Predaja elitnog 32. korpusa JA - prekretnica Domovinskog rata | Domoljubni portal CM

RATOVI

U VIHORU RATA

Dr. Franjo Tuđman: "Ne dopusti da vam uništavaju grad i lijepo Hrvatsko zagorje. Ako vas napadnu, krenite na njih i golim rukama!"

Predaja elitnog 32. korpusa JA - prekretnica Domovinskog rata

U vihoru rata

Elitni 32. korpus okupatorske Jugoslavenske armije smještene u Varaždinu za vrijeme kratkotrajnog, ali žestokog ratnog sukoba u sudaru s koncepcijom, strategijom i sveobuhvatnom organizacijom tadašnjeg varaždinskog gradonačelnika mr. Stjepana Adanića, potpuno je slomljen i pregažen od varaždinskih obrambenih snaga.

Stjepan Adanić je od izbora za gradonačelnika 23. svibnja 1990. pa do 22. rujna 1991, tj. do kraja ratnih sukoba u Varaždinu nosio na svojim leđima najveći dio odgovornosti i pripreme obrane grada i općine.

...

Objavljujemo dijelove "Ratnog dnevnika" Stjepana Adanića koji opisuju događaje koji su na izravan i presudan način utjecali na pad 32. korpusa JA.

14. rujna 1991.

U 19:00 zove me predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman i pita što se to događa u Varaždinu. Odgovaram predsjedniku da je JA počela s izazivanjima i na varaždinskom području te da s vremena na vrijeme otvara paljbu po gradu s ciljem da zastraši pučanstvo i izazove naše snage. U tom trenutku predsjednik dr. Franjo Tuđman izgovara mi presudne i povijesne riječi: "Adaniću, ne dopusti da vam pucaju po gradu, ne dopusti da vam uništavaju grad i lijepo Hrvatsko zagorje. Ako vas napadnu, krenite na njih i golim rukama". Odgovaram da sam razumio poruku, te da su naše obrambene snage, iako slabije naoružane, spremne obraniti grad, te da ćemo biti u vezi do kraja ratnih sukoba radi primanja uputa i postupanja po njima.

Predsjednikove riječi jasno su nam dale do znanja što nam je činiti. Kako sam grad dobro pripremio za obranu, siguran sam da mogu ispuniti riječ danu predsjedniku. Naime, kao predsjednik kriznog štaba organizirao sam sve krizne štabove po mjesnim zajednicama, organizirao i koordinirao rad i postupke odreda narodne zaštite, ZNG, policijske uprave, civilne zaštite, štaba za opskrbu, saniteta i ostalih struktura u općini. Moja koncepcija obrane dobro je funkcionirala i moglo se očekivati da će u pravo vrijeme dati i prave rezultate, ja sam u to danas, 14. rujna, uvjeren.

Nedjelja, 15. rujna 1991.

U 15:30 avioni neprijateljske JA bombardirali su varaždinski aerodrom, te uništili jedan i oštetili nekoliko zrakoplova poljoprivrednog zrakoplovstva iz Osijeka. U 16:00 skupljam članove kriznog štaba u prostorijama Šumarije gdje usklađujem daljnje obrambene akcije ZNG i odreda NZ. Točno u 16:50 počeo je prvi izravni sukob u Varaždinu, a u 17:30 započeo je snažan minobacački napad na grad iz vojarne "Kalnički partizani" i komande 32. korpusa. Izvješćujem predsjednika Republike o stanju u gradu i dobivam nove obrambene zadatke. Kako je grad bio pod žestokim minobacačkim udarom (poginula je jedna građanska osoba, a druga je teže ranjena) stupam u vezu s generalom Trifunovićem, zapovjednikom 32. korpusa i zahtijevam od njega da odmah prestane uništavati civilne ciljeve i ubijati nedužne ljude. Govorim mu da prestane s napadom i da sam spreman doći njemu u Komandu na razgovore. Odgovara mi da dođem sam, bez pratnje i oružja, u 22:00. Odgovaram da ću doći, ali tražim da prestane napad. Uspio sam dogovoriti primirje. Prestaje minobacački napad na grad, te sam u dogovoru s generalom Trifunovićem dao znak za prestanak zračne opasnosti točno u 20:00. Točno u 21:30 zove me general Trifunović preko posebne veze i postavlja mi uvjet. Kaže da dođem na pregovore s liječnicom koju smo zarobili. Odgovaram mu da se liječnica predala zajedno sa sanitetskim kolima našim snagama. Traži od mene da je obvezatno dovedem jer će inače početi novi napad na grad. Vidim da je tvrd te ga pokušavam omekšati odgovorom da ću je pokušati pronaći, iako je to teško jer je noć. Dogovaramo ponovni sastanak u 24:00. U 23:50 tražim odgodu sastanka za jutarnje sate, jer ne mogu pronaći liječnicu. Znao sam, ako je dovedem, loše će se provesti, te je nisam htio žrtvovati.

