane i pritom ranili 25 civila.

Nadalje, druga se vojarna nalazila na Gajevom trgu, takozvana Crvena vojarna, koja je nosila službeni naziv Maršal Tito, a u toj je vojarni bila smještena logistička oprema, remontna radionica za sredstva veze JNA.

 

Osijek

 

U Tvrđi se nalazila velika dvokrilna zgrada Vojnog stacionara JNA, nadalje u današnjoj zgradi Hrvatske vojske djelovao je Dom JNA. Borbene snage JNA bile su smještene u zloglasni Poligon C, koji se nalazio duž Vinkovačke ulice i željezničke pruge Osijek-Vinkovci, nasuprot Novogradskog groblja. Vojno je skladište smješteno u šumi zvanoj Lug, na cesti između Čepina i Ivanovca, dok je skladište manjeg kapaciteta bilo u šumi Topolik, nedaleko naselja Tenja kojoj do kraja Domovinskog rata nije ostvaren pristup hrvatskim snagama.

Nabrojeni su postroji, grad Osijek trebali držati u strahu i pokornosti dok ne pristignu snage JNA s istočne i s baranjske strane. Generalni cilj velikosrpske politike iz Beograda bio je srušiti demokratski izabranu vlast u Hrvatskoj i omogućiti srpskoj nacionalnoj manjini oduzeti većinski dio teritorija pod izgovorom zaštite srpskog naroda od napada hrvatskih oružanih formacija.

Osječki branitelji, izravno su se borili s naoružanom silom, a probleme su im stvarali slabo naoružanje i odgađanje otvorenog sukoba s daleko nadmoćnijom silom JNA. Tijekom Domovinskog rata, JNA je u nekoliko navrata otvoreno paradirala Osijekom pokazujući svoju nadmoć i snagu te sijala strah i nesigurnost hrabrim stanovnicima grada, koji unatoč smrtnoj opasnosti nisu napuštali svoje domove. Za oslobađanje vojarni, planovi su se razrađivali duže vremena, međutim, Predsjednik Franjo Tuđman kao Vrhovni zapovjednik oružanih snaga, nastojao je izbjeći nepripremljeni napad na vojarne, svjestan protivnikove nadmoći u naoružanju, strategiji i ljudstvu, ali ne i u duhu i motiviranosti.

Po pitanju oslobađanja vojarni, došlo je do razilaženja između Predsjednika Tuđmana i generala Martina Špegelja, ondašnjeg ministra obrane. Napokon je dana 12. rujna 1991., Predsjednik Franjo Tuđman dao zapovijed na temelju koje su osječki branitelji mogli prići blokadi i krenuti u oslobađanje vojarni.40 Toga je dana Predsjednik Tuđman donio zapovijed o poduzimanju mjera pripravnosti općinskim kriznim štabovima i zapovjedništvima postrojbi te da se odmah pristupi isključenju svih komunalnih usluga JNA i onemogući snabdijevanje istih, a to se odnosilo na hranu, vodu, električnu energiju i ostale potrepštine. Također, zapovjeđeno je da se vojarne, skladišta i pravci kojima se JNA kreće, zapriječe aktivno i pasivno.

Sukladno toj zapovijedi, Zapovjedništvo PU Osijek donosi odluku o napadu. Stošestoj brigadi i PU Osijek izdana je zapovijed za oslobođenje svih vojnih objekata u Osijeku, a grad je tih dana najviše stradavao. Komandant Savo Janković postavio je ultimatum Srećku Lovrinčeviću, predsjedniku Kriznog štaba Općine Osijek, zahtijevajući prestanak napada ZNG-a na JNA, deblokadu oko putova vojnih objekata, povratak zarobljenih vojnika, naoružanja i opreme, jer će u slučaju neispunjenja tih zahtjeva JNA, kako navodi, prvi puta otvoriti vatru po svim vitalnim objektima u gradu. Osijek je već do tada bio napadnut i granatiran od strane JNA, a napadi od 13. rujna bili su samo nastavak niza napada koji su trajali već danima. Onovremeni mediji navodili su kako su u gradu gotovo svi objekti oštećeni.

Upravo su tada, u Osijeku ustrojene snage i formalno zapovjedništvo mješovitog sastava Specijalne policije Policijske Uprave osječko-baranjske, 3. brigade ZNG-a, 106. brigade ZNG-a, jedinica Temeljne policije policijskih postaja grada Osijeka i Belog Manastira, Granične policije, Zaštitne postrojbe Sekretarijata za narodnu obranu, postrojba Hrvatskih obrambenih snaga i sličnih, čiji je cilj bio ujediniti što više kvalitetno pripremljenih i naoružanih opremljenih snaga za napad na vojne objekte JNA.

 

Osijek

 

Oslobađanje vojnog stacionara u Tvrđi

Zauzimanje vojnog stacionara u Tvrđi bilo je teško izvesti zbog vojnika na straži uz zgradu i zbog njene namjene. Naime, stacionar u Tvrđi služio je kao vojna bolnica, a u njoj su se liječili pripadnici garnizona JNA u Osijeku i ozlijeđeni pobunjeni Srbi iz osječke okolice, stradali u svojim napadima.

Ujedno, stacionar je bio i zapovjedno mjesto divizijskog saniteta, higijensko-epidemiološka služba i preventivno sanitarna služba, ambulanta za pregled ročnih vojnika, a sadržavao je i prostore poput previjališta, prostora za smještaj posluge i straže, bolesničke sobe za lakše oboljele, bolesničke sobe za oporavak nakon kirurških zahvata te bolesničke sobe za lakše zarazne i parazitske bolesti.

Stacionar se nalazio u Kuhačevoj ulici, a JNA ga je navodno popunila tri dana prije početka akcije zauzimanja kako bi lakše provela obranu. U brzoj akciji zauzimanja stacionara sudjelovali su pripadnici 3. čete i dio voda Vojne policije (VP) 106. br. ZNG-a. U akciji je zarobljeno dvadeset vojnika i časnika JNA, a branitelji su preuzeli oko trideset automatskih pušaka. Neposredno nakon tog događaja, četrnaest vojnika JNA predali su se hrvatskim snagama.

Stacionar je kasnije posjetila i promatračka komisija Europske zajednice, nakon čega je izvršen pretres i svi su vojnici pušteni, a vojni materijal preuzeo je ZNG, dok su ključevi stacionara predani mirovnoj komisiji Europske zajednice.

 

Oslobađanje Doma JNA

Dom JNA bio je vojni objekt smještajnog kapaciteta 120 vojnika, a u njemu je bilo smješteno zapovjedništvo 12. slavonske udarne brigade, zapovjedništvo TO, a privremeno je bio i centar veze. Iz Doma JNA, komandant Boro Ivanović u siječnju 1991. godine preselio je Komandu s najužim štabom u vojarnu Narodni heroj Milan Stanivuković, a zatim u Bobotu.

U oslobađanju Doma JNA sudjelovale su 3. četa 1. bataljuna 3. brigade ZNG-a i četa Sjenjak 2. bataljuna 106. br. ZNG-a. U večernjim satima 12. rujna 1991. započeli su prvi napadi na Dom JNA, otvaranjem vatre iz automatskog oružja i gađanjem tromblonskim minama. Odgovor na to, bio je prijetnja JNA da će gađati zgradu Policijske uprave svim sredstvima ako se ne prestane s napadima.

U akciju zauzimanja Doma JNA krenulo se 14. rujna u 21 sat, a akcijom je zapovijedao zapovjednik 1. bataljuna 3. br. ZNG-a Dragan Bagarić. Hrvatske su snage tijekom opsade Doma JNA uglavnom koristile pješačko naoružanje i u nekoliko navrata ručne bacače. Nakon nekoliko žestokih razmjena vatre, pukovnik Drago Nikolić zatražio je pomoć komandanta Ivanovića, koji je odgovorio da nema pojačanja i da pobiju sve hrvatske snage. Borba je trajala do 16. rujna u 10 sati, uz neprekidno okruženje i razmjenu vatre. U borbi je ispred objekta onesposobljen oklopni transporter.