Ponedjeljak, 16. rujna 1991.

Cijelu tu noć i veći dio dana vodio sam intenzivne pregovore s generalom Trifunovićem da bi se održalo usmeno dogovoreno primirje. U tim trenucima bio sam jedino jamstvo da neće početi masovni napad na grad. Trudio sam se da primirje potraje što duže jer sam znao da je Trifunović u toj početnoj fazi rata u prednosti i da bi upravo sada mogao nanijeti najveće ljudske i materijalne štete ovom gradu. To primirje bilo je strateško, jer smo u međuvremenu konsolidirali obrambene snage i započeli s koncepcijom obrane elastičnog odgovora.

Utorak, 17. rujna 1991.

Prvi dio ratnih sukoba uspješno sam završio, a sad smo bili već spremni na veće obrambene operacije, osvježeni ljudima i naoružanjem koje je pristizalo iz raznih mjesta varaždinskog područja. U 19:00 iz vojarne "Jalkovečke žrtve" otvaraju vatru na naše snage. Na tu vatru ne odgovaramo. Snažni minobacački i tenkovski napad po gradu počinje iz vojarne "Kalnički partizani", a u 19:40 počeo je i napad iz VBR-a tipa "Plamen". Pet mina iz vojarne "Kalnički partizani" promašilo je toranj varaždinske vijećnice gdje sam se nalazio. Eksplodirale su u krugu vijećnice, a jedna mina oštetila je krov. U 23:50 obilazim vojarnu "Kalnički partizani" i vidim kako iz nje gađaju most na Dravi, mjesto podjele oružja pristiglog iz Čakovca. Hitno mijenjam lokaciju. Naše su snage tijekom noći još žešće stisnule opkoljene vojarne u gradu.

Srijeda, 18. rujna 1991.

U dva navrata, u 10:00 i 14:00 u gradskoj vijećnici primam strane novinare, te ih izvješćujem o trenutnom stanju u gradu. Poslijepodne odlazim u posjet jedinicama NZ iz Kneginca, koje su imale zadatak zauzimanja vojnog skladišta na Banjščini. U 21:00 izvješćujem Ministarstvo obrane o stanju na varaždinskom ratištu. Razrađujem daljnju strategiju. U 23:50 obilazim vojarnu "Jalkovačke žrtve". Negdje oko ponoći sa štabom MUP-a i ZNG-a proučavam obrambene položaje.

Četvrtak, 19. rujna 1991.

U jedan sat poslije ponoći uspostavljam vezu sa zapovjedništvom 32. korpusa po dobivenoj obavijesti da general Trifunović želi razgovarati sa mnom. Dobivam dežurnog koji me ne želi spojiti s generalom, već kaže da general nije tu i da ćemo se čuti ujutro. Sumnjam da su generala izolirali. Oko 8:00 stupam u vezu s generalom Trifunovićem i dogovaram način preuzimanja vojarni i predaju korpusa. Oko 11:00 saznajem da je gospodin Cesarec potpisao nekakav dogovor s generalom Trifunovićem o vraćanju već napola osvojenih vojarni, jugoslavenskoj okupatorskoj vojsci. Zaustavljam taj loš pregovarački potez naredbom da se već gotovo osvojena vojarna "Jalkovečke žrtve" zauzme, što je u 14:00 i učinjeno. To sam učinio stoga što sam i europskim promatračima u 11:00 u Gradskoj vijećnici rekao da je ta vojarna gotovo u našim rukama, a oni su se s tom tvrdnjom složili te o tome obavijestili Zagreb i Haag. U 16:00 s europskim promatračima obilazim grad. Oko 17:00 zovem Trifunovića sa zahtjevom da dopusti posjet europskim promatračima vojarni "Kalnički partizani" i pukovniku Popovu. Trifunović kaže da Popov nije u vojarni te da nas ne može primiti. Oko 17:30 s europskim promatračima nadgledamo varaždinsko uzletište i vojarnu "Kalnički partizani". Oko 23:00 zove me predsjednik Vlade dr. Gregurić i pita kako teče akcija u Varaždinu. Odgovaram da je sve pod kontrolom i da teče prema planu. Područuje da postupamo onako kako sam se dogovorio sa zapovjednikom Glavnog stožera gospodinom Agotićem.