Vladimir Jovanovac, sudionik u oslobađanju Doma JNA, dao je izjavu 30. studenog 2015. godine:

„…Ispred glavnog ulaza, sa sjeverne strane Doma JNA, stajao je oklopni transporter i njega je prvo valjalo onesposobiti. To sam trebao učiniti ja sa svojim erbejcem. Ostalo bi onda bilo lakše. Čekali smo da se malo smrači da mogu prići na nekih 23-25 metara. Ponio sam obje preostale granate… Zalegao sam u parku i probao ciljati, ali nišan, ciljnik, nije bio fluorescentan i nisam bio siguran da ću pogoditi, a imao sam samo dvije granate... Povukao sam se i rekao dečkima da ćemo to ujutro, kad se razdani. Dana 13. rujna 1991. godine, ujutro u 5:50, s tog sam mjesta ispalio i pogodio oklopnjak između lijevog prednjeg kotača i karoserije… Samo je odskočio.“

 

Dio posade se tada predao, a dio je zarobljen nakon ulaska hrvatskih snaga u vojni objekt. Zarobljeno je petnaest časnika, trideset vojnika i dvoje civila te stotinjak komada raznog naoružanja i ostalih materijalno-tehničkih sredstava.

Nakon zauzimanja doma JNA u medijima je objavljeno kako se ondje nalazila snažna podružnica JNA koja je imala snažnu zadaću prikupljanja informacija o Mađarskoj, ali da je istovremeno obrađivala i novu hrvatsku vlast na općinskoj i stranačkoj razini te da je izrađivala planove djelovanja u pobunjenim selima s većinskim srpskim stanovništvom. Također, neki izvori tvrde da je Dom JNA bio sjedište vojno-obavještajne službe JNA.

O oslobađanju Doma JNA prenosio je i lokalni list Glas Slavonije, a iz članka je vidljivo da nisu samo vojarne građanima stvarale stah i paniku, nego i snajperi koji su svakodnevno nišanili civile s vrha zgrada:

„U poslijepodnevnim satima velebnu je socrealističku zgradurinu obavijao pobjedonosni dim. Nakon Doma, hrvatski su vojnici krenuli u akciju čišćenja snajperista s okolnih stambenih zgrada. Na taj je način otvoren pristup kasarni M. Stanivuković, bez bojazni da bi agresor mogao djelovati s leđa. Međutim, još uvijek opasnost predstavljaju petokolonaški snajperi smješteni na krovovima zgrada u Vukovarskoj ulici, na Vijencu Ivana Meštrovića i na Sjenjaku.“

 

Oslobađanje Crvene vojarne

Vojarna Maršal Tito, odnosno Crvena, Gajeva vojarna u Gornjem gradu, zauzeta je 15. rujna 1991. godine brzom akcijom, odnosno nasilnim ulaskom u vojarnu. Crvena je vojarna smještajnog kapaciteta 420 vojnika, a namjena joj je bila operativni razmještaj bataljuna veze, radionica srednjeg remonta sredstava veze te logistika pričuvne Partizanske brigade.

 

Osijek

 

Od radnih jutarnjih sati u akciji oslobađanje Crvene vojarne sudjelovale su postrojbe Zaštitne čete Sekretarijata za narodnu obranu (SNO), 106. br. ZNG-a i PU Osijek. Po stambenim zgradama oko vojarne, položaje za obranu zauzela je SNO, a borbeno djelovanje započinje iznenadnom pješakom paljbom hrvatskih snaga po vojarni. Vojnici JNA ubrzo su se predali, jer od strane JNA nije pružen otpor, a ljudskih gubitaka nije bilo.

Nakon osvajanja, Crvena je vojarna bila prva u kojoj se zavijorila hrvatska zastava. Prema informacijama prikupljenim uoči napada, u vojnom su se objektu nalazila četiri vojnika JNA naoružana pješačkim naoružanjem. U vojarni su se nalazili jedan tenk T-55 i tri oklopna transportera u neispravnom stanju.49 Danima prije zauzimanja Crvene vojarne, po Osijeku se prenijela vijest da su u vojni objekt stigli specijalci JNA iz Niša.

Međutim, kako tvrdi Igor Vrandečić, sudionik oslobađanja Crvene vojarne, nakon rušenja vrata eksplozivnim napravama, iz vojarne nije bilo očekivane reakcije, a u prizemlju zgrade branitelji nisu zatekli nikog. Tek se na katu nalazilo nekoliko civilnih zaposlenika JNA. Prema navodima Josipa Marića, danas umirovljenika s činom bojnika Hrvatske vojske, u trenutku zauzimanja Crvene vojarne, u objektu su se nalazila tri vojnika JNA koji su jedva čekali predati se osječkim braniteljima.