Petak, 20. rujna 1991.

U 01:00 predalo se veliko vojno skladište streljiva i eksploziva na Banjšćini. U toku iste noći počela je evakuacija uskladištenog oružja i municije, te upućivanje na bojište širom Hrvatske. Tijekom noći imali smo sastanak u svezi sa stanjem spremnosti naših jedinica koje su bile okružile vojarnu "Kalnički partizani" i komandu 32. korpusa, uz procjenu da se ti objekti zauzmu u jutarnjim satima 21. rujna. Analizom smo ustvrdili da pothvat treba odgoditi za 22. rujna radi boljih priprema, tj. da bismo brzo i efikasno zauzeli objekte uz minimalne materijalne i ljudske žrtve.

U ime Skupštine općine Varaždin u 08:00 obilazim ranjene gardiste u bolnici i ranjenog saborskog zastupnika mr. Ivana Kovača. U popodnevnim satima primam strane i domaće novinare te izvješćujem Ministarstvo obrane RH o stanju u varaždinskoj regiji. Do 23:00 radim na strategiji završne akcije "varaždinskog rata".

Subota, 21. rujna 1991.

U 09:00 upućujem poziv predsjedniku Vlade RH da posjeti Varaždin, te dogovaram njegov dolazak u 17:00 radi rješavanja ratnih varaždinskih pitanja prema mojem planu "elastičnog odgovora", tj. pregovaranja nakon ultimatuma. U 17:00 dolazi dr. Franjo Gregurić. U središtu općinskog Kriznog štaba iznosim mu stanje i daljnje namjere. Dr. Gregurić odobrava moj plan završne akcije. Predsjednik općinskog kriznog štaba Cesarec nema vremena za taj sastanak već odlazi pukovniku Popovu na nekakav razgovor. Gospodin Čačić, koji se tek tada priključio kriznom štabu, i ja, s predsjednikom Vlade u 18:00 odlazimo pod zračnom uzbunom na Varaždinbreg u obilazak osvojenog vojnog skladišta.

Nakon toga razgovaram s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i konačnoa zaokružujem svoju koncepciju i strategiju zauzimanja vojarni iz kojih se, bez obzira na primirje, stalno pucalo po gradu. Kako smo imali ljude i odgovarajuće oružje, procijenio sam da je došlo vrijeme da se JA da ultimatum i da joj se ponudi miran izlazak iz grada bez oružja. Oko 20:00 zadnji put se savjetujem sa Žitnjakom, načelnikom policijske uprave, Matijačićem, zamjenikom načelnika, Rukljićem, zapovjednikom 104. brigade i Čopom, zapovjednikom odreda narodne zaštite u svezi s mojom koncepcijom. Nekako u isto vrijeme dok sam razgovarao s predsjednikom Vlade i predsjednikom Republike, gospodin Cesarec, Lacković i još neki odvojeno su razgovarali s Popovom o nekakvim taocima i premještanju pukovnika Popova, bez mog znanja. Bez imalo osjećaja za krutu stvarnost oni su pregovarali ne znajući da pukovnik Popov ne može biti premješten, a on to i ne želi. Ni s Trifunovićem nisu ništa bolje prošli. Ta njihova pregovaračka pustolovina, iako možda u dobroj namjeri, propala je, jer nisam pristao na tu nisku, ali i opasnu igru koja je omogućavala JA da ostane u Varaždinu.