 

 

Oslobađanje Bijele vojarne

Najviše je straha i problema za vrijeme Domovinskog rata Osječanima zadavala takozvana Bijela vojarna, odnosno vojarna Narodni heroj Milan Stanivuković u Donjem gradu. Bijela je vojarna bila središte za koordinaciju svim napadima na Osijek. Od siječnja 1991. godine u njoj se nalazila Komanda garnizona Osijek, a imala je smještajni kapacitet 1300 vojnika.

 

Osijek

 

Također, sadržavala je radionice i remontni servis, skladišta oružja, streljiva i logistike, bila je središte za prihvat i distribuciju domaćih srpskih dobrovoljaca i oružja za pobunjenike, a postrojbe su u Operativnom rasporedu jedan dio snaga i oružja izmjestile na Poligon CBijela je vojarna, prema svim saznanjima, bila iznimno bogata oružjem, artiljerijom, topovima, minobacačima, vojnim vozilima poput tenkova, oklopnih transportera, borbenih vozila pješaštva, izvodnih tenkova i slično. Također, obilovala je ljudstvom.

Bijela je vojarna napadnuta početkom rujna 1991. godine, snagama 106. br. ZNG-a, s ciljem da 1. bataljun pod zapovjedništvom Ivana Šoltića blokira vojarnu i napadne je sa sjevera. Pod zapovjedništvom Dubravka Pancića, bio je 2. bataljun koji se nalazio na lijevom boku i dobio je za zadatak blokirati glavni ulaz u vojarnu i da po potrebi, napadne s juga. Snage specijalne policije bile su pod zapovjedništvom Antuna Blaževića i njihov je zadatak bio napad s istočne strane vojarne, odnosno od ulice Josipa Huttlera. Blokadom i okruženjem vojarne, branitelji su trebali onemogućiti izlazak pripadnika JNA, koji su, navodno, u planu imali uzeti bolničko osoblje za taoce radi vlastite sigurnosti izlaska, a također bi im onemogućili napuštanje objekta s naoružanjem i tehnikom.

Navodno je razgovor o tom planu uhvaćen prisluškivanjem razgovora između garnizona u Bijeloj vojarni i komandanta tuzlanskog vojnog okruga.

Nakon puščane paljbe iz kruga vojarne 13. rujna i ranjavanja pripadnika Specijalne jedinice policije, Zapovjedništvo je donijelo odluku o zauzimanju tog uporišta JNA. U akciji zauzimanja Bijele vojarne djelovale su čete 1. i 2. bataljuna 106. br, ZNG.-a, bitnica protuzračne obrane (PZO) i minobacačka bitnica 120 mm, postrojba Specijalne policije, minobacačka posada, PS Beli Manastir, Zaštitna četa Sekretarijata za narodnu obranu te pojedinci i dijelovi 3. br. ZNG-a. Temeljem zapovijedi načelnika PU Osijek, Mate Šalinovića, postrojbe Specijalne jedinice policije u suradnji sa ZNG-om, dovele su Bijelu vojarnu 15. rujna 1991. godine u potpuno okruženje.

Nabrojeni sudionici u osvajanju vojarne zauzeli su svoje položaje, a pregovori i borba o oslobađanju vojarne trajali su od 15. do 17. rujna 1991. godine. Nakon višekratnih neuspjelih poziva pripadnicima JNA na bezuvjetnu predaju 14. rujna, pripadnici 2.čete 1. bataljuna 106. br. ZNG-a izvršili su sa sjevera i zapada jurišni napad na vojarnu, koji zbog snažnog otpora JNA nije uspio i hrvatski su se branitelji morali vratiti na početne položaje.

Idućeg je dana planiran napad sa zapadne strane, a prolaz u zidu vojarne prema zgradi uprave tvornice Slobode namjeravao se načiniti eksplozivom. Budući da eksploziv nije načinio dovoljno velik prolaz, proboj je obustavljen, a skupina interventnog voda Zaštitne čete Sekretarijata ipak je pokušala proći te je pritom poginuo branitelj Mato Brekalo, a zapovjednik voda, Igor Vrandečić, teže je ranjen.