Koncepcija i strategija ultimatuma uz pregovore, koje sam zastupao, na kraju jeprihvaćena jer je jedino bila moguća u tim i takvim uvjetima. Bilo mi je jasno da cjelokupnu situaciju moram imati pod kontrolom, a nestašluke ljudi bez vojnog znanja suzbiti. U 22:00 imali smo sastanak kriznog štaba. Gospodin Cesarec i gospodin Horvat bili su protiv mojeg prijedloga za ultimatum vojsci i govorili su da to nije u nadležnosti kriznog štaba. Čak su tražili konsenzus političkih stranaka o mojemu prijedlogu. Zaboravili su pritom da smo se već dogovorili o zauzimanju vojarni i samo smo čekali povoljan trenutak da se to izvrši. Također su zaboravili da kao gradonačelnik nisam mogao dopustiti da se jedna usklađena akcija zaustavi. Većina članova ipak me podržala. Dogovorili smo se da će napad početi u O6:00, a ultimatum o predaji pročitat će netko iz Kriznog štaba u 05:00. Procijenio sam, s obzirom na snagu naše obrane, da u slučaju neprihvaćanja ultimatuma o predaji JA nema nikakvih šansi, jer smo dobrom organizacijom uz pomoć okolnih općina (Čakovec, Ivanec, Novi Marof i Ludbreg) bili u takvoj poziciji da tu priliku nismo smjeli propustiti. Svi smo čekali odluku Trifunovića.

Nedjelja, 22. rujna 1991.

Točno u 05:00 pročitan je tekst ultimatuma generalu Trifunoviću. Trifunović tada naziva Krizni štab i traži razgovor. Odlučio se predati, jer je i sam procijenio da nema smisla ići u sukob koji je već unaprijed izgubio. Tu se potvrdila moja procjena u cijelosti. U tom trenutku moj zadatak bio je završen, ali sam iz štaba i dalje pratio tijek akcije i određivao tempo. Oko 09:00 obavijestio sam predsjednika Republike o ultimatumu i predaji okupatorske vojske. Obavijestio sam i dr. Gregurića i Agotića. U popodnevnim satima grad su napustili ostaci okupatorske vojske, koji su autobusima prebačeni u Srbiju. Varaždin je u tom trenutku dao Hrvatskoj: 63 tenka, 76 oklopnih vozila, 55 teških topova, 10 VBR-a, 26 minobacača, te veliku količinu streljiva i mina, a sve u vrijednosti oko 600 milijuna $.

Vladimir Trifunović, general koji je predao vojarnu u Varaždinu

Bio je bivši general-major JNA koji je na početku Domovinskog rata bio zapovjednik Varaždinskog korpusa. Nakon sedmodnevnog sukoba u rujnu 1991. godine, tijekom kojih je jedna osoba u Varaždinu teško ranjena, a jedan je poginula, Trifunović je 22. rujna predao vojarnu čelnim ljudima Kriznog stožera u Varaždinu.

Tom prilikom je u vojarni ostavljena velika količina naoružanja, među njom više od 200 tenkova, oklopnih vozila i haubica, vrlo važna za tada slabo naoružane hrvatske branitelje. Nakon predaje su Trifunović i 220 njegovih vojnika i 37 oficira prebačeni autobusima u Srbiju. U Beogradu je zbog toga osuđen za izdaju, a i Hrvatska ga se sudila zbog ratnog zločina.

“Ljudi koje sam spasio, to su deca sirotinje. Oni koji su imali vezu i šansu, svi su povučeni iz opasnih garnizona, a ja sam spasao one koji nisu imali nikoga. Moja prva misao bi ponovo bila da spasavam ljude kojima ja komandujem. Vode se ratovi koji nemaju nikakvog smisla. Ubijaju se komšije, zavađa se narod, a ja to nisam želeo. Nisam hteo da pustim vojnike da budu glineni golubovi i da ostave kosti u Zagorju.”

Intervju s Trifunovićem 2005.g.

Nakon povratka u Srbiju osuđen je zbog izdaje, to jest podrivanja obrambene moći JNA i SFRJ, da bi ga 1997. godine abolirao tadašnji predsjednik SRJ Zoran Ilić. Vrhovni sud Srbije je 2010. godine ukinuo presudu protiv generala Trifunovića i časnika iz zapovjedništva Varaždinskog korpusa, ali je on ipak proveo tri godine u zatvoru, dok mu je kazna prethodno bila smanjena na sedam godina.

U Hrvatskoj se protiv Trifunovića vodio ponovljeni postupak zbog optužbi za ratne zločine nakon što ga je sud u Varaždinu 1993. godine pravomoćno osudio. General Trifunović, pukovnici Berislav Popov i Vladimir Davidović bili su osuđeni na po 15 godina zatvora za ratni zločina protiv civila, a u presudi je navedena krivnja da su "tijekom oružanog sukoba između 15. i 22. rujna 1991. u Varaždinu naložili podčinjenima borbena djelovanja po civilnim objektima i civilnim osobama u gradu". Županijski sud u Varaždinu je, na Trifunovićev zahtjev, 2013. odlučio obnoviti postupak.

S Vladom Trifunovićem je 2005. godine, u povodu njegovog zahtjeva za obnovom postupka u kojem je osuđen za ratne zločine razgovarao i novinar Jutarnjeg lista Boris Vlašić, a taj intervju prenosimo u njegovim ključnim dijelovima.

Zašto želite obnovu postupka? Možete mirno živjeti u Srbiji ne obazirući se na presudu zemlje koja vas je osudila, a vi želite obnovu postupka?

- Ne želim da me se smatra ratnim zločincem, da iza mene, mojoj obitelji, ostane kako sam bio ratni zločinac. Nisam ratni zločinac, nikada nisam učinio ništa radi čega bi me se trebalo osuditi i tretirati kao ratnog zločinca. Nikad nisam izdao takvu zapovijed, a da je netko od mojih podređenih počinio ratni zločin, tražio bih da ga se kazni. Nisam učinio ništa što bi dovelo do sukoba.

Što se onda dogodilo u Varaždinu?

- Vojnicima i oficirima pod mojim zapovjedništvom dao sam zapovijed da odgovore na napade, samo to. Zračni napad nisam tražio (kojim je gađan civilni aerodrom u Varaždinu, op. a.), avioni su došli bez mojeg zahtjeva. Kasnije sam saznao tko je poslao avione i kad sam razgovarao s tim čovjekom, rekao mi je da je to učinio samostalno. Stipe Mesić je u svojoj knjizi napisao da je napad avionima na Varaždin zapovjedio osobno Kadijević, a ja nisam znao za avione sve dok nije bombardiran aerodrom.

U sukobima koji su trajali tjedan dana optužen sam za stradavanje dviju osoba, žene koja je poginula od posljedica ranjavanja i muškarca koji je teško ranjen. Žao mi je svih žrtava i tih ljudi, ali ne mogu preuzeti odgovornost za njihovo stradanje. Ta je žena pogođena tijekom uzbune, kad je pretrčavala ulicu ispred policijske postaje, a to je vojni objekt, dakle cilj na kojeg se puca u sukobu. Ranjeni je muškarac radio pokraj trafostanice, a mi smo imali informaciju da će ondje naići snage koje će napasti vojarnu. Budući da nismo imali osobe koje bi nam, kao što se radi u ratu, javljale stanje na terenu, čime bi se korigiralo vatreno djelovanje, tako postoji mogućnost da je granata bila neprecizno ispaljena i da je šrapnel slučajno pogodio čovjeka. Dodatno, s tih se trafostanica isključivala struja vojarni, a da smo je onesposobili, postigli bismo ravnotežu, mi ne bismo bili jedina strana bez struje. Nama je struja bila isključena.

Osuđen sam i zbog uništavanja zgrada, Znam koliko vrijede zgrade i kuće, znam da predstavljaju domove ljudima i što znače. Žao mi je uništenih kuća, no uz to, treba istaknuti da ni u jednoj zgradi, za koju se tvrdi da je srušena ili uništena, nema civilnih žrtava, nema žrtava uopće. To je zato što su zgrade bile ispražnjene i korištene kao vojni objekti s kojih se pucalo po vojarni, a pucati po takvim objektima ne predstavlja ratni zločin. No, sve je ionako bilo inscenirano, sukob je bio izazvan sa svih strana - rekao je Trifunović.