Nakon završnih borbi i preuzimanja vojarne, interventni vod se povukao i u vojarnu je uvedena Specijalna jedinica policije PU Osijek. Dana 16. rujna 1991. godine, JNA je pružala veliki otpor, a u borbeno djelovanje uvela je i ratne zrakoplove tipa MiG te silu iskazivala raketiranjem civilnih ciljeva, uništavajući infrastrukturu poput tramvaja, kanalizacija, vodovoda, stambenih zgrada, a poginulo je i šestero civila. Uz pomoć eksploziva, deset tenkova, dva oklopna transportera, vozila saniteta i Pinzgauera, manja skupina časnika JNA uspjela je organiziranim probojem proći kroz hrvatske položaje u Vukovarskoj ulici i krenuti u daljnje izvlačenje prema Tenji, a putem do tog naselja, pripadnici JNA uništavali su civilne objekte u naseljima Jug I i Jug II te u prigradskom naselju Novoj Tenji, pri čemu su stradavali i civili.

Neki izvori JNA tvrde kako je motorizirana jedinica s područja Poligona C uspjela probiti opsadu vojarne i transporterima izvući svoje pripadnike te ih odvezla prema Tenji. U znak osvete, JNA je na južnom izlazu iz grada granatirala sve objekte tvornice Tekstila LIO i okolne stambene zgrade.

U daljnjim akcijama osječkih branitelja, otpor iz vojarne pružalo je još stotinjak dobrovoljaca srpske nacionalnosti iz Osijeka. Pod zapovjedništvom Antuna Blaževića iz Osijeka, 17. je rujna 1991. godine, angažiranjem Specijalne policije PU Osijek, vod je uspio ući u vojarnu kroz prošireni prolaz na zapadnoj strani vojarne, a pritom je poginuo Damir Furdi, pripadnik Specijalne policije, dok su Željko Špehar i Stjepan Strahonja teško ranjeni. Istovremeno, u vojarnu ulazi desetina interventnog voda 2. čete 1. bataljuna 106. br. ZNG-a pod zapovjedništvom Josipa Talapka, a nakon njih su ušli i ostali pripadnici 2. čete 1. bataljuna 106. br. ZNG-a te uz pomoć specijalne policije zarobili dvije stotine dvadeset i šest pripadnika JNA.

Vojarna je u potpunosti zauzeta 17. rujna oko 17 sati, a ubrzo su se predali i preostali vojnici JNA, koji su zbrinuti, saslušani i razmijenjeni. Veća količina oružja i dva tenka te više oklopnih transportera je zaplijenjeno, a Glas Slavonije, nakon oslobođenja vojarne izvijestio je javnost da je osnovan prvi tenkovski bataljun, što je bila promidžbena aktivnost tiska.

Tijekom trodnevnih borbi za Bijelu vojarnu od topničkog granatiranja i zračnih napada stradalo je više od pedeset civila.

 

 

Oslobađanje vojnog skladišta Lug

Zauzimanje vojnog skladišta Lug, odigravalo se od 16. do 20. rujna 1991. Odobrio ga je zapovjednik Zapovjedništva ZNG-a, pukovnik Karlo Gornišek, a proveli su ga pripadnici 106. br. ZNG-a i Narodne zaštite, koji su, 15. rujna 1991., inicirali plan borbenog djelovanja.

Dvije čete Narodne zaštite i postrojbe HOS-a iz Čepina spojile su se u čepinski bataljun 106. br. ZNG-a 16. rujna i već istog dana započeta je akcija. Radi pripreme napada, Eduard Bakarec izvidio je situaciju u skladištu, a prema toj su izvidnici blokirali objekt na dvadeset i četiri sata angažiranjem čepinske čete te je stavljen pod nadzor i blokadu. Toj se akciji kasnije pridružio i vod Vojne policije 106. br. ZNG-a i dijelovi Specijalne policije PU Osijek. A ukupno je bilo uključeno oko sedam stotina pripadnika jedinice Narodne zaštite.