Kako to mislite da je sukob bio izazvan?

- Tvrdi se da je JNA, odnosna da sam ja započeo sukob 15. rujna. Tako sam osuđen. No, Stjepan Adanić, predsjednik Općine Varaždin je objavio da je dan ranije razgovarao s predsjednikom Tuđmanom i rekao mu kako mi, JNA, napadamo. Nijedan metak nije bio ispaljen s naše strane, nije bilo nikakve pucnjave. Dodatno, vidjelo se i tijekom kontakata s hrvatskom stranom da se sukob izazvao.

Kako je došlo do odlaska iz Varaždina? Tko je donio tu odluku, tko vam je zapovijedio da odete iz vojarne?

- Nitko, tu sam odluku donio samostalno. Komanda iz Zagreba mi se nije danima javljala, ostavili su me samog, sukobi su trajali, nisam imao dovoljno vojske i nisam mogao zaštititi ni objekte ni ljude. Znate, oficir postupa po naređenju, a ako se situacija promijeni traži upute kako postupiti. Kada ne dobije upute, mora donijeti odluku koja vodi pozitivnom rješenju zadatka, a moje je zadatak bio, osim brige o vojnim objektima, briga o životima mojih podređenih. 'Njihova smrt, moja smrt, a vjerojatno bi bilo žrtava i na hrvatskoj strani, ne bi donijela nikakvu korist niti bi riješila zadatak koji mi je bio postavljen. Zato sam se odlučio na pregovore i odlazak iz Varaždina jer je to bio jedini izlaz koji je spašavao živote na obje strane. Inače bismo bili u sukobu i ljudi bi stradavali na svim stranama.

Hrvatska je odlaskom JNA iz Varaždina dobila brojno naoružanje...

- Ne želim nikakav kredit niti je potrebno da me se smatra zaslužnim za nešto što nisam zaslužan, jednako kao što ne želim da me se okrivljuje za nešto što nisam učinio. Nisam ostavio oružje Hrvatskoj. Tijekom pregovora koji su prethodili odlasku, dao sam zapovijed podređenima, pazeći da se to ne primijeti, da se onesposobi naoružanje i tehnika koju nećemo ponijeti. Stavljati mine pod tenkove nije dolazilo u obzir, ali smo mogli, i to se napravilo, mehanički onesposobiti naoružanje. To se radi na razne načine i mi smo to učinili.

Nisam htio da ostane upotrebljivo naoružanje jer bi se ono koristilo u daljnjim sukobima i stradavalo bi se na svim stranama. Oružje izvan kruga vojarne nismo onesposobljavali jer bi to zasigurno izazvalo dodatne sukobe, a u tom trenutku smo pregovarali o prestanku sukoba. Uz to, oružje, koje je Hrvatska dobila na varaždinskom području je bilo ono koje su moji podređeni, bez moga znanja, zapravo meni iza leđa, predali hrvatskoj strani. Mene su osobno time izdali, a to su naplatili na raznim stranama, daljnjim karijerama i mirovinama.

I to je sva istina o naoružanju radi kojeg mi je u Beogradu spočitavano da sam ga predao, čak prodao Hrvatskoj, što me posebno vrijeđa jer nisam ratni profiter. I zato mi ne treba pripisivati zasluge za djela koja nisam učinio - pričao je te 2005. godine Trifunović.

...

Zarobljavanje oružja 32. korpusa bilo je najznačajnije postignuće bitke u vojarni i uvelike je povećalo sposobnosti hrvatske vojske.

Nakon što je napustio Hrvatsku, Trifunović je od strane Hrvatske optužen za ratne zločine, suđeno mu je u odsutnosti i osuđen za borbenu smrt šest hrvatskih vojnika i ranjavanje desetaka hrvatskih građana prije i tijekom opsade.

Također su ga jugoslavenske vlasti progonile zbog izdaje, ali je nakon toga pomilovan.

2013. zatražio je ponovno suđenje za svoju hrvatsku osuđujuću presudu za ratne zločine, ali je umro prije nego što je postupak mogao započeti.

Drugi upravo čitaju...