Pod zapovjednikom Slobodanom Toljem, oko skladišta je bila opsada duga oko osam kilometara. Budući da je JNA imala mogućnost prići osječkoj opsadi s Poligona C iz pravca Tenje ili Brijesta, Narodna zaštita osiguravala je mogući prodor iz tih smjerova. S istočne strane skladišta prema Poligonu C, postavljeno je dvije stotine do dvije stotine i pedeset protutenkovskih mina, a svakodnevno je vršen psihološki pritisak na JNA, pozivajući ih na predaju preko razglasa.

U noći s 18. na 19. rujan, nakon trodnevnih neuspješnih poziva na predaju, zapovjednik ZNG-a, Bakarec, zapovjedio je ubrzan nastavak zauzimanja vojarne, a predvečer su hrvatske snage napale skladište. Uslijedio je izravan okršaj hrvatskih snaga s JNA oko 18 sati, nakon čega su hrvatske snage uspjele skršiti otpor, a tek oko 22:30 akcija je u potpunosti završena. Hrvatske su snage u Lugu zaposjele znatne količine pješačkog naoružanja i vojne opreme, streljiva, minsko-eksplozivnih sredstava i šest topova.

Već iduću noć, iz Stare Tenje započeo je minobacački napad na Lug, s ciljem sprječavanja odvoženja zaposjednutog oružja, koje je kasnije koristilo za utvrđivanje crte obrane Osijeka protutenkovskim i protupješačkim minama.

 

Oslobađanje Poligona C

Zloglasni Poligon C imao je bitno taktičko značenje za obranu Osijeka, budući da je imao nadzor prometnica, obranu Tenje i skladišta Lug. Naziv zloglasni dobio je od medija, budući da su iz njega najviše gađani civilni objekti u gradu i okolici.

Početkom srpnja zapažena su intenzivnija vojna kretanja pod izgovorom vojnih vježbi, a zaposjeli su prometnice u smjeru iz grada. U kolovozu je provedena i tiha mobilizacija srpskog stanovništva i dolazili su pričuvnici iz Srbije. Iz vojnog objekta stalno su se granatirala prigradska naselja Brijest, Nova Tenja, Višnjevac, Josipovac, cijeli Osijek, a kod razaranja trafostanice u Brijestu, pucano je na novinare HTV-a Sašu Kopljara, Dragana Kriču, koji je teško ranjen i Žarka Kajića, koji je ubijen.

O njegovoj pogibiji svjedoči i Glas Slavonije:

„…U naletu agresije na Hrvatsku postao je terenski ratni kamerman. Poginuo je na profesionalnom zadatku. Tragajući za istinom, odnosno bilježeći je. Jedan od nizozemskih kolega novinara, u osječkom press-centru, nedavno je rekao da je posao hrvatskih novinara potpuno isti kao i posao pripadnika hrvatske Narodne garde. Jednako opasan i jednako bitan…"

 

Naime, Poligon C ostao je bez prometne veze s Bijelom vojarnom, a vojnici na vojnom roku u Poligonu još su bili dodatno zastrašivani propagandom o dolasku ustaša te je njihov moral bio nizak. Dnevni je tisak izvijestio da je s Poligona C u noći s 10. na 11. rujan pobjeglo 20 vojnika JNA, od kojih je jedan pristupio ZNG-u i navodno prenio informaciju o neprofesionalnom odnosu i nehumanom postupanju časnika prema ročnicima, koji uključuju fizičko zlostavljanje, vrijeđanje, oskudicu hrane i slično.

Poligon C zauzeli su čepinska Narodna zaštita i HOS s ukupno 302 borca pod zapovjedništvom Slobodana Tolja, a osvojen je 17. rujna 1991, godine. Na područje Poligona prvo su ušli pripadnici 2. voda 3. čete 2. bataljuna 106. br. ZNG-a sa zapovjednikom Mirom Barišićem.

Uslijedilo je razminiranje i preuzimanje preostalog zaposjednutog oružja i opreme.

 

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

 

  

 

foto: DPCM/scrshot YouTube/wikipedia.org

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Mario Mehaković

Izvor: DPCM/Glas Slavonije, Ana Mihaljević, "Osijek u Domovinskom ratu"

 

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

 

U vihoru rata

hrenfrdeituk

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 494 gostiju i nema članova online

A- A A+
Podržavate li najavljeno uvođenje eura u RH?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com